vrijeme je

Link

Svim majkama, sestrama, kćerima, prijateljicama, ma svim ženama želim sretan Dan žena!!!

Link

Link
Link

Link

Link

Link
Link

pošto ima znatno pametnijih od mene, znatno pismenijih, nema mi druge nego cepejati tekst. Kada bih se upustio u pisanje istog bila bi to obična teško čitljiva žvrljotina, a uostalom zato pametni smisliše c/p. Pa evo:
" S generalom Lukom Džankom i nekoliko dragih prijatelja iz organizacije VEDRA, ratnih veterana antifašista, u utorak smo bili na komemoraciji žrtvama ratnog zločina u Gruborima. Putovali smo uskom zmijolikom cestom uz zeleno Peručko jezero, između šuma i livada, preko Knina, oronule, tužne kasabe u kojoj je na vrelom augustovskom suncu blještalo samo ogromno bijelo zdanje opičenog imena Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Na koncu smo kroz jedan dugački sjenoviti klanac izbili u široku dolinu, kao u neki skriveni prethistorijski svijet, u divljinu bez ljudi. Gotovo da biste očekivali da glava brontosaura na dugačkom vratu izviri iznad krošanja.

Selo Plavno desetak je zaselaka raštrkanih po obroncima na rubovima doline, a Grubori su valjda najzabačeniji. Od pravoslavne crkve u centru putuje se dva kilometra uzbrdo, bijelom cestom kojom je građevinska mehanizacija, očito, nedugo prije nas prošla. Svježe su rasjekli vegetaciju i poravnali zapušteni šumski put da bi predsjednik države, dva ministra i još par manjih budža bez muke došli crnim limuzinama položiti vijence i prigodno se obratiti na mjestu gdje su hrvatski specijalni policajci prije točno četvrt stoljeća ubili šest srpskih civila, između njih jednu staricu od devedeset, jednog invalida u kolicima i jednu rubno slaboumnu nesretnicu.

Sve otad napuštene kuće Grubora, porazbijanih crepova, naherenih zidova i sivih rasušenih škura, jedva se vide između razlistalih grabova, klenova, hrastova, rašeljki, divljeg oraha.


U gustim, velikim grmovima zriju kupine. Dok su Milanović, Pupovac, Medved i Milošević koji metar dalje složno govorili o nužnosti pomirenja nekadašnjih neprijatelja, obrstio sam možda i pola kilograma slatkih crnih plodova s trnovitih vitica. A našao sam i jednu smokvu, skoro zagušenu okolnim raslinjem, i jabuku sitnih zelenih plodova, i podivljalu lozu i nekoliko drenovih stabala, grana punih sjajnih crvenih bobica. Drenjine su trpke i kiselkaste, usta vam se skupe krenete li ih sirove jesti, ali džem i sok od njih su božanstveni.

Spustili smo se po ljutom zvizdanu natrag do crkve pješice. Nova cesta ponegdje je već bila razlokana kišom koja je prije dva dana pala. U hladovini šume, kroz crno, gnjilo lišće tiho je žuborio jedan potočić, na granama su pjevale ptice. Zatvorio sam oči na trenutak i učinilo mi se da mogu čuti kako sva priroda postojano tuče, kako neobuzdano pulsira od snage, i znao sam da nam je sve džaba, bageri, buldožeri, motorne pile, kosiri, lopate, mašklini, svi su alati i sav ljudski trud uzaludni pred nepobjedivom zelenom silom koja će uskoro, za samo koji tjedan, jedva što predsjednik i ministri odu, sve ovo ponovno osvojiti.

Idućih sam dana mnogo razmišljao o Gruborima i Plavnom, o jednom davno velikom i bogatom selu, u kojemu je kao učitelj službovao slavni srpski prosvjetitelj Dositej Obradović, a danas pustom, prokletom mjestu, gdje tek pokoja slijepa starica na stočiću ispred kuće plete vijence češnjaka svaki dan čekajući da je njezin dobrostivi pravoslavni Bog uzme k sebi. U srijedu sam, na primjer, u kuhinji, pohajući piletinu za ručak, čuo kako netko na televiziji ponavlja onu poznatu jadikovku, kako smo napravili svoju državu, a mladi nam se, avaj, opet iseljavaju u tuđinu.

Kakva je to smiješna i mizerna težnja, pomislio sam: praviti državu. Kad Hrvatice i Hrvati krenu pričati o “svojoj državi”, tkogod bi neupućen pomislio da je to bogzna kakav uspjeh, civilizacijski podvig zamalo u klasi slanja letjelice s ljudskom posadom na Mars. Čemu ta gordost? Jesu li oni ikad bili u nekom mjestu poput Grubora?

Drugi put sam naletio na intervju s Miomirom Žužulom, gdje ovaj opisuje izvanredno osjetljive političke okolnosti u kojima smo se našli u ljeto devedeset pete. Da su prihvatili političku autonomiju koju je nudio međunarodni plan Z4, Srbi u Kninu danas bi imali, tvrdi nekadašnji šef hrvatske diplomacije, državu u državi.

To nam je također drago kad naši ljudi kažu “država u državi”, kao da je riječ o smrtnicima gotovo nepojmljivom autoritetu. O kakvoj posranoj državi u kojoj ušljivoj državi govori Žužul? Zar je on stvarno bio impresioniran državničkim vještinama jednog glupog kninskog milicajca i ekonomskom, političkom i vojnom snagom samoprozvane SAO Krajine?

I zaista misli da je, umjesto jadne, izgladnjele, obeshrabrene SAO Krajine, s hrvatskom vojskom devedeset pete napokon došao ozbiljan sistem, jedan podmazani činovnički stroj u kojemu svi besprijekorno, marljivo, samoprijegorno, pošteno rade svoj posao. I prije i poslije Oluje, i kad je vladao Mile Martić i kad je drmala Josipa Rimac, sasvim je svejedno. Niti je u Kninu bila država, niti je to države vidjelo.

Jer, država nije tek komad isprane i razderane sintetičke krpe što mlatara na buri na jarbolu na kninskoj tvrđavi. I razmetljiva bijela Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Država je poštar na motociklu kojemu će nepokretni starac u Gruborima ostaviti deset kuna za pivo kad mu ovaj donese penziju.

Država je cestar koji će pržinom stalno zatrpavati lokve i sjeći grane koje se nadvijaju na šumsku cestu. I električar koji će se spretno uzverati na stup i spojiti kabel oštećen u nevremenu, i učitelj koji će mališane naučiti velikom i malom ćiriličnom slovu š, i šofer autobusa koji će svako jutro u šest u selu ukrcati radnike iz industrijskih pogona u gradu. To je golemi posao koji nikad ne staje.

Država je tu dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu, a ne samo kad u crnim limuzinama dođu predsjednik i dva ministra. U ozbiljnoj državi, napokon, policija bi davno našla i sud osudio one koji su ubili staricu od devedeset, invalida u kolicima i rubno slaboumnu nesretnicu.

Umjesto da lupetamo od “svojoj državi”, valja nam priznati, ovo je divljina koja svakodnevno sve manje nalikuje organiziranoj ljudskoj zajednici. Šume malo pomalo osvajaju naša naselja. Stabla divljeg oraha izbijaju kroz krovove, korijenja grabova i klenova mrve asfalt i beton. Uskoro će pod bujnim zelenilom nestati svaka uspomena da su ovdje nekad živjeli nekakvi Hrvati i Srbi. I pravedno je da tako bude."