...Welcome , recharge your batteries :)))

One mi životinje za PVC stolariju u transportu ogreble vrata i takva matirana ,uredno smontirali,evo me sjedim i kmezim,nemogu to sebi oprostiti sto nisam vidjela.Jebem ih slijepce,kretene i lopovčine....Žalit ću se,jaooooo od muke nemogu...Drugo,plaćala kešom špežu i ispade mi 1oo kunelićaa,jbt ko da ih kenjam ,ajme zla,to mi bilo za dva dana živjeti....ah .kmeeee...Treće,javio serviser da ce računalo staviti još na neko zagrijavanje !??! , i ako ne upali ta, nazovi "reanimacija",mogu mu govor zahvale odrzati za vjernu službu i ostajemo na jednom kompu ,nas komada 4...Dalje,petak ,metak sanjati mogu...Kakav dan,sklapaju mi se oči a telefon ne prestaje zvrndati,petljam jezikom ,milina,skrpalo me proljeće temeljito...Pijem neko lijekovito ulje Crnog Kima( s kimom veze nema) po litre 4oo kn,sva sam od njega pocrnila ,majke mi mi,ili sam si to uobrazila,uši su mi crne??!!??( ne od šporklice i ne unutarnja strana)..Najbolje ,morala sam odgovarati do vrtića na engleskom ,mlađem sinu...Hau du ju du maj frends from weblog a?



1.Link
2.Link

.Link

.Link
.Link
.Link

.....samo da me sad neko ne naguzi i pokvari mi osjećaje :)))
p.s . ok ,ok popila sam pa štooooooooo?imam ogledalo kraj tipkovnice i gledam nausnice svako malo ,blještim ,sto starija sve više ko švraka..:))) :(((((





. Link

1.Link
2.Link

da se uvjerim da je to on i je!! Jel se Vama događalo da ugledate ljude iz reale ,susjede ,poznanike ovdje?Ogladnila sam do šoka...Brišem trenutno,morala sam ovo napisati,neću više ni riječi reći ok? ....


Link

Čovjek se nikad ne pita za uzroke dobrih stvari koje mu se dešavaju. Zanimaju ga samo uzroci loših .“ B. Pekić





1. Link
2. Link

.Link

Vrata bijahu otključana.Kako je neoprezna...."Terezija,evo me ""?Dobar dan dušce?" Kao odgovor ,osluhne tišinu ,pa opkruži pogledom po stanu manjem od Palčićevog ,gdje bi i samo jedno oko bilo dovoljno da obuhvati sve.
Mali akvarij baca lumino svijetlo a iz pumpice krklja zrak. Smirujuće za živce. Filomena mrnjaukne i očeše se o nogavice, a meni žar od cigare pade na vrh cipele..Stade i duma...Jbg,kud ode lujka?
Krivi dan došao? Premoren je ,sve te mjesece,posao,trčanje ,vožnje..Ma ne ,srijeda ...
Vani je kiša smočila ulice,pa se sjaje kao od ulja,a vlaga se provlači kroz kosti u zidove i nazad....Terezeeezija,zazove još jednom , reda radi,kao da bi se mogla sakriti u ormarić za cipele,i tad mu pogled padne na komadić šarene kućne haljine iza kauča??Ma??Što?? Koji k radi na podu iza kauča? I u tren ju ugleda,zgužvana ,skvrčena u oblaku raščupane kose ,spava kao top na tepihu doduše ,ali ipak na podu,polutovrenih usta .Uhvati ju nježno za rame,i ona otvori one svoje oči ,ko u onom filmu "Komuške" odjednom i skroz , oči "zvijezde".
"Bljeh" , prozbori i zijevne kao nilski konj,a iz usta joj osjeti u dahu miris cigare,i nečeg po metvici.Leži ona ,tako i pilji u njega ,i reče mu; Koliko je sati Pjotr? Hoćemo li stići ? Danas neće biti moj dan ,jucer mi ispala leća i nisam ju uspjela naći,bit će da sam zaspala ovdje."Očito" reče joj i ode staviti đezvu za kavu. "Stići ćemo" ,neće nalazi uteći nikuda,a ni doktori ,ajde se spremaj. I nađi rezervnu leću ,nemamo sad vremena tražiti .
Kad se vratila iz kupaonice ,mrisala je kao putujuća parfumerija, a oblak kose ukrotila je nekom šarenom šljaštećom gumom,nazula crvene gumene ćizme i sa zapaljenom cigarom konstatirala naglas;" Samo da mi ovo danas prođe pa ću ,operirat oči, i prestat ću pušiti.Na to sam se nacerio,i rekao ozbiljnim glasom ;"Oke ,ja cu smršaviti i odvesti Đekija u azil za životinje. Ošinula me pogledom frustriranog djeteta. Dakle ništa. :)
Vožnja protekla u tišini ,i svako od nas dvoje vrtilo je svoj film u glavi.Na odjel smo došli prerano,pa smo na plastičnim stolicama dočekivali i ispraćali pogledom pacjente,kojima se redom u očima zrcalio strah.Terezija me uhvati za dlan ,moj je bio suh i topao a njen vlažan i hladnijkav. Izađe neki doktor,i ona poskoči ko na opruge oslovivši ga "Dr.Stašić evo me ,jel stiglo ono moje? On ju pogleda prepoznavajući, pa mu se lice odkravi iz maske u nesto toplo i prijazno i reče "Je napokon ,evo me začas.
Zagledala se ozbiljno i čvrsto u mene,kao da se lovi za sajlu, i primi me naglim pokretom za ruku; "Pjotr ,ako sam bolesna kako je sumnjao ,ja to neću moći shvaćaš li me? "
Šutio sam u neprilici,ne stigavš smisliti sto joj reći ,kadli njen doktor proviri i reče nam ;"zamnom".Ponudi rukom mjesta u maloj ordinaciji, vrata ostaše otvorena ,a on se zadubi u papirušine i ne pogledavši ju ,reče joj ;" gospođice Vaš nalaz je uredan,nema naznake iz uzorka koštane srži ,da bolujete od leukemije" .Nema naznaka!!!
Još nije dovršio rečenicu, a Terezija podvrisne tako jako i glasno da se doktor usrao ,a sestre je pritčala ugledavši nju,kako mi visi sa vrata i ciči i smije se i plače sve ujednome..
Sad nas i dr gleda,i u oku mu vidim radost,rijetku biljku na njegovom odjelu,koju nažalost ne dijeli često sa pacjentima,ja ranjeno, napola slušam dogovor za dalje,i kud papire nositi,što još obaviti ,kod njene doktorice a drugom rukom se pridržavam za stol da se ne izvrnemo na pod oboje...
Terezinka još visi na meni kao krastavac,i rida,skoči i poljubi i onog doktora :) ovaj se malo lecne ali...Tjah...Sestri pobjegne osmjeh,a moje se srce ,prvi puta nakon 1o mjeseci vratilo u utor.
Moja vanbračna kćer ,ima naime,samo 2o godina i ovo je bilo previše za mene,tek smo se bili našli, kad se sve zakompliciralo.
Izlazimo iz kruga bolnice ,a Terezinka pjeva nešto,svako malo se okreće i nešto blebeće,u totalnoj je euforiji :)Zapravo ju prvi puta čujem kako glasno pjeva,i nakon duuugo godina ,osjetivši ljubav i pripadnost ovom opičenom i divnom biću,i ja zabrundam...



Link

.Link

Stoji u torbi stalno ,od dana kad sam ga primila, a kao posljedicu,visegodišnjeg boravka po torbama , ima polučitljiva slova ,od pustih otvaranja i zatvaranja.presavijanja ,i skrivanja....Čitam ga rijetko,pa nema potrebe,znam napamet,točku zarez ,upitnik....Onih par ,mukom sročenih rečenica ...Nisi nikad bio govornik,al pismo je za ogled ,od ljubavnih pisama...

Priznajem i sad teško dišem kad pomislim na te,kad god bi nesto zažuljalo u životu i zapeklo ,a ja lijepo otvaram "sezonsku" torbu ( jer Blagi Bogo ,torbe se mijenjaju ) ,ali pismo ne. Ja zaguram ruku u džepić ,pa ispod šminki i ostalih dranguljia,iščeprkam pisamce ,sjednem negdje i buljkam u taj stari komadić papira,da se uvjerim kako je sve ,ono naše,čisto i jasno kao dan poslije kiše,bilo i stvarno..

Kao da nisam normalna...A kao da jesam???Koja normalna žena nosi špil karata u torbi i kockice za Jump?Autokartu Hrvatske i Europe? Kuhinjski nožić , žličicu,i četkicu za zube? I pismo staro 3o godina??
Uz po tone ostalih pizdarija ,kojima polovici nezna porijeklo,ali se odvojiti nemože, ni od jedne stvari iz te torbe? Hah...

I što znači biti normalan kad je čežnja jaka,a potreba za ljubavlju nasušna??Jesam jadnica kad mi za poluživot koji vodim, treba pismo staro 3o godina jelda? Pitaš me što je krivo krenulo?
Pojma nemam,još nisam tako temeljito zavirila u sebe,i nekako kontam ,da ono što bi našla ,da mi se i ne bi svidjelo baš.
Tek , tješim se da sam bila samo površna,glupasta i, željna prošetavanja i dokazivanja,uglavnom ostavila sam te...
U srcu oćutim neku čudnu mješavinu ,shvaćanja i želje ,al dal se i nakon 3o godina može osjećati jednaki polet i žar da ti budem barem draga.? Ili je to privid ,tek samoća? To ,kao ono ,ja bi nazad,a iza nema...

I ta silna želja da se opet javljaš, kao nekada,jer nastavio si zvati sve te godine...Pismo je svjedok ljubavi davne,lijepe i zrele a opet promašene.I moje oči,oštre ,kao ptice grabljivice,razvodne se,pri pogledu ,na napamet poznate ,napisane rečenice...Toliko ljubavi a vid me sad ,sve te godine,nevoljene...

I ljubim ti ja tu ljubav našu ,nježnosti i smjehove,eej riječi pamtim,vraćam slike, vrtim lude scenarije i sve rijeđe te čujem .
A ruka ,kad je muka ,sve češće zatrapelja u sklonište i pogladi pisamce.
I ti što čitaš , ne sudi me. Mogla si ovo ,mogla si ono,trebalo ovako ,trebalo onako,tek sudbina sklona bila nije...
Čitaj i šutimo , i nek drugi ne propuste svoje prilike...

.
Link

I ostala sam. :) Našla Vas,neke bolje "osjećam" neke slabije,ima dana, il kako kažu ,mlada je noć.Uglavnom sam nocu ovdje,dežuram al ne po dobrom,imam bolesnog sina.Noći su teže i lošije za Nas.Živi se,ima i gore....Ne mislim otići , osim kad bi me netko ucjenio :)) ili baš vrijeđao do besmisla. Boravak ovdje doživljavam vrlo pozitivno,rekla bih nadomjesna terapija za pravu oralnu kemiju, trudim se ne "drobiti " gluparije,iako je to ponekad teško,jer se mi svi ovdje ponašamo kao djeca u 7 i u 8 razredu Osnovne škole .)))Ne kažem da smo svi gerijatrija,ima nas i vrtićke generacije ali ,dobro mi je i nek traje,eto. Mnogi od Vas su veći kapaciteti po obrazovanju i ćuki,pa čitam,učim ,upijam ako je to moguće :))) Vjerujem da ću dosta Vas i upoznatI ,kad se poklopi mjesto i vrijeme...Vozim,putujem,ne tako kao prije ali ipak... Nekad blogove ne komentiram , jer mi se učini da mi se ne priliči komentirati preosobne stvari.Al lajava sam do bola:) Slegla sam ramenima,ali ne u neprilici ,nego zbog nedostatka inspiracije.Ne sjećam se da sam neki tekst napisala gore,nego sad ,ovaj,osim kad smo pisali slavne zadaćnice ,al danas je tako:) Tražim link ,idem niz rijeku dole ,kontra struje,pročitati vaše žvrljanje...Živjeli!



.Link
Link



I could feel at the time
There was no way of knowing
Fallen leaves in the night
Who can say where they´re blowing
As free as the wind
Hopefully learning
Why the sea on the tide
Has no way of turning
More than this - there is nothing
More than this - tell me one thing
More than this - there is nothing
It was fun for a while
There was no way of knowing
Like a dream in the night
Who can say where we´re going
No care in the world
Maybe I´m learning
Why the sea on the tide
Has no way of turning
More than this - there is nothing
More than this - tell me one thing
More than this - there is nothing

Puštaj te aktivnosti i svrni oko na moj hepening:) otišla ,šepajući ( zbog petnog trna ) frendu na kahvu i kad me ugledao ,srdačno me zagrli i potapša...Znamo se ciglih 34 godine i puno ga volem ,zaista,kruh od čovjeka,reče mi ozbiljnim glasom,ženo ,pa ti moraš pod hitno kod artapeda.Ja na tren pogledah ,misleći zajebava se ,u kutu mi usana pobjegao smješak broj 4 ,kadli on mrtvački ozbiljno nastavi ; Evo, sredit ćemo,ja znam jednog odličnog artapeda u Lovranu :)))
E u toj točki događanja, tu ja društvo moje zapanem u smijeh u petoj brzini ,a on me u čudu ,onim srnećim očima mjerka i računa svoje...On ,naime navikao na mene ovakvu...))Hoću reći,ne smeta me više ništa gramatičko,bontonsko i slično,smeta me unutarnje loše i kvarno...Drag mi moj frend ,i ići ću mu za volju, njegovom artapedu,da ne spominjem da ga nisam ispravljala ili??? .)))))Inače radi vrlo odgovoran posao na bušačkoj platformi al eto priča ko ni sebi ,ni svome :))).))) Ljubi ga Anica,što ga ne oženih ,prije nego mi postao frend,pih....




Link

Ne sanjamo svi jednako, i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kada smo drugačije budni?

M. Mika Antic







.Link

jbt ,bome me jučer ukljucilo,pošteno....fala mu,Elektroprimorju,sinu etc....:)))



ma ne ,jok pa i nije......)))

Link