Čačkanje nosa za neke je jedini način da uđu u sebe....

Čitam svoj prvi zapis, listopad 2011.
Koliko sam bila glupkasta...blesava...cvrkutava...lepršava...energična...poletna...naivno
pozitivna.
Božebudale od žene!
U međuvremenu mi se desio... život!
U svoj svojoj punini.
Ono, lupi te tamo gdje najmanje očekuješ, element iznenađenja na najjače, pa se ti gombaj takva cvrkutava, poletna, glupkasta.
I još svašta se dešavalo, neki ljudi ušli u život, drugi odšetali, a bome neki i otrčali iz njega :)
No...
Smijem se sebi, onoj, kakvu čitam i iščitavam i baš sam si ok sada ovakva.
Za 10 godina novi osvrt na "Božebudaleodžene".
I ne, nije da se ne cijenim, da se ubijam u pojam ili slično, nego, baš mi smiješno i zabavno malo sebe "secirati".

:))

Čitam vas.

Tužna radi Mede.
Voljela sam ga čitati, njegove punokrvne zapise, životne i živopisne, teške i sive često, ali zanimljive i tako opipljivo realne.

Razmišljam...
Odemo u neku drugu dimenziju
Odlepršamo...
Ostavimo iza sebe sve.
I ljude i tragove i slova i bol...
Nedavno slušam maminu prijateljicu kako panično "radi obračun", privodi kraju poslove, posprema, priprema, piše u posebnu bilježnicu što i kako kad jednog dana ode, želi se pobrinuti da sve štima kad je jednom ne bude.
I tako već mjesecima.
Zaboravila živjeti, pripremajući se za smrt.
Ajmo živjeti.

Baš danas...

Mah Medi koji nas s nekog oblaka gleda i smije se čitajući i današnji blog.
Uvjerena sam da se smijeee i da ga baš zabavljamo.

:))

Nikad nije bilo lakše ili teže održati odnos, vezu, brak, ovisno kako gledate.
Na onoga pored koga se svaki dan budite, jel?
Jel vas lovi panika da ste veliku većinu vremena prisiljeni biti u istom prostoru ili ste sretni jer napokon imate vremena jedno za drugo.

Veli mi kolegica, sretno udana 23 godine, za svoju prvu ljubav, po vokaciji, paničar i papučar, kako se pokazalo u ovim kriznim vremenima " Ako se ne pokoljemo i ostanemo u braku do kraja godine, svaka nam čast".
Ja u vezi, na poludaljinu, skoro 4 godine, navikli da se ne vidimo i ne čujemo danima, pa nam ovo dođe kao malo duži odmor...bit će slađe kad se napokon zagrlimo.
Kćer u vezi sa dečkom iz susjednom kvarta, ali nema viđanja, ne izlaze nigdje, osim kvartovski dućan, jednom tjedno, njegovi doma uveli prisilnu karantenu radi bolesnog člana obitelji.
Prvo je cmoljila 2 dana, a sad pričaju po 4, 5 sati.
Blažena tarifa i flat internet.
Nećak otišao prošetati psa, sa Jaruna do Kajzerice, samo da curi da pusu...
Sestra skoro dobila infarkt dok ga nije dobila.
Inače se vrati za 20ak minuta.
Ovaj put mu trebalo pola dana za šetnju.

Izazov je sačuvati zdrav razum u ova čudna vremena, a tek komplicirane međuljuske odnose.

Čuvajte se :))

Bjelina ekrana podnosi sve.
I skrivene frustracije.
I neispunjene želje.
I male radosti.
I sitna zadovoljstva.
I pune ruke.
I prazna srca.
I slomljene duše.
I pokrpane živote.
I nove početke.
I vrtnju u krugu...kad se ne vidi izlaz.
I suze...i smijeh...i glasne tišine...i vrištanje u sebi, a glasa nema.
I to što večeras priznajem da mi nedostaje poznati tihi glas koji smiruje, ruke koje griju, oči koje vide sve što pokušavam sakriti, miris koji izaziva trnce, zagrljaj koji tjera sve demone...

I...ne volim jesen...jer izvlači najgore...
Uh....

U kojem se izgubim.
U kojem ostajem bez daha.
Nakon kojeg još dugo ostanu njegovi prsti na mojoj koži...i miris njegov.

Zagrljaj bez riječi a u njemu sve.

Jednom davno mi je jedan bloger rekao kako su i žene ljudi, pa eto, sebe, vidim takvom.
Bloger ;)
Šalu na stranu.
Škicnem vas bar jednom tjedno.
Nije da moram sate i sate čitati a opet se nekad i nasmijem i zamislim a bome i zgrozim ljudskim glupostima, površnošću i zloćom, ali tako je to ovdje uvijek bilo.
Samo u zadnje vrijeme ima premalo smislenih riječi, zanimljivih konstrukcija, duhovitih analiza...ali nađe se.
Ne bih svraćala da ne naletim na pokoji biser.
E da...divim se onima koji mogu ovdje pisati satima besmislene gluposti, ubijati vrijeme, eto, neka samo prolaze dani, nek se nižu, žive tu virtualu.
Možda sam i ljubomorna.
Jer mi je život fakat bogat ljudima, događajima, iznenađenjima, neka nisu uvijek lijepa...i nije to život bogat u smislu " ajmo roman napisati ", nego, ono, trčim, skačem, ne znam i ne mogu zastati u hodu.
A sve u glavi konstruiram neke planove, krene nekako, a ono vjetar okrene skroz na drugu stranu, pa plovi uz struju, hvataj zrak, odmaraj ruke između dva lakša zamaha...
Možda sam zbilja ljubomorna na one sa vremenom koje imaju za "ubiti".
Muljam.
Nisam ljubomorna.
Samo malo umorna i ljuta kad ne ovisi sve o meni.
Evo, gripa me spustila.
Prizemljila.
Prikovala.
Pa se rekuperam polako.
Pišem ovo suznih očiju, ne od tuge nego od kašlja i kihanja.
I radujem se nekim svojim malim srećicama.
Sasvim malim, ali samo mojim.
Pa i kad traju pola dana, pa i kad se krivo pogledamo, pa i kad je tišina oko nas ko najljepša glazba.
Moja mala srećica.
Možda sam luda.
A opet...
Baš me briga.
Meni dobro.
Da je samo ovu gripu preživjeti.

Filmove.

Jučer mi bio dan za Milijunaša s ulice.
Po nti put.
Bajka.
Ima sve, junake, antijunake, borbu dobra i zla, veliku ljubav protiv koje se sve urotilo...
I onaj poljubac na kraju.
Kada su napokon skupa, nakon svih tih godina.
Prvi put je poljubi.
Ne u usta...nego u ožiljak ispod oka.
Taj mi je poljubac jedan od dražih filmskih.
U njemu je sve.

Nedavno pročitala.
Pa se mislim...falabogu, zdravlje me još služi, bez obzira što se stresiram, ne pazim baš previše na zdravu prehranu, tjelovježba se svela na brzo hodanje do posla i natrag i šetnje sa psom, spavam često po 4, 5 sati po noći...kad ovako pišem, shvaćam da je zadnji tren da se "sredim" i počnem misliti na starost, jer kad krene štekati na sve strane, bit će kasno.
No, muči me pamćenje...
Pamtim ko slon.
Čujem pjesmu...vremeplov me vrati točno u dan i sat i sjetim se da su mi nokti bili nalakirani nekim blijedo rozim lakom...kažiprstom desne ruke sam pipala njegovo rame, ožiljak od rane, svježe izvađeni konci, na podu pored stola torba spakirana, a iz nje viri rukav košulje koju je nosio kad smo se vraćali iz Varaždina...i onda muk...jer je sve ostalo u zraku...nedovršeno, nedorečeno, ko da si zaustavljen u koraku, prekinut u pola rečenice, kao da ti je netko istrgnuo nešto iz ruke što si čvrsto držao, pa ruka bridi ma koliko stiskao i dalje pulsira, boli, peče...
I volim i ne volim tu pjesmu.
Miris savijače od jabuka sa puno cimeta me vrati u jednu subotu kad smo oca dizali s poda...klinci se smiju jer se dida pokliznuo, a sestra i ja u panici gledamo u njegov tup pogled, rukom lovi majicu, gleda kroz nas.
Tada sam mislila da ćemo ga izgubiti.
Moj tata je moj heroj, i danas sam zahvalna kad god ga vidim, malo govori, puno radi, a najviše voli.
Kad god osjetim cimet, stresem se jer želim djetinje vjerovati da će moji dragi biti uvijek tu...blizu.
Moja djeca se smiju kad god im dajem synopen mast da si namažu na kožu " znam, mama, ovaj miris te vraća u ljetne večeri na moru" i smiju se toj mojoj gluposti, ali ja sam u Makarskoj, Viru, Lopudu, Krku, Vodicama, Tkonu i baš me briga što mi se smiju, ja skoro pa osjetim miris soli u zraku i baš mi dobro.

Prije nekoliko godina počela sam bacati stvari...previše puta sam se selila i svaki put sam se sve lakše rješavala nepotrebne prtljage.
Sve te materijalne stvari me vežu...drže za trenutak, često za bol, muku, gorčinu...gledam danas svoju kćer kako je izbacila neke stvari iz ormara, nekoliko skoro novih pidžama i onda shvatim da ih povezuje sa boravkom u bolnici " ja bih to maknula, ili daj nekome ili baci "
Nisam joj ništa rekla, samo sam spremila u vrećicu.

Sjećanja su gadna stvar kad nas prate ko sjenka.
Neki piju da zaborave, kako veli pjesma.
Neki putuju da pobjegnu od ljudi.
Neki se zatrpaju poslom u nadi da neće imati vremena ni misliti.

Sreća je u kratkotrajnom pamćenju.
Biti sada i ovdje.
I svaki dan doživjeti ko jedan mali život...u njemu i ljubavi i osmijeha i malih stvari i velikih riječi i običnih ljudi i neobičnih oblaka i puno strasti i malo dosade.
I tako opet sutra kad nekome poželiš " dobro jutro".

:)))

Malo mi dosadno, pa se sjetila iskre i bloga, gdje bih mogla natrkeljati a da mi se previše ne uzme za zlo jer blog trpi...svašta, o da!

Hm...
Prvo, definitivno starim.
Drugo, postala sam baka.
Predivan osjećaj.
Nije nešto što je očekivano, ali ispalo je da je mali blagoslov i za svoju mamu i za sve nas.
No, postala sam baka sa nepunih 45.
Ok.
Nije prvi put da me život šokira, pa opet sve nekako funkcionira, nije se nebo srušilo, nije Zemlja stala, svi živi, zdravi i veseli i dalje.
Ulogiram se nakon nekoliko mjeseci ovdje.
Dobijem poruke sve neke mlađarije koje žele i vole starije žene.
Pa se nude sa svih strana, u svim kombinacija, pozama, samo neka pristanem.
Treće, pomalo ljubujem.
Nekako nam lijepo pravocrtno.
Ko dva penzića.
Ugodno pod toplom dekicom i zagrljaju.
Ne očekujem ludovanje ni srca ni mozga ni trbuha.
Izgorila davno u jednom vatrometu.
Ne, hvala više nikad.
Da zaključimo, fakat starim.
Ali nije ni to najgore.
I dalje se smijem.
I radujem sitnicama.
Danas mi radni dan spao na tri sata i kroasani ispali bolji nego u pekarnici.
Živili vi meni.
I stari i neki novi.
:))

Rezerviraj termin, osiguraj vikend za tulum, za slavlje, za pjesmu i ples do zore.
Udajem se!

Volim kad su ljudi sretni.
Ona je napokon pronašla sreću.
Ne znam baš puno mojih vršnjakinja koje su se odlučile drugi put reći " Da, ja tebe uzimam za muža."
Poznam ju od naše 8. godine života i od tada smo kao sestre.
Nije ju život uvijek mazio, bilo je tu i bolesti i smrti dragih ljudi i puno suza i puno tuge, ali ne sjećam se nikad gorčine.
Ona vam je osoba koja uvijek vidi na pola punu čašu, koja u ljudima uvijek vidi ono pozitivno, koja od zrnca sreće napravi brdo, koja od popodnevne kave napravi susret za pamćenje, koja prijateljici pošalje na posao poklon za rođendan iako je tog dana 2000 km daleko.
Kad sam dobila poruku od nje, znala sam da je donijela pravu odluku.
Jer nikad ju nisam vidjela tako sretnu, ispunjenu, mirnu, nasmijanu.
Onog dana kad je Njega upoznala, od kada im se ruke, duše i životi isprepliću Ljubav i Sreća za nju imaju novo značenje.
I sve manje od ovoga, ne bi bilo dovoljno.
Rekla mi je kako je spremna s Njim na sve.
Na nove početke.
Na nove avanture.
Na ponovno živjeti i disati udvoje.
I divim joj se na hrabrosti.
Nije brak mala stvar.
Ja i dalje mislim da to nije samo komad papira.
Da to znači " tu sam, ma što da nas zadesi, kako god nas život okrene, ja sam tu, pružam ti ruke da skupa idemo u svaki novi dan"
Možda sam patetična, ali zbilja sam sretna radi njih.
I da...nisu se upoznali na iskrici.
Ali je početak bio virtualni.
Samo da i to znate.

Reći ćete kako pišem samo o drugima, svoju sreću ljubomorno čuvam.
I neću vam napisati kako uživam kuhati s njim, gledati ga kako se smije, tonuti u njegov zagrljaj, ljubiti ga, sjediti na suncu i samo biti sretna jer smo se pronašli.

:))

Ja sam zbilja nekako s proljeća.
Nemirna.
Pa umorna.
Onda malo zbunjena, više nego inače.
Pa zamišljena.
Imam taj neki proljetni sindrom.
Možda sam ga ja umislila.
Ali čim par dana ne obučem zimsku jaknu ili kaput, ko da me nema što teško držati blizu zemlje, pa bih negdje odletjela.
Ok, danas znam na koju stranu čeznutljivo gledam.
Malo nas kilometara dijeli, onaj koji čvrsto grli i nježno ljubi.
Srećom, vikend je blizu, osjetim ga.
I da...kad god me uhvati neki ovakav sindrom, ja uhvatim povodac i moja kujica me izvede na jednu dobru šetnju.
Nije to zapravo šetnja, to je brzi hod, utrkujemo se, ona, moj nemir i ja.
I vjetar.
Danas je ugodno puhalo, sasvim dovoljno da sive misli otjera iz glave.
I tak.
Po običaju ovdje natrkeljam, ne zamjerite.
Znalo se i većih nebuloza naći.
:))

Kako sam se nasmijala, vilica me još boli i trbušni mišići.
Njih sedam, sve mi mame mogu biti po godinama i ja.
Koliko života u njima.
Koliko radosti u njihovim pričama.
Koliko žara u njihovim očima.
Koliko tuga, razočaranja, izdaja i noževa u leđa su doživjele a one se smiju, raduju novim počecima, sreći svoje djece, jogi, plesu, novim koncertima, putovanjima.
Anegdote za roman napisati.
Jedna baš dobra subota.
Jedna od onih koje čovjeka oplemene.
I kad sam sebi veliš " sve čovjek može preživjeti i još se ovako punog srca smijati"
Sitnice čine život.
:)

Zahebi romantiku isprepletenu od svijećica, cvijeća, vina i glazbe Marvina Gayea.
Mene više pale tako opipljive stvari.
Kad mu nije bed otići kupiti mi uloške ili tampone, iako smo par mjeseci skupa.
Kad pita kako sam, a osjetim da ga to zbilja zanima.
Kad me sluša kad trkeljam o nekim svojim mukama, ne daje mudre savjete, samo zagrli i veli " ma budeš ti to nekako".
A i tako zna da savjeti ne bi upalili jer sam trdoglava ko prava ovca.
Kad zna bez da išta pita.
Zahebi nakit, cvijeće, parfeme, mene pale neke sasvim druge stvari.
A nije da nisam dobila i pjesme, i romantične večere i iznenađenja u vidu omiljenih izvođača i koncerata, i parfema i nakita.
I topila se od miline...a oni otišli, nestali, ko parfem...puf!
Isparili.
Nakit u kutiji, spremljen.
Pjesme ni ne pamtim.
Daj ti meni nešto prizemno, normalno, samo to me još može iznenaditi.
Normalnost.
I autentičnost.

Ali moram staviti kratki zapis, kao osvrt na tri riječi, ne zovu me bez razloga lajava.
Ne pvtiram, u kvaru mi, ne žalim se onima u upravi jer zbilja možem i bez toga ovdje.
Rečeno je tamo dosta i zbilja mislim da su dani i noći tipkanja iza mene.
No, pogled mi večeras pobježe, a u subjectu "Homofobična izlinjala droljo"
Veli da je ženski profil i da ima 52 godine, dalje nisam ni čitala.
I sad se pitam, što to ima u ljudima da ovako svoje frustracije sipaju okolo.
Tužno.
Jadno.
Prejadno.
Ali, neka, ne dira me, samo se pitam...

Bila sam friško uvezana, poznavali smo se malo više od dva mjeseca, a zaljubljeni valjda isto toliko, koji dan manje.
To vam je ona zatelebanost, gugutanje, cvrkutanje, sljepilo, hodaš a zemlju ne dodiruješ, ne vidiš jel crveno na semaforu, oko tebe samo njegove zelene oči.
Neka pjesma koju je pjevušio odjednom je najdraža i budiš se bez problema u pet ujutro, da skuhaš ručak i večeru za taj dan, da bi mogla mirne savjesti ostaviti klinke sa tetom i trčati, što trčati, letjeti njemu u zagrljaj odmah nakon posla.
Tad mi je Valentinovo bilo mmmm, on skuhao večeru, glazbica, kupio mi moj omiljeni parfem ( inače baš ne volim puno mirisa, ali taj sam tada nosila u torbi, s još par kapi, bilo ga teško kod nas nabaviti, prijateljica nosila iz inozemstva s putovanja)
Ja oduševljena kako je uspio, znam da ga nema kod nas u dućanima, nismo dugo skupa, kad ga je naručio, koliko vremena treba za dostavu.
Ja u sedmom nebu, kako on misli na mene, radi za prosječnu plaću, parfem oko 500 kn, ono...
Pa osjećaj, ajmeeee, jesam zaslužila, pa na koga ću trošiti ako ne na tebe i slična slatka sranja koja izgovaramo u tim trenucima blesavosti i tuposti i gluposti.

Ta cvrkutavost nije potrajala, nebitan razlog, povod, motiv...on je i dalje bio divan, ali mi nismo više bili divni.

Ne želim nikada više biti tako bezglavo tupa, izgubljena, lišena osjećaja za svijet oko sebe, ako On nije centar tog svijeta.
Zbilja se toplo nadam da sam ispucala količinu fatalne zaljubljenosti koja mi je negdje u genima određena ili u zvijezdama zapisana, jer...grozno je biti takav, makar mirisao na fini parfem.

;)))