HIPOKRIZIJA

pijem svoj popodnevni kofi. neuobičajeni petak. solo doma, bez ikakvih planova za ikud. niti mi je tko na pameti da bu mi došel. pobrinula sam se da nema iznenađenja! iako još uvijek najviše samu sebe iznenadim. no, danas sam dobila baš jednu nemoralnu ponudu! inače sam korisnik telemaha. na mobu sam probala sve (kak veli sajberica, izluftirala sam si i zguštala sve mobilne operatere, od t-coma, preko A1 do telemaha) ali sam trenutno vjerna telemahu. a njima sam se podarila i prije skoro dvije godine u digitalnoj tv, internetu i fiksnoj liniji. taj sport sa njima me mjesečno košta skoro 70 eura! za popizdit skupo, ali svaki grijeh se plaća, jel tak sajber?

i danas me zvao telemah, očito kuže da se ugovor bliži kraju, blagdani stižu i oni nude svašta. pa tako npr nude slijedećih šest mjeseci besplatno (jedan euro), a potom novi ugovor na 24 mjeseca. zvuči vrlo primamljivo, ko da ti netko pokloni 70 eura svaki mjesec!

i rekoh ja, ok, ali dajte mi malo vremena...i surfam ja tako odlučna istražit kaj se nudi (kaj ne sajber) i nać si novog partnera? kako je A1 jedan od mojih bivših, odlučila sam malo pronjuškati. čak sam napravila i neki upit, ali nisam baš bila zadovoljna rečenim.

ali, vidi vraga...zvoni mob! i opet A1. ovaj put nude nešto drugo? godinu dana besplatno, hrpu filmskih programa (kaj je meni jedino bitno), pride HBO max i netflix...wow...čak će mi i raskid ugovora sa telemah pokrit do 150 eura! voila...to ja zovem nemoralnom ponudom. i teško da ju neću prihvatit (jel bi ti sajber)!
danas sam bez slike i bez tona...brojim šuške koje ću zaradit (12x70) a da prstom neću mrdnut, kaj veliš na to sajber?

uf, baš sam promiskuitetna, stalno mijenjam partnere! mogu i tebi preporučit kojeg, sajber, samo znaš kaj, moraš bit u odnosu 24 mjeseca! sumnjam da ti to moš?

eto, da malo ja dotičnu spominjem jer ona mene malo malo pa uzme u usta...ja sam danas ispljunula sve kaj sam imala...nebum više, časna pionirska!

Link

lagano umiranje pablo neruda

Link
Lagano umirem u tvome sjećanju (ITD)

Link
arsen dedić otkako te ne volim

Nisam otkrila bolje mjesto od ovoga (fejs nije to)? Ne idem u crkvu i ne ispovijedam se! Nemam prijatelje s kojima mogu pričati o esenciji života.

Nemam niti svog čovjeka kojeg mogu nazvati i onako ljudski se požaliti…nije važno na što. Ako sam se raspala npr….ili mi curi voda…ili me boli pička! Nemam ja svog čovjeka!

Djeca ne žele pričati o mom životu jer imaju svoj. Ja imam isto svoj, al imam i lufta. Osobito s večeri kad utihnu zvukovi. Gotovo da čujem semafor iza ćoška? Nemam kome reći (ne želim) al imam što! U moru patnje i sranja (ne toliko mog već ovog planetarnog) dva lijepa događaja razvukla su me u osmjeh! Prije točno šest godina na ovaj dan (petak) dobila sam prvi papir (dva čak) početka kraja. Moj novi ugovor za otkaz ugovora o radu! Postajem tehnološki višak i dobivam otpremninu. Idem u penziju! At least!

Nešto što sam žarko željela konačno se i ostvarilo. To je valjda bila i posljednja dobra stvar u mom životu, valjda se zato i sjećam na to danas. Konačno ću moći spavati, zapisala sam tada! Danas, šest godina nakon, I dalje ne mogu spavati, ali ne zbog ure koja me budi ujutro već stoga što zaokupljam moj um ljudima, događajima, stvarima Kojima uopće nije mjesto u mom životu.

Povremeno se budim u šest sati ko nekoć. Istina, zaspim opet, ali zadnjih par mjeseci se budim svakih uru-dvije!

Možda se čudim kaj ura ne zvoni? Dril koji su provodili nad nama cijeli život živi i dalje šljaka. Kak ide ona poznata Arbeit macht frei !

Nekako se tješim da sam generacija koja je veći dio života živjela u Jugi (danas sam na prethodnom blogu podijelila jednu forwardušu koja je prilično istinita o mojoj generaciji). Zašto sam u toj državi imala dojam da nisam samo jmbg već i čovjek? Pa su nam obavezno uz novo ljeto ili odlazak na godišnji uvaljivali neke poklone, za nove godine kalendare, rokovnike i ostala sranja. Cijela moja bliža i dalja obitelj znala je da ću ih darivati svim tim nepotrebnim a ipak tako dragim glupostima?

Čemu sam se ono još obradovala ovih dana? Tome što sam sate I dane ljubavi provela s dragim čovjekom! Kako stvari stoje, nema dotični vremena za mene…nas! Kaže, imati će. Tko preživi, živjeti će.

Sustigla me danas moja dugotrajna samoća I depresija. Mene, koja sam uvijek bila i ostala dežurno obiteljsko spadalo. Onak, cirkusant par exellance! Tko ili što mi je ukralo osmjeh?

Btw, veći dio ovog teksta je moj tekst objavljen prije sedam ljeta, tj. 2017.g. a pogleč kako je danas prispodobiv?

Jel vam se dragi (bivši ili sadašnji nebitno) pojavio odnekud na vratima? Hm...ja još uvijek vjerujem u čuda, iako mi se nikad nije dogodilo? Ali, dogodilo se upravo večeras, dok sam napisala blog, on je bio pred vratima. HEUREKA! Eto da se i meni prvi put dogodi nešto u životu. Možda sam ja fulala jer nikad nikom nisam (osim jednom) dala ključeve svog stana? Pa kažem ja prije sedam godina u tom tekstu još neke stvari, koje su danas pase.

A znate što je dobro na ovom mjestu? To što uglavnom svi šute i ne usude se petljat u tuđi život. Bar ne tak, javno u face! Tko će imati muda ovdje napisati da se raspao osim npr mai (sare), done...ima li još tko? Nitko!

To će oni učinit drugi put na drugom mjestu, drugom zgodom, onak zabašurit, pa općenito...tak da svi misle da znaju na koga se odnosi,, al onaj na kog se odnosi...nema pojma! To je specijalnost bloga(fejsa) i licemjernih ljudi! Dovedena do savršenstva! Kao i moje pisanje i seciranje. Šteta, iako je meni to posve dovoljno, da ostavim to tu! Ili negdje drugdje? Pada mi na pamet neki jambo plakat? Eto, da imam love (onak na bacanje) zakupila bih si neki jambo prostor...i tam pisala svoje “svakidašnje jadikovke”! Kad volim, volim bez ostatka. Zato se i raspadnem.

Sigurna sam da bi tako bombardirajući (veličina je bitna) ljude ipak postigla da ih dignem iz ovog zombijata, od države, grada, planete, čovjeka.

Čitam Ivančića kako kaže da nas drilaju. Ja sam tipičan dokaz neuspjeha! I on. Mislimo svojom glavom. Idemo protiv struje, iako kažu da struja neće poskupjeti? Jebe mi se, iako nisam dugo već. Vrijeme je. Iako bojim se teško, osim ako se ne spustim na nivo vrtićke grupe i nađem tipa koji može jebat? kome je to toga, jer meni sigurno nije. Ali, još sam živa žena i želim svog čovjeka! Zašto te nema, čovječe, iako te ima? Nemaš vremena, kak reče moja kćer, sex je precijenjen. Otprilike sa 45 i manje, a mi smo sedam banki! Podijelila sam Sinišine (Glavaševića) riječi i ovaj put, odnosno pismo mrtvom čovjeku!

Ima li to smisla, pisati mrtvom čovjeku? Jednako kao i živom koji je zakopani mrtvac. A zakopalo nas sto godina unaprijed. Mene i mojih sto godina samoće, tebe tvojih 40 godina ničega. Ištem čovjeka a njega nema! Bavi se spašavanjem svijeta, kako reče...ili, hrani svinje, okopava vrtove…tak svejedno što čini, nečineći!

Do koljena sedmog će otplaćivat neko davno prošlo svršeno vrijeme svojih brakova, zabluda, imanja, bivanja...svega što je bilo jer to je jedini razlog...da neće niti biti.

Neće tada znat nit svršit jer će im sperma bit uglvnom nepokretna. Kao i kod japaneza. Japan će doseliti i kod nas (žuti, obojeni...ha ha ovo se u međuvremnu ostvarilo koliko ima magranata).

Razvijenost se širi...nezaustavljivo! Sve u svemu, stanje je redovno. Ja pišem a vi čitate! Voljela bih da je obrnuto, ali teško da ću to dočekat. Zašto je tako teško izrodit opet nekog pisca...na ovom prostoru npr? Dovoljno je da samo netko od vas bude iskren i kaže: raspao sam se! Život mi je zakurac. Volim te! Za široke narodne mase. Zašto mi Rudanica bila jedina žena koja misli? Možemo mi to, zar ne?
ah da, u svom stilu i skladu...malo ću vam svirati. znam, uglavnom ćete pobjeći...no to mi i bje namjera! sve su to elegije o smislu ljubavi, života...i svemu što smo proćerdali! zato smo valjda i tu...oni drugi i dalje lažu, mažu, glume...kako može praznina biti punina? možda tako da je nečija praznina moja punoća? Zar? Ta ja sam barem puna i dovoljna, ili bi tako trebalo biti? čija sam ja praznina, a čija punina? nisam više u stanju niti napuniti čašu, a kamoli je isprazniti. aluvij davno već stanuje ovdje...naplavina koliko voliš!
večeras ću uglavnom svirati...ova kompilacija teksta od prije sedam ljeta i danas...samo meni znači. ako se netko nađe, bit će mi drago. bolje nego da se izgubio!

čitajući "ljubav traje tri godine" blog by B. ne mogu ne reći, istina! ili koliko već traje. i sve je istina što si napisala, ali ima još puno istina. iako si ti takva (i ja sam još uvijek takva), ima takvih i njih (on) ali...ali...nije sve baš tako jednostavno.

to mogu reći nakon gotovo dva desetljeća pokušaja i promašaja, ostanaka i rastanaka! ljubav je samo pokretač ali ne i motiv za ostanak. za ostanak (ljubav a ne zaljubljenost) potrebno je daleko više. počinje od sitnica koje život znače. ako se toliko razlikujete da to istrčava svaki dan, da svaki dan iskačeš iz sebe od nerazumijevanja, nemogućnosti i ostalih velikih stvari od sitnica, jednog dana kažeš, neću više!

nije to egoizam, to je briga za sebe. jer, zašto trpjeti? ok, najveće je postignuće čovjeka stvoriti i odgojiti novog čovjeka i u tome kapa dolje svakoj majci. treba to moći, htjeti i izdržati. ali i taj ljubav traje cca 15 godina, potom zakon kaže, moraš do 18, a onda kao roditelj misliš,..a idem izdržati još malo, dok ode. a onda odu...i ta djeca i veliki komad nas samih.

stvorili smo ih, ali mi smo luk a ona su strijela. još si mlada B. shvatit ćeš o čemu pričam.

ljubav je kurva, ali sobodna kome i kada oće i da li oće dati se! da li smo i mi kurve(iši) samo zato što želimo ljubav? ne, ne bih rekla. crkva i neki običaji nametnuli su okov braka...to the end. ako pogledaš ranije, bili smo slobodni...u prvobitnoj zajednici, matrijarhatu...bilo je važno odgojiti nejačad, ali ljudi su slobodno išli jedno drugom u krevet, bez prava vlasništva.

a onda je došla crkva i uvela...privatno vlasništvo! a onda je došla emancipacija...muškaraca. žena puno kasnije...nedavno. i žena je vremenom nadoknadila propušteno. i tu smo gdje smo. trajemo...ovako ili onako. bit je kvalitetan život. netko ga postigne s jednim partnerom cijeli život (da li) a nekom treba desetke pokušaja i promašaja. pa što?

najgore je po meni, licemjerje! po meni, ispravnije je otići kada više nisi, ne možeš, ne želiš...nego li ostati samo radi koristi, materijalnog, komocije, laži i sl.

jel to zapisano u zvijezdama ili u našem dnk? nebitno...bitno je da MI živimo kao da ćemo sutra umrijeti, jer hoćemo.i da shvatimo da imamo samo jedan ali vrijedan. zašto ga potratiti na nebitne stvari, ljude, događaje? ili trebamo? svakom po izboru.
(zapisano 7.2.2024. moj blog)

o kako je ovo aktualno...valja se povremeno vratit sebi (ja se često vraćam na moje zapise i pitam se otkud mi te visprenosti i uma da takvo što napišem? jer, je tako, baš tako ne u tom trenu, već zapisano, zacementirano skoro. ja sam postala zidar!

p.s.
ja ću sada otići u "*urac" od svog života, kao i svakog dana!

Link
Dinah Washington What A Difference A Day Makes

Hladno je. Ne samo u duši, već i svuda oko mene. Jedva da je termometar dosegao 17! Ohladio se stan, jer, nije me bilo tri dana. Pada mi napamet Tadijanovićeva, da ga parafrazim…opet sam tu,u tuzi kiše….

I gdje sam? Zar moj dom podsjeća na tuđinu, jer nema te u ovoj dimenziji? Vikend s tobom. Us usualy. Red kuhanja, red maženja, red razgovora i priče, red nezaboravnog ljubljenja. Ljubav! O da, ljubav stanuje i kod tebe i kod mene. Pa ipak…plakali smo do duboko u noć. A potom zaspali jedno drugom, goli, u zagrljaju.

Kako dalje? Što dalje? Ima li dalje? Koliko dugo? Obećala sam sebi i tebi što neću. Što ću? Ne znam. Samo znam da te ne mogu prestati voljeti. Da ne mogu živjeti bez tebe i te naše ljubavi. Odnosno, tako mi je svejedno koliko, kako i da li ću naći smisao, ako nas ne bude? Svejedno mi je. Dosta mi je. Umorna sam od ….hm…ljubavi. A ne mogu bez nje, kojeg li paradoksa.

Je li ovo još jedna svakidašnja jadikovka. I sve to nas nije spriječilo da maštamo o našoj kućici i nas u njoj. Kako je glupo maštati sa sedam banki. Jedva da imaš i stvarnost a kamoli da se usudiš za neku maštu?

A jurnem, kao i toliko puta do sada. Jedino što su mi juriši sve kraći a odmori sve duži. Ha ha jučer si predložio suludu ideju. Umjesto da čekamo kad ćeš moći i kad ćeš riješiti svoju priču koja bi te oslobodila, ti me zoveš da ti se pridružim! Pa da zajedno rješavamo zagonetku naših života. Tako da ju ne napustimo, već da ju zajedničim snagama oživimo čak?
Moja znatiželja koja me uvijek vodila kroz život, dovoljna je za probati. To što ne vjerujem da ću (ćemo) uspjeti, nije prvi put. Uglavnom ne vjerujem u ljude (s razlogom) osim u sebe. Iako ponekad i sebe iznevjerim. Eto, npr sada…ova naša ljubav jača je od moga htijenja da ona prestane.

A možda da pokušamo samo živjeti i manje duboko disati? Eto, danas je već bolje…spavala sam, srce mi nije željelo iskočiti iz grudi, ne dišem ubrzano…unatoč toga što mi još uvijek ubrzavaš disanje…jer…ja se palim samo na tebe! Nisam imala pojma da to svira Plavi orkestar, dok nisi ti ušao u moj život. Znala sam samo refren od nekad, koji mi je opet zatrebao s tobom!

Mi svaki dan pokušavamo ponovo i kao da se svaki dan rastajemo. Netko reče, svaki rastanak je jedna mala smrt. Meni jest. Svaki put kad odlazim od tebe…ili ti od mene, osjećam kao da se rastajemo. Jer, tko zna hoćemo li se opet vidjeti. I kada. Strah da ćemo izgubiti ono drugo tek što smo se našli, ovako na kraju života, paralizira. Strašno je kad nekog tko ti je drugo ti, sretneš pod kraj života a živio si cijeli život bez njega. I onda si svjestan (ja barem), da je svaki trenutak poklonjen i možda zadnji. Jer…godine, bolest, život, obveze…često je dovoljna jedna riječ da se čovjek okrene na peti i ode. Ne zato što ne voli, ne zato što ne želi…ali, stvarnost i neki kurac od „važnosti“ nadvlada sve.

Potres (koje li ironije, danas si ga ti spomenuo, a ja jučer ovo napisala) magnitude sedam razara. Normalno, prije toga oni manji i lakši koji tresu, upozoravaju! Skloni se na sigurno, pazi, pobjegni…učini nešto? Spasi se? Ili pogini? Svejedno. Mogu li čekati na sutra? i što čini razliku između danas i sutra?

"...Optužujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta te obranu Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti, tj. dostaviti Zapovjedništvu operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, a koje je Zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred Zapovjedništvo. Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske, i četnika nema nikakve razlike..."

"...Optužujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi Vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Ne zavaravajte se da ćete Vi doći prije do njih, ne možete, gospodo, garantiram Vam...", govorio je Glavašević iz okupiranog Vukovara.
Optužnica

"Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom, za sudjelovanje u zločinu nad 15.000 Hrvata iz Vukovara.

Optužujem Vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste Vi bili siti, zato što je Vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste Vi gasili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode. Gospodo sabornici, dane ste provodili u ukusnim domovima i isto takvim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili vlažne i tamne podrume.


Za Vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara?

Osuđujem Vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze, isplakane i neisplakane.

Osuđujem Vas, gospodo sabornici, za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo izrezanu ranu i izvedenu operaciju. Osuđujem Vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Osuđujem Vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova.

Osuđujem Vas za sav očaj borca kada je shvatio da nema više čime napuniti svoje oružje. Osuđujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta i obranu Vukovara, ali ista ne želi biti upotrijebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu Operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koju je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadataka koji je postavljen pred njih.

Osuđujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka kada ja Vukovar shvatio da između vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, predsjednika Republike Hrvatske, i četnika nema nikakve razlike. Osuđujem Vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu pokapajući ga. Hrvatski narod nije Vas za ovo ovlastio i zato Vas optužujem za izdaju.

Optužujem Vas, gospodo, zato jer ste stajali ispred svetinje hrvatskog naroda, ispred hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste našu zastavu i zato Vas optužujem. Optužujem Vas zato što ste svojim izdajničkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lušca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova Naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.

Osuđujem Vas, gospodo, jer si uzimate to pravo. Nedopustivo je da Vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem Vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.

Osuđujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Zavaravate se ako mislite da ćete Vi prije doći do njih. Ne možete - garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar."


"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se.

Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.

A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi!"
(Sinša Glavašević)

uz ovu sliku trebao je doći jedan c/p tekst o tri faze ljubavi (jung, freud) ali mi stalno veli, forbiden! neda pa neda...pa nek stoji makar ovak podsjećanje na taj tekst. ja sam ga pročitala i našla na fejsu...ako vas zanima eto i vama link (ak vam se otvori)?

https://www.facebook.com/almamiahc
(alma corbera)

Link

kakogod, dobro vam jutro. petak je, dan za...plac! i kavu. jarunski plac je pun finih birtija...još ak imaš dobro društvo, sve je ljepše. ponekad pomislim da mi je najvažnije u životu da imam s kime piti kavu? čak sam si i kave aparat za esspresso kavu doma nabavila, ali još uvijek pijem uglavnom doma sama kavu. naravno, ona prva je u društvu iskrice, a potom...kud koji miil moji?

Konačno sam se u subotu „dokopala“ Vintage ind.bara. Pa ljeto i vrućine, pa moja jesen po bolnicama i zapanjenost stanjem mojeg srčeka i krvnih žila, pa unučica koji vikend, pa dragi, pa čuvanje pesa…. držali su me podalje od svih plesnjaka.

I onda konačno dođe i taj dan da se vratih na plesni podij! Avaj. Standardno moje društvo proširilo se za mog dragog koji ipak nije mogao ne pristati na moj poziv za čagicu. I bje super osjećaj bit na čagi s nekim tko je tvoj. Moje društvo je super, ali ja više nisam super. Čak su u neko doba počeli puščat i moju mjuzu, stvarne 80-te!

Queen, J.J. i hrpa metalice, rocka…uživancija! I krenem ja žestoko kak ima biti. I malo malo pa odem sjest. A ljudi se sve više zagrijavali, moja frendica je baš bila u elementu….mladi (uglavnom)i nešto nas staraca. Srčeko lupa, jer želi plesati, dviljati kak i treba na takvu mjuzu…ali…ali. I odustala sam posve tamo negdje poslije 23h…a nekoć sam znala tako i do 2 ure?

Nema više, njente, zero, nothing! Odnosno, ima ali s posljedicama. Nakon ure ili dvije čagice, ostala sam bez daha! I valja se pomiriti s tim. Život te pouči da nadomak sedam banki nemreš se više ponašati kao da ti je pol stoljeća. Ova godina mi je donijela neke ljude koji nikako nisu shvaćali (još uvijek ne shvaćaju) da sedam banki znači kraj života. I da moraš brzinu prilagodit vremenskim i inim uvjetima. Ili sklizneš u ponor. Pa sam ja tako neko veče shvatila da nema više plesnjaka, ludovanja i ludiranja na moj rock. Ja sam bakica, ali čak nisam niti to jer tak rijetko se mogu bavit s tom jednom jedinom unučicom. I valja to prihvatit. Ako ne, šlopit će me. Iako će me šlopit kad-tad, pa bi i to mogla biti moja opcija? Ali, ja sam razboriti i dubokoumni škorpiončić koji nadjača ponekad svog autohtonog vodenjaka, kojem se živo jebe!

Zato sam i hitila ovih par fotki s čagice od neko veče kao nove priloge mog bloga i kao spomenar, jer iskreno, odoh ja u ropotarnicu! Čudo je da još uopće i migam a kamoli plešem, imam dečka, ljubim, žudim…sve što ne bih smjela. A ponekad niti htjela. Gdje je onaj miran život penzićke? Kad će to u mom slučaju nastupit? Iako mi je uglavnom dan penzionerski…a onda ova ribica iskoči iz vodice, napravi salto i opet bućne. Jednom, kad dođe vrijeme, neće se više voda mreškati, neće biti novih izrona niti urona. Valja biti spreman, moj Horacije!

Idem sad u svoj samotnjački život! Jer, nemam ja s kim pričati…niti ovdje, niti tu doma, nigdje! Kako i nikad ili rijetko jesam. I dosta mi čekat cijeli život svog Godota (S. Beckett) koji nikako da dođe. Jer, on je u stvari u meni, ne treba mi neki drugi jer ga nema. Sve što trebam imam u sebi. Ponekad poneko to moje ja uspije ulovit i podijelit sa sobom, ali rijetko, malo ili pogrešno. Je, ja sam romantik (reče mi jučer), ali kako bi svijet bio jadan da nije nas takvih? Pomažemo živjeti, vama, koji niste takvi! Umjesto vas smo glupi, budale, klaunovi, žudimo, želimo, patimo... i sve ono što čine ljudi koji znaju voljeti i koji su romantični!



evo malo i atmosfere (j.j., queen)

Link

Link

Link

Svake godine već 13 godina na ovaj dan (10.11. godišnjica smrti) pišem i objavljujem ovo moje posljednje posthumno pismo tebi, mom bivšem mužu!
Ove ću pridodati ovu krasnu pjesmu, koju su odrecitirali upravo u filmu simboličnog naslova „Bivši muževi“, jer nekako je došlo i moje vrijeme mrijeti…danas…sutra…jednog dana!

A tada, ti neki drugi ti kojem sam podarila ljubav, ispunjajući želju iz pjesme, nemoj mi pisati kasno posthumno pismo jer je ova pjesma tebi dovoljna kao moj oproštaj od mene...tebe, čovjeka kojeg sam (ću) zadnjeg voljela!

POSTHUMNO
Moje ljubavno pismo tebi! Nisam ti ga stigla reći iako sam danima već smišljala kako da ti ga prišapnem. Zatekla me tvoja smrt. Na nekom zidu u prolazu hodnika visilo je tvoje ime. Iako sam se silno željela oprostiti od tebe, bog je valjda smislio tolko drugih načina. Pa sam podigla pogled u nebo šetajući pesu i ugledala pticu ponad sebe. Upalila sam i svijeću za stolom dok sam ručala. I pričala sam jedući s tobom. Za tim istim stolom i istim pogledom na Plješivicu. Dok smo još pričali i objedovali. Potom smo otišli. I valjda zato što smo se silno voljeli nije bilo moguće opet doći. Ljudi kad su ravnodušni onda mogu učiniti i pokoji korak previše. Kad nisu, i onaj nužni čini se nemogućim? I imam milion razloga da te pitam zašto? Zašto se nisi oprostio od mene, nas? A onda, znam da smo se davno oprostili i ostali živjeti svaki na svojoj obali. Tvoj ponos nije htio niti danas dok si odlazio reći mi: dođi! A ja nisam znala biti veći čovjek od tebe i naprosto doći. Ipak ostajemo mi! Davno, rekoh: kad mi dođe zadnji čas zovnut ću te! Nažalost, ti nisi mogao! Zastala sam danas, oko podneva (ne znajući tad još da te već nije bilo), dva puta i pogledala na prozore ponad Britanca sjećajući se koliko smo tamo dana i noći probdjeli, ljubeći se i voleći se, koliko tuge i jada bje na toj adresi. Kao i suvišnih lica. Sada nema nikoga, čak ni prozori nisu ofarbani. No, kao i toliko puta čovjek tek post festum razaznaje svoja stanja, slutnje, neke znakove i postupke. Sinoć sam trebala napisati svoj odgovor odvjetnici, jer reče ona: bizu smo nagodbe? Voljeli smo se dugo, predugo, puno, previše....za ljudski vijek, jer i živjeti 20 godina je dovoljno, a kamoli voljeti se! Valjda zato i nismo mogli sačekati kraj? Za razliku od tebe koji si sav svoj jad i čemer ostavio u sebi, ja sam se okrenula svijetu. Ponekad je dobro svu svoju nutrinu podijeliti ovako sa neznancima. Puno lakše nego sa najmilijima, dragima. I tako često sam te htjela nazvati, pitati te kako si? Ili ti reći kako sam! Ali obično sam odustajala ne imajući hrabrosti još jednom doživjeti da me poniziš, povrijediš, uvrijediš? Ne stoga što me nisi volio, već stoga što si više volio sebe ili što nisi mogao biti drugačiji ili što sam ja tebe voljela previše? Oprostila sam ti već dugo. Ti meni nisi. Ponio si to sa sobom! Ali u plamenu svijeće u onom jezičku koji je plamtio ka nebu osjetila sam tvoje riječi: oprosti mi! Moje riječi: oprosti mi! Voljela sam te ko nitko nikad, ko nikog, volio si me ko nitko, kao nikad nikog! Ali ljubav nije dovoljna za ostati. Ali je trebala biti za sići zajedno, a nije! No i takva nedostatna, najviše je što je bilo. I sada kada te nema....ima te u meni, nama!


PJESMA

Kad umrem, ono što je ostalo do mene daj djeci i starcima
koji čekaju smrt. Želim ti ostaviti nešto bolje od riječi i zvukova.
Potraži me u ljudima koje sam poznavala ili voljela
a ako me ne možeš dati drugomu, daj da barem živim
u tvojim očima a ne u tvojoj glavi.
Možeš me voljeti najviše dopuštajući da se ruke dotaknu,
dopuštajući da se tijela dotaknu.
Puštajući djecu koja trebaju biti slobodna.
Ljubav ne umire, ljudi umiru.
I kad sve što je ostalo od mene jest ljubav,
daj me drugome!
(„Bivši muževi“)

dok pijem svoj čaj prije spavanja (nadam se da će pomoći), uletjela mi je jedna baš potrebita rečenica da izrazi ovo što osjećam:

"...upoznate tisuću ljudi i nitko od njih vas doista ne dotakne, a onda upoznate jednu osobu i vaš život se promijeni...zauvijek."

da, kako znam da je tako? pa tako, jer smo se gledali kao oni...zauvijek. koje ne postoji, ali, zato i jest prije sna, jer kad utonem u san, neće više postojati, ali će svaki dan donijeti taj san o postojanju.

roy orbison: in dreams
Link

ako je točno to kaj čitam, reklo bi se da je ovo jako dobar dan za hrvate? naime, ako pobijedi trump, onda ćemo mi biti druga najgluplja nacija na svijetu! primat tj prvo mjesto preuzeti će ameri! izabrati tog klauna za predsjednika države govori o narodu koji bira takvog predsjednika i takvu vlast. no, tu smo (nadam se da ćemo ipak zadržati prvo mjesto?) gdje smo i svijet ide kamo ide. moj doprinos kao sudionika a ne samo promatrača je ovaj u vidu ovog bloga. sve drugo nije do mene. idem hranit golubove, više niti sama baš ne očekujem od sebe. i idem sramit se u kut, umjesto amera! koliko glup moraš biti da izabereš npr HDZ i Plenkovića....i koliko glup moraš biti da izabereš Trumpa? ja ću se to pitati (kak se i pitam zadnjih 30 let) do smrti (ovo malo što mi je ostalo), a vama koji mislite drugačije, kažem samo...uživajte, kak reče A. A. " ljudska glupost je bezgranična"

"život u pedesetoj? meni su se stvari događale zato što sam ih uzimala u svoje ruke...i željela! nikad mi se ništa nije dogodilo slučajno...pa nit djecu nisam imala već kad sam izričito željela. no, često puta naša želja nije i dobro koje nam se dogodi. svakom se valjda događalo da požali kaj mu se želja ispunila? i ja sam funkcionirala na tom principu godinama (to je odgoj, u mom slučaju štajerski) sve onak ko po špagi. a onda prođe sve...i djeca, i brakovi..i ostaneš ti...jedna druga ti nakon 30 let. jer bila si supruga, majka a sada...više to nisi. tko si? nisi ona koja si bila prije tih 30? hm..nije lako sa 50 potražit sebe, no tako je dobro pokušati. i ne znaš što ćeš naći. ja sam npr. postala jedna posve druga (a u stvari prava ja) osoba! onda se pak dogodi da ne znaš što bi sa sobom takvom pravom ti? jer, nemaš to podijeliti s kim...niti djecom, niti roditeljima, niti prijateljima...i shvatiš da si sam sebi..i brat. i prijatelj. i ljubavnik. i dijete...i sve to nisi, jer te nema! oće ta južina puknut tako!"

bje ovo moj zapis od prije 12 let! jasno je da davno već nisam u pedesetim, pače, i šezdesete su se primakle kraju! što reći nakon 12 godina života? sve stoji što je tada rečeno, pače. nije južina više uzrokom lamentacija.

ima jedna dobra priča koju ću vam ispričati, nekako me baš večeras podsjetila na klesanje života i to kako često, najčešće čak, živimo!

Cit.

U knjzi o tehnoogijama starog Egipta pominje se jedan drevni egipatski prevarant. Ovaj prevarant je uništio sarkofag napravljen od nekog iznenađujeće tvrdog kamena.

Napravio je rez na pogrešnom mjestu. Testerom za bakar je pilio kamen i izabrao je pogrešan smjer piljenja. Ali je nastavio marljivo raditi umjesto da stane. I ovaj primjer velikog, ali nepoželjnog truda, zadivio je arheologe. Postoji mnogo kontroverzi o tome kako je točno kamenje piljeno u starom Egiptu.

Ali ne radi se o tome, već se radi o činjenici da je čovjek nastavio radnju koju je trebalo prekinuti!

Vidio je da je pogriješio, ali nije stao! Zaista se trudio da stane, testerio je i testerio. Možda mjesec dana, možda dva . Pokušao je da svlada neuspjeh marljivošću i upornošću. I tako je ostao neispravan sarkofag koji je još uvijek bio koristan nekoj mumiji.

Ali odgovorna, vrijedna osoba ne može stati. Ona nastavlja da djela u pogrešnom pravcu ili ide u pogrešnom smjeru. Takva osoba misli da je sve u trudu i radu. Misli da mora brže hodati i energičnije sjeći. Truditi se još više, misli da mora još više služiti toksičnoj osobi, davati još više pažnje i sredstava nekom tko je iscrpljuje, mora uložiti još više novca u posao za koji nema nade. No, ako sve pođe naopako, ako je odabran pogrešan pravac, rezultat će biti samo neispravan „sarkofag“ u koji će vaše nade biti pokopane. Ali, „uporan i vrijedan“ čovjek nastavlja da „siječe granit“ tj nastavlja da ide u pogrešnom smjeru i ulaže još veće napore koji ga samo odvode od cilja.

Marljivost i upornost pogoršavaju neuspjeh! "

a i ova fotografija magle koja se vuče jezerom, baš nekako predočuje zablude da vidimo, čujemo...znamo, što nas vodi u pravom smjeru? ma koliko bili marljivi i gorljivi, možda je sve što činimo pogrešno? kakogod, nemamo izbora do li biti to što jesmo...u ovim godinama nije niti moguće biti netko drugi. ove patke su se raštrkale svaka u svom pravcu, revno plivajući u magli...jer drugo ne znaju niti mogu! nisu guske u magli, ali...pernate jesu svakako!

ježeva kućica se definitivno poboljšala! nekoć je to bilo mjesto gdje si mogao fino jesti, ali prilično loše sređeno. osim dobre terase, sve je bilo loše (interijer). no, očito se nešto dogodilo u ove dvije godine kak nisam bila tamo pa su postali fensi mjesto...ugodan interijer (terasa ostala ista), dobra klopica (kak i uvijek), ne baš tako jefinjak (dvoje ljudi 60 eura ručak i neka sitna pijača sa kolačem). ali, ne bih je spominjala da mi ona svaki put nije osvježenje....poradi fotki iz priče "ježeva kućica"! dan maglovit, ali bajkovit! dvoje zaljubljenih bili su dovoljni da oboje dan najljepšim bojama. cca 6 tisuća koraka!

slijedeći dan san trope (ovaj jarunski) i 10 tisuća koraka! wow...a pričali smo dva sata, vrativši se po mraku! ljubav se selila od stola (kuhali smo svašta fino), do šetnje a potom i u postelju! fešta od dana i bivanja! riječi, dodiri, okusi, mirisi! o da, ljubav jako stanuje ovdje, ali znam da bložane to nimalo ne zanima. oni bi svoj dio kolača? kak je ono rekla ona antoaneta: pa jedite kolače, kad nemate....ljubavi!

raspolažem (kak bi rekel rade u nedaj se, ines) s još dosta fotki dotičnih maksimirskih jezera, kućica i inih zagrljaja, ali...ali...trebalo se vratiti u stvarnost!

prazan i hladan stan. njemu se nije išlo od mene, meni od njega...iako sam jutrom zalupila vratima? ali, kad je ljubav u pitanju, nijedna vrata ne ostaju zatvorena, svaka se mogu otvoriti...jednom rječju, dodirom, pozivom. toliko toga je bilo da se ne mogu sjetiti kaj nije bilo? hm...zacrvenjela sam se, ne od toga kaj nije, već od onoga kaj je! ko radnici koji su zaslužili produženi vikend, mi penzići smo ga pretjerali sa slobodnim aktivnostima! dan mrtvih nas je baš oživio. sve životno zrcalilo se u pogledu, u oku...jednom plavom a drugom zelenom. jezera dva, duboka...valjalo je samo zaroniti!

e da, btw u subotu smo ponovo (ja i on, a ja sam odabrala ostati doma nego li ići van što me začudilo) odgledala fenomenalan film "ljetnikovac na zlatnom jezeru", film snimljen prije 40 godina. i danas plijeni humorom, scenarijom, scenama...sadržajem...e takav si želim kraj. a on reče: pa imam sve (a nema ništa) osim broda? lako ćemo za brod! pa pitam i dajem, onak oglas, prodaje li tko brod (može i neka raga) samo da ga...porinemo? naći ćemo valjda di neko jezero (osim naša oka dva)!

".....Kasnije, u 8. stoljeću, kršćanska crkva proglasila je 1. studenog blagdanom Svih svetih, a 31. listopada postao je "All Hallows' Eve," što se kasnije skratilo u Halloween...."

Ako je ova konstatacija točna (a nema razloga da ne vjerujem novinaru koji ju je objavio), onda je ljudska glupost i neznanje od 8. stoljeća napredovala! Sada, u 21. stoljeću crkva u hrvata hoće zanemariti i potisnuti običaj "All Hallowos Eve" koji je sama ustoličila, a veliča Sve svete?

Ok, negdje sam pročitala da je Halloween najmaštovitiji praznik jer se ljudi maškaraju u razno razne oblike, pa je tako i mene ova gornja fotka oduševila! čak toliko da sam joj i blog posvetila...ne znam jel kužite (ako bolje pogledate vjerojatno da) što je drveće a što je čovjek?

sve u svemu, to će biti moj sav doprinos ovom današnjem mimohodu. ja ću put maksimirskih jezera i ježeve kućice! magla me neće omesti jer čini se da će ipak nešto malo oko podneva proviriti sunašce!?

za one koje zanima "oklen" je sav taj "naš" kršćanski običaj evo i članak...mi smo (rimljani od barbara) sve preuzeli od poganskih naroda i uveli kao svoje blagadane! zato me smijeh hvata od velikog hrvatsvtva i busanja o prsa svih "velikih hrvata!" koji žele prikazati da su neki običaji (blagdani) samo naši i da smo mi veće pape od pape!

odoh, uživati u šuštanju lišća, morti sretnem i ja kakvog olinjalog duha, sveca ili možda ipak samo kornjače...ali, možda su to "sveti" reinkarnirali u kornjače pa se vratili s onog svijeta pametniji i bolji?

https://www.index.hr/magazin/clanak/na-fotki-se-nalazi-najgenijalnija-maska


-halloweena-u-zagrebu-uocavate-li-je/2611802.aspx?index_ref=naslovnica_maga


zin_ostalo_d_0


uživajte u danu (evo malo sličica i teksta da se zabavite), kažu stiže neki grdi wortex...pa tko živ tko mrtav? gledajući ove fotke apokalipse u Španjolskoj jedino kaj mi pada na pamet, da li će čovjek možda ipak shvatiti što nam radi taj divlji kapitalizam? i konačno krenuti u konačni obračun s njim. nisam pristalica "teorije zavjere" (kak piše slovko), ali da ljudi uopće nisu svjesni koju snagu i moć imaju, nisu. ja ih neću osvješćivati...dapače, i sama sam pala u "nesvijest"!

nekako mi se danas nejde iz ovog svijeta! kavu sam popila, nemam što pročitat ovdje pa ipak...kao da trebam otići u neki drugi svijet i biti E.T.? a pred kućom hitna? kome zvono zvoni ovaj put? nekome da, ali nas uglavnom ne dotiče to što dotiče druge. važni smo sebi a tek onda drugima.

koliko čovjek može biti blizak s drugim "vanzemaljcem" od čovjeka? jučer sam nekoliko puta preslušala i pregledala link o stoicizmu i kako se nositi s emocijama. a onda je sve palo u vodu. nakon nerazumijevanja uslijedili su dodiri. ovakvi ko ovog E.T. ja i dječaka! dva svijeta koja se razumiju. zašto mi svaki put ljubavno otkrovenje ima okus "vanzemaljca"? odeš na drugu planetu i postaneš netko drugi. a onda te ostave ko E.T.-ija da se koprcaš sa zemljanima.

ha ha...nisam još dokučila jel sam zemljanka ili vanzemaljka. za ovu priču nebitno. bitno mi je jutros bilo nešto natrkeljat a početni impuls bje ruka E.T. i dječaka! ona je lajtmotiv i okosnica. sve drugo je nabacano. ponekad su riječi ipak suvišne. ljubav se ne govori, ona se sluša! a ja čujem tvoje: volim te i kad ne izgovoriš.

do idućeg nesporazuma, nerazumijevanja, straha i...ljubavi! jer, svi smo mi nekom E.T. samo dok se usudimo aterirati i spustiti na taj planet želja, osjećaja, čežnje...za drugim čovjekom.

btw pogledala sam prethodna tri bloga i na svakom 18 komentara...jel to netko gađa baš taj broj? ili je stvar do teme?

kakogod, petak je. više mi ništa ne znači, osim što iza slijedi subota. svaki dan obojim drugom bojom...ko one gaće koje nose ime dana!

ha ha...neki dan sam valjda obukla gaće od četvrtka a bio je utorak! i sagnem se ja zavezat žniranac, a valjda kak sam imala kožne plitke hlače, izviri rub gaća iz hlača....a moj dragi kaže: "pa nije danas četvrtak"! to me tako nasmijalo i evo kao štiklec ovdje! ne sudite dane po gaćama!

p.s. ovo s gaćama htjela sam malo razmrdati blog...nigđe sexa danima već? na dejting sajtu? ajte malo, pliz

Uredi zapis

25.10.2024. u 8:34   |   Editirano: 25.10.2024. u 8:46   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar