Zozine crtice

Prije nekih mjesec dana sam napisao weblog  pod naslovom "ovo je moj zadnji weblog" i napisao kako sam ovdje pronašao ljubav svog života. E pa nije bio zadnji weblog! Evo me vratio sam se. Ali nije ono što vi mislite! Tip koji je napisao da ću se vratiti samo zbog webloga, imao je pravo. 
Moja ljubav je upravo pored mene. Želimo s vama podijeliti našu sreću i pružiti nadu onima koji su izgubili nadu da će jednoga dana imati toliko sreće kao mi.
Ljubav je rasla nevjerojatnom brzinom i raste i dalje sve brže i brže. Iza nas je tek mjesec dana veze, ali se taj mjesec čini kao 10 godina i više. Nevjerojatno. Da mi je netko prije mjesec dana rekao da je tako nešto moguće, nasmijao bih mu se u lice i odmahnuo rukom.
 ---- Zozo ----
 
Ja sam ovdje završila iz čiste znatiželje. Friendica se prva prijavila pa me zaintrigiralo. Krenulo je kao čista zeka peka. Moj Zozo poslao mi porukicu, ja odgovorila, pa otišli na chat. I eto nas zaljubljenih do neba!!!!!!!
Ovo je nevjerojatno!!!!! Nakon silnih godina života u zabludi našla sam LJUBAV SVOG ŽIVOTA! Zozo je MR.PRAVI!!!!
 ----Alma----
 
Sad pogledajte naše profile i vidjet ćete jednu lijepu slikicu.Nickovi su depol i zozo77

Našao sam koga sam tražio. Iako niti u snu nisam mislio da ću je naći baš ovdje, ipak sam se potajno nadao. Ušla je u moj život tiho i ispunila mi snove. Pozdrav svima!

Nevjerojatno kako su samo rijetki shvatili da moja crtica o Azri zapravo nije bila samo o Azri. Azra je u biti sekundarna tema u priči. To valjda znači da drugi puta moram malo bolje posložiti tekst :)

Jeste li ikada slušali Azru?
Po mnogima jedan od najboljih hrvatskih bendova svih vremena nastao u doba novog vala ostavio je traga na mnogim glazbenicima, ali i na mnogima koji su glazbu isključivo samo slušali i upijali. I ja sam jedan od takvih. Iako imam dvije gitare i ponekad odsviram nekoliko pjesama na nečijem rođendanu, niti približno se ne smatram glazbenikom. Međutim Azra je obilježila moj život nakon dvadesete. Na prvo slušanje prokomentirao sam nešto kao "kakvo je ovo dosadno sranje i zašto taj tip toliko zavija?". Jedan od mojih najboljih prijatelja nije vadio "Ravno do dna" (jedan od najboljih live albuma Azre) iz kazića u autu. Često smo se vozili skupa i ja sam silom prilika slušao Azru ne želeći upropastiti doživljaj glazbe u kojem je prijatelj očito bezgranično uživao i usput i sam pjevušio. Nakon drugog ili trećeg preslušavanja nabavio sam i ja "Ravno do dna". Preslušao sam taj album još jednom od početka do kraja i skužio da mi fakat ne leži. Kopkalo me to što je moj prijatelj imao istančan glazbeni ukus i ako on kaže da nešto valja, onda to fakat nekaj i vrijedi. Poslušao sam vražji album još dva puta i tad me pogodilo. Kao grom iz vedra neba direktno u uho. Repa koja je godinama rasla u mom uhu ispala je van, a Azra se nalijepila na bubnjiće i tamo ostala do danas. Nevjerojatno kako čovjek neke stvari shvati tek nakon duljeg vremena. Valjda sam spor, ne znam. Zahvaljujem Bogu (i prijatelju) što me pogurao da još koji put poslušam Azru. Navukao sam se kao na tešku drogu. Iako sam rođen tek 77. i u vrijeme Azre bio tek na početku osnovne škole, s neopisivim užitkom ih slušam i dan danas. Nikada nisam čuo Azru uživo (barem ne sa Štulićem).
Slušajući Azru, dvije su me pjesme mislima odvukle ka Iskrici. Dok pregledavam razne profile, čini mi se da se ovdje kristaliziraju dvije osnovne skupine ljudi. Jednima je dosadno i kao da pjevuše A šta da radim. Drugi su prešli 30tu ili 40tu i postaje ih frka kako nikada više neće pronaći ljubav, biti sretni, uživati u životu. Oni od njih koji vole Azru sigurno ponekad pomisle Teško vrijeme za matore prijatelju moj. Iako samog sebe ne mogu smjestiti niti u jedne niti u druge, suosjećam s njima jer nije im lako. Zamislite da Vam je Iskrica jedna od glavnih dnevnih preokupacija ili, još gore, da ste na Iskrici jer mislite da ste prestari za izlaske, tulume, sport i druge zanimacije. 
Postoji beskonačno puno stvari koje čovjeku mogu ispuniti dan. Dan za danom, tjedan. Tjedan za tjednom, mjesec. Mjesec za mjesecom, malo po malo i teče lagano ovaj naš život. Ispuni dan i ispunio si si život, a onda više nema A šta da radim 
Za sreću nikada nije kasno! Stariji ljudi su obično zreliji i iskusniji. Njihove ljubavi su dublje i iskrenije. Vidjeli su puno toga i iskusili sve i svašta. Zar to nije samo po sebi dovoljno za samopouzdanje i užitak u danu i životu? Spoznaj svoje vrline, svoju snagu i superiornost! Bez obzira u čemu ih pronašli, nestaje zauvijek ono Teško vrijeme za matore, prijatelju moj

Primio sam danas jednu poruku koja me zaintrigirala da napišem nešto na temu upoznavanja preko Iskrice. Poruka je stigla od jedne mlade dame, a dama između ostalog kaže ovako: "ako ovdje pokušavaš naći curu, radije odi van i sigurno ćeš ju pronaći vrlo brzo, a osim toga odmah znaš kako izgleda". Na prvu loptu, ovako bih i ja reagirao još prije 2-3 mjeseca kada sam gotovo isključivo preko izlazaka upoznavao djevojke. Međutim već duže vrijeme mi je taj način upoznavanja poprilično dosadan. Scenarij je najčešće ovakav: ugledam mladu zgodnu curicu, priđem joj, progovorimo nekoliko rečenica i najčešće razmijenimo broj mobitela. Nakon toga o njoj znam vrlo malo, gotovo ništa osim da dobro izgleda. Nađemo se jednom-dvaput pa možda i više puta. Nakon toga se obično razočaram jer ispod umiljate fasade često nema puno toga interesantnog i privlačnog. Na prijedlog nekoliko prijatelja prijavio sam se na Iskricu jer, kako kažu, tamo je cool, tamo je ekipa. Bio sam pun skepticizma jer nikada prije nisam koristio chat, a kamoli upoznao nekoga na taj način. Moja prva reakcija je bila otprilike "ja da idem upoznavati nekog preko Interneta?! Pa kaj je tebi? Si ti normalan?". No, znatiželja je ubila mačku, ali i mene nagovorila da se ipak prijavim. Vrlo brzo sam shvatio da Iskrica funkcionira na vrlo osebujan način. Možeš saznati masu stvari o osobi prije nego dođeš pred barijeru fizičkog izgleda. Kako je to jedna curica jednom lijepo rekla "upoznat ćemo se tek kada saznam sve detalje o tebi. Od toga kako ti se zvala prva ljubav pa sve do broja cipela". Mnogi će sada reći "OK, ali ak' ti se ne sviđa fizički, ništa od romanse". Potpuno se slažem, ali ovo nije baš crno-bijelo. Događalo mi se da mi se osoba fizički uopće ne sviđa na prvi pogled pa mi se svejedno nakon nekog vremena svidi zbog svojih drugih osobina. Svidi mi se dovoljno da se zaljubim! Barijera fizičke ljepote postaje puno tanja nego u nekom klubu, bircu...ili wherever. Ne znam što vi mislite o tome, ali na pitanje "To iskrica or not to Iskrica" ja odgovaram "to Iskrica".
Postavlja se tu i niz drugih pitanja. Cure su obično vrlo skeptične. "Što ako je lagao u profilu? Što ako je ružan? Bolje da se nikad ne nađemo, za svaki slučaj. Sigurno je sigurno!". Slažem se da je i to vrlo lako moguće. Međutim što te sprječava da mu kažeš "ok, našli smo se, popit ćemo kavu, ali jednostavno nisi moj tip" i razilazite se šutke i u miru.

Neki dan sam pročitao jedan nevjerojatan profil. Radi se o profilu jednog mog poznanika. To valjda jedan od najiskrenijih i najotvorenijih profila na Iskrici. Pitate li se kako to znam, reći ću Vam da je čovjek stvarno iskreno napisao gotovo sve važno o sebi, ali i o tome što očekuje od osobe koju će eventualno putem Iskre upoznati. I tako on piše da je u banani, da je isfrustriran do bola, iskompleksiran do jaja, mršav, iritantan, dosadan, ovo, ono... i tako unedogled. Niti jednu jedinu vrlinu nije napisao, barem ne direktno, iako ih ima masu, a da toga možda nije niti svjestan. Sve ovo mi se možda ne bi učinilo nevjerojatnim da na jednom mjestu nije napisao kako od žene očekuje nevjerojatno puno i da ot toga ne odstupa niti milimetra. A napisao je stvarno štošta. Ona mora biti ovakva, onakva...rječju savršena. Pitam se da li je moj poznanik ikada čuo za riječ tolerancija. Ako već imaš hrpu mana (ili barem misliš da ih imaš), dopusti i drugima da ih imaju i podnesi ih stoički kao i mi ostali.
Nitko nije savršen! Čak niti najljepša, najpametnija, najzabavnija, najšarmantnija i sve ostalo naj osoba koju poznajete nije savršena. S druge strane gledano, kada bi i pronašli savršenu osobu, ispalo bi da je užasno dosadna već zbog same činjenice da je na njoj sve perfektno i "po špagi". Mane nas čine ljudima i ističu da smo stvarni. Osobno, volim kad netko ima barem jednu, onak malo jače istaknutu manu jer u tom slučaju znam da se neću probuditi i žaliti za time što sam samo sanjao savršenu ženu. Ako ima mana, onda je vjerojatno stvarna.
A što se mog poznanika tiče, ima on hrpu vrlina. Jedna od najvećih mu je ekstremna iskrenost. Mnogi će sada reći da je to zapravo mana jer često puta možda i ne valja biti brutalno iskren, ali za mene je to jedna od najljepših i najvažnijih ljudskih osobina. I ako se vratimo na priču o toleranciji, neiskrenost je jedna od rijetkih stvari koju nikada ne toleriram.

Koliko ste se puta probudili rano u jutro oko 7 ili 8, a da Vas posao ili nešto drugo nije natjeralo na to? Velika većina ljudi jedva čeka slobodan dan da zakrmi do podne. Ima hrpu studenata koji uopće ne idu na jutarnja predavana samo zbog toga da odspavaju sat-dva dulje. To je fakat velika pogreška, a reći ću Vam i zašto. Dan je najljepši u jutro! Koliko puta ste vidjeli izlazak sunca, ali ne prije već poslije spavanja? Sat-dva nakon što svane, dok je Sunce još nisko iznad horizonta, ponekad imate feeling kao da ste još u snu kad vidite kako se tanke zrake Sunca stidljivo probijaju kroz krošnje stabala. Najbolje je u proljeće, kada još nije prevruće, a niti prehladno, iako i zima ima svoje jutarnje čari. Jeste li ikada vidjeli ranojutarnju izmaglicu nad Maksimirskim jezerom? Najljepši prizor u svemiru! Zamislite situaciju: ljeto, 5 u jutro, nije još vruće jer je čitavu noć padala kiša koja je spustila temperaturu, vedro je, u jezeru je voda topla pa se isparava na jutarnjem suncu. Pa tko bi još poželio spavati do 12? Ja sigurno ne.