mi

necu vise htjeti ukrotiti misli,
u mom tijelu,
miluju me,
daju mi hranu,
nosim ih sa sobom
u tijelu moga tijela,
izvan moga tijela,
cvrsto me drze,
svjetlosti mi daju.

Poskoci, ridjovke,
stablo suho,
polja hladnih
makova ,
rijeke mudre.
Cast i dostojanstvo
nase autenticnosti,
nas djece Velebita,
mi koji nesputano
hodamo, plazimo, cvijetamo
kroz cudesne protege
postojanja
lakocom se vracamo
u tvoja cuda, ljepotu
tvoju u nebeske visine
tvoje

Ovakve dane nazivam Pompej, Hirosima, Nagasaki,Tunguska, Cunami.

Cunami
sjecam se kao da se upravo dogodilo,
krikovi, ocaj, bol, suze, nemoc.
Tada nisam niti slutiti mogla da ce nekoliko godina kasnije
kroz mene propuhati energija krajnosti
Cunami,
drugog izgleda, forme, tutnjave
da, tutnjave,koja je na mene djelovala kao melem.
Uzburkano plavilo mora,
sunce koje pretvara boje u cudesne skulpture,
valovi, meki, njezni,
stjene ponosne stojeci,
kao bijele ruke, bjelje od mojih.
A onda, kako se to desi kada Cunami zauzme maha,
bjesni, lomi, razara,
oci, kosti, crijeva, krv, ruke, noge, glavu
sve, bas sve,
i ostavi tu zrtvu,
kao da mora prinjeti zrtvu
za novu beskrajnu energiju.

Kada bih bila netko
otisla bih k Zeusu,
molila i zaklinjala bih
da budem mozda 10-ta kci,
muza,
za sve one koji nemaju sposobnost
osjecaja,
ljubavi.

slijepa, gluha,
nijema,
krotka i mazna,
i bijah zvijezda
ispod neba zvijezda,
i nista,
a ptica grabezljiva
raskomada mene,
mene koje nema.

Sutnja je dragocjena
na ovom Planetu
nitko je ne mora prevoditi,
nema zareza, tocke,
uvuce se u utrobu
i ostaje nijema.

bez tebe sam
slijepa,
gluha,
led u utrobi,
neizdrživa bol.

Glaube, es ist so,
es tut so weh, kaum
auszuhalten.

atletski si gradjen.
elokventan si,
zagonetan si,
obrazovan si,
umjetnicki nadaren si,
glas kao melem,
sve imas
osim
samopouzdanja.

poneki leptiri
umiru sami.

Zna li netko značenje ovog pojma, nezna, nema ga.

vrati mi osmijeh
vrati mi dah
vrati mi vijeru u ljude
vrati mi mirne noci
vrati mi mene

curicu

dosao si iznenada
dosao si sa visorja
pokucao si na moja vrata
dozvolih ti da udjes
ti udje u moje srce
bolan je tvoj ulazak

vrati mi mene
curicu

EDRATOIL

ovo nista je puno,
sve kao i prije
vrijeme stoji
drevna vocka
umorno njise
te teske kapi
zivota
i bljesti suncem obasjana
ta raskos sjedih lasi
nestaje nade
nestaje sve
kapi postaju led
i teske su
drevno granje
puca
nestaje

nema logike, dvije kreature
lunjaju, traze, nadju se,
uzimaju i daju
sve
i lunjaju dalje
i opet kao svaki put
dodju jedno drugom
i spajaju iskonsku
prirodnu materiu
i ne priznaju
ali
stvoreni su jedno za drugo
i ako lunjaju

u maglovitoj noci
kao ovoj
zavlacis se u srce
magla nestaje
kao i ti
nema magle svaki dan
na vrhovcima
i mitske osobe postaju
vidljive
prozirne
voljene

beskrajna ljepota,
boje jeseni, valcer suhog lisca,
drevno stablo savijeno ,
bljestavi dragulji kise
kao da zele reci
uspravi se,
i ja se uspravljam,
zavirim u monitor.
i opet vidim atletsku ljepotu,
nagu,
poznatu,
i osjecam
dah,
dodir,
a sve je samo
DIN-a 4 format

kako,
zasto,
koliko puta,
uvijek isto,
tko si ti,
ti ne vidis,
ti ne znas,
ja odlazim.