Godot samo što nije

I samo tako, jedna whatsapp poruka, par rečenica, pokoja floskula i sve je gotovo. A toliko puta smo razgovarali do duboko u noć uz čašu vina. Raspravljali smo mnoge stvari i kužili svijet...

I ne, nije do tebe. Sa tom pošasti lakoće dolaska i odlaska ne srećem se prvi put. Svaki put je to isti ciklus, iste priče, ista uvjeravanja. Ista objašnjavanja u noćnim razgovorima kako sam ja divan no samo je problem što do sad nisam sreo onu pravu.

A ti si prava.
Do poruke na whatsappu a onda će neki slijedeći noći razgovor uz čašu vina sa nekom slijedećom pravom doći do zaključka kako sam ja divan i nezrelo je prekidati preko whataspp poruka i kako eto sad tu butelju sa mnom napokon dijeli ona prava.

Da znate da sam se već počeo pomalo plašiti natpisa po profilima: "Ja znam što želim".
Nekako nikako da mi to neka pokaže u praksi.
Nekako danas me želi a sutra pak ne.
Ne znam, čini mi se da se sve to zajedno pretvorilo u tako površno prihvaćanje svega, idemo se voljeti do neba ali do srijede.
Tad ću se predomisliti.
Jer eto to je danas tako.

Postalo mi je nepodnošljivo lako sa sadašnjom pričati kako je prethodna bila neprava...

"If you want a lover
I'll do anything you ask me to
And if you want another kind of love
I'll wear a mask for you
If you want a partner, take my hand, or
If you want to strike me down in anger
Here I stand
I'm your man"

Link

Morao sam na trenutak zastati i uživati u prizoru ispred mene. Uživati u ljepoti koja se nalazila samo par koraka ispred mene. Coco Chanel bi zasigurno na prizor koji sam gledao rekla: da! To je ta mala crna haljina koju svaka žena treba imati!
Kratka crna haljina bez rukava lijepo je ocrtavala tvoju liniju isklesanu vježbanjem i trčanjem. Tvoja crvena kosa i žarko crveni ruž savršeno su se uklapali uz crnu boju haljine. Crveno-crna kombinacija savršenstva.

Par slika koje će obilježiti jednu prekrasnu večer provedenu u Budimpešti. Jedno toplo ljetno večer uz malu crnu haljinu, butelju Tokaja i fine steakove uz ples plamena svijeća po našim nasmiješenim licima. I opet je žamor gostiju oko nas bio savršena zvučna kulisa za naše neobvezno čavrljanje i komentiranje tri različita steaka koje smo odabrali i različite umake koji su nam posluženi uz njih.

Uživao sam u svakom trenutku te večeri, u tebi, tvom osmijehu, tvom glasu... Zapravo je lako shvatiti Claptonovu "Wonderful tonight" kad doživiš jedno lijepo večer u lijepom društvu u predivnom restoranu.

Žao mi je što nisi mogla čuti šum vode u fontani u sred dvorišta u kojem je bila terasa restorana. Jedna dodatna dimenzija cjelovite slike za koju si ti na žalost zakinuta.

Hvala ti na ljepoti i na jednoj lijepoj uspomeni.



"It's late in the evening; she's wondering what clothes to wear
She puts on her make-up and brushes her long blonde hair
And then she asks me, "Do I look all right?"
And I say, "Yes, you look wonderful tonight.""

Link

Mala terasa malog cozy restorana u sporednoj uličici u samom srcu Budimpešte bila je kao stvorena za započeti dan. Tek tu i tamo bio prošlo koje vozilo iako je je 9bar u samom centru grada no pješaka je stalno bilo i prolazili su svojim putem. Njihovi razgovori davali su poseban štih zvučnoj kulisi koja je bila potpomognuta zvucima automobila kojih je bilo pregršt u glavnoj ulici.

Za doručak smo izabrali dva sendviča sa bagel pecivima, velike šalice kave i kroasane koji su, to slobodno mogu reći, bili najveći kroasani koje sam u životu vidio. Zapravo, o tome sam poslije razmišljao, njihova namjena i je da budu obrok za doručak a ne usputni zalogaj.

I opet sam uživao u ritmu i zvucima grada, u tvom društvu, u gradskoj vrevi, žamoru ljudi...Ne mora se nešto posebno dešavati niti nešto posebno razgledavati. Ljepota trenutka je u toj slici, moža i za kakav turistički spot ili plakat, dvoje ljudi na maloj cozy terasi okruženoj starim zdanjima oručkuju svoje bagele i pijuckaju kavu. I pričaju. O snovima.

A život nisu snovi. Život je realnost u kojoj nas životni putevi ponekad vode u različitim smjerovima no slike nam uvijek ostaju i ja sam zahvalan na njima. I sretan zbog njih. Sa smješkom na licu idem dalje svojim putem. Dijeliti bagele s nekim drugim. I slušati ritam grada.

"Vece ne mirise na rakove i skoljke
mesec je bleda fleka boje cimeta
uzimas cipele za setanje kroz snove
ulica voli ritam tvojih koraka"

Link

Završio sam sa slaganjem pizza rolica i sad su se već pekle u pećnici. Već se počeo njenom malom kuhinjicom širiti prepoznatljivi miris origana a mi smo ćaskali uz čašu vina. Ostalo nam je malo od sinoćnje butelje. Obavezno uz večer otvorimo novu butelju i to stalno iskušavajući nove uratke vrlih hrvatskih vinara.

Uz čašicu mi je pričala kako ona ne bi imala živaca poput mene tako pripremati večer a posebno ne na tavi pržiti tri ture gljiva. A meni je to bio užitak. Gomilu šampinjona narezati na malo deblje kriške i onda te kriške malo popržiti s jedne i sa druge strane sve ručno okrećući. Znam, treba vremena ali rezultat je bio sjajan jer se nakon prženja gljiva u tavi našla pasta od rajčice pa luk pa puna čaša konjaka pa vrhnje za kuhanje i kad se to sjedini i dovoljno zgusne ide pasta, prethodno popžene gljive i puna šalica peršina a možete dodati i bosiljka.

Volim kuhati za nekoga. Ima ta opciju i u profilu no nije stvar toliko u samom kuhanju koliko u tom provođenju vremena skupa u kuhinju i sitnom ćaskanju o svemu, svačemu, smislu života, cijeni vina u lidlu i ljudskoj gluposti. Sjedni, odmaraj, popij čašu vina, pričaj mi, ja ću skuhati...

A pizza rolice su bile famozne! To je toliko jednostavno jelo a tako sočno i ukusno i brzo gotovo da se ne može fulati. Bio sam ponosan na sebe kao neki dječarac. I vrijeme nam je opet proletjelo u hipu premda sam taj vikend ostao dan duže. Iskreno, kad ti je lijepo vrijeme uvijek proleti i taj dan više kao da nismo niti osjetili.

I kao i obično otpratila me na bus. Uvijek je to radila. I uvijek me je čekala na busnoj. Nikad joj to nije predstavljao problem, naprotiv. Uvijek sam imao dojam da uživati u tom čekanju i tim ispraćajima. Ispraćaj i je poput neke točke na i cijelog vikenda, šlag na tortu, obećanje da se vidimo opet...

I nisam pravo niti krenuo a već smo tipkali o planovima i susretima koji slijede. A slijedila su dva koncerta, jednu subotu jedan a slijedeću odmah drugi i dogovarali smo se oko njih i nabrijavali kako će biti super. Dobra mjuza, pokoja čaša piva i ona pored tebe...ne treba puno za sreću.

Naravno, tipkanje se nastavilo i par narednih dana i onda jedan dan stalo. Samo par dana poslije tog vikenda...
Nismo pretjerivali s tipkanjem dok smo radili ali smo ipak tipkali. Do tog dana.
"Ček da dođem doma pa ti tipkam"...
I došla je doma.
I tipkala.
A nije ni trebala.
Znao sam.

Još jedan grob na groblju ljubavi u pokušaju. Nedokučivo mi zašto ali nebitno. Nikakvo objašnjenje niti bilo kakva spoznaja ne bi promijenilo činjenično stanje. Ako ne ide bacimo cvijet u raku i idemo dalje. Cijeli red na groblju još uvijek čeka da bude popunjen...

Link

Sa zanimanjem si promatrala plakate u izlogu kina mada nisi znala riječi mađarskog. Pažljivo si išla od plakata do plakata i gledala slike glumaca, njihova imena i riječi ispisane na nama nerazumljivom jeziku. Fascinirala me ta tvoja opčinjenost i zapravo zaljubljenost u pisanu riječ.

A ja sam se neprimjetno udaljio i promatrao te u toj tvojoj zaljubljenosti. Toliko te zaokupilo tih nekoliko plakata da nisi ni primjetila da sam se udaljio. Iskoristio sam to da te promatram, da te gledam, da upijam tvoju figuru i da osjetim tu tvoju ljubav i za pisanu riječi i za kino i za kazalište. Primjetih, bilo je tu par i kazališnih plakata. A mislim da je bio i pokoji balet. Još jedna tvoj ljubav.

Bilo mi je lijepo promatrati te i osluškivati žamor grada oko nas. Nekako mi je zvučna kulisa grada davala jedan poseban štih tvom pažljivom proučavanju plakata. Kao da je režiser prilikom snimanja kadra djevojke ispred kina rekao uredniku glazbe: želim zvukove užurbanog grada kao kontrast djevojci koja si je uzela vremena pažljivo pogledati plakate. Ona je ta za koju je vrijeme u tom trenutku stalo.

A ja sam bio nijemi promatrač tog prizora. Za mene je to ljepota života. U svom tom ubrzanom životnom tempu, trci za ovim i trci za onim, žurbi na posao, žurbi s posla, žurbi u trgovinu, žurbi na vlak...ti si stala i promatrala plakate kina u Budimpešti...Plakate na jeziku koji nisi razumjela. I ja sam te razumio.

"Razgovaraš ni mnogo, ni malo
sve onako slučajno
igra svjetla u tvojoj kosi
naizgled lijepa si"

Link

Doista, ponekad pomislim da možda koncerti i nisu više za mene jer jutra koje slijede su s godinama nekako sve teža, umornija, mamurnija...Ali teško je odoljeti pozivu žive svirke, tonova poznatih pjesama, ritma gomile koncertnog prostora. Uvijek me doziva, mami, provocira, izaziva i uvijek popustim.

I jutros se kasno probudih lagano mamuran i sa laganom glavoboljom nakon još jedne žive svirke odličnog banda koji je preko tri sata neumorno nizao najveće hitove nikad prežaljenog Đorđa Balaševića. Dečki su dali sve od sebe i odradili odličan posao a to se najbolje vidjelo po raspleasnosti i raspjevanosti svih nazočnih. Priznajem, i sam sam malo promukao premda Balaševićevi hitovi i nisu onaj tip mjuze na koju ćeš potrošiti dobar glas testirajući koliko decibela možeš proizvesti u pokušaju nazovi pjevanja.

Balaševićevi hitovi su nešto što me uvijek vraća u neko vrijeme kad se drugačije disalo, drugačije disalo, drugačije voljelo. Čak i tad je otpjevao i odsvirao ono što me možda i najviše dirnulo sinoć, "Neki novi klinci". Sjetna pjesma o djetinjstvu kojom se i ono vraća u neka svoja drugačija vremena, nevinija, možda sretnija za njega. No primjenjiva je za puno toga. Svi mi vidimo neke nove klince na nekim mjestima gdje smo nekad mi bili.

Možda je i za koncertne prostore vrijeme za neke nove klince?
Neka, ipak, neka se još malo strpe.
Imam kartu i za slijedeći svirku na istom mjestu.

Link

Uživao sam u prvim jutarnjim zvucima usnulog grada u subotnje jutro. Odmah preko puta našeg apartmana nalazi se super market u koji su prvi jutarnji dostavljači dovozili svježe namirnice a ulicom oko njih par ljudi se polako kretalo svojim putem. Sa trećeg kata imao sam lijepi pregled na dobar dio ulice i pogled na sami centar Budimpešte.

Slušao sam je kako u krevetu ima mojih leđa ona glasno diše sanjajući tko zna kakve snove. Možda snove o Balaševićevoj pjesmi, možda mene, možda nešto lijepo...Balaševića obožava a zajedno smo zavoljeli Budimpeštu pa često spominjasmo i stihove njegove pjesme..."Ma gdje ćeš naći ovakvog momka za te pare..:"

A zapravo je cijela tajna uživanja u putovanjima sažeta u jednom od savjeta Anthonya Bourdania koji je rekao da često griješimo pokušavajući što više toga vidjeti i doživjeti kad negdje putujemo. Naprotiv, pogledajte ono što želite, pojedite dobar obrok sa lokalcima, prošetajte se gradom, vodite ljubav, uživajte...

I poslušali smo ga.
Uživali smo u vibri grada, upijali žamor ljudi oko nas, šetali se ulicama diveći se arhitekturi, uživali u okusima malih, nerazvikanih, restorana i caffea...
Nikad tako nisam doživio niti jedan grad, niti jedno putovanje, niti jedno jelo.
Kad naučiš doživjeti vibru grada u svoj svojoj ljepoti tek tada spoznaš što je lijepo provedeno vrijeme na putovanju.

Ponekad mi je žao što nisam toliko vješt da doživljeno pretočim u riječi na najbolji način no želim to podijeliti.

A na kraju ipka ima momaka, i boljih, za te pare...
No Budimpešta će uvijek ostati sa mnom.

Link

Mom umu je trebao samo djelić sekunde da shvati pitanje i složi odgovor...

Da,želim te poljubiti odmah tu,na ulici,u autu,pored auta,na parkiralištu,u dućanu,u kafiću,na hodniku,u čekaonici,u dnevnom boravku,u parku,na katu,u prizemlju,u liftu,na stepenica,na kauču,na klupici,na biciklu,na pješačkoj stazi,u tramvaju,u vlaku,u autobusu,na brodu,na drvetu,ispod drveta...

Da,želim te poljubiti polako, brzo, plaho, sramežljivo, strasno, iskreno, bojažljivo, strašljivo, poput povjetarca, snažno, nježno, muški, tinejđerski, drhtavo...

Prošaputah:"Da,želim te poljubiti..." ❤