još uvijek sam uspavan , spavajuć i položen u slutnju

ujutro sam se izdigla na ogradu balkona. čekam. da se pojave ptice. da ih čujem.
u iskoraku vremena, procuri mi kroz prste Wildeova , jedino se na ljubav smijemo osvrtati.
GRAD okupan suncem . još jedan dan u Zoilovu Gradu. i nije bitno promućuran. posebno ne darežljiv. obavila sam pijacu, preletila galerijom lica , nisam uspjela uhvatiti nijedno za kavu, prošla famoznom Zoilovom kalelargom do naučne , vratila knjige i galop , do kuće. uz put radujem se kao žena u nježnim godinama, skuvat ću doma sama sebi coffe i polako piti , napisati koji vers , složiti ga u ladicu kao Emily Dickinson i čekati vlastitu smrt , iza koje će tiskati te moje famozne verse , možda netko i zaradi na tim versama, Giboni sada zarađuje, a ja , sunce predivno sja , zima je, a ono kao da želi poslati poruku u Svijet , ljudi budimo ljudi , uprkos, i onda se sjetih riječi velikoga G. -SVI LJUDI SU BRAĆA, dragi moji , zar danas nije prekrasan dan i da nam ovako ostane , do ljeta , pozdrav