Između sna i jave

Sjećaš li se kad sam ovo pisala?? Kao da je bilo prije 100 godina, u nekom drugom životu...




Priča za laku noć....

...postoji na svijetu jedna Pusa, koja nije baš obična, ilineka reda-radi pusa, neka od onih koje se samo tako olako daju,bez veze i razloga...ma to ti je jedna osobita Pusa, rođena umojim mislima, isprepletena nitima beskonačnih želja, punačudne energije, obojena šarolikim bojama...svaki dan drugombojom mojih raspoloženja...i otkako je nastala, čekala jenekog posebnog, jaaaako posebnog...na čije će se obrazespustiti, čije će usne dotaknuti...nekog koga će svaku večeruspavljivati, a ujutro nestašno buditi......i ja ju svaku večer šaljem k tebi...onako laganu ko perce iskoro neprimjetnu...a ona bez greške pronalazi put...jer teprepoznaje......a ti?...osjetiš li je svaku večer prije spavanja?...:)*

Postoji bezbroj razloga zašto te volim.I svakoga dana pronađem još poneki novi razlog zbog kojeg jednostavno ne mogu, a da te ne volim..
Pronašla sam na tebi stotinu posebnih mjesta koja volim. Svaki dan najviše na svijetu volim...neko drugo mjesto :)) Eto, danas na primjer, najviše od svega volim... tvoje usne. Mislim da bih mogla napisati priču o njima.
Kako volim taj njihov savršen oblik i boju. Njihov okus i taj osjećaj koje izazivaju u meni dok nestrpljivo priželjkujem da me dotaknu.....
Volim ih gledati kad prstom nesvjesno prelaziš preko njih dok gledaš u daljinu i razmišljaš. Dok pripaljuješ cigaretu. Ili dok  s uživanjem oblizuješ žlicu punu kesten-pirea.......
Volim ih kad šute. Ili kad su onako vragoljasto nasmiješene. Kad me izazivaju, kad mi se približavaju, kad me ljube. Volim ih i kad su mirne i ozbiljne. Sigurno bi ih voljela i da su tužne.
Volim ih kad mi pričaju, kad me ispituju, kad me provociraju i zadirkuju, i kad mi pjevaju:)
Volim zvuk njihovog smijeha dok ti pričam besmislice. One užarene uzdahe kad ti sramežljivo otkrivam svoje skivene želje. Dječje smirene dok spavaju.
Uh...i jako ih volim  kad su udaljene od mojih samo jedan neizvjestan trenutak. Kad mi nestašno šapću na uho, kad mi kliznu niz vrat, kad nestaju ispod moje kose, kad zalutaju na dijelove koje sad najradije ne bih spomenula....kad mi nježno i meko prelaze preko kože....i kad se upijaju pune želje kao da će ostaviti trag.
Kako ih volim kad me zavode, uznemiravaju, podižu plimu.....kad me škakljaju, maze...kad me smiruju...
I kako ih volim kad me uspavljuju. Kad mi nedaju spavati....A ujutro...da, naročito ih volim ujutro kad me bude na svoj poseban način....i volim ih svakog dana jer znam da me nestrpljivo čekaju.
mmmm...da...baš ih volim...:)

...želiš li gutljaj moje kavice?...baš je fina, topla i s pravim omjerom šećera, baš kakvu voliš:)
...a i svidio bi mi se pogled na tvoje usne na rubu moje šalice...i onaj pogled kojim me pri tome gledaš...znaš li da je taj pogled nekako uvijek..više od pogleda?:)
...ah, da si barem sad tu...:(

...da te držim za ruku dok gledamo film. Da te poljubim u rame usred noći. Utisnem mazni poljubac u obraz u prolazu. Zajedničku jutarnju kavu.
....zapravo, imam sve što mi treba. Tvoje srce i dušu. I kažeš mi, kilometri nam ne mogu ništa. I ne mogu, jer imamo sve. Jer nedostaje nam samo, samo malo. Onih par nevažnih, svakodnevnih stvari koje nitko i ne primjećuje kad ih ima....:)

...da je pogled na Njega, onog trenutka kad je ušao s onim svojim (možete zamisliti kojim) osmjehom...bio jedan od ljepših koje sam vidjela nakon dugo, dugo vremena (a dobro je poznato da nemam baš kratko i bezopasno pamćenje)! Ma vraga, bio je to definitivno najljepši prizor kojeg se sjećam!!:)
...i da sam pomislila u jednoj munjevitoj sekundi...wooow, kako je zgodan...a došao je samo zbog mene...joooj!!:) I zaklela bi se da se na trenutak i jedna sunčana zraka ispriječila između nas, iako svjedoci argumentirano tvrde da je te večeri vani padao snijeg...hmmm?:)
...i kad mi se približio onim zavodljivo mekim usnama, a namjera mu je bila skroz definirana i nimalo skrivena...neka nejasna bol (al zapravo, skroz ugodna), presjekla me po svim dijagonalama i završila u nekoj točci između želuca i grla....ma nije da se ja ne sjećam kako On ljubi, al eto...uvijek me uhvati nekako nespremnu:)
...i tako, dok se borio s pramenovima moje kose koja je padala preko mojeg lica, pa preko njegovog lica...nisam mu mogla sve reći...sve one male stvari koje sam danima skupljala...smješne, slatke, nevažne...jednostavno, prebrzo smo potrošili vrijeme...a problem s vremenom je taj što ga je uvijek premalo kad ga trebaš...al možda... možda mu slijedeći put stignem reći...:)))

...ne pitaj me zašto ne spavam, sada kad ponoć je sve bliže jutru. Neko nedavno sjećanje mi neda mira, neka nestašna želja mi tutnji ispod kože...dođi, dođi bliže...
...i pusti da ti dotaknem vrat onako meko kako voliš, da kliznem prstima po površini kože...i dok ti izazivam osmjeh, ti šapćeš...dođi bliže...
...i kad bi se barem vrijeme moglo zatočiti u ona četiri zida, da isčezne večer, i ponoć, i zvuk sata...dok jedno drugo zovemo, bez ijedne riječi...dođi, dođi bliže...

....čovjek postane malo nervozan kad mu se snovi počinju ostvarivati! Ili je i to ipak ljudski??:)))

Mijenjaš me, Zlato moje...znaš li to? Uzimaš me polako i bespovratno...samim tim što me ponovo vraćaš meni samoj :) I ne bunim se, jer su mi po prvi put srce i razum u savršenom skladu :) Rušiš mi zidove za koje nisam bila ni svjesna da ih imam. Pitam se samo, hoćeš li podnijeti sve ono što otkriješ iza zida? Hoćeš li znati izaći na kraj s tim? Svejedno, riskirat ću...:)

Hej, Ti nestašno moje...šta mi to radiš?:)
Zašto mi stavljaš na lice taj osmjeh, kojem ni tužne pjesme više ne mogu ništa? Zašto si napravio da vidim sunce čak i sad kad vani pada kiša? Zašto me učiš da više volim svako novo jutro ispunjeno Tvojim glasom, umjesto neizvjesne večeri meni tako drage?:)
Ti zločesto moje, zašto mi neprestano ubacuješ te šarene boje, zar ne vidiš da pokušavam svoj život obojiti u bijelo? I zašto mi stalno crtaš te čarobne slike...ne tjeraj me da povjerujem u savršenstvo...ma znaš da sam prestara da vjerujem u bajke...a premlada da izgubim vjeru u njih?
Nasmiješeno moje, ne čitaj me tako lako...ma daj, poigraj se sa mnom...pravi se da me ne poznaješ, da ne razumiješ zamršene niti mojih misli, da su ti smješne moje želje...da ti nije bliska moja čežnja...
Ti ozbiljno moje, ne miluj me tako tim zlaćanim okama...počet ću vjerovati sve što u njima vidim.... mogao bi mi raspršit sumnje, mogao bi me otopit prebrzo...hej, ne plaši me...pusti me da zebem još malo...:)
Ti najslađe moje....nemoj, nemoj prestat...nikad...:)