moj

U slučaju da me želite kontaktirati:
Od dvadesetog do dvajstrećeg sam u Four Seasons u Milanu na broju 011 39 2 77 0 88.
Od dvajstrećeg do dvajstosmog sam kod mame u Madridu na broju 011 37 24 38 38 77.
Nakon toga me možete naći u Delanu u Miamiju.
Možete me nazvati i na mobitel 917 555 3457.
Ili na broj mobitela u Europi 44 7768 935 476.
Volim vas nedostajete mi najozbiljnije čujemo se

Ja rečem: e, fuj kakav preodvratan dan, najrađe bih se pobljuvala po sebi.
On reče: e, stigo mi je ormar.

Jebi ga jebi ga jebi ga jebi ga jebi ga jebi ga!
Najebo je registrator.
Ooooooo, ovo je uistinu dobro. Šutnula sam ga i srušila se na pod strahovito ozlojeđeno frknuvši nosom u stilu Courtney Love. Niz obraz mi se skotrljala suza i dotaknula mi usnicu. Mrzim provale bijesa. Od srca ih mrzim. Iako se u početku uvijek osjećam sjajno, provale bijesa neizbježno imaju ružan završetak.
Jebi ga jebi ga jebi ga jebi ga jebi ga jebi ga!!!
I opet najebla.

Oooo da. Kunem vam se da ne pretjerujem. Taj je poljubac bio više nego čudesan. Najozbiljnije, bio je to poljubac nad poljupcima, onaj nakon kojega pomislite kako nikada više ne želite poljubiti nikoga drugoga.
Hoću reći, cura može imati sve Bellinije i večernje haljine ovoga svijeta, može biti pozivana na letove PZ-ovima (privatnim zrakoplovima, op.a.) i obasipana dijamantima Harry Winston i biserjem Fred Leighton, može imati šest prodavaonica Marca Jacobsa na dohvat ruke i svaku večer odlaziti na filmske premijere i gala večere, no kad je netko tako poljubi, prodavaonice Marca Jacobsa se odjednom više ne čine toliko važnima.
I, ako baš hoćete, osjećate se kao da možda više nikada nećete htjeti ići u šoping, a to zbilja nije bezazlena stvar...

jer to raspoloženje općenito puno teže usvajaju prelaskom s jednog na drugog, za razliku od nadrkanosti, jala, bijesa, hrvatstva...

Gurmani, kadri naručivati jela s menija na francuskom i razglabati o vinima sa sommelierima, pobuđuju poštovanje kod žena, poštovanje koje se vrlo lako može prometnuti u nezasitni ljubavni apetit. Ne mogu se oduprijeti onima koji znaju kuhati. Ne mislim na kalunove nakićene histrionskom kapom, koji se drže stručnjacima i uz veliku pompu prže kobasice na roštilju u vrtu, već na epikurejce koji s ljubavlju biraju najsvježije namirnice, pripremaju ih s umijećem i nude na dar osjetilima i duši; muškarce koji sa stilom otvaraju bocu, pomirišu ga, natoče vino prvo u moju čašu, da bih ga probala, opisijući pritom sokove, boju, mekoću i teksturu filet mignona tonom koji će, vjerujem, kasnije koristiti za opisivanje mojih čari. Čini mi se da je nužno da su takvim muškarcima ugođena sva osjetila, pa i smisao za humor. Tko zna? Možda se čak mogu smijati na svoj račun.
Kada promatram kako čiste, začinjavaju i kuhaju škampe, zamišljam kako će ta strpljivost i vještina biti primjenjene u masaži. Ako nježno kuša komadić ribe kako bi vidio je li gotova, naslućujem onaj ugriz na vratu.
Pretpostavljam da, ako može zapamtiti koliko se minuta žablji kraci moraju držati u tavi, s itekakvom sigurnošću mora znati koliko golicanja zahtijeva G točka.

Naravno da to nije uvijek istina, u stvarnom životu ga od mojih nogu obično mnogo više zanimaju žablje...

Ispod svih problema, dramatičnih ispada, odjeće i injekcija C vitamina, Julie je nepopravljiva romantičarka. Ako je vjerovati njezinim riječima, dosad se zaljubljivala više od 54 puta. Počela je od malih nogu - priskrbivši si prvog dečka već kao šestogodišnjakinja - "no to je bilo prije izbijanja epidemije oralnog seksa", kako uvijek ističe. Julie stvarno vjeruje ljubavnim pjesmama. Hoću reći da stvarno misli da te ljubav uzdiže tamo kamo uistinu pripadaš i zbilja je povjerovala u onu bedastoću koju su zagovarali Beatlesi da je čovjeku potrebna samo ljubav. Većinu njezinih ljubavnih problema izazvala je Dolly Parton, toliko je nadahnuvši pjesmom "Zauvijek ću te voljeti", da Julie tvrdi kako iskreno voli sve svoje bivše frajere, "čak i one koje istinski prezirem", što njezin psihić smatra ozbiljnim problemom.
Julie misli da se "Hotel slomljenih srdaca" odnosi na Hotel Four Seasons u Pedeset i sedmoj ulici u New Yorku, u kojem boravi svaki put kad se posvadi s dečkom.
Da si mogu priuštiti apartman na tako božanstvenom mjestu, i ja bih prekidala svaki tjedan.

"Imam sve Vuittonove torbice, no što mi to vrijedi kad me za drugu ruku ne drži zaručnik? Gle, gle!" uzdahnula je, pokazujući prstom ispod stola na moje noge. "Imaš mrežaste čarape! Zar je mreža opet u modi? A zašto ja to ne znam?"

Dramatično je zabacila glavu prema stolu i obrisala suze u nerc, što osobno smatram strahovito razmaženim i svojstvenim za princeze. Nakon nekoliko minuta se smirila i lice joj se najednom razvedrilo. S obzirom da su njene promjene raspoloženja prilično nepredvidljive, ponekad se pitam da možda ne pati od shizofrenije.

"Nešto mi je sinulo. Mogle bismo se zajedno baciti u potragu za mrežastim čarapama i zaručnicima!", rekla je uzbuđeno.

Julie iskreno vjeruje da se zaručnik može nabaviti podjednako lako kao i mrežaste čarape...

Odjebi.

Tak.

"Djelujem li sretno? Izgleda li moj smiješak, onako, prirodno?"
Rekao mi je da mi smiješak izgleda jednako prirodno kao i naušnice iz Cartiera, što mi se činilo primjerenom usporedbom.
"Totalno je lažan. Nije li to više nego nevjerojatno?"
"Obožepatojevišenegonevjerojaaaaatno!" rekao je.
"Bila sam kod svog dermatologa i, znaš što je platizma, oni sićušni mišići oko usta? Vjerojatno ne znaš, jer većina ljudi o tome uopće ne razmišlja. E pa, poslije, ugrubo rečeno, dvadeset i treće godine života spomenuti mišići počinju klonuti. Srećom, osmislili su genijalan način kako ih popraviti i vratiti ženi osmijeh na lice. Kutovi usana se podignu čim dermatolog ubrizga malo Botoxa i paralizira mišić. Kad si cura priušti Botox-smiješak, može provesti cijelu večer smiješeći se, a da se ni jednom uistinu ne nasmije, pa osmjehivanje više nije toliko naporno".
Govorim ovo kao da to ima imalo smisla...

"Je li ovo bio lijep dan? Za pamćenje?" moj je domaćin želio znati i dalje mi šapćući na uho.
"Da, hvala, ali sad idem"
Željela sam ustati, ali me zadržao. Gotovo da me zagrlio. Još jednom me obavio svojim melodioznim glasom. Uvjeravao me da se nikad ne bi umorio gledajući me i da bi mogao provesti cijeli život u ekstazi pred ženom poput mene. Zafrkavao me, ali sam mu željela vjerovati. Njegove su riječi bile poput melema. Nitko mi nikada nije rekao takve stvari. Nastavio je govoriti istim tonom.
Njegova ruka dotakla mi je vrat i prošla me je jeza. Inzistirao je na tome da večer nije gotova i da još nedostaje slatko. S velikom otmjenošću stavio mi je maleni pistacio s medom u usta, i dalje mi milujući vrat, igrajući se mojim ogrlicama, mrmljajući komplimente na lošem engleskom. Probajte ovaj slatkiš, preklinjao me.
Bio je mekan, sladak i mirisao na ruže. Ne biste li željeli nešto pušiti? Možda malo hašiša? Plamen zadnje svijeće titrao je još koji trenutak i zatim se sasvim ugasio. Na prozoru sam vidjela mjesec kako osvjetljava egipatsku noć. Uzela sam drugi slatkiš i zagrizla ga, pohotno...

Jedne zimske noći, za koje je vladala polarna hladnoća, stigao je Robert na poziv u jednu kuću na selu, dva sata udaljenu od Stockholma, i tamo zatekao skupinu ljudi koja je sjedila pijući oko šanka, pušeći travu i razgovarajući o Nietzscheovom utjecaju na Ingmara Bergmana. Nije bilo mnogo toga za jelo, osim dimljene sirove ribe, narezaka i jedne košare s prepeličjim jajima, ali Robert je tako i onako vegetarijanac. Nedugo zatim, društvo se ugrijalo i ljudi su počeli svlačiti odjeću, dodirivati se i padati jedni na druge po uglovima, a sve to s najvećom uljudnošću i ozbiljnošću, poštivajući red. Nakon svakog zagrljaja sjedili bi u sauni desetak minuta i istrčavali van i valjali se u snijegu. Robertu je bilo hladno, bio je gladan i počeo se dosađivati, pa je izašao vidjeti ima li kakva gostionica u blizini.
Kad se vratio svi su sjedili odjeveni oko šanka, pili, pušili travu i pričali o Schopenhauerovom utjecaju na Ingmara Bergmana.

Osjetila sam neodoljivu potrebu za pospremanjem. Najprije sam izvukla svu odjeću iz ormara i pobacala ju na pod. Važno je početi od temelja. Strpljivo sam počela slagati odjeću po policama. Planski. Jedna mi je stvar zadala muke. Bila je to čarapa.
Problem nije bio samo u tome što drugu nisam mogla naći, već što mi ova nikada nije ni pripadala...

Dah je poput meda začinjena klinčićem,
Usta ukusna kao zreli mango.
Cjelivanje kože nalik je kušanju lotosa.
Duplja pupka skriva obilje začina.
Kakvi užici dolaze poslije, jezik zna,
Ali izreći ne može.

Više nego - nema nikakve veze s visinom. Radi se o superlativnom nadomjestku za riječi poput fantastično / očaravajuće / prekrasno. Na primjer, "Ta depilacija obrva je više nego!"

Bankomat - bogati dečko

M.U.U. - magnat u usponu (poželjniji nego Bankomat)

U.Z.M. - udana za magnata (bolje nego obje navedene mogućnosti)

Fritz - kratica za "jebeni Ritz", pri čemu mislim na hotel Ritz u Parizu.

Zrela za kliniku - depresivna, naginjem ka kliničkoj depresiji.

U biti se samo želim odmoriti. U Fritzu.

Carstvo čula je priča o ženi i muškarcu koje seksualna strast dovodi do krajnosti te se odvoje od svijeta samo da bi vodili ljubav. Tražeći svaki put sve veće podražaje, otkriju igru u kojoj ga ona davi svilenim šalom kako bi mu produžila erekciju. Svaki puta kada ona još jače stegne šal, užitak je dulji i okrutniji... Sve dok ga konačno ne ubije. Očajna kad je shvatila što je izgubila, odreže mu genitalije.
Film je snimljen prema priči Oden Takahashi, koja je pet dana lutala poljima s genitalijama ubijenog ljubavnika u rukama, sve dok je nije zaustavila policija. Na spektakularnom suđenju koje je potreslo zemlju, osudili su je na samo pet godina zatvora. Kada je izašla na slobodu, s velikim se uspjehom vratila svome starom zanimanju prostitutke. Unatoč činjenici da je naplaćivala deset puta više od svojih kolegica, muškarci su putovali iz dalekih provincija i stajali satima u redu da se poigraju njenim svilenim šalom...