EU - ROPE

do EU.

... i nek pitam - Ima li netko iskustva s tim? Posudila mi kolegica knjigicu. Evo, ja štreberica pitam.

Promijenila sam nekoliko radnih mjesta, više nego prosječni Hrvat. Pa se tu svega našlo. Jednog prilikom me jedan headhunter nagovarao da dođem k njima u firmu, dobra plaća mi je dana, i dobra pozicija. Razmišljala sam, vrijeme ionako prolazi, a na kraju mjeseca se osjeća više para pak sam pristala. Firma je bila u razvoju i činilo mi se da ide u dobrom smjeru.

Ali, fulala sam. Krenuli su dobro, ali su se pogubili. I tada sam to skužila i ubrzo dala otkaz, a danas kad gledam na te dane, nije mi jasno da netko može raditi takve pogreške.

Recimo: otpustili su čistačicu - jer svatko od nas može počistiti svoj ured, a i oribati zahod za sobom, jel. A ja sam bila plaćena kao voditelj jedne osrednje grupe. Dakle, plaća mi je bila kao nekoliko plaća čistačice. Neki su se bunili, a ja sam na glas rekla: ako me netko hoće plaćati toliko koliko me plaća, a ja ću ribati zahod za te novce, nemam ništa protiv. Najbolje sam plaćena peračica zahoda u Hrvatskoj, a nit brige nit pameti!

Uuuu, to je jako razljutilo moje pretpostavljene. Čudno! (Ne bih ja to dugo izdržala anyways)..

E, a kad su otpustili vatrogasce i od mene zahtijevali da dežuram noću uz pune tankove eksplozivnih tvari, i moja je odgovornost ako se što dogodi, odmah sam dala otkaz. Dreke bum još ribala, ali glavu na panju ne bum držala.

Suludo!

Lete stanom i rashlađuju, koji gušt kad mi prelete preko mene ležeće na kauču :)



A bome i oni znaju uživati :)

Dobila sam inspiraciju na Rujankičinom blogu.

Pak si mislim: netko mi se sviđa, i ja bih recimo nešto s njim. Pa onda i bude nekih pokušaja, pa bude čak i lijepo, ali - ne uspije. Recimo da sam dala možda ne sve od sebe, ali sam dala jako puno. Ali - umiješalo se više stvari sa strane, i nema golova.

I dalje si razmišljam - da nije bio onaj faul tamo, pa žuti karton, pa kako se moglo izbjeći onaj udarac, pa možda da je bila bolja obrana. Možda su dresovi bili krive boje. A i trava je bila krivo pokošena. Vjetar je puhao na krivu stranu. I taman kad sam se odlučila na udarac, igrač s lijeva me je popiknuo i oteo loptu. Pomagali su mu i drugi.

A opet - badava mi razmišljanje. Nisam dala gol. Ispala sam iz igre. Uzalud svi moji pokušaji, trud, tužni dani, suze.. Za desetak godina znat će se samo tko je uspio dati gol.

Uh, danas sam puno toga naučila. A neke stvari su mi jednostavno sjele, već ih znam, ali sad su dobile svoje pravo mjesto. Čitam neku noviju knjižicu od L. Hay, i opet je napisala čuda pametnih stvari :)

Izdvajam jednu: Kaže ona, stalno nam nešto fali. Fali nam novca, fali nam zdravlja, fali nam dobra veza.. A to nam fali zato da se - osjećamo bolje. Težimo za novcem, zdravljem, x-om, y-om, da bismo se jednog dana osjećali bolje. A za čime zapravo težimo? Težimo za time - da se osjećamo bolje. Novac, zdravlje, partner, to su samo putevi kojima mislimo da bismo se osjećali bolje - jednog dana. A što je sa sadašnjim trenutkom?? Tim vječnim sadašnjim trenutkom.. Cilj ne bi trebao biti traženje novca, zdravlja, partnera, nego bi cilj trebao biti - kako se posjećati bolje, kaže ona. Što nam je potrebno da se u ovom trenutko osjećamo bolje? Točnije, koje misli moramo misliti da bismo se ovaj čas osjećali bolje? Jer - sve je u mislima. Ako mislimo da imamo dovoljno, osjećamo se bolje. Ako mislimo da nemamo - osjećamo se lošije..

A ja dodajem. Jesu li ljudi s novcem ljudi nužno sretniji? Svi znamo da nisu. Jesu li zdravi ljudi nužno sretniji? Znam hrpe zdravih koji sve mogu, ali se sistematski uništavaju pušenjem, pijenjem, gorčinom, mržnjom.. Jesi li ljudi u vezi nužno sretniji? Ah...

Tek kada izgube, znaju što su imali. Zašto to ne znaju u tom trenutku?

Eto, ne hvalim se, sretna sam. Fakat sam sretna. I rado bih da su svi oko mene sretni, i da znaju uživati u sadašnjem trenutku, tu i sad, jer je sve tako kratko i prolazno..

Za sreću je potrebno - biti tu i sad :)

Imamo fini ručak na poslu, veliki izbor jela, i vegetarijanski dio, pa deserti, i to nam je ritualčić pri kojem se i družimo jer uglavnom ne stignemo inače.

Ručam uglavnom s jednom kolegicom, i poneko nam se koji put pridruži. Tako smo za stol pozvale jednu koja je studirala sa mnom, ali je dugo bila vani i sad se nakon dvadesetak i više godina vratila.. A ja obožavam salatu. Bez salate mi nije jelo. Makar i varivo. I tak si ja začinim salatu po svojem ukusu. No, ova nova kolegica uzme ulje i nadosipa mi na salatu i veli - mrkva se mora jesti s puno ulja. Jer je u salati bilo ribane mrkve.

Gledam ja u nju, ona gleda mene, i ajd, preskočim taj njezin potez. Budući da se nismo dugo vidjele i imamo puno tema za razraditi nisam htjela potezati raspravu. No, to što je ona meni napravila je za mene - nasilje. Nadamnom nikad nije bilo fizičkog nasilja pa ne znam kako je to. Ali ovakvo nasilje - da netko bolje od mene zna kakvu ja salatu volim, ili da o bilo čemu zna bolje od mene kaj mi paše - teško mi pada.

Jednom sam pozvala jednu frendicu koja nije iz Zagreba nek noći kod mene. I nakon što je bila u kupaonici kaže ona meni - a zašto imaš toliko vrsta šampona? Pa dovoljan je jedan. Ja doma ima jedan za kosu, jedan za tijelo i gotovo. Ne treba više! Ja pak gledam u nju i ne vjerujem: dođe mi doma i počne mi reda raditi. Kaj nju briga koliko ja imam šampona? Eto, i to mi je nasilje. Upasti u tuđi prostor i prilagođavati ga sebi.

Nije mi čak niti drago da se netko kod mene doma osjeća kao da je doma. Jer nije doma. U gostima je. Kad ja odem kod nekog, ne pada mi na pamet da mu razmještam namještaj, ili mu objašnjavam 'kak ovo tak nemre', ili 'kak se ovo ne radi tak', ili 'kak se nemre tak misliti', ili 'tak reći'.. Ili počnu - ovakva si i onakva. Pa tko te drži? Je li se moraš družiti sa mnom?

Da, znam ljudi bi htjeli pomoći. No, ako ja ne trebam pomoć, onda je ne trebam. Ako je trebam, pitat ću. Pomoć se ne nameće. Pomoć se daje samo na zahjtev. Jer ja nisam nikakva žrtva ako nemam dovoljno ulja u salati po nečijem kriteriju. Ili imam previše šampona. Ljudi ne razlikuju moju vlastitu želju od bespomoćnosti. Ajd, da imam obje ruke u gipsu pa da mi ulije ulje na salatu, još bih možda i razumjela. Iako očekujem pitanje prije toga.

Lagano mi je družiti se s ljudima koji imaju oko sebe prostor, i koji ne upadaju u moj prostor bez pitanja. Jer tu onda nema prostora za igre.

A kad počne - ja bih tebi rado pomogao, ali ti nećeš, pa si ovakva ili onakva - to je tipični primjer psiholoških igara (progonitelj, spasitelj, žrtva), kad spasitelj prijeđe u progonitelja jer žrtva ne namjerava biti žrtva. No, to je tema za neki budući zapis.

Neki dan klinci gledaju film Pipi Duga Čarapa - koji je nešto mlađi od mene. I ja sam ga gledala negdje s desetak godina, moji susjedi su taman došli iz Švedske pa smo njihov sin i ja gutali scene. To je za nas bio pojam sreće, živjeti kao Pipi!

Tko nije gledao ili je zaboravio, Pipi je curica od devet godina koja živi sama u kući, nema mamu, tata plovi na brodu i šalje joj novac, a ona skroz divlja i slobodna. Ima i majmuna, i konja koji šeta unutar kuće. I Pipi je najjači živi stvor, pobjeđuje sve muškarce na snagu. Voli se zezati, uvijek je dobre volje, i dela spačke.

A jedna socijalna radnica želi je strpati u dom jer djetetu treba reda. I tu je uglavnom zaplet. I pokoji lopov koji joj želi ukrasti škrinju sa zlatnicima. A tu se nađe i jedan par njezinih prijatelja, fino odgojenih klinaca koje ona preodgaja, c/p mojih klinaca, preslični su im :). Fizički.

Gledam ja sad taj film i prisjećam se... Nemam nekih uzora životnih, barem ne u obliku nekih poznatih stvarnih ljudi. Ali Pipi - e, ona mi je bila uzor! Moj susjedić i ja Pipin smo život ozbiljno shvaćali, mi smo je jednostavno htjeli kopirati. Jedino moja mama i njegov tata nisu imali baš razumijevanja, ali su nam zato oni drugi roditelji davali podršku.

Sloboda. Pipi je slobodno dijete. Ne znam je li bi sada njezin način života nazvali zlostavljanjem djeteta, i bacanje nje malene iz jedne ruke u drugu u čemu je ona beskrajno uživala pedofilijom, no niti me ne zanima. Nas dvoje se poistovjetilo s Pipi pa smo živjeli kao i ona koliko je to god bilo moguće. Bez konja, doduše, ali smo nosili rite, nismo se htjeli prati, smišljali smo gluposti, penjali se na drvo u našu kućicu, gradili skloništa kraj potoka, kasnije išli u prirodu, spavali pod zvijezdama, jeli kruh i ajvar danima pa smo i čireve zaradili od nezdrave hrane.. Spavali s lasicama u špiljama i s njima dijelili dan i noć, autostopirali, ajme, nema što nismo, spavali u parkovima, pod mostovima... Cijelu Hrvatsku smo s ruksakom na leđima prošli.

Starci su nam sve to dozvoljavali, vjerovali su nam. A mi divljali.. Kupili su mi i auto s 18, pa sam krenula i po Europama..

Odrasla sam u slobodi, ne sjećam se da sam ikada bila u kazni. Sjećam se da su se mama jedanput, i tata jedanput derali na mene, svaka im čast. Bila sam odlikašica, i dok je sve štimalo u školi, sve sam smjela.

I tako ja slobodna, nesputana, doživim šok. Šok je bio kad sam se zaposlila. Škole i faks sam protutnjala bez problema, divljajući. E, ali posao više nije trpio divljanje. Zaposlila sam se na faksu, vrlo konzervativnoj sredini. I najteže mi je bilo - uljuditi se. Postati kao drugi. Oblačiti se kako se pristojan čovjek oblači, jel. Uhvatiti ritam. Ups, tvrdo prizemljenje! Tad sam shvatila da ljudi nisu jednaki meni, da njima nije uzor bila Pipi. I da studenti trebaju ne-pipijevski uzor. I da nemreš šefa pošpricat vodom kad ti počne ići na živce.

Ma, nisam se zapravo nikad sasvim uklopila.. Moja duša je slobodna, moj um je lepršava neuhvatljiva ptičica, a ni tijelo ne volm stezati niti ustezati. S vremenom sam naučila kako ljudi funkcioniraju, i prilagodila se, na van.

A u sebi si mislim - nemrete mi niš :)

Ajde, kaj ste svi tak špičasti? 'Krive' zaključke donose oni koji nemaju dovoljno informacija. Zato se nemojte ljutiti na druge, već im objasnite svoje razloge. Svatko zapravo donosi ispravne zaključke sa stajališta na kojemu je. Pa pomognijte drugima da promijene stajalište. Ako znate kako. Eh, ali najlakše je popizditi i demonstrativno, naravno uz puno buke, dići ruke. A da zasučete rukave i napravite nešto pozitivno?

Općenito - ljudi koji pizde su - slabi. Zato kaj se ne snađu u određenoj situaciji, pa onda idu na galamu. Meni ih je malo onak žal. Pa slabi su, jel tak? I mi sami znamo biti slabi, i nije sramota biti slab. Ili je?? E, pa kad već vidimo da su slabi, i da odašilju strelice iz čistog očaja, kaj napraviti? Puno je mogućnosti. Izmaknuti se... proći će. Ili mu uputiti kakvu lijepu riječ. Ili okrenuti na šalu. Ili... ima načina, jel, ali popizditi na dotičnog - kaj itko ima od toga? Ovaj na kojeg popizdimo osjeća se još gore, a mi koji pizdimo - isto se osjećamo loše. I prekidamo razgovor. Što je najgora varijanta. I onda svak u svojem ćošku žulja i premeće po glavi 'kak je onaj drugi budala'... i tak.. Aha.

Pižđenje je znak slabosti. A nikako snage. Iako bi se reklo da je taj netko jak, jer galami, možda i udara, i bla... Može nam naravno i štetu napraviti, a zapravo samo hoće da ga čujemo. I poštivamo. I on to sve radi jer ne zna kako van iz očaja.
Pa kaj je tak teško nekome dati malo uha? I poštovanja? Je li košta? Čega?

Možda se nisam toliko puta selila kao Juicy, i na tolike udaljenosti, ali ne moram se sramiti. Selim prosječno svake 4 godine. Sad sam već 8 godina u istom prostoru, i trenutno mi se ne da. Posljednja selidba je bila takva da stan u kojem sam bila sada iznajmljujem. Trosobni stan, i jednu manju sobu sam si bila ostavila, u njoj su bile stvari - uspomene na mamu, tatu, na moj prijašnju život. I nije to ništa vrijedno bilo, ali nisam mogla zaroniti u to i razbucati. Tu jednu hrpu sam seljakala sa sobom kao puž kućicu. Bez nje ja nisam bila ja.

Otišli mi prvi podstanari, tražim nove, i javi mi se par, ali ne upareni nego prijatelj i prijateljica, i oni bi htjeli svak svoju spavaću sobu. Imam ja dvije spavaće, ali jedna je zauzeta mojom kramom. I pomislim si: eto, došlo je vrijeme. Zaračunala sam 50 eura više i ispraznila te stvari, uredila sobu i to je to.

Daklem, mene su te moje nepotrebne stvari koštale 50 eura mjesečno. Probrala sam ih i sad ih imam u dvije vrećice za koje više niti ne znam gdje su. Ako sam iznajmljivala stan 6 godina, 6 puta 12 puta 50 = 3600 eura, toliko sam bila platila skladištenje svojih nepotrebnih stvari tih 6 godina. Jer svaki suvišni kvadrat stana, a to je onaj kvadrat kojeg ne koristimo jer je zauzet nepotrebnim stvarima, ili jednostavno ne ulazimo u taj prostor, košta suludo. Skladištenje krame puno košta. I može se izračunati. Kroz vrijednost samog kvadrata, kroz režije po tom kvadratu, ili kroz cijenu najma.

A stan mi služi uglavnom kao spavaonica, TV-gledaonica i večeraonica, i bložnica. Malička može čak i svoje vježbice odvježbati bez velikih zapinjanja, osim premeta-flika-salta. A za to ionako treba sportsku dvoranu. I poslove sam koje radim dislocirala, ne volim miješati dom i posao.

A najgore je kad te gomile stvari prijeđu u svoju negaciju. Jer više ne znamo što imamo, pa imamo dupliće, i tripliće, i kupimo još jedan, nek se nađe.. I to treba uračunati.

Like! Negdje sam čula da volimo ići u hotele i u takve prostore upravo zato jer smo slobodni od stvari naših svakidašnjih...

Baš si mislim koju temu da izaberem kako bi društvo na blogu imalo o čemu raspredati. Neku laganu i zabavnu, nedjelja je. Neku temu gdje će mi se javiti i napisati - ti si ovakva ili onakva, ti zapravo... i tak. Volim kad mi objašnjavaju kakva sam. Volim kad se zamisle nadamnom i kad rezultat tog procesa ispadne u rečenici - koja počinje s 'ti si..'. i slijedi duboka stručna psihološka analiza. I ja ih vidim kako se nadviju nadamno i klimaju mi prijeteći kažiprstom u smislu 'sad ću ti ja reći...' A što mogu, ja pak izuzetno cijenim one koji se jave s 'ja sam...', ali bez nastavka s 'ti si..'

Razmišljam, jesam li ja ikad pisala nešto određujuće, u smislu 'vi ste ovakvi ili onakvi?' Da, jesam, napisala sam Vegi o Karlici Zmay, jer ona očajnički vapi za pažnjom, kao zločesto dijete koje ne može zaslugama pa onda štetom privlači pažnju. Pa sam joj se smilovala i uputila joj malo te pažnje, zato jer je uporno traži. Kao i Martica. I ovo spominjanje im je moj mali poklon. Ali više ne budem. I nije u obliku 'ti si...'. Toliko s moje strane. Pa imam ja kome pažnju dijeliti! Ok. Ovaj dio ionako neće razumjeti oni kojima je upućen.

Jučer mi je Mka napisala kak joj idem na živce, jer sam 'neuravnotežena u svojoj uravnoteženosti'. Ili tak nekak. Iskreno, ja nju baš i ne razmem, ona je skroz u umu, preintelektualna mi je. I još je neke fraze napisala koje mi - niš ne znače :( Kad sam je tražila da mi objasni, onda je napisala nešto još nerazumljivije. Pak je spomenula slobodu. A nije prva koja mi kaže da ja djelujem neslobodno. I tak je meni došla ideja za napisati zapis o trenutku kad sam postala slobodna. Da, bio je to jedan trenutak u kojem se sve prelomilo. I od tog njezinog komentara cijelo vrijeme razmišljam kako da to napišem.

Ako krenem od Adama i Eve, em bu dosadno, em nemam namjeru ipak toliko o sebi detalja napisati. To bi zvučalo kao one holivudske isfrizirane priče kojima je cilj pobuditi suosjećanje. I kako bi zasluge izgledale još veće , tipa 'odrasla je u siromašnoj obitelji, bez uvjeta, bla, bla...'. A ako nema detalja, priča će visjeti u zraku. Jer taj jedan trenutak mora biti povezan s nečim, mora imati uvod. I kako ne mogu odlučiti koliki bi to bio uvod, da velim što treba, a da ne velim previše, nek priča još malo pričeka.

E, da, meni se taj trenutak dogodio. Nije samo meni, i zapravo ne znam kako su drugi prihvatili taj trenutak i što su iz njega iščitali. Jesu li se slomili, ili su ojačali.. U to vrijeme poznavala sam samo dvoje svojih vršnjaka kojima se dogodilo slično. Jedan od njih je književnik Zoran Ferić. I nas troje smo jedanput pričali o tome na dublji način, neću to nikad zaboraviti.. A Zoran kakav već jest duboko je to proživljavao, treća se čini mi se malo izgubila, a ja sam već po svom, kako sam znala i mogla.

No takvi trenuci koje smo nas troje proživjeli dovedu do nekog zaokreta, i stvari počnu izgledati drukčije. Jednostavno se percepcija uvrne. I ovisno o snazi zdrave klice u nama izvučemo se, ili zaronimo.. Nije bilo lako. Jer - upravo ta sloboda koja nas je zapahnula, istovremeno nas je i uplašila. Kao da ptičicu koja ne zna za drugo osim kaveza pustiš naglo na slobodu.

Zato, kad mi netko spomene slobodu, pitam se koliko je uistinu osjetio tu istu slobodu? Što je za njega sloboda? I zna li uopće što bi sa slobodom? Sloboda za sobom povlači veliku odgovornost. Koja mnogima ne šmeka. Jer lakše je biti dio sistema..

Davno je bilo kad sam čitala Sylviu Browne. Zanimljiva žena! Ona vidi ljudima aure, i vidi duhove, i svašta vidi. Digresija: a usprkos tome ima 4 propala braka iza sebe.

Ono što sam dobro zapamtila iz te njezine knjige je, ne sjećam se naslova, kako postoje svijetli i mračni entiteti. Tj. ljudi. Postoje i oni sivi, ni vrit, ni mimo. E, sad, oni svijetli - to su ljudi koji blistaju, koji frcaju energijom, pozitivom, takvi uvijek mogu davati, ljudi vole biti u njihovoj blizini. A mračni entiteti, to je ona vrsta ljudi koji samo isisavaju, u blizini kojih se osjećamo odjedanput prazni. Takvi idu okolo i crpe svima energiju, jer sami nemaju, i da bi došli do energije svašta su u stanju učiniti. I takve nazivamo - zlo. A sivi, oni imaju premalo za dijeljenje, ali opet, ne isisavaju previše jer ipak nešto malo tinja u njima. Oni su malo ovakvi, malo onakvi, prosječni, bi rekli.

E, sad, to nije Bogom dano, i može se utjecati na vlastitu svjetloću. No, što si svjetliji, to je veća vjerojatnost da će se neki mračni pokušavati prihaklati, jer im je to zagarantirani izvor hrane. Ovi svijetli su cjeloviti, dok su mračni - crne rupe. U njih možeš natakati i natakati, i opet im treba.. Jadni ljudi. Ali i svojom krivicom.

Prirodno stanje čovjeka bilo bi - svjetlo. Svaki bi čovjek trebao svjetili, rodimo se kao svjetleća bića. A onda krene zamračivanje. Prvo okolina, a onda sami sebe zamračujemo. Ne kužim kako ljudi ne vide koliko ih pušenje zamračuje? Pušenje 'gasi' ljude. Naočigled! O pijači ne moram. Kockanje je čisto blato, katran, smola, neprobojni sloj kroz koji više ne može ništa proći. A jal, zavist, mržnja, one djeluju još gore od kockanja. Pretvaraju ljude u crne rupe.

Jednom davno spavala sam u špilji. Duboko u špilji gdje nikakvo svjetlo izvana nije mogle doprijeti. Za spavanje ugasili smo sva svjetla, dakle bio je potpuni mrak. I prijatelj do mene mi veli - mislim da je ovo tvoja majica, evo ti je. I ja pružim ruku i uzmem je. Ja sam tu majicu - vidjela. Vidio ju je i on. Ne znamo kako. Čudili smo se poslije kako to da smo vidjeli - a bio je potpuni mrak. A i svjetla kojima smo prije svjetlili bila su preslaba da 'napunimo' majicu ako bi bila fosforescentna. Zaključili smo da - svjetlimo. On i ja prolazili smo nakon toga neke literautre i fakat - ljudi svjetle. Slabo, ali svjetle.

Kako obećah. Na temelju dugogodišnjeg iskustva.

Eh, sad, trebala bih podijeliti upute prema onome što netko želi postići udvaranjem. Je li to samo avantura, ili možda dugotrajna veze. No, kako nikad ne znamo iz kojeg se jednokratnog seksa može razviti veza, zašto ne bi temelji bili takvi da izdrže i nešto više poslije? A i svi se slažemo da nam seks nije mrzak. Samo, ne vode svi putevi do.., jel

Pa krećem dakle od pravila kroz koja se može doći i do seksa, a kasnije i do veze.


Muškima

- Ulet treba biti na jednakoj razini. Nikako submisivan ili dominantan. Provjereno dobar ulet je kad muško spomene neki detalj iz profila, ili bloga, i napravi neku blago humorističnu priču iz toga. Nikako submisivnu ili dominirajuću. Ne smeta blagi humor na svoj račun, ali ne submisivan.

- Ne spominjati seks ni pod koju cijenu. Seks je zabranjena tema. Niti u daljnoj primisli se ne smije osjećati. Pričama o seksu je mjesto u spavaćoj sobi. Žena mora iz svake riječi osjećati da je poštivana.

- Ne prostačiti.

- Ona mora osjetiti da je jedina. Ne priznati joj ni u ludilu ako se trenutno dopisujete još s nekom, koliko god vam namjere bile bezazlene.. i koliko god bi se rado pohvalili pred njom.

- Ako se ona u odgovoru postavi submisivno ili dominantno, pokušati ju vratiti u sredinu. Ako ne ide, odustati.

Ženama

- Ženama: U vlastiti profil ubaciti neku cvebu, udicu za koju će se hvatati mogući kandidati. Ako je udica u vezi sa seksom, onda će se javljati samo oni jednokratni, skupljači skalpova. Poslije biste mogle požaliti da se za vas uvijek lijepe oni grozni. Udica može biti dvosmislena, ali opet će ovi jednokratni to shvatiti kao poziv. Dakle, oprezno s profilom. Hihi haha fore zaboravite. Sve to shvate kao poziv na avanturu.

- Oprezno i s povratnim porukama. Muški su nježne dušice, iako često idu rogovima naprijed. Ako ustraju na rogovima, odustati, patologija. Ili ako se previše povlače, takve treba nositi cijeli život na leđima.

Hvala mi što sam ovo podijelila s vama.