dogodovština

Prošlo je par godina i ono što sam nekad pisao i toga kako sam se tada osjećao - mogu se prisjetiti, ali ne mogu suživjeti. Fala Bogu haha!
Nedostaje mi jedino ona nestrpljivost i vjera da se ovdje može nekoga naći... Možda su godine, a možda samo čista svijest o onom što jesmo i što nas okružuje?!
Svakako nema mjesta očaju. Život je često lijep i bez velikih planova, veselite se ljudi :)

Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol.
Nada je čudna stvar. Ona je kao narkotik. Kunemo se da smo je se odrekli, ali gle, jednog dana, bez ikakve najave, ponovo postajemo njeni robovi.
I najskromniji čovjek intimno vjeruje i uvijek se više nada nego što se usuđuje priznati.
Čovjek se uvijek nada, čak i onda kada je izgubio svaku nadu.
Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja.
Manje uživamo u onome što smo postigli nego u onome čemu se nadamo.
Kada je nada gladna, sve oko tebe je hrana.
Mi moramo prihvatiti konačno razočarenje, ali ne i izgubiti beskonačnu nadu.
Onaj ko nema nade u pobjedu, već je izgubio.
Najveći su oni ljudi koji u drugima mogu probudIti nadu


NADA

Po stoti put moja se misao pita – kao što zalutao i zatvoren leptir po stoti put bije o staklo – šta je to što mi ne da da živim ni da se životu radujem.
To je kajanje zbog nečega što nismo mogli da ne učinimo, što možda nismo ni učinili, i strah od nečega što nikad ne dolazi i ne nastupa, a neprestano se primiče i prijeti.
To je nauk koji se nikad ne može do kraja shvatiti ni naučiti.
To je svršen čin sa kojim se ne mirimo.
To je nada, neodređena i bezizgledna nada, koja nas više muči i boli nego što nas tiješi i krijepi, a koja nas nikad ne napušta.
To je slika potpunog nesklada između nas onakvih kakvi jesmo i onog što živi u nama i što nas okružuje sa svih strana.

Ivo Andrić/Znakovi pored puta

.

a sto si ti tuzan? a zasto si sam? cujes? sto si
tuzan i sam? neemoj biti tuzan, danas je moj 20i
rodjendan... bile su rijeci mlade romkinje koja
me jedina uspjela oraspoloziti. lazem ...dijete,
nisam tuzan. vise nisam. samo se ti zabavi...
i stvarno, vise nisam bio tuzan. bez obzira sto sam
kasnije doznao da njoj nije rodjendan...
eto kako je malo potrebno da se tuga izgubi. uvijek ce
postojati ljudi koji ti mogu pruziti ruku,
razumijeti te i potaknuti te da s nadom i osmjehom
krenes dalje...
/moja istina od neki dan, caff 402