mojoj sestri

Tupo gledam u vrhove svojih cipela, sam sebi se cinim neobicnim. Ipak, ne zelim podici glavu, mozda zato sto je nebo veceras olovne boje. Iste one olovne boje kao i tog nezaboravnog jutra. Protiv moje volje misli mi lete unatrag, a ja ih svom snagom, munjevitom brzinom, po ne znam koji puta vracam u danas. No one ponovo bjeze, poput psa kojeg su nakon duzeg vremena pustili iz uskog kaveza.

Konacno ih pustam kad vec toliko navaljuju. Proslo je evo osam godina, citavih osam dugih godina. Ne mogu izbrisati sva ona lica. Sve one oci pune kisnih kapi. Jesu li i oni imali pravo posljednji puta reci joj "zbogom"? Zelio sam te trenutke provesti sam sa njom iako sam znao da je to zapravo nemoguce. Samo sam nijemo stajao na vlaznoj zemlji, jedino sto sam osjetio bila je mala kap rose, magle ili kise kako plasljivo klizi niz moje lice. Nisam plakao, jer sam znao da ona to sigurno ne bi htjela. Odjednom je kisa pocela pljustati po mome licu, mnostvo kapljica kao da se pretvorilo u slap koji se uporno slijevao niz moje obraze i vrat. Neobjasnjivo ganuce u tom trenutku pocelo me komadati. Neke gorcine i dugo potiskivane tuge sad su bile zajedno zagrljene. A bojao sam se, bojao sam se pomaknuti, bojao sam se cak i disati, jer toliko se toga nakupilo u meni i sve je to sada htjelo van.

Pola svoga djetinjstva proveo sam sjedeci joj u krilu. Plasljivo bih gledao u njene oci i gutao svaku recenicu koju bi izgovorila. Nije bilo vazno je li bila upucena meni ili nekom drugom. Silno sam zelio biti poput nje. Promatrao sam njene pokrete i nikad mi nije postalo jasno kako su mogli biti tako polagani, a u isto vrijeme brzi i tacni. Vrijeme je prolazilo, poceli smo ozbiljno razgovarati, ili jednostavno citati knjige. Ona sjedeci u fotelji, a ja lezeci na tepihu. Trazio sam objasnjenje za svaku nepoznatu rijec, ona je strpljivo objasnjavala...

Njeno veliko srce prestalo je kucati. U meni je nastala praznina koju jos uzaludno pokusavam popuniti. Ostala su mi sjecanja, lijepe uspomene. Nikada vise necu cuti njen glas, osjetiti njen dodir , njen blagi pogled koji je zracio ljubavlju. Sve nase dane, mjesece i godine, sve je odnjela sa sobom. Nemogu prihvatiti cinjenicu da je nema. Nisam bio spreman na to da je vise nikada necu vidjeti, zagliti, stati pred nju, pricati joj.