HIPOKRIZIJA

posveta

Samotne moje večeri! Dan još prođe, ali veče nikako. I nije čak važno jesam li s nekim (čak i da li živim) ili sama. Igram igricu, pasijans! Strašno! Je li to strašno, Saro?

Tvoj san o sreći i nekom tvom, ima li on smisla? Osobito u ovim godinama. Nema! Ali, moj um se mora nečim zaokupiti. Rječju, razgovorom.

Nekako početkom godine počela je jedna priča u kojoj mi je život (s njim) počinjao u 18h! Svaki dan sam iščekivala tih 18 sati kao nešto jako važno? I bilo mi je. Potom je prestalo biti, ali moje iščekivanje i plima koja me obuzimala u tih 18 sati bila je jednaka. I danas sam konačno postala svjesna toga! Jer mozak pamti, nismo ni svjesni koliko pamti!

Istina, u međuvremenu mi se pojavio on i sada više nije 18 sati (ali je ostalo od prije) već je sada 22h! Uobičajeno vrijeme za njegov telefonski poziv? Neću to, neću pred spavanje neki razgovor koji mi daje samo uznemirenost, bez emocija, pun površnosti .Jer, kako reče,njemu ne idu telefonski razgovori? Barem ne samnom! Nema on vremena...volje...sve je važnije tijekom dana, nije niti bitno. Danas sam i to osvijestila!

I onda došla do naslova ovog bloga i knjige koja već dugo godina (od 2007.g.) stoji na mojoj polici s knjigama i skuplja prašinu. U njoj je i pozivnica za promociju dotične knjige! I posveta na prvoj strani. Kao i njegova zahvala ženi…ženama!

Njegovo slamanje duše me podsjetilo na ovo moje slamanje duše, jer ovo što ja činim nije ništa drugo do li upravo to!
Nedugo, u svom blogu, napisala sam divnu misao: "Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima. Polja nisu jako daleko, znaš. Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi" ( misleći upravo na njega), ali, ženo…nadomak sedam banki tko još trči poljima? Dobro je da hodam! Odsada hodam u 18 i 22h kako ne bih morala...trčati poljima kojih u stvari nema!


(zahvala ženi i ženama)


naslovnica knjige

ja pri tornju

obilje boja

Obilje sunca razlijevalo se našim licima, dodirima. I tako cijelim putem stare žičare do tornja. Potom kava….Činovnička! Na klupici dva starčeka uživaju u životu. Cijelom carstvu čula dodira. Istina, bio je tu i tamo pokoji zastoj izazvan mojim srčekom. Odmor ratnika koji ne odustaju, od života, hodanja, ljubavi.

U jednom trenutku bacila sam štap u šipražje. Grofičin ručak je bio izvrstan, uz obilje onog istog sunca sa Činovničke. Puntijarka nije više što je bila, uz lošu kavu.

Povratak u stvarnost. Obilje dodira, poljubaca, riječi. Pa ipak, zašto se osjećam nakon krasno provedenog dana u prirodi sa voljenim čovjekom kao zatvorenik kojeg su pustili pola sata na slobodu? Možda stoga što se moram vratiti u ovaj drugi svijet gdje nema dodira, poljubaca. Nema tebe a niti mene. Ima jedno prokletstvo koje kaže: da bog da imao pa nemao! Kažu da je to najgore kletva.

Hm…sličice su krasne, ali ….vratila sam se u zatvor. Rešetke su tu, i kao u svakom zatvoru, u 22 se gasi svjetlo, nema razgovora, hrana je bljutava, društvene igre nezanimljive. Svaki zatvorenik čeka novu posjetu i izlazak! Sloboda? Što je to? Dobrovoljno ropstvo? Što s robovima ljubavi?
Ako itko mrzi ropstvo, to sam ja. Zašto ga onda podnosim? Rekoh, svojevoljno…bit ću tu u njemu /zatvoru/ kako smo se dogovorili! No, nismo se dogovorili da li ću biti u njemu punom svojom dušom ili ću ostati samo tijelom? Ne znam mogu li ja to? Obećala sam sebi da ću probati. No, obećanja valjda i postoje zato da ih kršimo? Ili ipak…da ih održimo?

Ti svoje od jučer nisi održao!
Rekoh: „želim i trebam tvoj zagrljaj večeras..ne jučer, ne sutra, ne 14.veljače…još danas, ovih par minuta koje su preostale od danas do sutra!
Ti reče: „Nadoknadimo to sutra, molim te!“

Nismo, barem ja nisam, sudeći po osjećaju zatvorenika na dopustu.
Iako u petak igra talijanski film koji dugo već želim pogledati „Uvijek postoji sutra“, MSU, 19,30h!

Postoji li?

As time goes by (Casablanca)

Link

Prođe i deset godina od ove objave i poruke! Kao i obično, podsjetio me fejs...dogodilo se na današnji dan prije deset let! O da, valja to opet objaviti, zabilježiti...nekako se podsjetiti! Jer, život je tako kratak i sve prolazno...baš kako i pjesma kaže "as time goes by"

NEPOZNATOM OBOŽAVATELJU!
Dugo nisam ovdje pisala, a sve rjeđe i drugdje! No, danas me jedna poruka ponukala da ovo napišem. Posegnu jedna moja generacija do 2012. u mojim zapisima i blogovima! Razgalilo me to, a i ovo što je napisao! Morti zato valjda tolko i citiram Rudanicu kak bi dotična počela i mene ak već ne citirat a ono bar čitat?
Pa kaže ON (moja generacija):

"....u nadi da tu negdje ima osoba kojoj ću biti i svjetlo i sjena, i dan i noć, i prijatelj i ljubavnik..... i kliknuh naslikicu osvjetljenu flash-om u pozadini..... a kad tamo Vi. Da Vi, sa velikim V, jer ono malo što pročitah u blogu dade mi do znanja da Vam stotine Rudanica nisu niti do koljena. Listajući stranice zaustavih se na dvadeset i nekoj iz 2012. i tu stadoh.Nemam više vremena...... moglo bi potrajati...... Al' svidjele mi se fotkice sa 24-te i onaj link na "play it Sam...." pa pustih i suzu...... Što, zar mislite da mi muškarci nemamo emocije ?????? Žal za nečim prošlim ili žal za nečim još ne doživljenim.....Živite, živite punim plućima i njedrima... nisam Vam zavidan, pače, veseli me. Vesele me veseli ljudi jer ih ovdje u kako Vi kažete Rvatskoj ima sve manje i manje...."

usput dok slušam as time goes by, upravo protiče film Za Oliviju....i razgovor iz filma koji mi onak danas baš nekako zapeo u grlu:

"...Samo mislim da nije pravo vrijeme.
Hoće li ikad biti pravo vrijeme?
Možda nam oboma treba malo prostora?
Prostora, što će nam prostor?
Da razmislimo?
Što se tu ima razmišljati?
Slušaj, mogu se promijeniti. Stvarno mogu.
Da. Ljudi to uvijek kažu na kraju. "

Zašto na kraju, a ne prije (pitam ja, al pitanje osta u mom grlu a ne u filmu)?

https://www.index.hr/fit/clanak/inteligentni-ste-ako-vas-ove-svakodnevne-st

vari-iscrpljuju-tvrdi-znanost/2607548.aspx



Index Fit
16:00, 17. listopada 2024.

Inteligentni ste ako vas ove svakodnevne stvari iscrpljuju, tvrdi znanost


VISOKO inteligentni ljudi često uživaju u brojnim prednostima, poput boljih poslova, većih plaća i uspjeha. Međutim, psiholozi ističu kako njihova inteligencija nosi i specifične izazove u svakodnevnom životu. Stručnjaci su za Daily Mail otkrili neke od najčešćih poteškoća s kojima se suočavaju visoko inteligentne osobe.

Razgovori bez dubine

Pitanja poput "Kako je vrijeme?" ili "Jesi li gledao utakmicu sinoć?" mnogima su samo dio svakodnevice, no visoko inteligentni ljudi često osjećaju nelagodu u takvim razgovorima. Martina Cola, istraživačica psiholingvistike, objašnjava: "Visoko inteligentne osobe često traže složenost u razgovoru pa im rutinski, površni razgovori mogu biti mentalno iscrpljujući."

Razgovori o trendovima


Dok mnogi uživaju u praćenju modnih i kulturnih trendova, visoko inteligentnim osobama često nedostaje motivacija za takve trivijalnosti. Dr. Jennifer Hartstein, psihoterapeutkinja iz New Yorka, ističe: "Visoko inteligentne osobe nemaju energije za sitnice koje ne izazivaju njihov um, što može dovesti do osjećaja dosade i iscrpljenosti."

Održavanje prijateljstava i veza

Održavanje bliskih odnosa može biti izazovno za visoko inteligentne ljude. Psihoterapeut Jonathan Alpert primjećuje: "Visoko inteligentni ljudi često intelektualiziraju situacije, što otežava stvaranje emocionalnih veza." Dodaje kako potreba za privatnošću i povećana osjetljivost na fizički kontakt mogu stvoriti dodatne prepreke u vezama.

Kontrola emocija

Iako su skloni analitičkom razmišljanju, visoko inteligentne osobe mogu imati problema s upravljanjem emocijama. Klinički psiholog, dr. Dakari Quimby, kaže: "Visoka inteligencija ne znači nužno i dobru kontrolu emocija." Visoka osjetljivost na buku i svjetlost može ih učiniti nestrpljivima, a uspjeh im može donijeti osjećaj sindroma uljeza i tjeskobu.

Poteškoće sa spavanjem

Visoko inteligentnim ljudima često je teško isključiti misli, što može uzrokovati probleme sa spavanjem. Dr. Hartstein primjećuje: "Visoko inteligentni ljudi često nemaju navike opuštanja, što utječe na kvalitetu njihovog sna." Skloni su perfekcionizmu i preopterećenosti mislima, što dodatno otežava dobar san."

Nema razloga ne vjerovati znanosti! Pače, ja joj vjerujem jer i sama znam da sam ta!

Znam, petak je, i obično su ljudi vani (i sama sam desetljećima tak hodočastila) ali večeras idem u 22h spati! Noćas sam bila budna od 12-03 a onda od 03-06! Spavala sam od 6-8,30!
Ali tu sam i mogu biti što želim, zajedno sa mjuzom moje mladosti!
Sretala sam se ovih dana ponovo, pa ću ih i ovdje pustiti...to je moj život zadnjih dana, mjeseci...a možda se pretvori i u godine.

čitam opet danas jedan link o životu, vremenu, čovjeku...i kaže da je prosječna starost 78 godina! Imam još nešto, nije mnogo ali nije niti malo! Ako ga čovjek živi! A meni su namjere ovaj vikend upravo takve, živjeti ga punim plućima!

Pa hajdmo ga živjeti i kroz ove pjesme! I ovu sličicu!


STATUS QUO-WHATEVER YOU WANT

Link

Foreigner - I Want To Know What Love Is

Link

Ne bih, ali zvono na vratima (gornjim, ne donjim) me prenulo i misao: to si ti! bila je prisutnija od ičeg. Pa sam zato i pohitala otvorit! Avaj, dva ajvana jedan veći od drugog (likova i faca iz nekog petparačkog gangsterskog filma, jer valjda HRT sad novači takve likove) su mi zvonila! Nigdje tebe? I oni propituju, pače, optužuju, gle kako je to moguće da je čovjek prijavljen u HR a nema niti jedan račun za HRT? Pa moguće, informiram ih ja, stoga što je odjavljen HRT prije dvije godine, kada sam ja odselila i o tome obavijestila HRT! Ali, vi ste tu prijavljeni. Jesam, ali tu ne živim! Živim malo tu, malo tamo…na koncu što vas to briga? I tako razgovor ugodni se uskoro završi, normalno mojim otkantavanjem bilo čega, osim…vi radite svoj posao, a ja znam svoje!

Kakve veze lascivni blog ima s tim? Nema, osim lascivnih poruka koje su prethodile potonjem. Tek što sam se jutrom suočila sa svojim demonima od sinoć, priznanjima kakve se nisam usudila niti sebi reći a kamoli nekome na glas, sretoh se s njima! Lascivnim porukama. U ritualsu, kafiću u koji me uredno vodila moja pesa Sara, a nju moj ex dečko, ispijali smo ležernu kavu. On i ja! Želja, zgužvane plahte i LIDL kao krešendo!

Što je to bilo sinoć? Otrežnjenje! Pitaš se kome, čemu priča o Parižanima, Romeu i Juliji, koji su skončali u osamdesetim, zajedno! Ko pravi ljubavnici. Jedne davne godine (bit će valjda i dva desetljeća), nekako baš u ovo vrijeme, sjećam se da je povod bio Dan neovisnosti, negdje valjda 8. listopada. Jesen u Fužinama! Planinarski dom. Nedjelja! Još je u to doba izlazio onaj grozni Vjesnik, koji ako si želio pročitati, trebao si otvoriti plahte i rasprostri baš na jednom ako ne i dva stola! I baš sam to učinila i ostala zatečena člankom preko pola stranice? Bila sam sa čovjekom svog života na prekrasnom mjestu u prekrasno vrijeme! I onda pročitam životnu priču kakvoj sam se ovih godina nadala doživjeti. Ljubav u poznim godinama! Oboje sveučilšni profesori, obrazovani, stari cca 70 i koju, ona se razboljela i on nije mogao bez nje nastaviti živjeti. Pa su oboje odlučili skončati ko Romeo i Julija našeg doba! Otrovali su se i otišli zajedno!

I onda doživiš katarzu. Nema odgovora i nekako se pomiriš, jer on reče…možda će moja uslijediti za par dana? A uslijedila je već slijedećeg jutra…u vidu lascivnih poruka!
I ovdje ću zastati na trenutak i prisjetiti se Hadrijanovih memoara (M. Jirsenar), koje sam ponovo otkrila u punom značenju, upravo prošlo veče s tobom, gledajući tvoje lice.

Pa kaže:
„Cinici i moralisti složno svrstavaju ljubavna uživanja u tzv. prostačka uživanja, između jela i pića, izjavljujući istovremeno i
uostalom, jer ih se po njima čovjek može lišiti, da su manje neophodna od onih prvih. od jednog moraliste sve mogu očekivati, ali se čudim da se tu cinik vara. recimo, da se i jedni i drugi plaše svojih duhova bilo da im se odupiru, bilo da im se predaju, trudeći se da svladaju svoje uživanje, ne bi li mu tako oduzeli njegovu
skoro užasnu moć koja ih obara i njegovu čudnu tajnu u kojoj se gube. ...takvi i najmanji i najpovršniji dodiri sa većinom bića dovoljni su za našu želju, čak je i prevazilaze. ako jačaju, ako se množe oko jednog jedinog stvora, dok ga cijelog ne obaviju, ako svaki djelić jednog tijela ima za nas isto toliko potresnih značenja koliko i crte jednog lica, kad jedno jedino biće, umjesto da u nama izazove, u najboljem slučaju razdražljjivost, zadovoljstvo ili dosadu, počinje da nas opsjeda, kao muzika ili da nas muči kao problem, ako sa periferije našeg svijeta dospije u njegovo središte i postane najzad neophodnije no što smo sami sebi,
onda se dogodi to neočekivano čudo gdje ja prije vidim najezdu duha na put no prostu igru puti."

Ovakve trenutke treba zapisati kako ne bi pobjegli u sivilu i moru onih drugih, nepostojećih!
Definitivno, neću nikad otići kao Julija jer nema mog Romea! Iako je i meni danas došla jedna (ne lascivna) poruka kao odgovor na moju poruku, od ex dragog: „…kako si ti dobra, V. eto sada sam svjijestan toga…“ . nastranu to što sam uvijek mrzila „svijestan“ umjesto „svjestan“ ali shvaćam srž…da, ja sam predobra osoba za ovaj svijet i gotovo uvijek mi to kažu post festum!

Bit ću najbolja za onaj, taman tako i tamo! Ali, u njega ne vjerujem, nema ga! Dakle, najviše će me bit kad me ne bude! I ne, nikad nisam trebala rezervni položaj, rezervne ljude. Kad jesam, jesam. Kad nisam, nisam.

u očekivanju godoa, a u jučerašnjem prolasku mjesečnice (to ja brojim mjesece a ne godine ljubavi i partnerstva), da nešto zapišem! nedjelja, dan koji nekoć nisam voljela. već dulje vrijeme mi je svejedno, kao i svaki drugi! ali, pitanja su ostala ista. što....tko si ti meni? to pitanje si mi jučer postavio, iako smo to već apsolvirali! očito nismo. u stilu, repetitio est mater studiorum (lat).

rezime? ne trebaš mamu, a ja nikako ne dijete. odgojila sam dvije već zrele žene. što trebaš? znam i dajem ti to. ali znaš kako to ide kod mesara, uvijek dobiješ i neku privagu, nešto smeća i žlundre koje nisi želiio niti tražio. eh, ta unca mesa mletačkog trgovca se stalno tu negdje šulja? kako dati a ne uzeti previše? kako uzeti više a dati manje? svašta se šulja našim umovima, to smo pomalo otkrili oboje.

najviše strah od gubitka! ovoga što jesmo i imamo! kako dalje? day by day

a do tada, hm...možda odemo u kino? možda odemo na sljeme? ili do maksimira! možda se zavučemo i u neki drugi krevet a ne samo moj i tvoj...negdje u nekoj kampici npr ili nekoj kolibi u šumi. ali prije zime. znaš, zimi nam trebaju zimske gume i topla pidžama. lako tebi, tebi je vruće i bez.

seobe, na dan dva...ja tebi, ti meni...teško se sastanemo s vremenom? ili voljom, prije će bit! lakše bi bilo da potrpam te svoje hrpice za koji dan više, ovako imam dojam da sam stalno na...putu! od tebe ka sebi od sebe ka tebi?

pa kaže prijatelj, na tu temu od jučer:

"..preporuka: idite po danu u taj muzej, i navečer svakako kino na taj film. izađite."

"...da, to ide malo teže s njim, još se borim za svoje tj. naše vrijeme...ali polako napredujemo."

"inzistiraj, postigni napredak u vezi. inače nećete opstati"

"da, i ja sam svjesna toga...ali on nije..pokušavam naći mjeru!"

imam samo jednu želju, da opstanemo i dočekamo slijedeću mjesečnicu (iako sam u menopauzi odavno već).
u međuvremenu sam odslužala ovu stvar i mjesto joj je tu! vrh glazbe, riječi...čovjeka, za mene!

imagine, j.lennon

Link

Danas me primilo neko nezadovoljstvo? Kamo god pogledam, prašina oko mene. Dugo već, cijelo ljeto zapravo nisam sređivala stan onako kako treba. Bile su te pasje vrućine skoro cijeli srpanj i kolovoz. A onda je došao rujan i otišla sam na more! Kad sam se vratila, bila sam zaljubljena, a onda je iznenada zaljubljenost odmijenila bolnica! Prvi put, drugi put, treći put…prodano! Pa me zadesio covid! U kojem sam još uvijek.

A pogledom obuhvaćam komodu i na njoj malu sony liniju koju sam naslijedila od kćeri i koju uopće ne rabim! Samo skuplja prašinu. Kao i toliko toga po kući. Ali, nisam zbog toga nezadovojna. Među skupljačima prašine je i knjiga Margit Kafka: Boje i godine! Pročitana i pomalo zaboravljena. Ali sam ju danas (ne znam zašto, očito s razlogom) onako prepoznala med knjigama i uzela u ruku. I otvorim prvu stranicu i piše:

„Već me dugo vremena okružuje lijepa i velika tišina. Daleko od mene život samo ide dalje, nevolje, diobe, nastojanja, pa kad ga letimično pogledam začudim se tome s kolikom djetinjom znatiželjom ljudi koji sad žive život žele znati što će im se dogoditi sutra ili prekosutra….“

Možda sam zato nezadovoljna, jer živim život! A čim se život uvuče u čovjeka, uvuče se i strah, hoće li ga moći i znati živjeti!
Eto npr, meni se danas ne ide tamo kamo idem. Ali mi se niti ne ostaje. Iglice, tabletice, donji veš, neka specifična hrana, mjerač, punjač. Eh, kolike pertinencije samo za 24 sata biti negdje s nekim? Žudnja? Pitam se kako sam nekoć još k tome svemu „nabahala“ još i pesu i pseću hranu, ali tada sam imala i auto. Volja je krvava stvar, čak tolko da počneš krv pišat od muke! Ona, "vrijeme je da se krene" je uvijek tjerala naprijed. U pičku materinu. A onda kad tamo stigneš, gledaš kako da se iskobeljaš!

Izvjesnost trajanja a nemogućnost izbora? Ili još gore, mogućnost izbora ali nemogućnost zadovoljstva izborom, barem na duge staze! Jer, ne volim i ne želim biti solo. Uglavnom, a već sam desetljećima! I onda želim biti i budem s nekim tko mi je drag, važan, s kim mogu i imam što dijeliti, množiti i tak! Nikad nisam bila površan tip.

Pa onda upreš sve svoje (čak i pictionary) kako bi osmislio dan! A ne mogu i ne želim dulje biti s nekim jer mi to postane naporno (tako je barem bilo u prošlosti)! I onda mi je dobro došla pesa kao izlika da moram zbog pesa otići doma, da moram oprati kosu, veš…neku pičku materinu, da se maknem! I onda dođem doma i smišljam kako ću otići…

Probala ja i zajednički život, dobar je i super prvih mjeseci…a onda počnu natezanja, zatezanja, usklađivanja, preslagivanja…on uglavnom ne može, ja mogu ali neću. I pitaš se, a kad će onaj moj mir! A više nemreš otići tamo jer je npr stan iznajmljen, prodan ili je u tvom stanu živi čovjek kojem nemreš samo tak reći; čuj, odi doma…nemrem više?
I što i kako dalje? Možda da i mene počne okruživati lijepa i velika tišina od M.K. Ali, i ona me već okruživala i okružuje desetljećima, uglavnom!

Kak veli dotična, u nastavku:“…Nečim se mora ispuniti vrijeme; trebamo barem nakratko sami sebe uvjeriti u to kako su razlličite stvari važne. Jer bismo inače sjedili prekriženih ruku kraj puta i mada bi to bilo prirodno, a u sve drugo samo sebe uvjeravamo i pravimo se važnima (ja stavila upinik)?“

I kaže ona, dalje u nastavku:
„…Čovjek, bolje ili gore, ipak do kraja odigra prihvaćene uloge, sve po redu. Ali ne i onako kao na pozornici, u izmišjenim pripovijestima u kojima se prema glavnom liku ravnaju svi ostali; u stvarnosti je svatko glavni lik za sebe i nitko ne prihvaća sporednu ulogu, svatko sebe radi, sebi igra!“

Ma bravo ženo! Upravo TO!

„A onda kada je čovjek dao od sebe sve što je mogao, i sve što se uopće može dati u životu, tada se može smiriti, ako mu je preostalo nešto malo dokoličarskih godina…“

DA, JEST, preostalo je! TO!

Kao što mi je maločas iza ove panel zavjese mog dnevnog boravka sijevnulo ovo kasno listopadsko sunce, tako se sobom razlila još jedna scena! Ona ljetna, kad smo nas dvoje stigli u K.! Nisam znala niti gdje niti zašto tako, ali kad si pozvan, naprosto sudjeluješ! I bilo mi je dosta zavijutaka od ceste (tko normalan ne ide autoputom), podne samo što nije, ja unezverena jer ne znam kada ću jesti a kamoli stići na svoje, nepoznato, odredište?
Ona nas je dočekala vani, na verandi! I nikad neću zaboravit taj izraz zatečene žene? I ona je bila unezverena jer je ugledala mene? Uljeza? Gotovo da tome nisam pridavala pažnju, a ipak, duboko mi se urezala ta scena da ju je sada sunce na mom prozorčiću istjeralo iz kutka dubine moje duše! Zašto sam ju tamo spremila? Pa možda jednog dana više neću ja biti ta, dragana tvoja!
Jer, kad bolje razmislim, jedino što nam je bilo zajedničko je želja da ne idemo na more sami! Svak sam sa sobom! Pa nas je ta samoća ujedinila da idemo zajedno. Tada nisam, ali sada razmišljam, s koliko si žena, na tom istom mjestu ljetovao, prije mene?

Zašto je ona bila unezverena, razloge tek sada nekako nazirem i sričem? Toj ženi se sviđaš! Ili ste nekad nešto bili i imali? Što? Boli me kurac! Ali, bilo je tako očito. Čak i vaše čavrljanje o „vašim“ temama činilo me posve nezainteresiranom, iako sam osjećala da je nešto čudno u zraku? Taj trenutak kad svi pričaju i kao da riječima žele zataškati onu šutnju koja je ipak jača od svih riječi, to nešto, žena osjeti kad je druga žena u pitanju! Ti kao da (da li) nisi imao pojma o svemu, prpošno i nonšalantno si se kretao po dotičnoj terasi i kući, kao stari znanac da ne kažem posjetilac, kako samo ti znaš? Pa ipak, na trenutke si bio zbunjen, sjećam se svakog detalja…nisi znao što bi i kako bi samnom? Na trenutak kao s princezom a onda već slijedeći kao neko biće s kojm ne zna što bi i najradije bi da nestanem? Bila sam svjesna da sam tu baš nekako u prolazu i to mi se svidjelo. Znala sam da je skoro izvjesno da dotična neće nikad biti neki faktor u mom životu (vjerovala sam niti ti), a ta neka birtija i gumene lignje sigurno neće biti moj duboki đir impresije odmora! O mladoj indijki (ili filipinki, nebitno) ne znam što bih rekla! Izazivala bi mi smijeh, da nisam kipjela od bijesa! Kako netko može raditi u takvim uvjetima da ne zna beknuti niti HR a bome niti engleski i donijeti pržene lignje umjesto lignji sa žara? Samo kod nas moguće!

Začudo, nisam samo ja imala potrebu pobjeći iz te groteskne situacije. Osjećala sam da i ti želiš što prije krenuti, a o njoj da ne govorim. Sabrala se u međuvremenu, čak smo ćaskale i čavrljale kako to mogu samo žene koje se netom sretnu. O svim mogućim glupostima, silno mašući glavama i slažući se! A ti? Statista pravi. Kak i priliči muškarcu koji suoči dvije žene, jednu bivšu i jednu buduću!
Mene je ipak samo zanimalo krajnje odredište, da se okupam taj dan nakon zamorna krivudanja i putešestvija putem Obrovca i ostalih sranja koja sam davno ostavila iza sebe u svojim putovanjima na more u ex državi! Ne znam kako to nekom može danas biti IN?

I jesam, sreća me nije mimoišla taj dan. Uronila sam u to tirkizno more i zahvalila ti, što smo tu, stigli na cilj! Ništa nije bilo važno. Sve važno tek je nastalo poslije. Danas, kad razmišljam unatrag, jasno vidim svaki djelić mozaika, ali on nema baš nikakvo značenje! Bar za mene! Osim što sam zahvalna kaj je iz te morske priče nastala ova moja, iza panel zavjese! I to što nas dvoje postojimo ne kao priča, već kao stvarnost! Dokle? Možda do iduće sezone!

p.s.
pišući i čitajući ovu priču, dođe mi da uplatim premium. Volim pisati, dobro pišem, a nije nit jebenih 13 eura teško skucat? Zašto onda ne? Možda zbog one prastare, biserje pred svinje? Al, što ću s ovim groznim pamćenjem i mrtvim slikama živih događaja ako ne objavljivat i pisat? Previše je te sive tvari, treba to malo puščat van!

odeš u bolnicu na manji zahvat na srčeku (istina, treći takav ili sličan zadnja dva mjeseca) i sve prođe super! a onda se vratiš doma i skužiš da si u bolnici zaradio covid!
i onda ti dragi noću bude hladan oblog a danju topli! i učini sve što muškarac može ženi! i bude tu, čak i kad nije tu! jer, znaš da je tu!
i onda ga pošalješ doma, jer znaš da moraš ti, jer ne može on! u stilu one kunderine famozne rečenice iz "nepodnošljive lakoće postojanja":

".."Ali upravo onaj tko je slab mora umjeti biti jak i otići ako je onaj jak odveć slab da bi mogao povrijediti slaboga."

ne sjećam se kad su mi se klinčići učinili tako ubavima? nisam nikad baš voljela taj cvijet, ali ovi tu...e oni su mi razgalili dušu! baš ovakvi šareni...razigrani...kao naša ljubav!

hvala ti za sve što si činio ovih dana. i ne znam da li i kada ćeš ovo uopće pročitati, ali...možda bih radije da ne? a opet, voljela bih da znaš svaki moj kutak i zakutak...ma svaki dio mog uma i srca, jer čini mi se da svako tvoje otkrivanje mene čini da se ja želim skriti, kao da se nas dvoje igramo tvojih "zagonetki i odgonetki"? lijepa je ta igra i nek traje. danas si mi napisao da si "ranjen"! takvima, ranjenima ni covid nam nije mogao ništa...osim kaj smo oboje zaraženi! ha ha...i to nam je čak zajedničko! bilo bi slatko, da nije pomalo odvratno kakav covid može i jest! na svu sreću, rekoše ne moram na zaraznu! biće su tvoji klinčići bili dobar lijek za moje srčeko!

Link

GLADYS KNIGHT - Help Me Make It Through the Night

Nekako sam cijeli svoj život imala dojam svoje usamljenosti, napuštenosti i nerazumijevanja! To me pratilo od rane mladosti, ma koliko me neki ljudi voljeli i ja njih (iako su bile neke godine i ljudi koji su me uvjerili da može biti i drugačije barem na neko vrijeme)! Je li ljubav dovoljna? I tako danas, deset godina nakon, isti krevet, ista strana, moja ruka ispružena ka zidu i podsjećanje na jednu traumu mog života (prijelom ruke s operacijom), kada sam ostavljena od svih i svega, ležala na tom istom krevetu, osjećajući se baš ovako, kao sada!
Ja ne bih nikad ostala u društvu dok me ti čekaš u krevetu! Ne bih nikada otišla na čašicu druženja s frendicama npr nakon cjelodnevnog druženja, finog ručka i ljubavi koju smo si pružili? Osobito da sam zaljubljena ko što si neki ti onomad bio! Ne bih nikada dopeljala te iz bolnice i otišla s curama na cugu dok znam da ti ležiš na nekom krevetu, čekajući me!
Ne bih nikada, pa ipak, jesam li zato bolji čovjek od tebe? Možda samo gori za sebe! Zašto mnogi misle da je ljubav sama dovoljna?
Nije to posesivnost, jer ima toliko drugih i dugih trenutaka kada te onaj drugi ne treba, možda čak i ne želi, pa ih valja osjetiti i ne gurati se? To znači biti budan i čuti onog drugog i biti kad treba biti tu?
Ne mora to biti silina emocija, ne mora se to verbalizirati da bi bilo uvjerjivo. I nije da nije, ali…pitam se, zar ne može bolje? Ja mogu biti bolji čovjek za tebe i s tobom. Bolja i od sebe. Ali, pitam se čemu i kome to? I ti si se danas zapitao jesi li dovoljno dobar za mene? Nema po zaslugama, rekoh, a dokaz je upravo ovo što pišem.
Jer, taj osjećaj usamljenosti, nerazumijevanja i napuštanja je trajan, ne stoga što ga ja proizvodim već se on stalno vraća…od vremena do vremena, od čovjeka do čovjke, od ljubavi do ljubavi…u trenucima istine! I spoznaje, ma tko i koliko te netko volio, više voli sebe i ti si mu tek druga. Meni je on prvi! I to je najveći zajeb, ne od jučer, odvajkada!

obrisala sam jučerašnji zapis, jer je to ipak bio samo dan....plavetan kao lan!

v. svoboda dan plavetan kao lan
Link

(zapisano 2013.g. " moj facebook ")

da parafraziram jednu blogericu od sinoć...imam toliko toga pisati, reći..al ne kažem, ne pišem...ništa! s vremenom i nekim bojama i godinama čovjek više ne rasipa ono što ima. iako ima puno. više no što treba za samog sebe. no nije sklon više samo tako rasipati to što mu je od viška. pušta neka teče, oteče. unatoč toga, još uvijek puno previše toga ima. i onda uhvatiš sebe kako promatraš sve to svoje koje ne želiš da je tvoje. i htio bi dati, ali ne samo tako pobacati...razasuti! ne ide to više tako. pa ispada da ne spremaš više zimnicu, al spremaš svoje emocije, davanja, htijenja, želje...kao da će netko to iskati? i hoće. iako uvijek netko drugi nego li što smo mu namijenili. i gotovo da bi uživao u promatranju tog života, samo da nije tvoj? al jest tvoj i nemaš onaj neki drugi. probni, pa da znaš kako bi u onom pravom. what done can not be undone! pa tako, kada pošalješ sms nema povuci nepročitanu poruku ko na nekim sajtovima. ili kad zavoliš nekog, nema "vrati meni moje krpice ja ipak ne bih s tobom jer je preteško"...etc. a s tobom neću zato što si ti težak sam sebi. a meni je i previše moje težine. te tlak, te šećer, te pička materina...kako se uopće prepoznati i dotaknuti u moru..ne smiješ, nije zgodno, ne bi trebalo? dođe mi da skončam u širokom luku ko onomad ljuba tadić u kiklopu! strujni luk i basta! nema više šarene laže želja, očekivanja i kada sve znaš. kada znaš i da su kremšnite u samoboru samo još jedan pokušaj ne tako dobrog kolača! i kada je neki dobar film ipak samo replika već tolikih dobrih da uželiš neki...loš? ili pak da ti se konačno dogodi da ti se dopadne netko kome se i ti dopadaš? bi, da nije previše toga zapisanog još od glinenih pločica...smijemo li uopće išta pokušati više? osim otaljavati dane, mjesece, godine...parnjače su već davno u ropotarnici! valja uhvatiti (al kako kad to nije moja brzina) neki kasni voz za minhen. spavaća kola, ako već ne kupe prvog razreda? dugo nisam putovala vlakom, predugo! kažu da tamo svaki vagon ima svoje ubrzanje, usporavanje...a zajedno da čine...kompoziciju! dugo već nisam nijednu sliku s kompozicijom stvarne sreće okačila o zid. možda da ju objesim, tada bi tamo i ostala?

(alfred krupa)


Jeste li znali da coca cola spašava život? Svaka takva neka epizoda počne iznenada, bez neke najave, bez nekog razloga, barem ga ja nisam mogla dokučiti nikad?

Helena, Jarun, kava, šetnja krasnim jesenjim danom…. fina teletina ispod peke sa nešto dodataka od pekarskog krumpira, salate i svega deci vina. Nisam spavala cijelu noć! Zato je sve bilo nategnuto i jedva sam čekala doći doma!

A onda, iznenada počinje epizoda! Najprije krene sa 4,5 pa se strmopizdi (strelica pod 90 stupnjeva prema dole) na 4,1…pa zvoni alarm. Prva pomoć kreće sa coca colom, ali ništa? Onda kreću voćni šećerni bomboni! I dalje strelica juri prema dolje i staje na 3,9?

to je već pomalo panika i vrijeme za pripremu glukogana! Ali nedam se, još coca cole, još voćni šećerni! I mozak razmišlja, jedna kćer je tu negdje, druga je došla isto tu poradi neke svadbe i jedva da je par kilometara od mene. I tzv dragi je tu blizu, čak niti 200 metara od mene. A ja sama! I sama se nosim sa svojim colama i sladostrašću!

Nemam ja nikoga. A nekako oće to zadnje vrijeme. Krenulo me. Šaka tableta svaki dan (kažu dok me ne prime pod svoje i dok ne očiste te plakove oko srca)! Sva sreća da razlikujem boje, gotovo dugine boje! Ujutro, jedna velika bijela (nije psina ali nije ju lako zgutat), potom dvije roze. Sliče, ali nisu iste! Potom jedna mala zelena. A onda opet jedna bijela. Za kraj ostavljam jednu malu u obliku srca. Čak je i prepolovljena na pola, ko srčeko kad ga nekom poklonimo. Što znači da se može piti i pola, ali ne u mom slučaju! I to je doručak! Potom slijedi ručak tek sa jednom, a za večeru, jedna žuta i jedna rozita!

Da ih nije, skoro da ne bih znala koji je dan…jer na svakoj kutijici piše dan…ponedjeljak, utorak….do nedjelje! Sve kako bi to srčeko moglo prebroditi samo sebe! I tako već danima. Sam si ko prst! Iluzija da imaš nekog kad ti treba me davno već napustila! Ok, ima nešto prijatelja oko mene, valjda bi i djeca uskočila da se mora, ako ništa spremit me na neki počinak? Ali, nije baš neki dobar osjećaj kad se tako moraš boriti sam sa sobom i posljedicama života! Znam, svatko ima svoju „coca colu“ koju prigrli kad mu dođe stani pani. I uvjerila sam se da je slaba utjeha imati stalno nekog tko može biti uz tebe a opet ne biti tu kad ga trebaš, već te gleda kako bauljaš umjesto da uskoč?.

To je još gori osjećaj nego li ovaj kad ga nemaš! Pa ipak, lijepo bi bilo nekom biti bitan, nekome biti tu da ti bude tu! Godine koje dolaze ištu sve više takvo bivanje a sve manje snivanje. Ali, ne prodajem snove samo tako za neku čašu vode, pa niti cole! Jebeš život, trajala sam dok sam mogla. Sada i nije bitno, iako je možda i najbitnije. Usudila bih se čak reći, da nikad nije bilo bitnije imati nekog kraj sebe…nekog svog tko te voli, tko želi biti tvoj. To the end. U međuvremenu smo na 8 libri! Dobro je, pišem čak o tome. Možda će najzanimljivija priča biti ona koju neću niti uspjeti ispričati?