i tak

oo da,

dan za odmor

tijela i duse

http://www.youtube.com/watch?v=L9X_msJ-7OI&feature=related

Laganini

Stari kinez je imao sina, a zena mu je umrla prilikom porodjaja. Rodjen kao dijete ljubavi, mali je od siromasnog oca primio svu ljubav svijeta, ali i skrb kroz edukaciju, koja se mogla dobiti za novac siromasnog seljaka.
Vremenom, seljak umire i na samrti zove sina. Kaze mu sve otac moze reci sinu i sa zalosti sto mu nemoze dati vise, daje mu dvije kutijice, crnu i bijelu, sa molbom da ih otvori. Crnu - kada i ako mu bude tesko i kada nece moci dalje, bijelu, kada i ako mu bude toliko dobro da bude sretan.

Stari umre, mali se dade u zivot. Nakon kratkog vremena, zavlada ratno stanje u zemlji, nakon toga glad i jos veca neimastina i mali je, sada vec momak, zajedno sa izbjeglicama krenuo u zbjeg. Na putu su ga susretale nevolje, bolesti, na kraju je gladan, gol i bos stajao na nekoj stjeni iznad provalije, cekajuci trenutak u sebi kad ce smoci hrabrost da se baci i da prekine muke. Obracajuci se bogu u tim trenucima, sjetio se i kutijica koje je cuvao u spomen na svog oca. Kako je obecao i kako ga je otac molio, a i bilo je vrijeme za to, odluci otvoriti crnu kutijicu. Otvori je i unutra nadje rizin papiric, laksi od pera, sa tamnim slovima .. PROCI CE.

Smogao je snage, vratio se u zbjeg. Bolestan, trazio je utjehu u razgovoru sa drugima. Tako je upoznao covjeka srednjih godina koji je vodio dio zbjega sa kojim je i on sam putovao. S njim je bila i njegova obitelj koja mu je pomogla da se oporavi. Nakon par mjeseci putovanja, mali je prizdravio i bio je od velike pomoci za cijeli zbjeg. Svakome je podizao moral, prepricavajuci poruku iz crne kutije.

Pri kraju puta u zbjegu, naisli su na grad. Pred dverima grada je stajala rulja i nije mogla uci. Vodja zbjega je primejtio natpis na vratima, ali ga nitko nije znao procitati. Sjetio se malog i pozvao po njega. Mali je procitao da se za ulaz treba pokucati na vrata odredjenim nacinom, kako bi oni unutra znali da ne dolazi neprijatelj (ili tako nekako, bitno je da je mali znao kako:). Pustili su ih u grad i mali je postao mali heroj. Ispalo je da je vodja zbjega bio gradonacelnik ili seoski vodja nekog sela i da mu je obitelj bila jako ugledna. Kako su ga sada dobro poznavali, taj isti vodja i obitelj su ga zaposlili kod sebe u nekom poslu koji su pokrenuli. Mali je napredovao, uskoro je ozenio i kcer tog vodje zbjega. Desetak godina kasnije, rat je prosao i mali je postao posjednik zemlje i uzivao u tome sto je svojom mukom i trudom zaradio uz pomoc dobrih ljudi koje je skupio tokom svog zivota.

Sjedeci sa djecom na terasi svoje kuce, prepricavao je kako im je bilo tesko i sta su sve trpili. U ugodi trenutka, sjetio se svog starog oca i sjetio se bijele kutijice. Odlucio je otvoriti kutijicu, jer mu je, po rijecima i zamolbi njegovog oca, bilo vrijeme za to.

Otvorio je bijelu kutijicu. Unutra je bilo isti bijeli rizin papir kao i u crnoj kutijici, lagan kao dah. Tamnim je slovima bilo ispisano .. PROCI CE I TO.

Zadrzite uspomene, zadrzite osjecaj, zapamtite bol. Bit ce vam od pomoci kad cete trebati prepoznati ono sto ce vam biti bitno. Ne zapustajte sebe, jer je to vece zlo od onoga sto vas je snaslo. Svi smo samo ovdje u prolazu i svjedocimo samim sobom koliko ljubavi ima na ovom svijetu. Kao sto ste jednom primili dobro...primite sada i lose. Kao sto ste uzivali, sada patite. Isperite dusu, postanite bolji i jaci. Snaga ce vam trebati, jer sve je na ovom svijetu prolazno....osim mjene.

Budite spremni za slijedecu mjenu i usporite onaj dio iz dobrog u lose... pripremite se za dobre nedjelje :)

Bok.

Ja sam trebao napisati veliki hrvatski roman bolji od Jerge i Krleže.
Ja sam trebao popuniti praznine i tapšali bi me po leđima da “viđe malog Ujevića”.
Ja sam trebao živjeti od autorskih prava, ne kamata “rodijaka iz Merke”.
Ja sam trebao, trebao, trebao, trebao, trebao, trebao…

Ja sam seronja s dva fakulteta čija riječ uvijek nekome smeta.
Diplomirao pravo da ne bi bio u pravu nego razbijao glavu.
Išao na pedagogiju jer škola do groba, vjerujem u taj koncept.
Ja sam onaj “što na umu to na drumu” i često zažalim zbog toga.

Ja sam onaj kojeg politika zanima samo utoliko da znam da me uopće ne zanima.
Jalan na državu u kojoj plaćam poreze i koja me tjera na glupe poteze.
Ja sam prilično potkupljiv ako mi kupuješ glas i dupe i stav za 100 milijuna Eura.
Ja sam onaj kojem je naj kompliment kad Jaca Đokić kaže da sam crtić karakter.

Ja sam klaun bez pauze koji ne treba aplauze, bojim se smrti, želio bi doživjeti bar 152.
Ja sam onaj koji nema dnevne rituale, ne pijem kavu, ne trošim droge.
Alkohol sam probao na Bowieju zadnji puta bilo je Devedesete.
Ponekad slažem, ne iz koristi nego potrebe, a ipak nemam kratke noge.
Plačem po potrebi i češće bez nje.
Ja sam lik koji daje žmigavac u zavoju, nadam se kužiš, zar ne?

A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?

Ja sam fan koji obožava Monty Pythone, South Park, Punk`d i Jackass.
Obožavam Fight Club, Magnoliu, Blue Velvet, Good Fellas, 21 gram i Babel.
Nisam nikad ustajao na lijevu nogu, niti patio za onim što ne mogu.
Ja sam seronja koji se mahom stalno smije i kad mu do smijeha nije.
Tako je bilo prije, vazda će bit i poslije.
Ja sam trebao nestati u prijevodu, ali sam još uvijek tu.
Ne vjerujem u Boga, vjerujem u ljubav.
Ja sam siguran da ne znam dijeliti autograme i na komplimente prilično neugodno mi je,
Ja sam lik koji nikad ne počinje rečenicu rječima “Ja sam”. Jesam li bio jasan?

A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?

Tek sam počeo upoznavati Tridesete pa se pričinja kako prebrzo prolaze.
Kao da je bilo jučer, sve te tinejdžerske pizdarije, studentske svinjarije, bračne mračne gadarije.
Vrti se retrospektiva, nostalgiju ne uživam.
Ja sam dežurni kritičar, nikad političar, samo prolazni frazer, sezonski burazer.
Kažu da sam bez dlake na jeziku, ne vjerujem glasinama.
Onaj naivni idiot, budala i kreten koji će ti fakat radije vjerovati na riječ,
nego te tjerati sudski da naplatim dugove.
Ni kad me bijesan ugrize za guzicu neću bit siguran koliko je čovjek kurjak čovjeku.
Nisam neki melodramatičar, ali pristojno stojim s općom kulturom.
Ja sam Dorian Gray i Petar Pan i Michael Stipe i Henry Rollins i taj pečat volim.
Ja sam onaj kojeg je rijetko čega koga sram jer uglavnom znam tko jesam a tko nisam.
Ja sam susjed koji gleda svoja posla i rijetko kad prestaje kad kažu “Dosta”.
I premda ne guram nos gdje mu nije mjesta, okolina toga često nije svjesna.
Ako se smijem najčešće misle da ih zajebavam, a mislim najozbiljnije.
Ja sam alergičan na prodavače magle, njihova paraznanja i poreze na budale.
Dobijam plikove na spomen, samopomoć je trik, samopomoć je mit, hit, bulšit.
Ja sam bio novinar, urednik, pisac, svirač, sportaš, pričopričač.
I trudim se tu svaštaru još uvijek nadživjeti dan za dan.

A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?


Ja sam samohrani otac predivnog šestogodišnjaka Lava.
“Tata, pokrij me s tijelom” kaže on i onda ga zagrlim, poljubim i gledam dok spava.
Ja sam duboko zaljubljen, ali nesretan lik koji gaca po plićaku.
Nikada ne tražim dlaku u jajetu premda u pravilu nalazim svaku.
Moja je bivša cura mrtva, a bivša žena sebe same žrtva.
Prvu sam izmislio da bih je oplakao, drugu sam sretan što sam prežvakao.
Niti jedna mi grudi ne tlači više, dobro je dotle dok su ostale bivše.
Premalo je vremena za usputne stanice, a previše razloga za one night stand.
Ja sam onaj budalaš koji vjeruje u ljubav, sumanuto je treba i traži.
Želi ispasti u krivu, ali ga stvarnost okrutno demantira svaki novi dan.
Ponekad se zaljubljujem u osobu koja ljubav ne zaslužuje.
I to me ubija, cjepa, razdire, rastužuje.
A tražim samo mir, obitelj, prijatelje, Nju.
Možda. Nešto.
Želio bih živjeti i vidjeti svijet nakon 2060.-e.

Ja sam ok.

A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?
A tko si ti?




nismo cak ni slicni, a kamo li identicni :))..svejedno potpisujem