samo za znanstvenike

dođi mi noćas
makar u san
i potrčimo skupa prema dugi
preskačući s oblaka na oblak
jer u snovima je moguće sve
i to da ti od duge ispletem haljinu
i da te vjenčam na pješčanoj obali
ljubičastih mora mojih snova
i da mi postaneš nevjestom

čekat ću te noćas
i ostavit ću ti
otškrinuta vrata

svakako obuci ...
cipelice za plesanje

Povući ću noćas mjesec za uho
Ne prejako ,
Tek toliko da proviri
Iznad krošnji staroga vrbika
Pa da rijeku posrebri
Taman tamo gdje je skrivena
U vrbiku klupa malena
I Još ču mu reći
da zvjezdica sjajnih
skupi punu vreću
I to nek bira one
Najljepše i najsjajnije
Da ih kao dijamante
prospem pred tebe
putem kojim ćeš doći
do klupe i posrebrene rijeke
na kojoj ču te noćas ljubiti

Noćas ču plakati za sve
One dane i noći kada sam srameći se
U sebi skrivao suze
I glumio toliko željnu sreću
Ma oplakat ću svih ovih 50 godina
Bola
Gorčine
Nevoljenja
Zapostavljanja
Ostavljanja
Svađanja
Varanja
Laganja
Sastanaka
i ponovnih rastanak

I tebe koja me ne voliš više
I sebe koji te toliko želim
I nas za koje ne postoji sutra
Plakat ču i zbog onih
sretnih i zaljubljenih
osamdesetogodišnjaka
Koje svi sa zavišću gledaju
Kako zagrljeni šeću parkom
A koji mi nikad postati nećemo
jer ih nikad nismo zatražili
da nam otkriju
taj njihov tajni recept za sreću

Noćas ću oplakivati
I sve one noći u kojima više neće biti tebe
Da me poljupcima povedeš u neke sretnije snove
Više te neće biti
Da mi suze brišeš
Kad sam tužan
I plačan kao noćas

Bonaca .
Noćas su mi zvijezde
Bile tako blizu
A Mjesecu sam priprijetio :
ne smij mi se mjeseče
jer ću te u moru utopiti

More je šutjelo
Zašutjele su u mraku
pogrbljene smokve i masline
netko je u daljini pjevao
o ljubavi
i ženi koje nema
a koju je volio

iznenada
počinje jugo
polako se prikrada
s mora

i mreška se more
kao lice moje stare majke
vrijeme je da se skrijem
u mraku
da mi ne donese
sol u oči
pa da ljudi još
ne pomisle
da plačem zbog nekog
tko mi
noćas
bezgranično fali

Odavno si znala
Da nećemo preživjeti ovo ljeto
Previše je još u meni tuge
Pitam se hoću li
biti ikada više sretan
kao s tom

bezvoljni
na kraju smo odustali
od vlastite reanimacije
dopustili smo da nam srca umru posljednji put
oboje smo shvatili
kako je najbolje
da više ne silujemo sami sebe
posljednjih dana
sam se doista grčevito borio
misleći da ćeš me
Na kraju ipak zavoljeti
Iskreno govoreći
Ne mogu ti ništa zamjeriti
Ionako ti nemam što dati
Osim pregršti mojih snova

Najteže mi je noću
Kad me lagano mrvi tuga
kao kredu
među svojim hladnjikavim prstima

A nije tome tako daleko
Kad smo sanjali život za dvoje
Ili su to ipak bili
Samo moji snovi

zbog tebe sam bio spreman
ostaviti baš sve
cijeli jedan život
koji živio sam prije tebe
i one rascvjetane aleje
mog rodnoga grada
jednu malenu a meni
opet tako dragu kućicu
skrivenu iza visokih borova
u kojoj sam želio ostarjeti

ostavio bih zbog tvoga osmijeha
sve moje prijatelje
ove male krivudavo-sive ulice
i park starih kestenova
kojim sam šetao i ljubio
neke druge djevojke i žene

no za tebe sve to
i nije bilo dovoljno
ti ne želiš remetiti
svoj dobro poznati raspored
kao što ne želiš ni mene
pored sebe u danima što dolaze

još jednom sam bezuspješno jurišao
na vjetrenjače u dolini snova
moram zamijeniti
ovo moje opet slomljeno srce

ali kovači što znaju popravljati srca
danas su tako rijetki
bojim se da će još dugo poskakivati
i preskakati
svaki puta kad te se sjetim

Zakotrljala se bura s velebitskih vrhova
Pa preskačući niz stijenje i litice
Umila je jutros lice pjenom morskih vala

I buči i huči , penje se i propinje
Kroz krošnje smokvi i maslina

U lučici malenoj kao brižna majka
Zaljuljala ribarske čamčiće

A i ti se u meni jutros kotrljaš
I krvlju mi kovitlaš
Srce mi se stegne kad pomislim na te
I buru u sebi još smiriti ne mogu
Ma koliko zatvarao oči
I ma koliko se trudio da ne mislim o tebi
Ti od jutros opet kovitlaš u meni

Mogao bih noćas
Pogasiti svjetla u stanu
I upaliti stotine svijeća
Onim zamišljenim stazama
Kojima si koračala
Ljubavi moja

i plakati bih mogao noćas
onako iz duše
kao što to samo muškarac može
kad neizmjerno voli ženu

mogao bih ti noćas napisati
tisuće puta da te volim

i mogu ti reći
da se ne bih sramio
pogaziti sav svoj ponos
samo za još jedan tvoj zagrljaj

mogao bih ja sve to
ali čemu

ti više nisi tu

Noćas pogledaj nebo
Sa onog prozora
Što je okrenut prema jugu
A ja ču maslačak
umakati u svoje suze
i pušući ga prema nebu
ispisivati ču tvoje ime

to će biti posljednji puta
da ti pokazujem
koliko te volim
i posljednji puta da
Plačem zbog tebe

Okrenuo sam ti leđa
No ti si ipak udarila
Zabila si mi oba roga
Duboko u leđa
No najviše je Zaboljelo
U predjelu
Srca

Pao sam na koljena
I zakopao prste
U sitan pijesak arene
Sunce Madrida se smijalo
Na beskrajnom plavetnilu
španjolskog neba
Umrijet će još jedan matador
U ovoj našoj koridi
Paraju mi uši
Urlici odobravanja
A pijesak mi se oko nogu
polako obojio
Crvenilom
moje krvi

Draga dona Konstanza
Zar je i moglo
Svršiti drugačije
Pa U ljubavnim koridama
Barem jedan sudionik
Natopi suzama i krvlju
vrući pijesak
svojih snova

kažu mi sve prolazi
sve se jednom zaboravi
nisam im htio proturječiti
uvijek ja tako
uvučem glavu u ramena
navučem masku broj tri
(ona sa velikim smiješkom)
i lažem njima i uvjeravam sebe
da te više nema u meni

Sjeti se ,onog dana,
Ma znaš ,onda
kad si rekla da se
netko Tamo gore
gruda oblacima
pa zbog toga
po nama sipi snijeg
kad su ti usne
okus mojih imale
a moje, samo tvojih.
kad smo kraj puta
u snijegu radili anđele
i onda cvokoćući zubima
promrzli
vrišteći od sreće
prepustismo se
zvjezdanoj noći
da nas obljubi

još mi te u oku prepoznaju
ne uspijevam te skriti
dovoljno duboko
...do neprepoznavanja
pa me pitaju
zar još bolujem
od tebe
a kao prošlo je već...
(godine )
ko oka treptaj
ko da si maloprije otišla
još miriše ulica
na tvoje korake
i svaki put osmjeh stavim na lice
u nadi da ćeš se pojaviti
iza ćoška , tamo na križanju
stuparičeve i zagrebačke
svjesna svog božanskog izgleda
...esther,
moja mala ,slatka
brineta čokoladnih očiju
tvoje ime , tako rijetko
i čudno zvuči
dok te pokušavam ubiti u sebi
ispijajući nebrojene rakije
za šankom stare i trošne krčme
prepune meni sličnih slabića
žednih i željnih zaborava
slabića što su
odlučili utopiti i
sakriti leševe prošlosti
u rijekama najjeftinijeg lijeka
esther , doista čudno
a opet tako lijepo
i meni tako drago
tvoje ime je ime moje
višestruko dijagnosticirane
i višestruko potvrđene
neizlječive bolesti
koliko me još čeka
neučinkovitih terapija
u već nebrojenim
i neuspjelim pokušajima
da bih te se oslobodio
razmišljao sam ...
da li bi mi možda pomogla
lobotomija
možda bi pomogao kakav
precizan kirurški zahvat
vađenja dijelova mozga
odgovornih za sječanja

doista sam jadan
i očajan

...bez tebe

izut ću cipele
pred vratima
(kao što to radim već godinama)
dok se vraćam kući
iz treće smjene
i polako na prstima
ušuljati ću se u sobu
da te ne probudim
(mada znam da nisi tu)
ali ipak...za svaki slučaj

esther ...

Ja bih jutros
da me malo ljubiš
ovako još snenog
i da se priviješ uz mene
čvrsto
da te osjetim
i da dišemo zajedno
u jednom ritmu

i još bi Da me cijelo jutro maziš
da mi predeš na uho
i makar bilion puta
da mi šapneš
da me voliš

ja bih jutros
da si opet
poklonimo sebe same
za zauvijek
i da se ugledam
umotan u tebe
u tvojim čokoladnim očima


Ja bih jutros …..

Samo da si tu

kad sam upoznao tebe
htio sam biti nešto sasvim drugo
maleni crveni mak u tvojoj kosi
i tisuće malenih leptirića u dnu tvoga trbuha
što se unutra ljube i jurcaju
dok mi prsti pohotno lutaju
tvojim baršunastim tijelom

ne zabacuj glavom
ispast ču ti iz kose
i ne uzdiši tako glasno
odletjet ču ti iz trbuha
samo mi se jače u zagrljaj stopi
i nježno mi šapući
da me voliš

jako
najviše na svijetu

zakopaj nokte duboko
zarij mi zube u vrat
i grizi me
kao mesa gladna vučica
ostavi pečate
nek svi vide da i ja
nekome pripadam

jezikom nježno putujem po tebi
slana si
kao more
samo moje
duboko modro more

utapam se u tebi ...