HIPOKRIZIJA

kuća koja pleše (oliti plešuća kuća)


municipal

Btw Prag sam „pokorila“ prije točno 20 let! Tada sam bila prvi put (pozvana od svoje kćeri i zeta), ali pok. suprug je bio i ranije, još u doba socijalizma! Po njegovoj priči, negdašnji Prag i Čehoslovačka nemre se uporedit s ovom danas. Na koncu, moje iskustvo, jer tamo idem već evo 20 let, je fenomenalno! Prag i Češka ne samo da su nas dostigli (a bili su barem 20 let iza nas u doba socijalizma), već su nas prestigli za daljnjih 20 let!
Njihove sve zgrade u širem centru su obnovljene (istina, to su sve zgrade iz Austro Ugarske ili prije) kad je Češka bila samo dio velikog carstva. U stvari, imali su sličnu borbu za samostalnost od svih tih EU „naprednih“ porobljivača!
Njihov javni prijevoz, metro i slično je ko urica! Njihov promet teče bez zastoja i to u najvećoj špici. Netko pametan je dao prometnim stručnjacima da urede promet tako da su uglavnom ulice jednosmjerne!
Standard im je na nivou EU! Hrana jeftinija nego u HR, a plaće veće! Općenito, sređena i uređena država, bez vjerskih nametanja (više od 60% nisu vjernici). A glede njih kao turista, da, oni su kulturniji od nas i ne sprdaju se s nama, a mogli bi! Nažalost, naši „morski“ ljudi još uvijek podcjenjuju Čehe a ne kuže da bi trebalo biti obrnuto?
Nisam ništa niti kriva niti zaslužna što zet i kćer imaju tamo turističku nekretninu te, uvijek kada dođem u Prag, čeka me „moj“ apartman i kompletna usluga! Prag je predivan, i svaki put kada dođem tamo, oduševi me! Sve! Dobri duh Češke, tih ljudi, te kulture. Jedno vrijeme sam razmišljala da se tamo preselim, ali sam ipak odustala. Jer, ispalo je čak da bih sa ovom penzijicom mogla tamo živjeti (iznajmiti stan u zgb je al pari iznajmljenom stanu na periferiji Praga), a hrana je jeftinija i život je tamo jeftiniji.
No ipak sam ja vodenjačica i trebaju mi „moji“ ljudi!
Btw nekoliko godina (zadnji put prije dvije godine) sam i ovdje na blogu hitila neke dobre fotke Praga, a onda mi je jedan „vrli“ bloger zamjerio, jer tko je vidio ovdje dijeliti život među ljudima koji ga uglavnom nemaju? Lijepo je kad bilo tko od vas nekamo ode, ja se radujem vašoj sreći i dobrom životu i fotkama koje podijelite s nama na blogu (makar i o tuđem trošku). Zašto neki od vas imaju samo zavist, nikad neću razumjeti? Umjesto da poradite na svojem ljepšem životu, vi stalno virite i grizete nokte zato kaj netko drugi ima život?
U to ime (vašeg boljeg života) evo opet par fotki…opet sam bila skoro tjedan dana u „mom“ Pragu, sa svojim voljenim partnerom, bila sa svojom predivnom kćeri, obišli smo sva ona lijepa mjesta Praga. Bila sam toliko puta tamo, ali nikad kao ovaj put! Puno ljubavi, dodira, poljubaca, nježnosti sa mojim dragim (koji je prvi put bio tamo). Nije štedio, dapače, bili smo svuda na račku, obavili šopinge (dobila sam poklone od njega, kćeri…to su bili još iber pokloni za ročkas)…jednom rječju osjećala sam se kao kraljica! Voljena žena, majka. I kad tako, prođeš tri države i dođeš u ovu našu bijedu, u ovaj glavni grad išaran, devastiran, pokraden sa svih strana u kojem nije ništa sređeno zadnjih 30 godina, dođe ti muka! I kad svuda oko sebe pogledaš vidiš da nas je prepišala jedna Slovenija, bezvezna mala državica koja je trebala biti 100 mjesta iza nas. Ništa nemaju, ali nemaju ni lopine ko mi već 30 let! I danas sam tužna, iako sretna…ove fotke svjedoče o ljepoti…izvana…iznutra! Sretna sam i ja tu svoju sreću živim, dok mogu, kad mogu!
Želim i vama ljubav, ljepotu, sreću…ma što i tko to bio! I da, moguće je i nadomak sedam banki sresti čovjeka kojeg voliš, koji te ljubi i grli non stop, ljubav koja ostavlja bez daha! Razumijevanje, razgovor, dodiri…prekrasno je kad imaš nekog pod stare dane tko te razumije, s kim možeš sve podijeliti, tko ti (si) može puno toga još priuštiti…jer jedan je život! Pa dok traje, nek traje! Ali znate kaj, treba se usuditi živjeti a ne samo ovdje trkeljati o životu?


jedan od milion prekrasnih kafića duž karlovog mosta ka starom gradu!

danas je taj lijepi dan! prije 42 godine donijela sam na svijet jednu krasnu curku. prije cca uru vremena, u vinogradskoj bolnici. nažalost, moći ću joj samo video call-om čestitati ročkas. kao i tolika naša djeca, otišla je van. uspješna managerica, u sretnom (što je danas rijetkost) braku. ako bog da, vidjet ćemo se za koji dan? sve u svemu, lijepo je pamtit takav događaj. ja i nadalje mislim da je čovjekovo (i ženino) najveće postignuće donijeti i odgojiti novog čovjeka!

nažalost, pamtim i jedan drugi događaj od prije pet ljeta (zanimljivo da ga nitko nije jučer niti spomenuo ovdje) kada me ranim jutrom oko šest uri, probudila moja pesa sara, koja je dotrčala u moju sobu, stala kraj kreveta i ja sam osjetila da nešto nije dobro. treslo se. izjurila sam sa par stvarčica van a vani hrpa ljudi. nedjelja, rano jutro bi trebali svi spavati.

nisam se ufala otići doma, odšetala sam đir oko zgrade, potom sjela u auto...zvali su me moji dragi ljudi (čak i neki bivši od kojih to nisam očekivala, ali fakat vrijedi ona, na muci se poznaju junaci)...pa se ovako, i ovdje na blogu podsjećam na te dane. nažalost, evo i pet godina nakon dosta ljudi još ne može u svoje domove, jer nije da nije EU dala lovu, al naše nesposobne hadezeovske lopine nisu u stanju obnovih stotinjak privat kuća. kako u zgb tako i na baniji!

stariji se sjećaju strašnog potresa u skopllju (bila sam klinka i više znam iz priče) za koji kažu da su ga obnovili u rekordno kratkom roku. uz onu tehnoogiju? ma bravo, nesposobni naprijed, ostali stoj. kak ide ona; nesposobni imaju sposobnost da onesposobe sposobne! i tako već desetljećima...u stvari, otkad znam za sebe. u školi (u vrtić nisam išla jer je mama radila kratko vrijeme), uvijek su oni najgori kolo vodili u razredu, u srednjoj još i više, prilagođavalo se lošima a mi odlični smo bili predmet ljubomore, pa na poslu, sposobni su uvijek stršali i bili predmet mržnje...i tako cijeli život. o politici ne trebam, bila sam dovoljno dugo u skh da bih vidjela kako su podobnici išli naprijed,a to gledam već više od 30 let i u ovoj državi. uspješno nas vode u propast!

no, nedjelja je, dan gospodnji, otići ćete u crkvu i svi grijesi će vam biti oprošteni!

ja svoje nosim i nemam ih kamo odložiti. kak je rekel Bijant ili Seneca (ili tko) omnia mea mecum porto!

(Brigitte Kowanz)


Prema rječnicima postulat je temeljna pretpostavka od koje se polazi, koja se ne može dokazati, ali je neophodna.
Postulat znači i polazište, ali i zahtjev za nešto, traženje nečega. Pojam dolazi od latinske riječi postulatum, a znači zahtjev. Pojam je uveo Euklid.
Jučer sam u svom komentaru bloga kao argument navela svoje postulate! hm...to bje jučer. Današnja moja pretpostavka od koje polazim je pripitomljavanje impulsa!
Malo su me stoici ispljuskali jučer tako da je roza boja stickova dominirala mojim radnim stolićem! Pametnija sam od jučer, ali možda je to ipak samo danas?
Moje vrline trebale bi mi biti kompas! Ako sam autentična, ne treba mi odobravanje niti priznavanje. Očekivanja još i manje!

Pa ipak, svi smo mi ljudi koji možemo vježbati ravnodušnost ali već iza prvog ugla nas sretne i zaskoči neka...mrvica! Želje, nade, htijenja, očekivanja, odobravanja!

Hm...kaže da moram vježbati zahvalnost za obilje koje imam, a ne mrvice koje nemam!

"Vireći povrh rešetaka teksta i slike" dodirnula sam ti ruku. I ti meni! Sve ružno što bje, zaboravljeno je ili potisnuto. To se zove ljubav. To što ona može u hipu ne može niti jedan AI? Ali može, čitam danas, izmisliti cijelu storiju nečijeg života (govorim o Norvežaninu koji ga tuži). Zamislite kakva nam je budućnost? A oni (tvorci) ne znaju zakaj on, AI, to čini? nemaju pojma kaj se to dogodi u njegovim "sinapsama" i da počne izmišljati? Možda mu se sviđa stvarati priču ko meni npr?

Kakogod, pretpostavka je majka zajeba. Ali, kaže wiki da je pretpostavka (postulat) neophodan, iako se ne može dokazati. Ja ne mogu dokazati da sam jučer mislila jedno, a danas drugo, ali kao zahjtev je posve ok! Na koncu, i te mrvice su nekoć bile neki kruh! Čitam danas da je AI predložio da se pizza zalijepi ljepilom? ha ha...tak i ja predlažem da se mrvice zalijepe pa ponovo dobije..kruh? Ako može AI pričati gluposti, zakaj ne bih mogla i ja! U stvari, sretna sam. Pršut je u frižideru, Guma sređena kod vuilkanizera, još samo da krenemo! Prognoza je malo kiša, malo sunce, malo oblaci. Pretežno vedro, rekli bi mi prognostičari. Jedino kaj me muči kaj ću sa tim stilnim rozim stickovima? Spremit ću ih ipak, zatrebat će kad tad, makar i u pretpostavci!

Uvijek sam bila na cijeni, al rijetko sam imala vrijednost! Za sebe, ali i za druge? Uvijek sam mislila da nisam dovoljno dobra, a onda sam postala najbolja! Svjesna sebe i svoje vrijednosti. Ali, onda mi je pala cijena. Jer, svatko tko želi tržiti želi što bolju cijenu za što veću vrijednost. Nažalost, često je bitna samo cijena. Da bi netko znao cijeniti vrijednost, morao bi biti barem egal?
Jer, ne može paor prosuđivati profesora npr…ili pravnik postolara ili ne ljubavnik ljubavnika ili čovjek sa srcem i emocijama onog srca kamena? Jesam li vam rekla kako ima jako puno muškaraca koji su nikakvi ljubavnici? Čak se niti ljubiti ne znaju! Ajme, koji je to hendikep kad se ljubiš s nekim tko se ne zna ljubiti! A voliš ga i tako bi se dobro ljubio (ti se tako dobro ljubiš da nemaš pojma)? Ili se pak netko tako dobro ljubi da nikad ne bi prestao i stalno bi još! A nema još?

Sve ima svoju cijenu i svoju vrijednost. Jedino je problem kad se pobrkaju cijene i vrijednosti! Svaka vrijednost ima svoju cijenu. Uglavnom cijena nije adekvatan izraz vrijednosti. Koja je cijena vrijednosti? Osamljenost je najveća cijena koju čovjek mora platiti da bi ostao dosljedan sebi. I svojoj vrijednosti! Poput ovog drveta, koje iako je samo i osamljeno, duboko je ukorijenjeno u sebi!

Najveći kompliment koji sam dobila u životu bje jednom zgodom iz čista mira, prije par godina. „Ti si bolji čovjek od mene!“
Večeras sam dobila drugi najveći kompliment! Dva čak!
„Ti si divna žena“….

„ S tobom je tako dobro razgovarati i kad se čovjek prepire i svadi!“

Jedini problem (istinski) u životu koji sam imala jest onaj, kako ostaviti srce vani? Drugi najveći bje, kako odvesti svoje srce van nakon što je unutra?

Pa ipak, dočekala sam starost a nisam ih riješila,ali sam ih preživjela. A priznat ćete, preživljavanje problema je čak i bolje nego li rješavanje? Jer, kak srbi vele, prevazišla sam probleme. Jel mi kažemo, nadišla? Nebitno!

Ova fuji jabuka je baš bjak, pa ipak ću je pojesti! Pače, zagrizem svaki griz kao da je pravi u slast. Tako i sa srcem. Ufuram se svaki put kao da je za pravo. A onda se isfuravam godinama.

Rekavši: volim te, sa suzama u očima nisi me nimalo ganuo? Voljeti nekog ne znači i biti dobar, pravedan, čist! Ti si ukaljao moj dojam o tebi kao dobrom, čistom, poštovanom! U ime ljubavi toliki su ubijeni, shrvani, prevareni, izdani. Svega je bilo u ime ljubavi, a najmanje ljubavi. Zašto da ti vjerujem? Ili još gore, vjerujem ti al ne hajem! Barem ne večeras.

Večeras, kak veli Desanka, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira! A ostavio si me, otišao si svojim putem, ja svojim!

Nema više empatije. Izdao si me. Ok, postoji i oprost, ali nisam večeras raspoložena zanj! Možda se do utorka predomislim?

Eto, cijela priča je ispričana odvila se poradi bola ispod plombe. Zubar me primio pod hitno! A onda sam an pasan zaiskala tebe, da ti kažem što ti nisam htjela reći sjutra. Ne volim telefon, iako je u pitanju mobitel. Svejedno. Iako je teže face to face. Gledaš čovjeka i ne vidiš ga, jer gledaš kroza nj. ili se takvim barem činiš? Kakogod, večer je gotova. The end!

Repriza će biti nekog drugog dana, možda će čak i godišnje doba biti drugo? Zimi je kraj, još nam samo fali proljeće, jer profurali smo tri godišnja doba? Valjda ćemo ga doživjeti? Ako ne, bilo ih je dovoljno, čak i za pamćenje. Smjena…dana, godišnjih doba, godina…nas!

Nebitno je više bilo što, osim onog što je bitno. Sutra će fuji sigurno biti bolji? Iako sumnjam jer je iz Lidla. Reče da sam ti falila da si grijemo noge i…duše! Je, i ja sam tebe tražila…tamo gdje te ne bje!

Do iduće potrage, fuđija ili fiđija, proljeća ili zime…gotovo da je svejedno. Nema više nas, ali, po tebi, nije nas niti bilo?!

"Čuj, reći ću ti svoju tajnu: ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira.
Mogu mi se učiniti duboke i meke oči neke sasvim obične.
Može mi se učiniti da tonem u zvuke, pa ću ruke svakom pružiti.
Može mi se učiniti lepo i lako voleti kratko za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome času čudesno sjajnu predragu mi tajnu koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi ponovo sve moje suze teku kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan po teškoj vodi krilom šara što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu neko peva i gorkim cvetom krvavog srca u ranu dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu, nikad samu, kad neko svira."
Desanka Maksimović

Link
Solomon Burke - Together We Light Up The

na današnji dan, 18.ožujka 1871. osnovana je Pariška komuna!

"Ovaj kratkotrajni eksperiment radikalne samouprave nastao je iz narodnog nezadovoljstva prema francuskoj vladi i označio prvu značajnu pobunu radničke klase protiv buržoaske vlasti u modernoj povijesti. Kombinirajući socijalističke, anarhističke i demokratske ideale, Komuna je ostavila dubok trag u političkoj misli i revolucionarnim pokretima."

https://www.index.hr/vijesti/clanak/prva-komunisticka-drzava-trajala-je-dva
-mjeseca-ugusena-je-u-brutalnom-zlocinu/2652349.aspx?index_ref=naslovnica_v
ijesti_najnovije_d


kad se čovjek prisjeti nekih postignuća dotične, dođe mi da zaplačem danas, stoljećima poslije. jer, nismo dosegli neka tadašnja postignuća.

I danas su neki postulati dotične "države" nedostižni običnom čovjeku, radniku. I danas nam je to "daleka obala" koju bojim se nećemo nikad dosegnuti?

Ali, sanjati možemo uvijek, barem mi neki vječni sanjari života, pravde, istine.

Dođe mi da vas pitam (ko Thompson), znate li što je bilo?

e moj narode, radništvo...topovsko meso, bilo i ostalo, kako u miru tako i u ratu.

evo malo mjuze mog doba, da vas podsjetim na neka vremena kad su ljudi izražavali svoj bunt, svoju misao i borili se za svoje ideale. čak i ginule te "budale". nažalost, danas glupi ameri biraju trumpa...eto što je od njih ostalo.


Link

Večeras, jedna od rijetkih subota zadnjih mjeseci u mom životu kad sam doma. Sama. I pišem blog! Hura! Uglavnom sam subotom navečer bila vani…plesnjak, kino, kod dragog ili on kod mene u zagrljaju gledajući neki film, nešto radeći..naprosto bili smo zajedno.

Valja se odmoriti od toga i malo prigrliti sebe! Pa sam tako večeras priredila za blog jednu krasnu intimnu prepisu mene i moje stare znanice (da ne kažem prijateljice, iako smo često s nekim daleko dublje povezani s kime se rijetko čujemo niti vidimo, doli s nekim ljudima s kojima smo često, gotovo svakodnevno). Ovo je upravo takva situacija. Žena koja osjeća ženu! Pa njoj posvećujem večerašnji esej…o nama I našem bivanju! Tu su naše riječi i misli,

Tamarina pjesma i film koji ostavlja bez daha (Klasa optimist), kao i ona…ja…mi žene koje smo ostavile traga u nečiijem (pa i svom) životu!

Možda je ovo zakašnjeli hommage ženama u povodu Dana žena, ali nije. Uvijek je vrijeme pisati I reći što se ima reći, ako i kada se ima. Ona me danas nagnala da napišem ovaj blog, koji će opet čitati neke žene, neki ljudi. Pri tome će imati razne osjećaje, od gađenja do udivljenja. Kak reče onaj čovo, sve što je ljudski nije mi strano. Znam da se ponavljam, ali čovjek i jest stalno ponavljanje s izvornim kodom! Dakle, štancaju nas (se) again, again…to the end.

I za kraj uvoda, pridodat ću i jedan krasan tekst (zaključak) iz knjige J.P.Kamova: Ecce homo koji bi nas trebao navesti na razmišljanje…ono koje sam samo natuknula u prepisci, tko je muškarac, što je s muškarcem i postoji li (pa i na iskrici)? Možda! Ja sam ga srela I zavoljela!
No ne znači da i on nije i sin!




Ona reče:

“i mene si razgalila, kao i uvijek. treba te čitati makar
povremeno, onda kad ti paše jutarnja kava sa samom sobom. i
vidiš da netko misli slično. o muškićim, muškarcima,
dječarcima bismo mogle unedogled, valjda kako same sazrijevamo.
i sve manje se iznenađujemo. i u onomu lijepomu. znamo da je i
to naše, da nam pripada kao i sve ostalo. kao disanje,
kretanje, osjećanje, možda sam ovih dana premirna, nakon
dva-tri iskričarska poznanstva koja su postala još jedna
pouka, još jedan budućezaboravljen broj. volim te, draga, u
onom malom škrtom segmentu čitanja i poznavanja, s trenucima
druženja i povremenih povjerljijvih razgovora.
nisam premium, pa mi opet ne ide stavljanje komentara na tvoj
blog, no evo, da znaš, čitam te i uživam :))))))))))


Ja rekoh:
“hjoj, kako si me obradovala svojom porukom! oprosti kaj ti na
prošlu (koliko se sjećam) nisam uopće odgovorila, a poslije
kad sam toliko okasnila, bilo me više sram bilo kaj pisati.
nas dvije smo tako puno u tako malo vremena se razmele. i nekak smo se
onako da kažem, po tinu, onjušile po čovjetini! a sada pomalo
je sve to zaboravljeno (mislim na ona druženja pvoremena tamo u
udruzi), jer ne volim slušati kuruzu (narodnjake) već samo
rock i onda više nejdem u udrugu. a to mi je žao. odem sa par
frendova u Vintage ind.bar u savskoj...tamo povremeno puštaju
mjuzu naše mladosti...70,80,90...ali baš je nekako sve
premlado, no mi starci se raščagamo i baš nas briga.

Vjerujem da se ti još uvijek baviš svojom predivnom poezijom, a ja eto
žvrljam više sebi u bradu nego za druge, ali drago mi je da se
jave ljudi i da čitaju! jer, nekako se i ja čujem i
slušam...i nekako mi se čini i kad prođe dosta vremena kad se
vratim na neke zapise, da su dobri, da su baš nekako u trenutku
pogodili ono kaj su trebali i kaj sam mislila. a drago mi da se
i drugi nađu u tome. a suština nas sada je da smo stari. ja se
ne osjećam tako, nekako mi se čini da mogu svašta, a u
stvari...jedva da kaj mogu.

bila sam na par koronarografija, zakačila sam /zbog dijabetesa/ anginu pektoris...i sada sam na
hrpi tableta, kontrole, pregledi i tak...nema više cuge,
divljanja na plesnjaku i tak...ali ljubim ti baš na najjače. i
to sretoh čovjeka na iskrici, još prošlo ljeto...nisam ni
sanjala da može netko biti takav kakav je on. i zaljubih se...i
on...ko dvije budale i to one mlade! i tako već sedam mjesci.
normalno, malo se glođemo...jer on još uvijek dosta radi
(intelektualno)...to mu je i hobi a dobro i plaćaju...i tak...sretne onda mene...a ja hoću sve od čovjeka, od muškarca i tak...no, predivno je sresti i imati nekog tak
pod stare dane.

više me nitko ne treba, nikom ne značim
(kćeri su daleko i fizički i drugačije), prijatelje sam
prorijedila na par (nažalost par ih je umrlo, među njima i naš zajednički prijatelj
M) i tak...guram nekako. bilo bi mi jako drago, jer nismo
daleko (i ti i ja na sjeveru trešnjevke) da dogovorimo neku
kavu...jednom....kada...ako...ali bila si mi jako draga,
bliska...pa ti vidi kako stojiš s vremenom, voljom,
zdravljem....ja sada imam premium pa piši...piši...osim kave s
dragim, ova tvoja poruka je jedina lijepa stvar današnjeg dana!

a subota je, nekoć mi je to bilo nezamislivo...a sada sam sve
tiša...sada je i odlazak u dućan događaj. ha ha...a glede
iskričavih kava...eh, mislim da nema ovdje žene koja je bila
na više /razočaravajućih/ kava od mene...ali, takvi su
muškarci, razočaravajući! o tome ćemo uz kavu...sigurna sam
da ima dosta materijala....pusek i budi mi dobro! nadam se da se
i čujemo... iako sada idem na tjedan dana van, možemo se čuti negdje u
travnju, ali nek ne bude prvoaprilska šala ;)”

Ovaj esej potkrepljujem s par fenomenalnih žena i njihovih uradaka! I mojim zapisom starim 11 godina (u vidu komentara kao i zaključak glede knjige J.P.Kamova; Ecce homo, jer mi nega da ga kopiram u blogu)!
U mom zapisu od prije 11 godina spominjem ecce homo a očigledno je i moje razočaranje…čovjekom…muškarcem. Neću reći da sam danas manje razočarana, ali sam tiša. Uradak je zanimljiv (objavljen i na fejsu pod imenom i prezimenom), kao i link mjuze, pa ću i njega hitit u komentaru.


Link

PIŠEM PISMO,TINTA MI SE PROLI (daleko je onaj ko me voli)
T. Obrovac


Trajler filma
Lana Šarić

Link

za kraj /proizlazi iz zaključka i knjige/ postavljam sebi i vama pitanje/:

MOJE PITANJE (koje se proteže u ženskoj prepisci glede muškaraca, koliko muškaraca uopće : MOŽE POSTATI MUŠKARAC I PRESTATI BITI SIN?
To je osnovni problem svake žene, zato što je svaki muškarac osim što je muškarac, svakoj ženi “sin” iako mu dotična žena nije majka!

reče ona i nestade! no, lijepo je jutrom zateći takvu poruku. i drago mi je što žena kaže ženi.

nekako sam uvijek više držala do ženskih komplimenata nego li do muških! i dobro je kad žena piše o ženi, jer nekako se najbolje poznajemo. a dobro bi bilo i kad bi muškarci više pisali o sebi a manje o ženama. osobito onim željenim i nestvarnim umjesto stvarnih.

imam jednog dugogodišnjeg prijatelja (baš ovdje s iskrice, eto sad će mislim i 15 let kak se družimo) koji mi pomaže da bolje razumijem muškarce. ne samo one u svom životu već i šire. usudim se reći da sam ih skužila. pa ipak i opet, ostaju enigma. pa zašto su baš takvi. i zašto baš tako reagiraju. jer, često smo oboje samo dvonošci i posve isti, a onda iskoči neka takva različitost kao da smo kak veli ona priča, s dvije različite planete. a u mojoj prirodi (znatiželjna sam) je da spoznajem, shvaćam, razumijem...opipavam! ha ha...trebala sam biti psihićka reče mi moj trenutni (nadam se zadnji i posljednji) dragi!

i da, meni je blog inspirativan da pričam, da kažem...o sebi, pitam o drugima. nije mi nikad bilo mjesto skrivanja već otkrivanja. o tome svjedoče i moji toliki zapisi na temu života, ljubavi, bivanja. vjerujem da vam je lijepo ili barem zanimljivo ponekad čitati tuđe priče? i ispričali bi vi svoju, barem u vidu nekog komentara ili nekog bockanja, ali...autocenzura je grda stvar. osobito kod žena. tako su nas odgajali...smjerna, tiha, samozatajna. sva sreća, to su prošla vremena. današnja žena je za moj ukus čak i malo preglasna. bilo da se smije u tramvaju, bilo da je nalarfana i napumpana u faci. no, svi smo mi u mladosti bili neumjereni (ili većina). starost donosi apstinenciju!

jbt jučer sam konstatirala (u usporedbi s mojim bivšim suprugom) kak sam postala maltene svetica...jedna cigareta, jedna kava, deci vina, jednom-mjesečno sex.a i pričam sve manje, no zato još povremeno ovdje pišem. prijatelje viđam rijetko, ne čujem se danima. nema više potrebe. sa svojim partnerom pričam puno. spojile su nas riječi. nisam nikad srela čovjeka koji barata s tolikim fundusom riječi. ok, to je možda od zanata. ja i dalje nekako virtuozno s njima, riječima (ili s njima, muškarcima). rabim ih često kao rijedak i potreban dragi kamen. možda ga i precjenjujem. ali zato mi je tijelo uvijek bilo dodatak na vagi. onak, sve se vidjelo u pogledu oka, osmjehu lica. o da, toliko toga možemo čitati sa ljudskog lica. iz ruku kako ih kršimo ili položimo, iz stava tijela. sve možemo pročitati, samo trebamo to htjeti i biti zainteresirani za život. koji uglavnom ipak samo promiče. ponešto zadržimo, ponešto zgrabimo i ne puštamo (često pogrešno) i tak...jutrom uz kavu posve mi dovoljno. uživajte u danu, ugrabite ponešto, pomilujte, recite što imate...sutra tko zna...što? kako? da li?

jesam li? ali žulja ko da je kamen pod leđima. i okrećem se, pa lijevo, pa desno, al ne pomaže. evo, i pisat sam stala kako bi bilo lakše. vjerojatno ću opet uplatit premium, jer kamen žulja. ili još bolje, žulja ono čega nema! a kad smo već kod bajki, pada mi na pamet, uz ovu kraljevnu, i jedna druga, o kraljeviću i prosjaku! ne znaš koji je koji? taman kad se navikneš na kraljevića, dođe prosjak. i onda nekako prihvatiš taj minimalizam i ništa. onda opet naiđe kraljević i obdari te svim i svačim. žutim tulipanima, jer gle čuda, i on voli žuto cvijeće! a mene takva neka glupost razgali. ili mi učini bezbroj drugih sitnih gluposti koje ostavljaju bez daha. a onda opet zasere. i to onak, do balčaka! jer, tko je vidio da treba ženu sačekat da svrši? žene u većini života muškaraca uglavnom ne svršavaju. glumataju ili čak niti to. tko je vidio orgazmirat u sedamdesetoj? i tako dan za danom, nadomak sedmomjesečnice. a davno sam izgubila mjesečnicu tak da se više nit ne sjećam nje. ovu (mjesečnicu) nekako brojim? dani su sve duži a sadržaji sve kraći. nije da ih nema. uskoro će i festival svjetlosti. ali, jedino što je izvjesno su...ponavljanja! ili mi je samo moj kozmos pao na glavu danas? izvadit ću ono zrno graška, al ostat će onaj prosjak koji sve manje ište, kojem sve manje dajem. jedino još nisam sigurna jel sam ja taj prosjak ili on? ili oboje!
p.s. uplatit ću si premium...nekak mi fali neka interakcija s drugima...sa sobom u drugima

živim život, živimo ga. pridigoh se opet. lekcija naučena, savladana. dodana jedna velika plava tabletica. i jedna bijela. bitno je znati raspored...doručak, ručak...večera! ti si tu, opet. svaki dan nešto. ah da, zapis je zbog ovog teksta ispod...ovih dana, po povratku iz bolnice (nakon jednog pomalo diskutabilnog zahvata-pregleda), spoznala sam kako je život krhak. i zato, čitajući dva puta Marqeza, suze su samo curile! meni...tebi. volimo se i to se zove spoznaja.

cit.
"Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam svojim izborom odabrao biti marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem. Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, jer znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju. Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, već i svoju dušu…. Uvjeravao bih ljude kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav! Djeci bih napravio krila i poklonio ih za uspješno letenje, ali tek kada nauče letjeti..
Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću nego s osjećajem napuštenosti. Toliko stvari bih se naučio od vas, Ljudi…
Naučio sam da bi svi željeli živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek i držat će ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgor samo kada mu hoće pomoći da bi se podigao. Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, i zato govorite uvijek što osjećate, a činite što mislite, ali u stvarnosti od svega naučenog nemam baš puno, jer kad me polegnu u grob, to ću sve zaboraviti.
Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom. Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti ‘volim te’ i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, i zato bih ti hito reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano – niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš. Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, za jedan… obzirom da si bio prezauzet da bi im prenio svoje osjećaje, emocije i posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im ‘žao mi je’, ‘oprosti’, ‘molim te’, ‘hvala’ i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Upamti, nitko ne zna i neće pamtiti tvoje skrivene misli, osjećaje, emocije.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima koliko ih voliš – kako su ti veoma potrebni"
Gabriel García Márquez

Link

želim vam da izrazite ljubav, sreću, ruku u ruci, pogled topline i kak reče Rudanica, shvaćanje da ćemo otići tamo gdje nema signala! smisao je da znamo tko nas voli, koga volimo....i....valja biti spreman, moj Horacije!

cicke Krk


mošćenica, zapjenjeno more s pogledom na kvarner


Krk

Ovih dana, unatoč buri, snijegu i ostalim nedaćama, moj ročkas i Valentinovo u slici i malo riječi! Predivno društvo, zapjenjeno more, bura dere...ali ljepote, uživanja, ljubavi i topline nije nedostajalo!

Malo Rijeke, Krka, Lovrana, Mošćenice...tek toliko koliko su vremenski uvjeti dozvoljavali. Fina kavica, fini ručkići...pomalo i staračke šetnje kako dolikuje nekome mojih godina!

fotka kojom sam započela ovaj sešn jesu cicke, kak i priliči ovam dejting sajtu! potom malo pogleda s vrhova Učke (Mošćenica i stari grad), malo Lovrana, Rijeke, Krka. Lijepi đir Kvarnerom, unatoč kijametu od vremena, osobito baš u petak na ročkas! ali volja je bila tu i nismo odustali, iako smo bili na tragu. naime, oduistali smo, pa se opet predomislili. dobra je ona stara izreka, da samo hrabre prati sreća. a nas jest...valjda i bude! puno ljubavi, topline, dobrote... Do slijedeće godine da mogu sve to u istom društvu, ništa više!


riječki karneval

ha ha...isprobala sajt confesing blog o tome koliko ću još živjeti!
https://www.death-clock.org/
pa kaže, do 80 g.! ko da su mene pitali, jer si toliko i sama želim! dakle, imam još dosta godina, pa sam počela brojati...dane! ovih dana idem ususret još jednoj godinici, pa ću to dostojno proslaviti.

iako su najavili neki kijamet za vikend, moj dragi i ja ipak putujemo sutra na produženi vikend! pa ak bude "vlak u snijegu" tko ga j*be. grijat ćemo se međusobno, u zagrljaju! istina, nosimo i rezervne dekice i svašta nešto da nam bude bolje. ali, bit će najbolje. isprva smo skoro odustali, a onda smo rekli..ma daj...kaj je avantura u 21. stoljeću otić za valentinovo u gorski kotar i na more? puni smo životnog iskustva, ljubavi i..,želje! konačno, nakon 20 let, opet imam jednog lava koji grije i kad nema sunca!

divan život, rekla bih! neki dan na kavi s frendicom s kojom se dugo nisam vidjela, kaže ona, pa kaj hoćeš, imaš sve, a stalno kukaš? niti kukam (al kukam) niti imam sve (al imam)! imam posve dovoljno i sretna sam! samo neka tako i ostane. baš nešto razmišjam da ipak hitim neku slikicu, iako se nadam da ću pokoju uhvatiti ovih dana na jadranu? fotka je mrak, kaj ne? a i život je mrak ako u njega uđe ponekad malo svjetla! upalite svjetlo, usudite se. ja jesam!

jedno ili dvoje

svojevremeno sam pisala (c/p) o tri faze ljubavne veze! pa eto me, šest mjeseci nakon scila i haribda, u trećoj fazi ljubavne veze! lijepo je, prekrasno čak! uglavnom nema više svaki dan toplo-hladno, već razumijevanje, mijenjanje i činjenje...jedno drugom za ljubav! lijep je to osjećaj kad vidiš da netko tj onaj drugi se mijenja i prihvaća tvoje opaske, primjedbe, prigovore. i ti više nisi ta koja stalno nešto zanovijeta već razumije, prihvaća...različitost! i to je ljepota. ali, ono što je još ljepše su te sličnosti pače, istovjetnosti! ljubimo se, želimo, grlimo, mazimo...jednako! kao da smo dvije polovice istog tijela, iste osobe! predivno! svratih samo uz kavu nabacit par riječi. neda mi se više niti pisati ovdje, jer živim prekrasni život. i pričam o njemu s njim! samo neka potraje. ljubav, zdravlje, materijalno mi ništa ne fali (dragi me definitivno razmazio, ali i ja njega). uživamo u malim životnim stvarima, zajedničkom doručku, ručku, šetnji, krevetu...šećemo, pričamo puno, smijemo se ...samo da ne dođe neka nevera. valja biti spreman, moj horacije!

dođe mi da se prostrem, ali...kome...čemu? samo trag u nešto sitno slova jutrom uz kavu! nisam ti rekla da poneseš onaj drugi čavao za naš lijes, ali znam da ćeš ga ponijeti! uvijek poneseš! ako ne, dodam ti ja koji svoj. mogli smo već i babilonske kule izgradit od čavala i nešto drveta. pa ipak, ljubav još uvijek stanuje ovdje. dokle?

ovo moram podijeliti! prošlo je deset let (kaže fejs) od moje najdraže crvene jakne! valjda sam morala ostarjeti da si kupim takvo što, jer u mladosti nisam. i plesnjaci zadnjih više od deset let su mi bili ispušni ventil (pamtim upravo ovaj armani gore na štrosu i gradecu)...bila su to krasna vremena i lijepo ih je imati u svom sjećanju! neki ljudi, događaji tog doba su već prilično dugo pokojni, stoga...nek živi sjećanje! osobito u ovo tmurno siječanjsko jutro bremenito svime što me tišti. a kako je ovo i zadnji dan dodatnog premiuma, nek ostane za lijepo sjećanje ovaj crveni omaž (hommage)!

ovaj autor kao da je mene pitao i kao da sam ovaj članak ja napisala! zasramila sam se svih i svega, a osobito možemo i Ivane Kekin za koju sam glasala. Nikad nisam glasala "za manje zlo"...i važno je da izađete na izbore i konzumirate svoje pravo kako ga ne bi zlorabili. i poništite listić jer od ove dvojice niti jedan nije zaslužio ništa a kamoli da bude presjednik HR. članak ispod to dobrano potkrepljuje. znam, većina vas to neće niti pročitati, jer jebiga...teško je čitat (od stoljeća sedmog kak i većina hrvata), ali ja jesam...i ne mogu se ponašati kao da nisam.

stoga, c/p ne samo linka već i cijelog članka...zaslužuje biti na mom blogu, jer ga posve potpisujem!


Zlo je zlo, bilo ono manje ili veće. U nedjelju treba poništiti listić
https://www.index.hr/vijesti/clanak/zlo-je-zlo-bilo-ono-manje-ili-vece-u-ne
djelju-treba-ponistiti-listic/2630593.aspx


FRANCUSKI filozof Jean Baudrillard postavio je prije više desetljeća dijagnozu postmoderne politike kao politike koja je izgubila sadržaj. Političke stranke ljevice i desnice se po njegovim riječima "međusobno zamjenjuju na vlasti kao fiktivne alternative", ne nudeći pri tome nikakav drugačiji politički sadržaj.

Taj fenomen nikada nije bio izraženiji u Hrvatskoj kao na ovim izborima. S jedne strane imamo Plenkovićevog pokemon kandidata, koji stalno otvara usta, ali iz njih ne izlazi doslovno - ništa. S druge strane imamo wannabe Trumpa s Trnja koji će izreći apsolutno bilo što. Pa se ne ustručava uzeti izborni slogan Franje Tuđmana i u isto vrijeme potpisnike svoje kandidature nazvati "podržislavima", uzimajući termin iz političke kritičko-satiričke emisije Prime Time.
Milanović bi bio autentičniji predsjednik HDZ-a od Plenkovića

Sam je Milanović u više navrata izjavio da bi za Plenkovića primjerenije bilo članstvo u SDP-u, dok su brojni politički komentatori često primjećivali da bi upravo Milanović bio puno autentičniji predsjednik HDZ-a od Plenkovića.

Upravo taj izostanak političkog sadržaja, stvarne, vidljive vrijednosne razlike između njih, rezultirao je "tvrdom kohabitacijom" koja se svodila na osobne obračune, što se nastavilo i u kampanji. Plenković građanima za predsjednika nudi pokemon kandidata samo zato da na toj poziciji više ne bude Milanović, dok je Milanovićeva jedina poruka da je on "jedina brana HDZ-u".

I to je apsolutno sav "sadržaj" dvojice kandidata - da nisu onaj drugi. Takva antipolitika zapravo nije nova. Već prvim dolaskom Milanovića na vlast, a ubrzo potom i izborom Plenkovića za predsjednika HDZ-a, izostanak političkog sadržaja kod obojice postaje sve vidljiviji.
Najgore je da je velik dio javnosti prihvatio antipolitiku kao "normalno" i "manje zlo"

Milanović je na vlast došao kao "socijaldemokrat", koji je potom pokušao privatizirati autoceste i donio najgori zakon o radu u modernoj Hrvatskoj. Potom je kao samoproglašeni "liberal" vratio odličja Glavašu, da bi danas kao "suverenist" zazivao ukidanje temeljne institucije suverene države poput Ustavnog suda. S druge strane, Plenković je nakon Karamarka izabran za predsjednika retrogradne interesne organizacije samo jer može - pobijediti Milanovića.

Najgore u svemu tome je da je velik dio hrvatske javnosti, ali i politike, prihvatio takvu antipolitiku kao realnost. Nešto "normalno". "Manje zlo".

Pa je tako i "nova zvijezda" političke scene Marija Selak Raspudić kampanju temeljila na poruci da je ona "jedina koja u drugom krugu može pobijediti Zorana Milanovića". Dakle, ista vrsta antipolitičke poruke. Treba tu spomenuti i novu zvijezdu krajnje desnice, Tomislava Jonjića, koji je u kampanji također koristio isključivo antiretoriku, no ta je retorika, kao i taj predsjednički kandidat, još uvijek ostala u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.
Milanović je usisao i obezvrijedio gotovo sve

Na lijevoj strani političkog spektra zavladala je još veća pustoš. Zoran Milanović je usisao i obezvrijedio gotovo sav sadržaj i gotovo sve političke dionike. Na njegovu ispraznu antiretoriku ili "manje zlo" pristale su sve stranke (lijevog) centra, dok stranku koja bi trebala biti stožerna u formiranju i artikuliranju lijevih političkih poruka i politika već desetljećima gledamo kako isprazno životari i bori se za zrak u sjeni svojeg formalno bivšeg, ali realno i sadašnjeg i budućeg predsjednika.

Jedini izuzetak u ovoj kampanji bila je stranka Možemo, koja je izašla sa svojom kandidatkinjom i koja jest artikulirala vrijednosno-sadržajne teme. Do trenutka objave prvih rezultata.
Podrška Ivane Kekin Zoranu Milanoviću je najgori trenutak ovih izbora

Još se ni tinta nije osušila na brojevima Državnog izbornog povjerenstva, a već smo čuli Ivanu Kekin kako javnosti šalje poruku da će zaokružiti Zorana Milanovića te kako poziva svoje birače da učine isto.

Dugoročno je za lijevu političku opciju upravo taj trenutak najgori trenutak ovih izbora jer se time gubi vjerodostojnost predstavljanja alternative na lijevoj strani političkog spektra.

Stranka koja se zalaže za očuvanje javnog dobra i javnog interesa pozvala je na glasanje za kandidata koji je htio prodati autoceste i koji je branio (nezakonite) privatne interese svog prijatelja u uvali Vruji. Stranka koja se zalaže za osnaživanje žena pozvala je na glasanje za mizoginog političara koji se okružuje isključivo "dečkima", a političarke naziva "narikačama".

Stranka koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava pozvala je na glasanje za političara koji vraća odlikovanja Glavašu i dodjeljuje ih Smiljanu Reljiću. Stranka koja se zalaže za stvarnu (a ne fingiranu, kakvu sad imamo) borbu protiv korupcije pozvala je na glasanje za političara kojemu je šef ureda bio Saucha, a ministar Varga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Možemo pristao na političku ucjenu biranja "manjeg zla"

Time je Možemo također pristao na političku ucjenu biranja "manjeg zla", odnosno perpetuirani ciklus antipolitike od kojega koristi imaju samo Milanović i Plenković. Dok društvo pada u sve dublju spiralu političke polarizacije i boreći se "manjim zlom" protiv "većeg zla" - samo gubi. Zlo je zlo, pobjedom jednog od njih društvo neće profitirati. Toga bi prvi trebali biti svjesni oni koji "idu polako kako bi došli daleko".

Iskreno, veći stupanj zrelosti po tom pitanju pokazala je Marija Selak Raspudić. Jednostavnom porukom da njezini birači imaju svoj mozak te sami znaju odlučiti što će napraviti sa svojim glasom u drugom krugu izbora elegantno je odbila biti dio osnaživanja antipolitičkog duopola. Šteta što iza njenog "centra" stoje novci ljudi bliskih bandićevcima i Željki Markić.

I što sad?
Birači koji ne pristaju na zlo i dalje imaju izbor

U situaciji smo u kojoj se afirmativni glas u drugom krugu izbora svodi na podržavanje jedne ili druge varijante antipolitike. U kojoj, očigledno, najveći dio biračkog tijela pristaje na takav odabir. I u kojoj mediji rezultate izbora reduciraju na "trijumf", "ponižavanje" ili "častan poraz" jednog od dva nositelja tih dviju antipolitika.

No, birači koji na to ne žele pristati i dalje mogu dati svoj negativan glas. Mogu aktivno odbiti podržati bilo koju od te dvije antipolitičke opcije. Mogu izaći na birališta i poništiti listić. Da postoji značajan broj birača sklonih takvoj opciji, pokazuje i anketa Indexa u kojoj je više glasova dobila opcija "neću izaći na izbore" nego Plenkovićev pokemon.

No, taj stav treba aktivno izraziti. Treba otići do tog birališta i uistinu poništiti taj listić, a ne samo preskočiti izbore. Brojka od desetak posto poništenih listića ne bi promijenila rezultat izbora, ali bi poslala glasnu poruku, kako javnosti tako i političarima te samom Zoranu Plenkoviću. Uh, pardon, Andreju Milanoviću."
Piše: Aleksandar Hatzivelkos
16:19, 07. siječnja 2025.