O...

Kaže On u svom profilu sljedeće: "Pitanja za formiranje profila su bljak! (sterilna!), a nude se bezvezni i uniformno dosadni tipizirani odgovori. Stoga su profili zamalo identični, dosadni i nečitljivi. A gdje je kreativnost u osmišljavanju obrazaca? Dajte ljudima da napišu kratki esej o sebi do 3.000 znakova i to je to, a ne obrazac koji te vodi ko magarca. Takvi su profili onda koautorstvo korisnika i administratora... Kod eseja sve bi bilo jasno u tren oka. Pa tko živ, tko mrtav. A bilo bi mrtvih u znatnom broju..."

Pa mu ja u odgovoru na njegovu prvu poruku, između ostalog napišem da je, što se tiče prijedloga za esej, ta mogućnost djelomice dana weblogom.

A onda «komunikacija» dalje ide ovak:

ON:
a tko čita nečija sranja na blogu??? tko pametan, reci mi??
pa nismo ovdje radi bloga već radi upoznavanja ... .., zar ne?
za blogove postoje druga virtualna mjesta, ovdje je to nakaradno..., a blogovi su svi redom jadni, isprazni i totalno nepismeni .. ..
da bi ih se pisalo treba imati nešto u glavi uz ponešto životnog idkustva, a da bismo bili pismeni , treba uložiti podosta truda u vlastitu izobrazbu!

JA:
Uh, uh... kako oštro i decidirano! :)

Ja sam primjerice upravo s ovdašnjeg bloga upoznala neke od svojih najdražih poznanika i prijatelja, i žena i muškaraca, za koje nikako ne bih rekla da su neobrazovani i nepismeni, naprotiv.
Također, Iskrica jest dejting sajt, ali i društvena mreža.
Tako da ti osobno imaš pravo na svoj stav da "nismo ovdje radi bloga već radi upoznavanja", ali imaju pravo na svoj stav i oni kojima ovo nije samo posrednik do stvarnih osoba, oglasnik, nego i mjesto komunikacije/zezanja/vurtualnog druženja... :))

ON:
blogovima se bave ljudi ispraznih života koji bi htjeli bitti čitani i zapaženi, a grubo i istinito rečeno, te njihove drljarije čita možda dvadesetak ljudi ... ... ili tridesetak
..
pa ne mogu svi biti kolumnisti u komentiranju svakodnevnog života!
eto, to je moj stav, što ćeš??
isto kai i s facebookom gdje su ljudi u transu kad skupe 1.000 "prijatelja" ...,
čista ranja za kompleksaše.... i one koji nisu pstigli baš ništa u životu ... ...

JA:
Ti o svemu imaš tako isključive stavove ili ponekad ponešto i relativiziraš? :))

ON:
gle, imam dovoljno životnog iskustva, imam 25 objavljenih knjiga kod vodećih hrvatskih nakladnika ...
i neeeeeeeeeeeda mi se dalje o tome,
ja sam svoju potrebu za pisanjem pretočio u knjige, nisam nikog maltretirao blogovima ... ...,
a danas su neke od moji knjiga među najčitanijim u Hrvatskoj
...
eto, toliko!! znam što govorim ...

JA:
"i neeeeeeeeeeeda mi se dalje o tome"

"ne da" se piše odvojeno! :)))))

Lijep pozdrav i sretno ti bilo, ovdje, a još više u reali... :)

ON:
da si obrazovana na području jezikoslovlja i poznavanja hrvatskog jezika , a nisi...,
vidi se i iz aviona ...
znala bi da postoje dva hrvatska pravopisa.... "Babić-Finka - Moguš" ...... . i ... "Anić
-Silić"...,
i dvostruka jezična rješenja...

ali naobrazba je težak, rekao bih..., pretežak put za tebe!
zbogom!
---------------
I stavi me na ignor. Pa ovim putem upućujem svoju sućut svim onim lektoricama koje su u 25 njegovih knjiga morale ispravljati "neda" u "ne da", po kojem god da pravopisu radile. A i žao mi nekako da je jedan od «najčitanijih hrvatskih autora» ostao uskraćen za informaciju da se po Anić-Silićevom pravopisu ni u jednoj od nakladničkih kuća ne radi već dvadesetak godina, nego samo po Babićevom i odnedavno Matičinom.

Pamtim ih po leđima.

Bolesnu od dima, mraka, Velveta i tragičnog epiloga pomaknute zajebancije, liječila su me jedna skliska plivačka, pod žutim suncem, na bijelom pijesku i u tirkiznom moru. Bila su to lijepa i zdrava leđa.

Na jedna druga skočila bih za zagrljaj, ona su me nosala po stanu, uveseljavajući naše maleno dijete. Dok nam se od prenaivnog smijeha nisu zamutile oči, pa nismo vidjeli da u bratstvu i sestrinstvu nećemo znati opstati. Bila su to dobra i bliska leđa.

Jedna sam leđa isparala noktima, pregladnjela gutajući kisik, presušena se natapajući poplavom. Bila su to halapljiva leđa divlje mačke.

Jedan je pak volio moja leđa. Napamet je znao njihov ritam, gibanje mojih lopatica, milimetar po milimetar kože, dva sitna madeža, i nemir oko struka. Njegovih se leđa ne sjećam, pamtim ga po svojima.

Jedna su me slomila u trenutku dok smo u suprotnim smjerovima odmicali od ulične lampe. Znala sam da ne smijem, osvrnuti se, jer ću ih razumjeti, a ipak sam učinila što nisam smjela. Grižnja savjesti rastopila se u olakšanju. Bila su to od nemoći melankolična leđa.

Jedna su bila neugledna. Voljela sam ih baš zato jer su bila ružna a to mi nije bilo važno. Bila su to pouzdana leđa.

I neka druga leđa pamtim.

A sada, u predrođendanskom bunilu, sanjam o jednima još nepoznatim, virtualnim. Kako ih moje nesigurne jagodice istražuju u mraku. Kako se lijepe po njima, rastu na njima, utapaju se u njih i pamte ih, nekako. Kako? Obuzdavam pretpostavke.

Kad sam ove neke nedavne nedjelje u dva sata vilicu i nož zamijenila daljinskim, nije me među jastučiće toliko uvalio interes za lik i djelo Brune Šimleše koliko Stankovićeve oči i gard, jer sam se prepoznala u svakom milimetru njegove skepse i ironije: prema samopomoćnoj pseudopsihološoj literaturi i samoiniciranim duhovnim guruima uopće; prema mladcu koji piše i propovijeda školu života, s uputama o kreiranju istinske sreće, te koji piše i propovijeda mudrost o ljubavi, odnosno ukupnosti međuljudskih osobnih odnosa; konačno prema visokoj tiraži njegovih knjiga te masovnoj posjećenosti njegovih predavanja, u svjetlu činjenice da je malo toga na sviijetu istodobno visokotiražno i visokokvalitetno, nego se visoka kvaliteta obično odnosi samo na autorove marketinške sposobnosti.

E sad, mene je taj Šimleša (kojeg je ne znam tko i zašto potpisao s „književnik“) bome ugodno iznenadio.

Jedan od inspirativnih njegovih odgovora bio je onaj na pitanje koji su najčešći problemi s kojima mu ljudi dolaze. Umjesto da nabraja statistički najučestalije žalopojke, najveći je problem, reče on, to što ljudi najprije iznesu probleme koji se tiču odnosa s drugima, zatim probleme koji se tiču njih samih, a tek onda (i to samo na upit!) iznose ono čime su zadovoljni i ponosni kod sebe, kod onih koji ih okružuju i u njihovim međusobnim interakcijama. Umjesto da je potpuno obrnuto, da mu ljudi najprije kažu s kojim su svojim vrlinama zadovoljni i na što su ponosni, pa zatim ono što misle da bi trebali kod sebe poboljšati i što ih kod sebe muči, a istim tim redoslijedom onda i o onima s kojima su u odnosima.

Naravno, taj redoslijed uopće nije važan u formalnom smislu, niti je važno to naučiti pa drugi put ugodno iznenaditi svoga psihologa ili psihoanalitičara. Važno je preispitati se kako o sebi doista razmišljamo - procjenjujemo li se krećući od svojih vrlina, postignuća, uspjeha i zadovoljstava ili krećemo od problema, nedostataka, neuspjeha i nezadovoljstava (bit će da zbog toga sada puno blagonaklonije gledam na ulete tipa „imam veliku karu i volim se ševiti“ :)).

No bilo bi prejednostavno kad bi sporan bio samo redoslijed – u pitanju je uopće sposobnost naše samoprocjene. Jer ona ovisi o kompliciranom labirintu umreženih kojekakvoća. Zato je najčešći obrazac ovaj: jedni svoje vrline i postignuća precjenjuju, a drugi svoje potcjenjuju. Ali dok ćemo to bez problema dijagnosticirati kod drugih, znamo li, možemo li i hoćemo li i kod sebe?

I još nešto, koliko god da se razlikujemo po samoprocjeni, jedno mi se čini da nas sve povezuje: zanemarivanje udjela naših s(p)retnih i olakotnih životnih okolnosti te ono tvrdokorno uvjerenje da se u tuđem dvorištu uvijek jače zelenjelo.

Dogodilo se da sam u malo vremena srela tri zrela, inteligentna i obrazovana muškarca koji žive solo i traže odgovarajuću partnericu za dugu vjernu vezu koju bi prije svega (a jedan je mislio i isključivo) činili uredni povremeni spolni odnosi, a koja bi isključivala ikakvu varijantu zajedničkog življenja. Budući da sam osobno vrlo zainteresirana za takav aranžman, s guštom sam uklizala u komunikaciju sa svom trojicom, ali sa svom trojicom s guštom i okončala, i to već na teoriji.

Prvi kaže da je imao ugodan brak i da je i danas u vrlo kvalitetnom odnosu s bivšom suprugom, a s kojom se sporazumno razveo čim su djeca dosegla punoljetnost, jer je shvatio da mu je od svega na svijetu najdragocjenija sloboda. Pritom nije mislio na slobodu uparivanja s drugim ženama, nego na slobodu u rasporedu svih 24 sata svakoga dana. Kaže da se najbolje osjeća kad živi sam, da sve najbolje radi sam, i da je seks jedino što mu nedostaje. Kaže da mu je iznimno teško naći partnericu koja ne bi s vremenom tu vezu opteretila emocijama. Ženu koja bi kao i on, između ljubavi i slobode, uvijek odabrala slobodu.

Kad mi je drugi u jednom času napisao da jednostavno nije zaljubljiv, pitala sam ga za objašnjenje – meni se naime činilo da to može upućivati na njegovu emotivnu nepropusnost (što mi se čini problemom), ili pak na visoku "izbirljivost" (iako, naravno, naši kriteriji i naše zaljubljivanje i nisu baš u rodu).
O svom poimanju zaljubljenosti napisao mi je potom čitav esej, o tome kako se ljudi «predaju tom stanju fascinacije nekime jer im se sviđa fizički; jer im se sviđa emotivno; jer im se sviđa socijalno; jer time kompenziraju vlastite koje-već-god rupe i žude za partnerom koji misle da će ih svojom energijom začepiti; jer vole to stanje zanesenosti jer ono je i hormonski drip koji budi osjetila i um i daje osjećaj veće pobuđenosti i jači osjećaj življenja; jer su jednostavno našli nekoga s kim se osjećaju kompatibilno i 'svoji'…" Ali on je, sudeći po onom što je rekao, izvan (ili pak iznad!) tih kategorija, a na osobu koja bi mu odgovarala na način na koji je on zamišljao da bi mu trebala odgovarati nije naišao. Zato ni ne računa na zaljubljenost, ne drži je važnom, a sve što želi jest povremeni seks.

Treći također kaže da ne računa na emocije, dapače, kaže da ako bi osjetio da se zaljubljuje, ili da se ta partnerica zaljubljuje u njega, da je siguran da bi napravio uzmak. Kaže da je svaki put kad je zavolio, svim svojim bićem želio s tom ženom i živjeti, jesti s njom, tuširati se s njom, zaspivati i buditi se. A to je istovremeno svaki put dovelo i do ugasnuća ljubavi. Zato bi sada samo partnericu za seks, bez puno druženja i zbližavanja.

A ja kažem, da, razumijem, i rado citiram ono Beigbedeirovo pitanje: «Jeste li primijetili da sve bajke završavaju danom vjenčanja?»

Ali vaš me unaprijedni stav iritira i žalosti. Jer ja bih se rado zaljubila, i baš me briga za motivaciju, uzroke i moguće probleme. Zaljubila bih se i pod cijenu da ću u konačnici negdje u ćošku lizati rane!

Stvarno je šteta neizreciva što ništa u vezi s čovjekovim neopipljivim nije predvidljivo, logično, izmjerljivo i razumom spoznatljivo.

A da jest, zamišljam primjerice blagodati psihologije kao egzaktne znanosti, pa makar onoliko koliko je egzaktna medicina, dakle minimalno, ali s nedvojbeno uspješnom tehnologijom u svrhu dijagnostike.

Evo, uzmimo osobu suočenu s procesom otpuštanja emocija (u daljnjem tekstu Otpustitelj) vezanih uz neku drugu osobu (u daljnjem tekstu Otpuštenik), a koji je (dakle, rečeni proces) prouzročen ne-svojom-voljom prekinutom, odnosno ne-svojom-voljom nerealiziranom vezom. Kad Otpustitelj samopregledom ili na temelju sugestija dobronamjernih osoba iz okoline identificira mrežu svojih duševnih tegoba, na odjelu prekidovezologije obavio bi detaljne laboratorijske pretrage na osnovi kojih bi mu se točno predvidio tijek otpuštanja bivšega (stvarnoga ili samo žuđenoga) partnera, odnosno tijek emocionalnoga oslobođenja iz uzništva nade uzaludne.

Konkretno, laboratorijski bi se izmjerili i u postotcima iskazali sljedeći Otpustiteljevi parametri:
- divljanje povrijeđenoga ega
- rane na (ne)samopouzdanju
- žal zbog neraspolaganja privlačnim obilježjima Otpuštenika
- strah od apstinencije
- sabljozubost ljubomore
- opća lijenost glede promjene sebe i(li) okoline
- opća sklonost patnji i samosažaljenju.

Dobiveni rezultati uvrstili bi se u tablicu s podacima iz anamneze (dob i spol Otpustitelja i Otpuštenika; broj i učestalost dosadašnjih otpuštanja…), nakon čega bi se egzaktnom kalkulacijom došlo do podatka o intenzitetu, vrsti i trajanju procesa otpuštanja te preporučila odgovarajuća terapija.

A ne ovako, u nesigurnosti, s beskrajnim nizom pokušaja i pogrešaka, nikad načisto treba li u pojedinomn slučaju prihvatiti ili s gnušanjem odbiti Otpuštenikovu ponudu za prijateljstvom; treba li nepredani rođendanski darak odnijeti u Muzej prekinutih veza ili pak sve memorabilije predati bliskoj osobi koja Otpuštenika nije mogla smisliti; u osami lizati rane ili se odmah baciti u lov; odmah deaktivirati postojeći profil i uplatiti pretplatu na novi ili sve samo pustiti vremenu...)

Rezultati bi se dakako neizostavno slali i Otpušteniku kako bi isti bio upoznat s trajanjem i intenzitetom onoga čemu je izložen - proganjanja / slinavljenja / gađanja / optužaba / uvreda... te u skladu s tim mogao zaštititi svoje tjelesno i mentalno biće, a poradi zdravih i optimističnih sljedećih zapetljaja srca.

Kažem, šteta neizreciva.

Teško da postoji osoba koja nikada nije činila ili ne čini nešto za što prethodno nije govorila «nema šanse!» – radila poslove za koje je tvrdila da nikada ne bi ili se upuštala u osobne odnose s onima s kojima se, zbog nekog razloga, inače odnosila ne bi. I to je savršeno u redu kad je sve u redu, tako se razbucavaju predrasude, proširuju horizonti i bogate iskustva.

Ali, što onda kada se upuštamo, kada se otvaramo, kada ulažemo najskupcjenije – vrijeme, misli, emocije - a znamo (jer se poznajemo, jer smo već iskusili) da ćemo u jednom trenutku naglo zakočiti i da će nas boljeti modrice, a boljet će bome i onog s kim smo se vozili.

Što to zapravo činimo kad se odjednom okrenemo i kažemo: Sorry, ali dalje neće ići, problem je - ovdje umetnuti po afinitetima i iskustvu – tvoj bračni status / tvojih 16 godina više / tvoja mržnja moje mačke / tvoj život s mamom / tvoj daleki grad / tvoje veganstvo / tvoje pušenje / tvoj iskaznica HDZ-a / Rozga među tvojim CD-ima... što god, ali svakako nešto s čim smo jasno bili upoznati od samog početka.

I zato upitnik u naslovu. Jer se mučim s odgovorom na pitanje o čemu se tu onda radi:
- o neodgovornosti (i prema sebi i prema tom nekom, oboje ćemo raniti, što unaprijed znamo, ali to nas predznanje ne zaustavlja)
- o slabosti (lakše nam je za neuspjeh odnosa optužiti neku partnerovu manu, ili „manu“, nego dovesti u pitanje svoje postupke i osobine)
- o sebičnosti (jednostavno od tog nekog želimo dobiti nešto što nam tada treba, što nam godi, što nas zanosi, što nam je novo, što nas samopotvrđuje... svjedeno, dok sve drugo zanemarujemo)
- o srljanju zbog kratkovidnosti (sad činim tako, a što ću sutra, razmislit ću sutra)
- o spremnosti na rizik (tipa probat ću još jedanput, pa što bude, jer tko ne riskira… )
- o tvrdokornosti predrasuda (tipa znao da će mi to smetati i evo, smeta mi)

Ili je u pitanju tek slušanje svoga srca (dok smo razumova usta malo izlijepili selotejpom). Ali ako se samo srcem dobro vidi, jesmo li pogriješili što smo ga slijepo slijedili? Zar se uopće moglo drugačije?

Moja prijateljica V., mišlju i djelom, aktivan seksualni život smatra preduvjetom čovjekova zdravlja, pri čemu zdravlje poima onako kako ga definira Svjetska zdravstvena organizacija - kao stanje tjelesnog, psihičkog i socijalnog blagostanja. Ona smatra da ljudi koji svojom voljom apstiniraju (ostaju u vezama ili u braku bez seksa, ili nisu u vezi, ali ne tragaju za seksualnim partnerom) ne drže do zdravlja, a osobe koje ne drže do zdravlja neodgovorne su osobe, jer zdravlje pojedinca nije samo njegova osobna stvar, nego se tiče i svih onih koji su mu u okolini, a u širem smislu tiče se cijelog društva. V. ima 60 godina, zdrava je i izgleda odlično, a svog sadašnjeg partnera upoznala je preko Iskrice.

Moja prijateljica S., mišlju i djelom, smatra da je seksualni život smislen isključivo u kontekstu dubokih i obostranih partnerskih emotivnih spona. U suprotnom, smatra ona, seks samo kao tjelesni čin nije po mjeri čovjeka kao duhovnog bića, obezvrjeđuje ga, poništava, čini tek još jednim tržišnim objektom, ili sredstvom razmjene, u potrošačkoj civilizaciji. Napominjem da je moja prijateljica S. vrlo slobodnomisleća žena i da njezin mozak nije oriban nikakvim religijskim sapunom. Ona ima 37 godina, lijepa je, zgodna, njegovana i seksepilna, ali kako godinama nije upoznala muškarca s kojim bi razvila sretnu emotivnu priču, godinama nije ni ljubav vodila. Ali i ona je na Iskrici, a ovdje je sve moguće.

Kad svojoj dragoj S. proturječim zbog njezine apstinencije, iznosim joj argumente moje drage V. Ali ona me ušutka pitanjem da zašto sam onda prekinula s bivšim, kad je bio savršen prijatelj s povlasticom, i kad nam je seks bio tako dobar.

Kad svojoj dragoj V. proturječim kad me proziva zbog nedovoljne seksualne aktivnosti, iznosim joj argumente moje drage S. Ali ona me ušutka još brže od S. Čim me podsjeti na Jednoga iz davnine, s kojim sam provela pet uzastopnih dana i noći i koji mi je bio valjda najbolji ljubavnik u životu, a ja mu se danas ne sjećam ni izgleda ni imena, ni gdje smo se i kako upoznali, ni o čemu smo razgovarali ni što smo jeli.

No, bez obzira na trenutačne okolnosti, ševimo li se ili ne, mislimo li ovako ili onako, sretnici smo što su konačno iza nas stoljeća i stoljeća jednoumlja po kojem je seks prokreacijski čin pred Bogom i(li) zakonom vezanih raznospolnih partnera, a sve drugo grijeh, opačina, zlo i naopako.

Unatoč tomu što iz prebogate riznice hrvatskoga jezika njegovi govornici najčešće, najsrčanije i najkreativnije posežu za psovkama, taj je jezični korpus nepravedno marginaliziran u našemu jezikoslovlju – ni s kojeg motrišta da je motren, a mogao bi biti i s fonološkog i s morfološkog i sa sintaktičkog i sa semantičkog i s etimološkog… Stoga, u ime kulture i znanosti, pozivam vas da date svoj prilog u prikupljanju i sistematizaciji rečene građe (predloženi klasifikacijski koncept radnog je karaktera). Štovanim administratorima napominjem da je ovaj log nadahnut isključivo ljubavlju spram jezika i intelektualnom znatiželjom te da osim u plemenite svrhe u druge biti upotrijebljen neće. Molim da se, osim u slučaju krajnje nužde, slanje priloga na pvt izbjegava.

Porodične
Pička ti materina; Jebem ti mater; Jebo ti ja mater; Jebat ću ti majku; Mamicu ti jebem; Jebo te ćaća

Sakralne
Jebem ti Boga; Bog te jebo; Strela božja vu te pukla, Vrag te jebal

Kemijske:
Jebo te sumpor

Filozofske:
Jebem ti život; Jebem ti sunce žarko; Jebem li ti, sve ti jebem

Animalne
Jebo te pas; Jebo te patak

Mješovite:
Jeba ti pas mater; Jebal ti vrag mater u dupe;

Naredbodavne
Jebi se; Puši kurac; Odjebi; Ne zajebavaj; Mrš u kurac; Mrš u pičku materinu

Prijeteće-obećavajuće:
Nabijem te; Jebo te ja

Vokativne:
Pederu; Pičko; Pizdo; Pičketino; Guzico

Kleteće:
Dabogda ti mater prepoznala oči u bureku; Jeba ti Ajhman kosti; Pas ti bradu lizal

Inozemne:
Fuck off; Jebal ti ditko mamku za zada


Za ljubitelje povijesti, napomenimo da je najstarija hrvatska zabilježena psovka napisana glagoljicom na margini vrbničkog brevijara iz 13. st.: ebi ga vrag.

I zahvala našem najvećem praktičaru: Kjeletovi smo vječni dužnici što nas je senzibilizirao za dijagnozu koprolalije. (Pajdon, kopjolalije.)

Riječ da bih rekla kontra svojih prija. Sve odreda lijepe, samostalne, samopouzdane, pametne, i otvorene za sve teme i dileme. Međusobno možemo biti i nježne i otresite i patetične, možemo biti bistre i razborite, raspršene i zanesene, ili divlje i lude. Možemo se napiti, prepušiti, povraćati, kajati se, likovati, cviliti i tugovati, ili pak plakati od smijeha. Sve možemo. Opanjkati sve svoje mile i drage, uspoređivati broj sijedih na međunožju, detaljno prepričati seks, povući nogavicu i pokazati nedepiliranu nogu…

Sve, osim jednog.

A zbog tog jednog, zbog te tabu-teme, ja sam primorana živjeti u strahu što će mi one, ako umrem prva, obući i obuti i koju će stvar odabrati da me uz nju spuste. Mislim, kad bi me one barem htjele poslušati, ja bih im rekla što sam planirala, ali ne daju mi priliku. Vele, od tebe su gori samo jedni – oni koji svojoj djeci uplaćuju posmrtnu pripomoć. Razmišljala sam, pripremit ću si ja to sama, ali da bi to one mogle naći, morala bih držati na stolu. A nezgodno mi to, ljudi dolaze, sjede, jedu i piju za tim stolom. Smetalo bi.

I tak, zasad imam dogovorenu samo jednu stvar. Govor. A i s tim imam problema. Jer s njim kojega sam odabrala, zamolila i koji je na to odmah pristao, nisam trenutačno u najboljim odnosima. A odabrala sam ga zato jer od njega nema vještijeg s riječima, medenim, uvjerljivim, omamljujućim. Ali iz tog si razloga sada i nismo dobri. Jer je bio delikatese presladio, ne hajući ni za to što je šećer blistav ali prazan, ni za to što je nekima životno opasan. A sad još veli da se te kuhinje ne sjeća. Računam, pa nećemo valjda čekati da umrem da bi on polizao sav taj slador kojim nas je ulijepio. Željela bih da mi fino svi zajedno mogu doći i da on čiste savjesti može svoj govor govoriti. A mene da lijepo zrihtaju. I da mi puste... E, neću vam reći koju stvar!

Kad legnu i zažmire, svatko u svojem kraju svijeta, svatko iza svoje rešetke, otpuste misli i sažmu se u usklađeno kucanje krvi.

To što oni nikada neće biti, ponekad ih zgnječi svojom nepodnošljivošću. A od žudnje da budu, strgali bi kožu.

Ona tada šalje poruku jednome od bivših, koji je za nju uvijek spreman. A njemu napiše kada. Jer on će se te večeri na vrijeme uvući u urednu bračnu sobu.

Kad skliznu s druge strane očiju, s druge strane zrcala, nju će dočekati njegove ruke, a njega njezin osmijeh, i neće osjetiti drugu kožu i druge prste niti tuđu kuću pod jezikom, bit će tu njezina zabačena glava, njegov dah, njezine grudi, njegov miris, njezini nokti u leđima, njegovo koljeno pod bedrom, njezin bok, njegovi zubi…

Zdrobit će svoje usnice, s užitkom će srkati pokoru. A duboko unutra, sačuvat će labirint krhkih riječi, koje si nikada neće izgovoriti, da ih ne oštete.

Sretali smo se u knjižnici, cijele te zime, komad proljeća i komadić sljedeće jeseni. Lica kojega se nikada ne bih iznagledala, stasa taman, snenih pokreta, bio je točno onakav u kakvog bih se, i da nije imao te lijepe oči, odmah zaljubila: pametan, miran i autističan.

On je sjedio, čitao i bilježio, zadubljen u građu ispred sebe, a ja sam sjedila zadubljena u njega. Razgovarali smo tek nekoliko puta, on usput, ja bez daha. Ako sam tada o nečemu mislila da dobro znam, bile su to spone arhetipskih obrazaca, mitskih struktura i književnih sustava, ali on ja Freya razumio bolje i dublje. Znala sam nešto i o filmu, ali on je znao šire. I nešto o punku, ali on je znao više. Ono što sam ja znala, bilo je naučeno. Ono što je on znao, bilo je spoznaja. Ja sam se sjećala svake naše riječi, svakog pogleda i pokreta. On je svaki put prolazio pokraj mene kao neprimjetne, a razgovarao kao da me vidi prvi put.

Bio mi je nedostižan. I to ga je učinilo središtem mojih misli i želja.

S iskaznice sam saznala kako se zove, a slučajno čula da se sprema i na drugi studij, dramaturgiju.

Puno godina poslije, jedno od prvih imena i prezimena koje sam upisala u internetske tražilice bilo je njegovo. Nisam našla ništa.

A onda još dosta godina poslije, skoro dvadeset nakon one zime u knjižnici, jednog rujanskog prijepodneva u kojem se sunce izmjenjivalo s kišicom, u trentku kad sam iz torbe ponovno vadila kišobran, ugledala sam ga na drugoj strani ulice. Prosijedog i nešto punijeg, ali istog usporenog hoda, lijepih ramena i nježnog potiljka. Pretrčala sam preko ceste i brzinom zvrka smišljala riječi kojima ću mu se obratiti. Čim završi razgovor.

Ali...

To nije bio mobitel. To nije bio razgovor.

Hodala sam iza njega još nekih tridesetak metara, a onda je kiša počela jače padati. Prišla sam mu i ponudila mjesto pod kišobranom, ako ide do stanice. Tih, mojih najdužih deset metara do tramvaja, on je bez prekida mrvio svoj nepovezani monolog, ali je smjerno pazio da nam se ramena slučajno ne dodirnu.

Kad su se tramvajska vrata sklopila ispred njegova lica, mahnula sam mu, a on me gledao kao nepoznatu čudakinju.
Takvom su me gledali i drugi nakon što sam, kad je tramvaj krenuo, spustila glavu, zažmirila i pustila suze da same teku.

Nit se hvalim nit se jadam, nit ponosna nit potrebita, jednostavno konstatiram: nisam nikad. Osim u glavi. Kad su predlagali, dočekivala sam te prijedloge kao žongler šarene loptice, igrala se kao dijete igračkama; kad sve vidiš, i zeleni proplanak i bajkovit dvorac i svijetlu dvoranu s plesačima u zanosu, i sebe kraj balkonske ograde sa srcem koje tuče zbog spletke koja će se taj čas razotkriti, sve vidiš i sve živiš, ali u svakom trenu znaš da je proplanak jastučić i da su prinčevi, princeze i dvorjani crne i bijele šahovske figurice! Jednostavno, stvarnost ne ugrožava uvjerljivost iluzije, kao što ni iluzija ne isključuje stvarnost.

A onda sam jedanput jednome, igrajući se, JA prišapnula „mmmm... a šta kažeš o...“, pa se zabavila mogućnostima, šaputala, smijala se... A on me shvatio ozbiljno, posve neiluzionistički. O „trici“ je govorio sve češće i konkretnije, predano se baveći izvedbenim varijantama, i onda kad sam se počela rugati, i onda kad sam zašutjela.

Ali kada mi je uoči mog rođendana prišapnuo da je sve dogovorio i da će to biti jedna posebna proslava i da će me za vikend upoznati s Osobom, naš je odnos gurnut niz brdo i uz vrlo bučno kotrljanje skršio se u provaliji.

Pa šta ja radim s tipom kojem moram objašnjavati, derala sam se, ne, ne i ne, ne zanima me je li muško ili žensko, ne želim te kraj sebe s drugom, niti sebe kraj tebe s drugim, a još manje sebe s njom ili tebe s njim, uopće ikoga od nas s nekim drugim, pokraj ili bilo gdje drugdje, jer je seks čin za dvoje, ili dvije ili dvojicu, čin intime a ne zabave, pa i da se sve omota iluzijom, što poslije, što ujutro? Ako me uzbuđuje pomisao da istražujem krokodile, ne znači da ću se ikad uputiti na Nil, i osim toga, zaljubila sam se u tebe, budalo jedna, rekla sam i krenula prema vratima.

Jebiga, rekao mi je na rastanku, zbilja sam mislio da si zrelija.

Ovo su priče mojih dviju prijateljica.

Prva. Ona ranije odlazi na posao i kasnije se vraća doma, radi na manje cijenjenom i znatno slabije plaćenom poslu nego on. Kad on dođe doma, ugrije za sebe i dijete ručak koji je ona skuhala prethodnog dana, zatim malo odspava, odigra s djetetom videoigricu, ode van na kavu i navečer je oran za igrice u spavaćoj sobi. Kad ona dođe doma, obavlja kućanske poslove, pregledava djetetove zadaće i priprema ručak za sutra. Navečer ne zna sebe od umora. Žali se godinama na tu situaciju, potiče ga na promjene i sudjelovanje u obavezama, ali on tome ne pridaje osobitu pozornost, smatra da žive vrlo lijepo i ušutkava je skupom odjećom i komplimentima njezinoj ljepoti i kućanskim vrlinama. Kad ona shvati da sve češće skrivećki plače dok «vode ljubav», emotivno se udaljava od njega, traži psihološku pomoć, i s njim sve češće potiče razgovor o razvodu. U međuvremenu sasvim slučajno upoznaje drugog muškarca i malo po malo zbližava se s njim. Odluka o razvodu sada je definitivna, a kako su odnosi među njima sve gori, i on pristaje na sporazumni razvod, pri čemu mu ona, zbog straha od reakcije, zataji Drugog. No, kad uskoro sazna, iz drugih izvora, započinje njegov nesmiljen osvetnički pohod, sa svim arsenalom streljiva patrijarhalne sredine iz koje oboje potječu. Nezamislivim metodama manipulacije, on sustavno truje i uspijeva otuđiti dijete od nje (sustavno lošom slikom o njoj i svim njenim postupcima, kupovinom svega što dijete poželi, putovanjima, popustljivošću u odgoju, podrškom obitelji zgroženom njenim brakolomstvom…), u čemu mu ona ne može parirati jer nema ni novca ni vremena ni podrške obitelji. Ima samo svoju ljubav prema djetetu, koje joj ljubav uzvraća samo za vrijeme godišnjeg odmora, kad su sami, ali u prisutnosti oca posve je ignorira i ne sluša (poput oca, koji s njom uopće ne komunicira). Centar za socijalnu skrb obustavlja propisani nadzor jer nije pokazao učinak (tj. otac je odbio suradnju, policijom otjeravši djelatnika iz stana!), niti postoji mehanizam kojim bi se oca prisililo na komunikaciju s njom i dogovor o vremenu provedenom s djetetom, godišnjim odmorima i sl. Sudska parnica, zbog borbe oko skrbi, traje već treću godinu, pri čemu ona cijelo vrijeme ostaje u zajedničkom stanu jer dijete neće s njom u neki podstanarski stan, a ona se boji da ga drugačije ne bi uopće viđala. Stalni pritisak i brojne neugodnosti koje doživljava odražavaju se i na njenu novu vezu. Pa i to puca. A jedino što želi jest dogovorom se razvesti i dogovorom se skrbiti oko djeteta.

Druga. Jednako su obrazovani i rade na jednako plaćenim poslovima, ali ona je dominantna na svim razinama, te istovremeno nezadovoljna njegovim stalnim oslanjanjem na nju u svim područjima, od posla do roditeljstva. Kad mu se ukaže mogućnost za ozbiljno i zahtjevno napredovanje na poslu, on uspijeva u tome, ali u stalnoj ovisnosti o njezinoj pomoći oko posla i podršci za sve odluke. Oboje su veoma orijentirani na djecu i podjednako se njima bave. Iznenada, bez ikakvih uvodnih većih nesuglasica, on joj obznanjuje da se zaljubio i da želi razvod. Da je, za razliku od nje, ta druga blage naravi i da se s njom osjeća kao ravnopravan partner, a ne u stalnom strahu od kontrole i reakcija. Razvod je u početku mučan, ona ga odlučno odbija, djeca odbijaju prihvatiti novonastale okolnosti i snažno se priklanjaju majci. Ali otac je uporan i smiren u odnosu na sve njihove i njezine ispade bijesa, redovno dolazi po djecu, i onda kada ona odbijaju susret, čekajući pred stanom dovoljno dugo dok se ne predomisle. Do kraja postupka službenog razvoda polako počinju prihvaćati situaciju i provoditi s ocem svaki drugi vikend i dva dana u tjednu, sve ga nestrpljivije očekujući. U međuvremenu, i njegova nova veza se raspala. Danas, par godina poslije, ona kaže da joj je sadašnji život savršen: mirnije i kvalitetnije bavi se djecom kad su doma, a kad ih nema, uživa u vremenu koje ima samo za sebe. I s parama, kaže, stoji bolje nego prije, jer je on trošio više i nerazumnije nego ona. Često svi četvero zajedno ručaju. Razvod ih je, kaže, oboje preporodio.

Jedan od ključnih pojmova kojima se ženski pokret obratio ženama diljem planeta bio je – samopouzdanje. Žene su pozivane i hrabrene da se pouzdaju u sebe kako bi ostvarile samostalnost u upravljanju svojim životom, stekle jednaka prava i ravnopravnost u participiranju na svim razinama društva te kako bi time ostvarile jednake mogućnosti na vrednovanje kao i muškarci. To sve znamo.

Ali znamo i to da revolucija jede svoju djecu. Danas je retorika stjecanja ženske moći prisutna jače nego ikad, ali današnji njezini glasnogovornici ne samo da nemaju veze s feminizmom nego su mu u svemu oprečni.

Poruke o samopouzdanju i uspjehu danas nam uvjerljivo prenose svi mediji – gustiš prizora slavnih sisatih posvuduša, imućnih silikonskih pevaljki, superpoznatih nogometaških priležnica, ali i žena uspješnih u poslovnoj, političkoj, umjetničkoj ili sportskoj karijeri, čiji se retuširani prikazi redovito pakiraju u seksepilno eksplicitni papir.

Ne samo da nas sve to poučava kako za ženu ništa na svijetu nije toliko utrživo kao seksepil nego nam nameće imperative modnih brendova, tjelesnih proporcija, volumena i ispeglanosti kao ključ samopouzdanja i osjećaja moći. I eto nas kod onog najzajebanijeg: naše pretjerane brige oko svog izgleda i našeg vječnog nezadovoljstva njime.

Evo, sve to znamo, preziremo, pjenimo se i opiremo, ali uspijevamo li izmaći mozak ispod svih tih četki kojima nas ribaju. I kad razmišljamo o odgovoru na pitanje o tome što nam najviše daje osjećaj samopouzdanja, i znamo da je to neka naša karakterna crta, neki naš životni uspjeh, naše pametno, pravedno i nenasilno dijete... ali znamo da je možda više od svega baš ono što bismo teško izgovorile naglas: najviše samopouzdanja osjećam kad se odjenem, obujem i uredim tako da (mislim da) izgledam neodoljivo seksualno privlačno.

Ne znam za vrapce na grani, ali za sve koji ovo čitaju s velikom vjerojatnošću pretpostavljam da znaju da je vagina dio ženskih spolnih organa. Također vjerujem da svi znaju da ženske spolne organe čini puno organa i organčića, ali kao što vrijedi i za muške, dok one unutrašnje možemo samo zamišljati (a žene svoje bome i ljuto osjećati), one vanjske možemo i vidjeti. A što čovjek vidi, to i uspoređuje i prosuđuje pa s pravom zaključuje: koliko na nebu zvizda, toliko različitih... ženskih spolovila – od razlika u brdovitosti i pošumljenosti Venerina brijega, preko razlika u veličini i boji velikih i malih usana, do razlika u smještaju i izgledu njegova veličanstva klitorisa (a kad je već prigoda, recimo i to da se isti sastoji od korpusa i dva kraka, ima prepucij i krunu, i da sve to može vrlo različito izgledati).

E sad, kad je postojanje takvih razlika evidentno, i kad je to jednako evidentno i s muškim spolovilima (da sad ne nabrajam potresan raspon razlika među istima), i da je sve to neovisno o dobi i ukupnoj tjelesnoj konstrukciji nositelja rečenog organa (jasno, govorimo samo o odraslim primjercima), zapitah se koje su i kakve razlike u dimenzijama vagine, osjećaju li muškarci te razlike i kako se one odražavaju na njihov seksualni doživljaj (dakako, pod pretpostavkom da su svi drugi uvjeti optimalni: opuštenost, vlažnost, psihološke spone...)

Odgovori mojih živih ispitanika vrlo su proturječni, od onih koji bez dvojbe kažu pička ko pička, svaka taman, do onih koji tvrde da su razlike velike i da jasno mogu osjetiti koja je baš njihov sajz..