samo za znanstvenike

Link
Link
Link





pokupi stvari
sve što je tvoje više mi ne treba
ponesi i svu bol odnoseći moje srce
u svojoj šarenoj torbi od kineske svile
zatvori vrata
ključ baci uz put, više mi ne treba
jer više nikada ne mislim mijenjati
rezervni ključ moga srca
za sve one slatke laži o ljubavi i sreći
za prelijepe oči na savršenom licu

i ne laži
da ti je žao
da si me voljela
da ćeš mi pisati
od tamo kud si krenula
tamo nemaju adresu moga srca

tvojih laži je pun stan
pun krevet i svi zidovi
kad odeš promijenit ću krevet
nalijepit ću na zidove
suho lišće iz parka
jer mislim da nema još boje
koja bi prekrila sve laži
kojih su se naslušali ovi zidovi

Link

Link
Link
Link
Link





psi su zavijali nekako tužno
na mjesec
koji se sakrio iza oblaka
samo je vjetar šetao s lišćem
potpuno praznim ulicama
već odavno usnulog grada

i noćas ćeš doći
kao i nebrojenih noći prije ove
tamom sakrivena
u pelerini od mojih strahova istkanoj
uvući ćeš mi se u sobu
kroz namjerno otškrinuti prozor
tvoj miris već poznajem dobro
prožet je mirisom mojim.

tijelo mi vapi za tobom
i cijele noći
ti me lomiš kao kredu , u prah,
svojim dodirima i poljupcima.
ali prije no što sunce
zaviri u sobu
nježno me ugrizeš u vrat
gaseći žeđ krvlju mojom.
brzo nestaješ u noći

a ja i ove stihove posvećene tebi
napisah krvlju svojom
samo da te miris njihov
opet k meni dovede

Link
Link
Link





Link
Link
Link





Nismo više dio istog svijeta
Gibamo se u sasvim različitim
Prostorno-vremenskim dimenzijama
Ne povezuju nas više iste boje i slike
Veliko žuto sunce.
List zelen što pluta na vodi.
Kolone crvenih kućnih mrava
Razlivena tinta po bijelom papiru

Vakuum .Ništavilo. Hladnoća.

A . Žao mi je .
Jer da si ostala ovdje
Na Našoj Zemlji
Došetala bi mi ponekad u snove
Možda preobučena u
Malenog Princa
Ili
Ružin Cvijet
Ali i takvu - ja bih te prepoznao

Jer Oči i možeš prevariti
Ali Srce bi te moje Uvijek otkrilo

Znaš - ptice umiru pjevajući
A mi smo Umrli - Bezglasano

Link
Link
Link



Link


dotakni me onako ovlaš u prolazu
dok ulazimo u prazan lift
sludi me nježnim maznim pogledom
blokiraj lift negdje između katova
sveži mi ruke stavi mi povez na oči
preko usta mi veži svoje čarape
razderi sa mene košulju
skini mi svu odjeću
razbij svijetlo nek bude mrak
vrišti il šuti svejedno je
samo uvedi me u sebe
pokaži mi tajne najtajnije
pusti nek vulkan izbaci lavu
u dubine tvojih beskraja


Link
Link
Link
Link
Link
Link

Link
Link
Link
Link






nema NAS Nina.
a JUTROS
na radiju još jedna
Nina
pjeva
kao i jedno ne tako davno ljeto
na Silbi

ČAROBNO JUTRO

BAŠ TADA
klekao sam pred tebe
a jutro je začuđeno zijevnulo
u krošnji stare masline

i prstenom eva sardina
isprosih te ZA ZAUVIJEK


UVIJEK

plačem Nina
za tobom Ninoa
dok druga Nina
pjesmom mi
mirise Silbe
i eva sardina donese

pitam se i DANAS

što ću BEZ TEBE
POKUŠAvaO SAM
ZAUSTAVITI DAH
jednostavno prestati disati
ne misliti
ne postojati
ali onda si se odnekuda
pojavila ti
prvo kao miris
pa
kao misao
i ja sam kao i uvijek
u takvim trenucima
počeo
plakati
i vrištati
i grčeviti udisati
ustajali zrak
mog osobnog ureda
za ostavljene stvari


do kada ćeš me mučiti

ne daš mi ni umrijeti

zašto ?

Ninaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

možda mi se ipak
vratiš ?

Link
Link
Link
Link
Link
Link

Link
Link
Link

Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link
Link

Link
Link
Link








Sve mi je bilo jasno
Čim sam tog jutra pogledao tvoje sanjive oči
Znao sam da si i ti jedna od onih
koja Se u moje stihove uplete
I zauvijek zarobljena u njima ostaje

Divlji su konji galopirali tog jutra
Skriveni ispod naših svilenih plahti
A Vjetar je zapjevao na balkonu
O početku jedne nove ljubavi

Nismo se obazirali
ni kad je Zazvonilo zvono na crkvi
Ni kad su Žene u crnini
Umornim koracima krenule na poldanju
Mi smo letjeli .
Skupa.
Bez krila.

Link
Link
Link







Nadnevak 01.02.


Tog 31.1. ne sjećam se dobro
Niti koje smo to vino pili
Ni kako joj je bilo ime
Ni gdje me je usput
utrpala u svoj noćni raspored sati

No zapamtio sam
kako se stalno smijala
i svugdje je stizala
tog zadnjeg siječanjskog dana
penjala se preko mene
propinjala na meni
i uzimala me kad joj se prohtjelo
i bez pitanja
ali uvijek sa prekrasnim osmjehom

sjećam se kroz maglu
svjećica, čokoladne torte
i duge od pedesetak
mek donaldsovih balona
zavezanih za ručku noćnog ormarića

02.02…itd

i tako
ponekad s večeri pozvoni
i bez prethodne najave
krišku mjesečine donese
i nahrani njome moje
ljubavi gladno srce

Pitao sam
no Nikad mi nije htjela reći
Moja noćna vila
kako joj je ime
pamtit ču je zauvijek kao
djevojku sa Velikim
Osmijehom

Link
Link






dok sunce bude tonulo
u valovima dalekih mora
a noć zaogrtala zemlju
svojim crnim plaštem
oslobodit ćemo užarenu
vulkansku lavu
iz grotla naših strasti
i pustit ćemo je neka teče
pa neka vide i čuju
svi ti bolesni prosjaci ljubavi
krikove strasti tebe i mene
stopljene u jednu jedinu
rijeku podivljale magme

Link
Link
Link




plaši me ova tišina
noć mi se prišuljala
iza leđa
lagano na prstima.
osjećam njezin hladan dah
na vratu .
ogavan dah samoće ,
jer opet te nema.
opet sam sam.
nek je proklet dan
što je pobjegao
uplašen
crnilom noći.
i on me ostavio
na cjedilu
-samog,
kao i ti,
kao da to radite
u dogovoru .
želite da poludim
od samoće ,
i možda trunke tuge.

daj javi se
samo da ti čujem glas
daj dođi
otjeraj tamnu noć
svojim osmjehom
dodirni me
zagrli me
pa nek se rastopim
kao čokolada
toplinom tvojih bedara.
poljubi me u vrat.
lutaj usnama lagano amo tamo
onesposobi me
vrelinom daha svoga
razbij me u komadiće
i zgazi me
jer to ti ide tako dobro
majstor si u tome
dopustit ću ti sve
jer sve je bolje od samoće

Link
Link
Link




Volim kad čujem kako zviždiš
Dok ujutro odlaziš na posao
A Zvono na tvom biciklu mi poručuje
„Volim te stari uspavani mačore“

Nasmijem se
Okrenem na drugu stranu
Zagrlim tvoj jastuk
I tonući u san pomolim se
I pomislim
Udišući tvoje zaostale mirise
Bože
Čime li sam je zaslužio

Link
Link
Link









Ti si se spasila
bijegom
A ja moram dalje sam
Ovom okamenjenom pustinjom
Naše ljubavi
Jasno mi je
Ne mogu promijeniti svijet
Oko nas
- A Probao sam –
Samo onako kako si ga ti zamišljala
No ti si se uplašila starih zmajeva
bacila čarobni prsten i
sa barikada prva pobjegla

Morat ču eto
ipak predati položaj
I sa bijelom zastavom
Zabodenom usred srca
ušetati u nečiju tuđu priču
Možda će napokon taj netko
Napisati životu mom
Jedan ….sretniji kraj

Uvijek kad
Sklopim oči
Ona „naša“ pjesma
Uvijek suze prizove u goste
I uvijek čujem riječi
koje smo boreći se
sami protiv svih pjevali
dok su nam rušili
barikadu i snove
„U dobru i zlu
Ja bit ču tu... "

Link
Link
Link






Od ovih redaka
Mogla je i sretna pjesma ispasti
Ali sreću mi ne daš ni snivati
Molim te
Pusti me na miru
Da Hranim
svoje Snove gladne Sreće
Što imaš od toga
Da mi stalno po srcu plešeš

Zar misliš da je meni bilo Jednostavno
Kad si mi Rekla
(ispračajući me iz svog života)
da ne sanjamo iste zvijezde
da sam presiromašan
da bih udovoljio tvojim životnim potrebama
i da ćeš se zato radije
udati za doktora
tvojih godina

samo mi nisi ništa pričala
o ljubavi

zato
Pusti me na miru
Da Hranim
svoje Snove gladne Sreće
Što imaš od toga
Da mi stalno po srcu plešeš

a ne znaš ni jednu pjesmu
o ljubavi

Link
Link
Link






Mogao bih te jutros tugovati
Pada kiša i dan je ko stvoren za tugu
Ili bih mogao kupiti kartu za kino
I vrištati od smijeha
Pretvarajući se da si i ti sa mnom
Držeći zaljubljeno naslon stolice
Umjesto tvoje ruke

Mogao bih za promjenu
malo i ne misliti o tebi
Zureći u plafon, zaleći u kadu,
i trudit se okružen limom
spoznati cijelu bit svoga postojanja
ma, djelomično sam svjestan
da sam tek mrtva glista
koju si ubila svojim odlaskom
i ostavila da te strpljivo čeka
u ovoj boci formaldehida

A mogao bih misliti
(kao i uvijek) o tebi
Napisati ti pjesmu
Prišiti vinjakom osmjeh na lice
I ispitivati redom sve prolaznike
Ne bih li slučajno doznao
čija si i gdje si

Mogao bih i večeras ova 2352 lista papira
Napisanih ti ljubavnih pjesama
Strpati u staru jutenu vreću
I odnijeti je tvome ocu

Zima je već tu
Pa neka bar njega
Iz stare peći
Ogrije ljubav iz njih

Link
Link
Link





noćas moram smisliti način
kako da uhvatim vilu zvončicu.
sav očajan ,tražeći način,
pronašao sam objašnjenje
u jednoj staroj knjizi
o dječaku zvanom petar pan
postavit ču joj zasjedu
točno u ponoć,
tamo u Kavkazu
u polumraku ,
za stolom do vrata
da mi ne zbriše
ako primijeti klopku.
istrgnut ču joj torbicu
u kojoj čuva vilinsku prašinu
i otrčati ču
u prvu mračnu ulicu
posut ču se prašinom
i doletjeti ti na prozore

neču te buditi ,
ma samo ču te gledati
kako spavaš - moj anđele
a prije no što odem
na prozoru ču mila
crvenim kreolom nacrtati srce
ono će ti biti znak
da nisi noćas sanjala
kako ti ljubim lice
preko hladnog stakla