TKO ĆE DUŽE IZDRŽATI I KOLIKO ĆE OSTATI ? (bez vode pod vodom)

Vani naoblačilo i zahladilo, morati ćemo se lagano ubundati.

Link

Link

Link

Iako je preostao još Božićni ribolov ne vjerujem da ću OG izaći na vodu. Nema smisla uništavati riblji fond, neka rastu do slijedeće godine. Pipanje terena se pokazalo samo djelomično točno. More je ostalo pre toplo i jedino je pomogao mrak (bez mjeseca) kako bi kante bile napunjene.

Težina ribolovnog alata i pribora upravno je proporcionalna težini ulovljene ribe. Ovdje je vidljiv samo manji dio radi kontrašpijunaže.

Od riba uglavnom arbuni većinom porcijaši, pokoji fratar, lignje i hobotnice. Zanimljivo je bilo na pošti gdje smo naletjeli na okane koji su se jednostavno vješali na udice. Ulovivši dovoljno za friganje u dvadesetak minuta, napustili smo poziciju jer to ipak nije riba našeg nivoa. Radije smo marendali nešto ovakvoga dolje na slici.



Našlo se vremena vremena i za meditaciju uz cigaretu i piće. Ne zaboravite da je ovo niže slikano 14.11. oko 10 sati. Za ne povjerovati.


Zahvaljujući povoljnom zapadnjaku (maestralu) koji u ovo doba skoro da i ne stigne puhati od juga i bure, pošte smo brzo mijenjali koristeći se njegovom snagom.

Rezultati dovoljni jer svako je skoro imao ovakvu kantu s cca 12 kg miješane ribe, liganja i hobotnica (mogu vas i muljat, ali neću).



Kako i priliči brodu tvornici sav ulov je uredno zapakiran i termički obrađen zamrzavanjem jedino što se brodska škrinja pokazala premalena pa smo u pogon morali staviti još i mobilnu.



Koliko se žestice, vina i piva popilo i kako je moguće u mraku i po gustoj magli koja smanjila vidljivost na desetak metara (pitajte Bisernu koja ju je sjekla sjekiricom) navigati među sikama i otocima 9 sati, o tom vam neću pisati jer radi popijenog alkohola ne bi vjerovali u vjerodostojnost cijele priče i radi navigacije bi mogli pomisliti da smo putovali Enterpriseom iz Star Treka, a ne malenim kaićem.

Bitno, ostali svi živi, zdravi i naravno veseli s ugodno provedenim vremenom i napunjenih baterija.

Link

e pelpe, ti buš se načekal
(kao i mi svi drugi)

Link

Hebali vas izbori. Svojom galamom samo plašite ribe.

Link

Ploviti se mora, živjeti se ne mora (Navigare necesse est, vivere non est necesse)
Voljeti se mora.




U plovidbi još mogu skakutati po Iskrici, ali kad dođe vrijeme ribolova, onda me zaboravite.


Ovaj put pipanje terena, pošti, ribolovnih alata i pribora, ješki, morskih struja, ribljih navika.

Link

Za tri sata na pošti (br. 015) 9 kg arbuna, orada, lignji ..........od povlačenja bole ruke.
Bilo bi i više samo što se već brzo mrači, a pribor za mrak nije naštelan i potpuno je nepotreban.
Sve grize i napada kao ludo, a kažu nema ribe. Lažu.

U četvrtak, drugi dan bez mjeseca idem u ribolov na ispipane terene i zaboravljam Iskricu.
Mirno mi more, iako volim valove i vjetar.

Sada idem navezati tridesetak udica, do nedjelje dosta.

primijetih odavno (?), iako na to nisam obraćao ili posvetio posebnu pažnju, da ostavljanje komentara na nečijem zapisu i nije tako bezazleno.

Postoje dežurni, koji valjda u svojoj dokolici vode preciznu evidenciju kada, tko i kod koga što komentira. Iz toga izvode zaključke o ljubavima, urotama, klubovima, pristranosti, nastranosti, uvlačenju, vrijeđanju, poltronstvu i td i ts.

Zabole me kuda me svrstavaju i sa kime povezuju. Ako napišem da volim Sara teru, Vegu, Babu(ATS), Paske, Meiju, Pam (dalje neću nabrajati da nekoga ne izostavim) ....

Naravno da imam manje i više drage blogere. Kad mi neko od bloger(ica)a napiše da mu nisam poželjan sa svojim komentarima na njegovom zapisu ili mi briše komentare, poštujem to i ne dolazim joj/mu na zapis. Nema razloga da budemo svako svakom lijepi, dobri i simpatični i nemoguće je da se svi volimo (ako radi ničega onda barem radi konkurencije).

Sada bi dežurni mogli pomisliti kako mi mogu krvni neprijatelji na blogu biti jednaki. Jednostavno mogu. Kod Vege volim komentirati njezine sličice pokušavajući smisliti motiv zašto bi ja i s kojom porukom stavio takvu sličku? Na njezinom zapisu (iz života) isto volim ostaviti komentar slagao se ili ne s njenim stavom. Tko može odoliti Sari teri koja jednostavno bombardira blog, vuče za uši muškarce i žene kako bi ih izbavila od neznanja i stavila na pravi put, nekad je do boli istinita i iz svog ugla radi red na Blogu.
U njihov odnos ne ulazim jer su dovoljno velike da među sobom rješavaju stvari, ali se neću libiti bilo koju podržati ako mislim da je u pravu što opet nije znak da sam u njihovom „klanu“.

Na kraju ipak smo mi tu mala zajednica. Znam da ponekad neko nekome namjerno stane na žulj.
Npr. Rexisexy je super lik i zadivljuje me koliko može biti oduševljen svojom (pjesničkom) kiticom. Ako se i zakači na neku blogericu pa nije ju ubio i ista se može braniti i jednakom mjerom vratiti. Drugo je ako to izlazi iz svakog ukusa i zadire u nečiju realnu intimu. Kad se to desi dobije po nosu od svih.

Kada se s nekime ne slažemo u stavovima to ne znači da smo automatski neprijatelji.
Za mir u kući najbolja mi je izjava iskusne i prepredene, svim mastima premazane pognioči: volim vas :PPPPP

za Sara Teru (Mai Sarai)
Fred and Ginger, plešuća kuća (Tančící dům)

Kak se kod nas zagorci rađaju s malom maturom, čehi se rađaju s violinom pod pazuhom. Nisam sreo čehinju ili čeha da ne zna svirati barem jedan instrument ili da ne zna pjevati. Uglavnom u svakoj kući za minutu možete složiti bend.
Ako ta kuća nosi ime Fred and Ginger (Fred Astaire i Ginger Rogers) onda je dojam potpun. Iako tradicionalno vezani uz polku, valčik, marš, mazurku nisu im strani ni ostali svjetski plesovi kao ni muzika koja odzvanja gradom na svakom ćošku od Lidovky do Jazza.



zanimljivo djelo arhitekte naših korijena postao je simbol moderne arhitekture Praga. S dva restorana sa živom glazbom za mlađe (terasa) i starije (prizemlje) zgrada se stvarno ljulja. Iako se vlasnici zgrade stalno mijenjaju i traže odgovarajuću namjenu za istu, vjerujem da će se muzički restorani zadržati u njoj te da će Sara Tera (kao Pražanka u punom smislu) ili bilo koja druga iskrica zaplesati i time proširiti naše iskričarske teritorije.



Ja ću biti za šankom uz Budvar.

Link



mislim................
Ma imate k.... (a imaju i to! (od ovce/ovna))



Atmosfera, raja, jezik njihov meki, muzika, piće, slastice, jeeelooooo * * * * *
Ne da se opisat zato mi pomažu sličice „Čudesa od mesa“. Niti jedna mesnica se ne bi postidjela ovakvog frižidera. Iznenadila me ponuda svježeg i suhog mesa (svinjetina ni u tragovima) i bogata ponuda iznutrica (janjećih, telećih, goveđih) od mozga, brizla, jetrica, crijeva, bijelih bubrega...... Ponuda kajmaka i sireva ovčjih, kozjih, kravljih od svježih mekanih, iz mješine, polutvrdih, tvrdih, začinjenih kerefekima do dimljenih.
Način pripreme od kuhanja, ražnja, roštilja, saća (peka), do prženog, pohanog, mariniranog. Ne mogu nabrojati sve vrste predjela, jela, kamo li aperitiva, pića, pogotovo kolača jer bih napisao malu Bibliju. To treba vidjeti, doživjeti.



na ulazu restorana, kao da ste došli u mesnicu




I siti bi se pomamili na predjelo i aperitive servirane u ledenim kupeljima, da ne kažem kruh, lepinje svježe pečene, tople




dakle slijede čudesa od mesa i iznutrica, od bifteka, teleće potrbušine, brizli, t-bonsa do bjelih bubrega. Za 4Ž+2M, dva konobara jedva donijeli i smjestili na stol.......
Dalje je poezija......................
Da ne zaboravim cijene. Prema našim uvjetima, što i koliko dobiješ, prava sitnica (250 KM).



Atmosfera se jedva malo stišala uz mirisnu kahvu naravno uz cigarete. Pušenje mi je predstavljalo kulturološki šok jer su u svim restoranima, ćevabdžinicama, kafićima uredno posložene pepeljare i možete pušit gutajući npr. ćevape. I većina osoblja uredno puši pa i oni koji peku roštilj (možda to dodaje posebnu aromu mesu?).



kahva

Ne zaboravite da se uz gastro uživanje u Sarajevu da što šta lijepoga obići i vidjeti, pa i kupiti. Ako trebate najbolje ručno rađeno tijesto za kadaif, jufke ili najbolju pečenjaru somuna, mogu vam preporučiti.

Naravno da Budvar ne pije samo Budvar, već volim piti pivo sa područja gdje se nalazim.



Iznenađen sam njihovom ljubaznošću i željom da pomognu po bilo kojem pitanju.

Npr. na pitanje koliko mi treba do Mostara?
Uh bolan, gdje češ, imaš do tamo četiri sata. (???)
Kojim putem mi je najbliže?
Nemaš frke, vozi samo pravo!

Naravnoučenije: bez obzira što će vam sve pokazati i rastumačiti, uzdajte se use i u svoje kljuse (navigaciju)

Potvrdu...............

Jedno je traženje društva za zajebanciju, a drugo za ozbiljne stvari.
Za ove prve nam je nebitno bilo što o njima osim da se kužite u zeki i da vam je ugodno u
njihovom društvu (za ženske iskrice je bitno da društvenjak ima lovu i po mogućnosti da je
potentan o.a.)
Ovi drugi su problem.........

Probajte selektirati prema svojim željama (godine, visina, status, boja očiju ..........bla, bla, bla)
svoje potencijalno buduće partnere(ice) pa ćete vidjeti da od nekoliko stotina tisuća Iskrica
spala knjiga na 2 do 3 slova. I to još nije nikakva garancija da su te osobe realne jer vi najbolje
znate kako popunjavate svoj ili svoje profile.

Sada tek počinje mučan posao uspostave prvog kontakta i od jadna tri kandidata dobijete odjeb
od dva. Hahahaaa ostao je jedan(na) kojeg treba raskrinkati.
Kako je Iskrica puna „bisera“ (nisam mislio na bisernu, ona je unikat), makar vi mislite da je to
nepristojno, imate pravo od sugovornika(ce) tražiti sve privatne podatke ako vas veže zajednički
interes kao što su ozbiljna veza ili brak.

Svako muljanje u samom početku komunikacije uništava vezu jer otvara sumnju u iskrenost.
Zato se po tko zna koji put ponavljam, upitajte se koliko ste iskreni prema sebi i drugima.

Svi imamo pravo graditi svoju sliku o drugima na temelju naših saznanja do kojih dođemo na
bilo koji način, ali nemamo pravo pljuvati druge izmišljenim argumentima.

Da pojednostavim, čist račun duga ljubav (ako ju tražite i naravno međusobno kliknete).
S tog razloga tražim i dajem, sviđalo se to mom sugovorniku(ci) ili ne.

Evo blogerima jedna od potvrda koju možemo dati i tražiti.
(naravno da nebi trebala biti starija od 3 mjeseca)

POTVRDA

Pa da sada vidim koje šuše će mi sjedati na PVT ????

I ponesto o lijekovima.........

Ne zaboravite da se radi samo o legalizaciji uzgoja za medicinske svrhe, a ne za pušioničare.
Medicinski kanabis i lijekovi koji ga sadrže pacijentima dostupni od jeseni, tako kažu za RH. Moram pogledati u kalendar kada nam dolazi ta jesen?

Jbg danas kaj god dotakneš je ljekovito, a ljekova toliko ima da ih ne bi mogao sve nabrojati do kraja života.
Interesantno je da je svaki lijek sve učinkovitiji od predhodnog, a na svijetu se najviše potroši (ASA) acetisalna kiselina (cca 40.000 tona/godinu) lijek star cca 2.400 godina (kora od žalosne vrbe), farmacijski izoliran 1763.g. (Edward Stone), laboratorijski sintetiziran 1897.g. (Felix Hoffman) koji danas može svaka šuša pripremiti u šupi (sad sam tek skužio moju baku koja je hvalila Hoffmanove kapi i kombinirani prašak).

Mislim da se ni kanabis ne koristi ništa krače od ASA, pogotovo za aleluja situacije. Na mene djeluje blagotvorno, ali bez efekata izlječenja jer sam poseban medicinski slučaj. To ne znači da ne podržavam legalizaciju istog u medicinske svrhe jer znanstvenici i pacijenti tvrde da ima puno prostora za njegovu primjenu s jako dobrim rezultatima.

Uporaba kanabisa je jako široka osim u medicini tako i u prerađivačkoj industriji. Moji štigleci (češljugari) su najljepše pjevali kad su se nakrkali konoplje. Možda je ovo put obećan od predsjednice da ćemo za pet godina biti najbogatija država EU. Vrag bi ga znao. Ako ništa drugo naša propala tekstilna industrija bi mogla raditi bikinije (vidi sliku dolje) koji bi bili objeručke prihvaćeni u svijetu (muškim rukama).



Ja sam zaključio da za sada mogu solidno živjeti bez kanabisa, ali bez pive, kao što se vidi na donjoj slici, ne mogu se niti popišati, a kažu da pivo ne spada u medicinu već u prehrambene artikle (prije jela obavezno ogulite staklo kako bi došli do sadržaja i lakše gutali).



Zapis zaključavam za komentiranje jer bi me vučko mogao opet prijaviti adminima i mislim da nakon mog elaborata nemate što dopisati i komentirati jer je sažet i jasan.
Ako neko smatra da se tu ima još nešto za pisati neka otvori novi zapis da mu ja napišem ono što u mom zapisu još fali.

Hvala vam na razumijevanju.

nesto iz bakine kuhinje iz vremena kada se ni voda od kuhanja nije bacala, a priprema je bila brza i efikasna, svi sastojci u punoj snazi, jelo puno aroma okusa i mirisa.

sastojci:
voda, ulje (svijska mast, nikako maslinovo ulje jer to ulje nije medij za termicku obradu), cesnjak (bijeli luk), krumpir, luk, jaje (kokosje), brasno (T-400), sol, mljevena crvena paprika, ocat (kvasina), endivija (ili neka gorka salata), preprzeni kruh (tost) ako nemate specijalne kruscice koje izdubite i u njima servirate juhu, umjesto tanjura) i naravno domace pivo (Budvar)

priprema:
oguljen i nasjeckan krumpir na kockice kuhati u malo!!! zasoljenoj vodi
sitnije nasjeckan luk zarumeniti na ulju (ne da bude staklast niti karboniziran vec boje bordoa)

u tarionik staviti zlicicu soli, zlicicu crvene mljevene paprike, zlicicu ulja i tri reznja ociscenog cesnjaka. Tuckom tarionika dobro sve izgnjaviti da se dobije gusta masna homogena smjesa. Tu smjesu ubaciti u lonac za juhu i dodate par polukuhanih kockica krumpira koje protisnete s viicom.

kad je krumpir kuhan ocijedite ga i ubacite u tavu s przenim lukom. Vodu od kuhanja vratite na vatru i u nju nabacajte zlicom zlicnjake (brasno, jaje, voda, kap ulja, trun soli). Kada su zlicnjaci kuhani, procjedjene ubacite u tavu s krumpirom i przenim lukom. Tu smjesu dobro promijesajte kako bi se sljubila i dobro je ako se koja kockica krumpira raspadne jer ona lijepo poveze smjesu. Po potrebi samo dosoliti i ev. dodati malo crvene paprike.

Salatu oprati, sasjeckati na zeljenu velicinu i zaciniti prema zelji.

Vrucu vodu u kojoj se kuhao krumpir i zlicnjaci naliti u lonac za juhu s vec ranije opisanom pripremljenom smjesom, dobro promjesati i lagano prokuhati cca desetak minuta.
Juhu servirati u izdubljenim kruscicima koji se pojedu zajedno s juhom, ili naliti preko razlomljenog prepecenog kruha u tanjur.

Glavno jelo servirati uz obilje salate.

Da bi vam jelo jos vise prijalo, obilno zaljevati domacim pivom ili Budvarom (ako nemate budvara, proci ce bilo koji lager ili pilsner dvanajstica)

Dobar tek
Posveceno mojoj babicki (Bozena Nemcova, procitajte ako niste) koja vec dugo odmara i koja nije autor recepta kao ni ja.

(pisano na tabletu tako da sve jezicne i pravopisne greske nisu iskljucene)

Jadna od mojih “omiljenijih” riba za lov i jelo. No nije to sve. Uz ovu ribu postoje legende o nastanku njezina imena. Nastojati ću ukratko prepričati legende onako kako sam ih ja čuo od "znalaca" još kao dijete.

Sveta riba:
Sveti Petar, dok još nije bio sveti, bio je običan ribar (ribič). U njegovo vrijeme baš i nisu postojali nekakvi sofisticirani alati za ribolov pa je najčešće u isti išao bez ičega. Jednom mu se posrečilo rukom uhvatit veliku prekrasnu ribu koja je poslije obilježena za sva vremena. Zapravo mjesta koja je Petar dodirnuo prstima na tijelu ribe pretvorila su se u crne točke. Od tada svi šampijeri imaju na sebi dvije crne točke kao dokaz da su baš one izabrane od Sveca da se njima hrani (zato vi plebejci, koji ne cijenite sveto, nemojte ni pokušavati jesti ovu plemenitu ribu).

Božja riba:
Bog Zeus, u pauzi svojih sranja koja je priređivao Bogovima i ljudima, odluči se strmopizdit sa svojih oblaka (čitaj neba) malo na Zemlju među zemljane kod kojih i nije bio baš omiljen. Divlji i razuzdan kakav je bio, potjerao svoje konje upregnute u kočiju i forsirao ih u nebeskim zavojima
toliko da su im popadale potkove. Dok ih je sve našao i pokupio i s konjima bez potkova put do zemlje se jako odužio. Stigavši konačno na Zemlju, umoran, iscrpljen i gladan stane u selu tražeći pomoć da mu netko potkuje konje i da hrane. Zemljani su se, poznavajući takve bogove, maknuli s ulice i pozatvarali u kuće. Vidjevši da mu ljudi neće pomoći, iscrpljen i gladan ode do male uvale i legne na plažu da se barem malo odmori i razmisli kako da se vrati u nebo. Nije se još ni pravo izvalio kad iz mora izleti prekrasna riba (vidi sliku). Oduševljen njenom veličinom i lijepim oblikom, odmah zapali vatru i ispeče nesretnu ribu. Bješe to božanska gozba od prekrasnog mekanog mesa i zanosnih mirisa. Zeus se začudi kako tako slasna riba ima tako velike i oštre kosti. Kada je kosti malo posložio, vidio je da kosti sliče kovačkom alatu. S gornje strane glave uzme hvataljke (mašice), s vilice čekić, s obraza nakovanj, a od bodlji posloži čavle. Uzme otpale potkove i sa svim potrebnim alatom od kostiju potkuje konje. Povratak u nebo s tako potkovanim konjima nemjerljivo kratko je trajao (poput munje). Od tada je Zeus ribu koja ga je spasila prozvao svojim kovačem. Dokaz: latinski naziv - Zeus Faber.



Za takvo što treba sveta priprema:



Božanski je uhvatiti nešto ovakvoga:



Neću Vam napisati najbolje recepte za pripremu ovakvog božanstva jer Vi to ne zaslužujete.
Imate Google.

https://www.iskrica.com/weblogs/post.php?web=20525&log=475858#comments

Link
Link
Link
no comments

neka Vam barem ovi dani prođu u miru, veselju, ljubavi.........

Za one koje(i) vole filozofirati i velike riječi.
A sve je tako jednostavno i jasno.

Link

c/p
Istina je da su kardiovaskularne bolesti najčešći ubojice, a epidemija se proširila cijelim društvom. Također je istina da su ove bolesti većinom nepotrebne i s lakoćom bismo ih mogli izbjeći. Svake godine zbog bolesti srca u svijetu umre gotovo 18 milijuna ljudi. No prava epidemija koja pustoši našim planetom uzrokovana je dubokim osjećajem otuđenosti, usamljenosti, beznačajnosti, nemoći, besmisla ... Ljudi su nesretni pa se tješe premasnom, preslatkom ili preslanom hranom, alkoholom, duhanom...
Za nesretna srca postoji samo jedan lijek koji ne proizvodi ni jedna farmaceutska tvrtka a to je – ljubav! Ljubav koju pokazujemo kroz prihvaćanje, poštovanje, opraštanje, suosjećanje, dodire.

Ljudi smo i društvena smo bića. Tijekom milijuna godina brinuli smo se jedni o drugima, voljeli jedni druge... Zajedno smo živjeli. Trebali smo jedni druge.
Danas su druga vremena. Ubijamo jedni druge zbog nafte, vode i nizašto ... Mrzimo se, tučemo i ubijamo samo zato što netko drugačije osjeća, misli, moli ili vodi ljubav. Nemamo vremena za rodbinu, za prijatelje, za poznanike. Nemamo vremena za sebe. Još, više, veće... više novaca, veći auto, bolja kuća. Imamo svega previše, a nemamo ništa što nas čini sretnima. Usamljeni smo, sami, tužni, prazni. I tu prazninu ispunjavamo hranom, alkoholom, drogama ili nekim drugim oblikom bijega od besmislenosti vlastita bivanja. Gladni smo ljubavi, a tu glad može zasititi jedino ljubav.

Nitko ne želi posljednje trenutke na ovom svijetu proživjeti u novom automobilu, pred divovskim televizorom, uz pametni telefon. Posljednje sate želimo provesti s nekim kome ćemo reći: “Volim te. Želim ti sve najbolje. Oprosti ako sam te ikada povrijedio. Bilo je lijepo. Sve će biti dobro.” Posljednje minute želimo provesti s nekim tko će nas držati za ruku i reći: “Volim te. Bio si mi jako važan. Mnogo si mi dao. Oprosti ako sam te ikada povrijedio.” A nakon toga, i prije nego što se srce zaustavi, osjetimo unutarnji mir, savršeni mir znajući da je naš život imao smisao. Postanemo svjesni da za sobom ostavljamo ljubav – jedino što je i vrijedno ostaviti.

Ne trebamo čekati taj posljednji trenutak. Učinimo to danas. Za zdravlje svojeg srca. Neka nas ljubav učini sretnima. Pokažimo nekome da ga bezuvjetno prihvaćamo, razumijemo i podupiremo, da je za nas važna osoba. Možda ćemo tako nekoga podsjetiti da pokaže nama koliko smo mu važni, da nas bezuvjetno prihvaća i podupire. Ti osjećaji međusobne pripadnosti, sigurnosti, sućuti i važnosti stvorit će čudesnu kemiju u našim tijelima koja će koristiti našem srcu.

Davanje i primanje ljubavi čini nas zdravijima i sretnijima, a životu daje smisao. Kad volimo živjeti, tada ćemo se pobrinuti i za sitnice kao što su zdrava hrana, više kretanja, manje otrova.

Uživajte zdravo – svaki dan, a ne samo 30. rujna kada je svjetski dan srca.

Iskrica i WC su jeduna mjesta gdje se i najhrabrije(i) useru. Sreća, nisam hrabar i ne hodam usran.