Bez slike i tona...samo mašta.

Sere.nada. Link

Zaključak je vrlo jednostavan . Od romantike možeš samo ostat posran. Taman raširiš ruke , zaploviš i evo ga. Nađe se neki galeb da te posere.
Neš ti samo tako !
Ima riba u moru i sve su iste . I galebovi su isti. Princip je isti.
Samo su posljedice različite.
Dođe vrijeme kad samo odmahneš rukom .. još mu zahvališ na tome... i ploviš dalje...

Link

Sve mi je ravno... do svemira.

Link

Al, nešto se mislim ovako...dobro je meni doći ovdje na blog , zekati se..čitati , slušati muziku, bljuzgati komentare suvisle i besmislene.. PVT je usputna stanica bez zadržavanja , što smo htjeli saznati saznali smo , iznenađenja nema. A i prežvakano već sve, bar mi koji smo tu duže znamo to.
E sad da ne bude samo gubljenje vremena za vrijeme radnog vremena i kuhanja ručka ,trebalo bi to malo osvježiti.
Padne mi na pamet ideja , da bih mogla spajati parove na neviđeno. Poprilično mogu procijeniti ljude i spojiti ih u dobar par. Što za sebe mi nikad nije uspjelo , al to je neka druga priča, nebitno sad.

Prvi pokušaj.

Zgodan udovac, radno aktivan , ima svoju firmu, 65 g, dobro situiran , ima love, vrlo galantan , šarmantan, kuća na moru/ apartmani, društven i ugledan građanin, nije na iskrici , Istarska župa.
Njemu bi odgovarala jedna slobodna žena , cca 50 g na dalje , ne nužno ljepotica , ugodna oku, od koje ne očekuje da mu čisti, pere i glanca već da s njim provodi slobodne vikende , praznike, godišnje odmore i da je ugodna u društvu, ne živčana i opterećena kojekakvim glupostima, tipa - svojih godina , kg, statusom , zdravljem i family.

Ima li ovdje takva žena koja bi htjela upoznat ovog šarmantnog čovjeka?

Odmah da kažem tko ne ulazi u uži krug:

-Pamela otpada , premlada je i prelijepa .
-Meija zauzeta.
-Pasemi prepametna , bojim se da bi se osjećao ugrožen kraj nje.
-Cyberlady sanja o vilenjacima, čovjek pun love ko brod , jbe se njemu za vilenjacima.
-Belissima mi neš mutna , ni sim ni tam.. ne znam što traži.
-Mai bi ga isprepadala svojim orgazmima, prežestoka , ne dolazi u obzir.
-Vrbica sva u prirodi , a on nešto ne preferira floru i faunu, više hotelski smještaj.
- Plavapotočnica napeta ko struna , bojim se da bi pao na prvom akordu.
-Biserna mali crni vrag , ima najviše šanse , samo ako se ostavi kopanja po vrtu i peglanja praznih plahti.

I ja ne dolazim u obzir jer mi je to uža rodbina. :))

jbga sad.. a da.. ide Link
Link

Ne znam da li je proljetni zamor , da li je previše svega , ili premalo nečega , ali dolazim do zaključka da više ne znam voljeti. Nisam sigurna da to više uopće želim. Naravno , to se ne odnosi na moju djecu, bližnje i prijatelje. Tu nema dvojbe, ali ova relacija on(netko)-ja , ne nalazi više nikakvo uporište u meni.
Nije to slučajno došlo. Pogrešni izbori, pogrešna ja, pogrešno vrijeme, pogrešno mjesto ili sve pomalo uzimaju dio po dio tebe i troše te.
Uvijek nešto nedostaje, pa to kao zanemariću , nije pa nije i što sad? Ne može ništa biti sve potaman .
Međutim to ''nešto'' preraste u svašta. Sve manje mogu tolerirat , trpit , prilagođavat se , misliti kako će se s vremenom nešto promijeniti. Neće. Ako nije na početku neće ni na kraju.
Isto tako shvaćam da sam samo dva muškarca voljela bezgranično , bezuvjetno neizmjerno.
Što je sa svim ostalima kojima sam rekla ''volim te'' ? Ljubav kratkog daha.. to nije ljubav, a želiš da bude.
OK. Ljubavi nema , negdje su se niti potrgale.. Isprali me pljusci , utopila sam se u potrazi za ljubavlju.
I što je najbolje ovako mi je dobro. Dobro se osjećam , jer ju više ne tražim , jer sam se oslobodila silne želje za njom.
Volim svoj život. Iz dana u dan. I nekako se osjećam sretnijom nego ikad , oslobođena svih pitanja.
I super je ova kiša danas što pljušti po meni...

Link

Link
Link

Danas sam ti donijela naše prve irise . Znaš koliko ih volim i u koliko boja sam ih posadila. Tebi i nisu bili toliko zanimljivi kao meni i bilo ti je glupo što se oduševljavam s nekim cvijetom koji ni malo ne liči na tvoj omiljeni gerber, ni mimozu , ni ciklamu. Meni je bilo normalno da ti nešto voliš što meni nije tako važno, voljela sam vidjeti da te nešto veseli , što god to bilo. Tebe ne... ono što je tebi bilo bitno trebalo je i drugima , ono što si ti voljela , trebala sam i ja.
Nikad nisam razumjela , draga mama , tvoje uporno odbijanje svega tebi neprihvatljivog. A ja sam prihvatala sve tvoje ... nekad bolno, nekad lakše. Pokušavala sam ti na sve moguće i nemoguće načine pokazati, dokazati da će te izjesti tvoje nezadovojstvo. Uspijevala sam u tome , samo dok se tebi svidjelo . A onda opet , opet , gorčina, nestrpljenje, izjedanje...
Preko svega sam prelazila samo za tvoj mir. Trenutni mir. Uvijek je bio kratkog daha.
Ali, mama , sve sam ti oprostila... oprostila sam sebi... i tvoje zadnje riječi.
Znam da to znaš i da od tad imaš svoj mir. I ja svoj.
Ostala je samo tuga jer te nema , jer si otišla nesretna , s gorčinom, bez pozdrava.
Sigurna sam kako si mogla da si htjela još puno godina uživati u našim razgovorima, biranju cvijeća koje ćemo presaditi, kupiti , dopuniti ..što ćemo promijeniti , što novo gradimo, što staro rušimo, gdje idemo...
Predala si se . Pustila da život iz tebe isteče.... gorka rijeka.
Berem irise... cvjetaju narcisi.. prvi put bez tebe... prvo proljeće bez tebe.. ali ostala si u meni... živiš sa mnom , ja imam snage , volje i želje za to.
Ovi prvi mirišu za tebe...
Link

Postoje različiti strahovi.. Neki nas paraliziraju , neki tjeraju naprijed.
''Sve na što smo fokusirani to raste. Ako nam je fokus svo vrijeme na strahovima, tada će oni postajati sve veći i jači. U protivnom, ako usmjerimo svoj fokus na stvari koje u životu želimo da postignemo, strah će za nas predstavljati samo jednu malu stepenicu koju trebamo prijeći kako bismo došli do onoga čemu težimo. Kako ćemo doživjeti određenu situaciju, zavisi od toga koliko smo vješti u upravljanju svojim fokusom i emotivnim stanjima. Uvijek imamo izbor fokusirati se na ovo ili ono i biti u ovom ili onom stanju. Pitanje je samo što odaberemo i koliko smo svjesni izbora koje imamo. Svaka situacija koju proživljavamo ima svoje dobre, pozitivne i poželjne strane.''
Kad znamo uzroke straha tada ih slabimo.
Mnoge strahove svladamo , a sa nekima se borimo cijeli život, jer ne znamo uzrok.
Zašto ovo pričam?
Pa, jer je vrijeme šparuga.
Obožavam ih jesti , brati, tražiti. I sad dolazimo do zapleta.
Prije nego krenem u potragu sa malim , zelenim stabljikama imam psihofizičke pripreme.
Naoružam se čizmama, neprobojnim hlačama i jaknom za sve vremenske uvjete, rukavicama za alpsko trčanje (nemam pojma što je to, palo mi na pamet) , odaberem nekoliko drvenih štapova i obavezno uzmem svoju Reu sa sobom.
Kad sam fizički spremna ostaje još onaj dio psihe. Što ako ipak sretnem zmiju?
Nekako taj strah zabijem u zadnji kutak mozga , jaka sam , jbte, preživjeću i to.
Krećem nabijena samopouzdanjem.
Naravno, pustim Reu da ispita teren , ako baš ima koja zmija neka se ona obračuna sa njom.
I krenem s užitkom gacati po kamenjarima , zavirivati na skrovita mjesta gdje bi po mojoj procjeni mogle biti najsočnije , najzelenije, najukusnije.
Sve je to divno i krasno. Dok ne šušne nešto što ne vidim, samo čujem. Dovoljno je. Ne daj bože da se susretnem sa tim hladnim i ljigavim bićem. U mojim očima je to reda veličine anakonde.
Pa da oko mene bujaju šparuge , hvala, doviđenja. Nema me. Na placu su jednako dobre.
I svako proljeće ista noćna mora.
Čemu? Nikad me nije ugrizla zmija. Doduše je , ona , što se kaže žena-zmija.
Nekome su to divna stvorenja, recimo mom sinu , pa je skoro iselio iz kuće sa svojih 8 g. kad mi je najavio da kupuje iguanu , što je za mene jednako što i udav, kobra, poskok...
Ok. sve znam, one su i korisne..Hvala lijepo, ima korisnih i ostalih bića koja su daleko ljepša.
Zašto su tako hladne i ljigave? Zašto , ako su tako lijepe za nekoga kažemo da je žena - zmija?
Bilo , kako bilo... tog se straha ne mogu riješiti , iako sam mnoge odavno svladala , pa ispada da me teško što više može prestrašiti... ne znam uzrok. Al , znam rješenje.
Šetnja uz more , ko friga šparuge ... Ja. Friško kupljene.

Link

Link

c/p

Jeste li svjesni prave snage dodira?

Koliko smo puta vidjeli na filmovima scenu kada osobe sa strahom od letenja čvrsto stisnu nekome ruku u avionu? Kako ta gesta nakon toga izazove bar mali osmijeh. A i vi se sigurno sjećate nekog zagrljaja, ruke na ramenu ili laganog dodira prstima koji je istog trenutka pružio neku vrstu utjehe, ohrabrenja, olakšanja ili najobičnije topline u srcu. Ponekad je čak dovoljno sjetiti se tih situacija, pa da vam odmah bude lakše.
Doktori i znanstvenici posljednjih godina sve više i više odgovora otkrivaju kada je u pitanju snaga dodira. Taj osjećaj, od masaže, preko tapšanja po leđima pa sve do zagrljaja, sposoban je prerano rođenim bebama pomoći da brzo dostignu potrebnu težinu, ubrzaju oporavak od bolesti, i smire nas kada smo uplašeni.
Jedna je studija pokazala da će se studentima knjižnica učiniti ugodnijom ako knjižničarka dodirne njihovu ruku kada posuđuju knjigu. Iznenađujući su i podaci novog istraživanja koji pokazuju da dodir ne dobiva svoju snagu samo ako je riječ o živom biću. To znači da vas poptpuni stranac, ali i topli i mekani ogrtač mogu oraspoložiti.
Evo i koji je razlog za to: vaša koža je najveći organ tijela, i kada se stimuliraju njezini osjetni receptori, u našem se tijelu ispušta hormon oksitocin – onaj zbog kojeg se osjećamo dobro. U isto vrijeme, smanjuje se hormon stresa – kortizol.
U svijetu kada je ogroman dio interakcije virtualan – Facebook, e-mailovi, SMS poruke – fizički kontakt postaje dragocjeniji no ikad. Znanstvenici proučavaju sve vrste dodira, od zagrljaja pa do „daj mi pet“

Link

Fora su mi ove majice. Jučer gledam jednu sa natpisom -Olimpijske sex igre. Sa 12 sličica različitih poza. Zgranem se . Nema moje omiljene poze. Dakle, nije olimpijska disciplina. Fora, amater ostaje amater.
Nego, ubila sam se u omiljenom ručku .Opet ne znam mjere ničemu. Ako ne jedem , ne jedem do iznemoglosti, ako jedem jedem kao da mi je zadnje što ću pojesti. Kad radim , radim do padanja s nogu. Kad se izležavam ni bager me ne digne.
S druge strane bez razmišljanja uvijek ću točno odvagnuti kilo jabuka / krumpira/ mesa, bilo čega , prije nego stavim na vagu i ne pogriješim. Bilo što , čemu treba određena količina nekako uvijek točno na mjeru odredim , iako ne razmišljam o tome, ne 'pridajem važnosti više ili manje, ali bude kao pogođeno.
Danima me proganja spoznaja da više ne stižem pola toga napraviti što bih trebala i željela. Posao na prvom mjestu. Sam se nekako nametnuo. I sad , naravno želim ga izgurati kako treba , zato sve ostalo pada u drugi plan. Kuća mi je stratište. Mrzim takvo stanje. Volim svoj dom , čist i uredan , a sve manje stižem napraviti od njega mjesto za odmor , oazu mira ugodnu oku .
Nešto moram mijenjati.
Padne mi na pamet - mogla bih uzeti kućnu pomoćnicu. Na dva-tri sata dnevno. Naravno kuhanje i dalje ostaje moje zadovoljstvo. Ali, brate mili, ovaj nered , prašinu, zmazane prozore , zalijepljene pločice ne mogu gledati ni u prolazu.
Samo - koliko to košta? Blage veze nemam . Ne bi trebalo biti puno, a iako mi se nikad nije sviđala pomisao da mi se netko nepoznat mota po kući i briše moje tragove , ovo ipak dobija neki svoj smisao.
Osim toga ljubavni život mi je na nuli, iz svih gore navedenih razloga. Shvaćam da godine čine svoje i da više ne mogu sve što smo mogla ,a i vremena su se promijenila , pa sve više radim za manje love.
Kad to sve povežem u cjelinu dođem do zaključka da će mi neka kućna pomoćnica pomoći da svladam sve olimpijske igre , uključim i svoju pozu u olimpisjku disciplinu u pauzama između dvije smjene , kuhanja ručka i spavanja .
Ovo fakat više nema smisla.

Link