O...

I bez Propovjednika, sami i zarana bez puno muke spoznamo da "sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog".

Pa ipak. Jedan Prirodin redoslijed zadaje mi glavobolje.

Pođoh od uvida da segmente čovjekove zrelosti možemo svrstati u tri velika skupa: spolnu (pri čemu mislim na spolnu potrebu i potencijalnu reproduktivnu sposobnost), tjelesnu (pri čemu mislim na završetak rasta i razvoja svih organa) i mentalnu zrelost (pri čemu mislim na cijeli kognitivni sklop).

E, sad, koji je naum naveo Prirodu da je njihov redoslijed takav kakav jest, a ne onakav kakav se svakom zdravom razumu nameće kao normalan?

Konkretno, zašto ljudsko biće najprije sazrije spolno, i na svijet je sposobno donijeti novo ljudsko biće puno prije nego što su mu i sami ti reproduktivni organi dokraja narasli, a kamoli što mu dokraja nisu narasle ni ruke ni noge, a pogotovo što mu nije ni približno okončan razvoj prefrontalnog korteksa, što je organski preduvjet mentalne zrelosti. Pa pobogu, kako je priroda zaključila da je takav poluproizvod spreman za proizvodnju novog proizvoda??

A zamislite da je sve obrnuto, da najprije sazorimo mentalno, zatim tjelesno, a onda tek spolno, bemti, koliko bi civilizacijskih problema mam nestalo!

Prvi moj prezir folklora bio je onaj pubertetski – nijedan normalni frajer nije u muzičkoj učio harmoniku niti je ijedna normalna rokerica išla tancati u opancima i opletenim čarapama, ma i da je s folklorašima mogla preplesati pola planeta, i to tad, kad smo najmanje putovali a za putovanjima najviše čeznuli, onim danonoćnim, s ekipom, daleko od staraca.

Taj pubertetski zamijenio je poslije onaj „feministički“ – sva tradicijska kultura podržavala je mrski obrazac rodne podjele uloga, koji je toliko naštetio ne samo ženskoj nego i muškoj rodnoj povijesti. Pritom, nema podjele uloga bez podjele osobina: lijepe, marljive, blage i pasivne žene, snažni, hrabri i aktivni muškarci. A smisao postojanja i jednih i drugih definira se njihovom trenutačnom funkcijom u reproduktivnom lancu: kći, sin, snaha, zet, majka, otac, svekrva... Uf.

Ali da ni vrag nije crn ko što se čini, poučih se ja od jednoga lole i bećara, dike moga, oka garavoga, zbog kojeg sam oprostila folkloru i s naklonom zamolila folklor da i on oprosti meni, jer sam uvijek vidjela samo neki dio, a ne i cjelinu, jer sam sudila iz svojih cipela i svog vremena a ne iz folklornoga ruha, doba i konteksta.

Elem, taj je dika u tamburu sviro i stare rime za mene izbiro:

Mila mati, oću l diki dati?
Luda li si! Zar još dosad nisi?

Ona cura koja je poštena
kad ostari nema uspomena.

Misli mama da ja spavam sama,
po trojicu puštam u sobicu.

Da ja nisam imala bećara
ne bih znala koja dika valja.

Ljubi mene, nećeš biti prvi,
Ja sam jako poljubljive krvi.

Nisam kurva, nisam ni poštena
teško onom čija budem žena.

Svekrvice dobro se naredi,
kad ja dođem visit ćeš na gredi!

Pod uvjetom da niste predan(a) čitatetelj(ica) opusa Janka Matka ili Hedwige Courths-Mahler, nego prosječan do vičan govornik i čitatelj hrvatskoga jezika, možete li se prisjetiti kad ste posljednji put u neutralnom tekstu pročitali ili u neutralnom razgovoru čuli navedene pridjeve? A tek ih sami izgovorili? Ja nikada.

A kako su mi, pod nedavnom virozom i lagano povišenom temperaturom, iz čista mira pali na pamet, zapitah se tko je to ljubak i krotak. Temperatura mi je isti čas porasla za još koji stupanj, čim sam shvatila da ni u književnim 100-godišnjacima, kao ni u ljubićima svih vremena, nitko nije ljubak i krotak, nego postoji samo ljupka i krotka žen(ic)a. I to ona ponajbolja, prvoklasna: lijepa, vedra, darovita, pa i (kao) učevna - ljupka i krotka. Zanemarimo li i činjenicu da bi na ljestvici kvaliteta osobnosti najpoželjnija bila zrelost, poštenje i rad na sebi i odnosima s drugima, recimo da ovo „ljupka“ i preživimo, kao osoba je mila i draga i time stječe nečiju naklonost. Ali u kombinaciji s „krotkošću“, znači osobinom onoga tko je vrlo blag, popustljiv, ukroćen po prirodi, ta ljupkost zadobiva značenje one koja je mila zato što je popustljiva, pasivna i permisivna.

I kužite li sada što im je budućnost? Iz zdrave stvarnosti i budućnosti muško-ženskih ali i svih međuljudskih odnosa, kojoj se nadamo i kojoj stremimo, pa tako i iz ljubića, ti će pridjevi jednostavno ispariti, a upariti se mogu jedino ondje gdje ni u snu nisu planirali – u svijet SM-a , ali sada po demokratičnom principu rodne ravnopravnosti – ljubak i krotak tražen je jednako koliko i ljupka i krotka.

O profesionalnom i javnom liku Mirjane Krizmanić imam vrlo visoko mišljenje, ali ne i o njezinoj turbouspješnici Tkanje života, a još manje o maniji fanova te knjige koji su pokupovali tisuće i tisuće njezinih primjeraka kao remek-djelo domaće popularne psihologije, dok im je istovremeno niz kvalitetom zavidne produkcije dvojca Miljković-Rijavec ostao jedva ili nimalo poznat.

Nekidan mi se u rukama na nekoliko minuta slučajno našla autoričina posljednja knjiga, U ljubavi i bez nje. Otvorih je nasumce, s predrasudom podrijetla u Tkanju, očekujući sadržaj o stereotipima, općepoznatim pristupima i stavovima, a nabasah na poglavlje o prevari – treba li ili ne priznati prevaru svojem partneru, onom za kojeg smo nakon sagrješenja odlučili da je ipak naš pravi, trajni i viševrijedeći. U nekoliko rečenica autorica savršeno uvjerljivo obrazlaže zašto preporučuje «ne»: zato što to priznanje ni na koji način neće dovesti do razumijevanja a pogotovo ne do rješenja problema koji postoje među partnerima, nego ono ima samo jednu svrhu, razrješenje pokajnika, slijedom one «tko prizna, pola mu se prašta», pa je stoga ono sebično i nepošteno. Jer dok se pokajnik priznanjem rasterećuje, vidi sebe u boljem svjetlu, kao osobu koja griješi ali nije lažov jer je grijeh sposobna priznati i s njim se suočiti, prevareni partner njime se opterećuje, za njega mora tek počinje.

Ako, poput mene, sve dosad niste dokučili tu jednostavnu istinu, imajte to na umu sljedeći put kad budete dvojili o (ne)priznanju, a svejedno kome i o čemu budete muljali.