Moje pjesme,moji snovi

Moja ljubav presušila je
kad shvatih da uzaludno volim
tad s izvora poteče bol
da prestane teći,Bogu se molim.
Al ta bol nabujala je rijeka
koju ne mogu ni brane obuzdati
ruši sve pred sobom šta vrijedi
ta bol nikad neće prestati.
To je bol praznine u duši
taj prostor nesputan poput neba
vrišti i vapi za kapljom ljubavi
koja praznoj duši tako jebeno treba.
A ja imam toliko kapi
kapi bola u tom beskrajnom moru
koje se ljeska u mome srcu
koje tužno gleda novu zoru.
Nikad neće proći ta bol
što se usidrila u grudima mojim
mjesto ljubavi što mi je u srcu cvala
sad s bolom svoj život krojim.
 

Meni je do tebe stalo
al ne znam kako ti to reći
usne se suše,grlo se steže
ne uspijevam izgovoriti riječi.
Znam da tebi nije stalo
čemu onda bilo šta reći
nebi imalo nikakvog smisla
i uzalud bi potrošila riječi.
Ti nisi svjestan koliko je meni stalo
a ja ti to ne mogu reći
znam da bi mi se glas slomio
i razlomio te snažne riječi.
Ti ne znaš koliko mi je stalo
da su čak i suze tekle
ja ti ne mogu više ništa reći
jer suze su sve najbolje rekle.
Šteta što ih nisi vidio
znao bi koliko mi je stalo
al nemam ti to snage reći
jer tebi nije ni malo.
Tebi nije stalo do mene
a ja ti toliko toga želim reći
al to nebi imalo nikakvog smisla
i uzalud bi potrošila riječi.

Sporo koračam niz ulicu i pogledom punim isčekivanja
tražim tebe po tvojim bezizražajnim prozorima.
Ja sam samo slučajni prolaznik
što uz put pogleda na tvoje prozore.
Ja sam lutalica bez imena
što se jednostavno našla tu ispod tvojih prozora,
bezizražajnih,ravnodušnih i praznih.
Ne pomiče se zavjesa,mirna je i njema
ne osijećam ničije oči iza nje.
Ja sam samo tu bez razloga
nešto na što nije vrijedno trošiti misli i vrijeme.
Ja sam zrak.svijetlost i noć
vjetar i plašljiva sjenka.
Ja sam stranac što prolazi ispod tvojih prozora
i sa strepnjom zaustavljam pogled na njima,
a oni stoje ravnodušni,prazni i njemi.

Nisam znala dal se smijem nadati sreći
al ona mi je tiho kucala na vrata
ušla je u moj dom onog trena
kada su se poklopile kazaljke sata.
Moja je sreća došla sa tobom
jer ti si ono o čemu maštam
i zbog takvih kao što si ti
mogu svim gadovima nanesene rane da praštam.
Više me ne bole stari ožiljci
i sve one rane,brazde i kraste
jer uskoro opet dolazi proljeće
vraćaju se moje izgubljene laste.
Ti mi pružaš sreću na dlanu
ideš prema meni otvorena srca
manje od koraka mi fali da te zavolim
jer mi srce zbog tebe brže zakuca.
Usne mi gore od žudnje
za tvojima mekim i vlažnim
koje još nisam imala priliku osjetiti
i ramenima tvojim snažnim.
Topim se od zvuka tvoga glasa
i trnem od svake tvoje riječi upućene meni
bojim se da ne izgorim od tvojih dodira
i od sunca,jer ću napokon okrenuti leđa sjeni.

Mi nemamo nikakve živote
a vezani smo neraskidivim sponama
ti lanci i konopci su nevidljivi
žele sačuvati nešto čega odavno nema među nama.
Ja sam tužna previše
u meni više nema ni nade ni smijeha
život će mi proteći kao voda kroz dlanove
i protiv toga nema lijeka.
A ti dušo ćeš biti ljut
na cijeli svijet,a najviše na mene
nikad mi nećeš uputiti ni jednu lijepu riječ
živjet ćeš kraj moje sjene.
Ja i ti smo se prepustili da nas vjetar baca
sad na jednu sad na drugu stranu
i sad ranjeni,krvavih očiju režimo u noći
jedno od drugog skrivamo bolnu ranu.
Ja ću trpjeti i šutjeti
samo ću u tišini gutati suze svoje
ti ćeš šutjeti i trpjeti
sjećat ćeš se s prezirom šta je nekad bilo tvoje.
Ja i ti ćemo pasti na dno
i gorko živjeti svoje živote jadne
tvoje će oči biti bezizražajne
a moje će ostati samo ljubavi gladne.............
 

Opet si mi se ušuljao u misli
provalniče nježnih ruku
oboje nosimo buru u sebi
a htjeli bi pronaći mirnu luku.
U nama je ljubav očajna i gruba
u našim srcima vlada tmina
mi ne znamo više voljeti
u našim dušama je ostala praznina.
Ti utjehu pronalaziš u lutanjima
a ja,ja trajem bezciljno sama
u društvu čaše gorkog vina
i za moju samoću zna samo tama.
Ti si možda sretan u tuđim zagrljajima
a za mene su oni hladni kao rana jutra
ostavljaju u meni još dublju prazninu
jer opet ostajem sama sutra.
Ti prazninu ostavljaš u lutanjima
dok je ja punim suzama i tugom
i kad me u noći najjače zaboli
ti se negdje grliš s nekom drugom.

Gledali smo se dugo,predugo u oči
željela sam te ljubiti dugo te noći.
Ali ti si samo dugo gledao u mene
poljupce si dobio od neke druge žene.
Ne,nisam mislila da si budala
ali reći ti da mi se sviđaš nisam znala.
Rekao si mi da dobro izgledam
bilo mi je lijepo kao da to ne znam.
A ti si dugo gledao u moje oči
nisi me ni pitao da li ću opet doći.
I ja sam gledala dugo u tvoje lijepo lice
ali sam morala otići niz mračne ulice.
Ponijela sam u sjećanju tvoje usne
utisnula sam ih duboko u svoje sne.
Nisam ih te  noći poljubiti uspijela
a ti nisi shvatio koliko sam to htjela.
Gledali smo se tako dugo te noći
jedno drugom smo se zaljubili u oči.
Postojali su samo naši pogledi preko stola
naši dugi pogledi dublji od bola.
Sve je ostalo na pogledima u oči
ništa nije bilo između nas te noći.
Tko zna da li ćemo se vidjeti ikada više
ali one naše poglede ništa ne može da izbriše. 

Hladno je,kiši cijeli dan
nebo je sivo bez oblaka
samo kiša iz njega lije
ujednačena lijepa i laka.
Želim čuti tvoj glas
između zvuka kapanja kiše
po lokvama blatnjave vode
što se smiruje i sve je tiše.
Čudan je taj tihi zvuk
lupkanja kapi o tlo vlažno
padaju kapi iz mora sivog neba
a da meni to nije važno.
Ja samo želim čuti tvoj glas
između kapi bistre kiše
da se rodi u sumaglici dana
i ne treba mi ništa više.

Večeras ću osloboditi svoju bol
oslobodit ću okova patnju i suze
pustit ću s lanca grijehe prošlosti
što mi sreću i mladost uze.
Pustit ću samoću u svoje srce
neka nagriza ono što od njega osta
oslobodit ću tugu od robije
pustit ću je u dušu kao gosta.
Spasit ću suze od bezdana
od korita rijeke presušene
oslobodit ću nemir svoje noći
sakrit ću se opet među sjene.
Pustit ću u oči tamu
da ugasi lažni sjaj sreće
odvezat ću ruke nesreći
neka mi kroz tijelo proteče.
Oslobodit ću boli i patnje
od tamnice i grobne jame
jer grijesi moji su preteški
kazne se pojavljuju iz tame.
Pustit ću večeras da me stigne bol
oslobodit će se ta prošlost siva
osjetit ću sve kazne što me stižu
za ono što jesam i što nisam kriva.

Htjela sam pronaći sreću
u snovima svojim raznih boja
ali je nisam uspijela uhvatiti
jer nikada nisam bila tvoja.
Htjela sam izbrisati tugu
iz očiju svojih vlažnih
ali nisam uspijela pobjeći
od nada i obećanja lažnih.
Htjela sam život prepun mira
bez bolnih kajanja i suza
ali nisam pronašla svoj mir
jer moja mladost uvene kao ruža.
Htjela sam se osloboditi patnje
i naći ono što ljubav se zove
ali to je izgubljeno negdje u mraku
spremljeno u zaboravljene snove.
Htjela sam pronaći čovjeka nekog
koji bi mi utjehu pružio u noći
koji bi mi dao bezuvjetnu ljubav
i nikad mi nebi lagao u oči.
Htjela sam ispuniti snove svoje
i naći svoju zvijezdu punu sjaja
a pronašla sam samo lažljive usne
i tugu neku koja nema kraja.
 

Moj život je močvara
tlo natopljeno kišama
po kojoj ja lutam
besciljno dugo i sama.
Gazim po kaljužama grijeha
kroz koje su prošli mnogi ljudi
i u koje padoše prljavi poljupci
onih koji su željeli da mi se sudi.
Hodam po trnjem obraslim ogradama
na putu prema dnu bare
spotičem se i padam kao da sam pijana
o vlastite greške koje mi obraze žare.
Niz lice mi teče kajanje
koje mi dušu i srce slama
ne mogu ovako hodati dalje
bez trunke ponosa sa žigom srama.
Ponos mi je pao u živo blato
nakon poraza jednog od mnogih
kada mi je srce rasječeno sjekirom
i kada bol za ljubav dobih.
I sada sam završila u močvari
praznih želja napukla srce i usana
sada više ne znam krenuti dalje
jer nemam više ni vrlina ni mana.
Netko je rekao da treba pronaći mir
i tek tada ću spokoj moći upoznati
ali tada više neće biti strasti
i moje srce više nikada za ljubav neće znati.
A ja se ne mogu odreći ljubavi
zbog koje sam zaglibila u blato
progutala sam znoj i krv i suze
ali ljubav ne prodajem ni za suho zlato.
Lutam po močvari isplakanih suza
i tražim ono nešto skriveno u sebi
iz kaljuže napajam slomljeno srce
i tapšam u mraku jer sreća stoji u sjeni.

Duša mi je otrovana
gorčina u njoj caruje
i sad želim suditi onima
koji nisu htjeli da mi se ljubav daruje.
Htjela sam ljubav da mi ispuni dušu
da napuni moje srce srećom i mirom
dobila sam bol,ljutu bol
gorčini sam otvorila vrata širom.
Ogorčena žena je postala od mene
naivne djevojke pune snova
i sada patnju moju izražava
vruća suza u oku i pjesma ova.
Samo suze što peku i bjesne
govore o živom vulkanu moje nutrine
i ruka što ponekad nesvijesno zadrhti
zbog nemoći i patnje što neće da mine.
Bijesna sam i ljuta na Boga
što je dopustio da se dogodi ovo
jer na sve moje molitve
nije mi odgovorio ni jedno slovo.
Proklinjem ga iz sve duše
sa vrha jedne travke
a on ne čuje moje uzdahe
a čuo je sve moje laži i varke.
Vidio je moje grijehe
mada sam ih brižno skrivala u tami
znao je za sve moje padove
i za ono zbog čega mi se duša srami.
Znao je svu istinu o meni
jer Bog istinu i stvori
isplivala je iznad vode i iznad vatre
da moju dušu do smrti mori.
I sad mi Bog ne želi pružiti ruke
da se izvučem iz samoće prazne
pušta me bezdušno da živim s gorčinom
s kletvom na usnama da živim svoje kazne.

Sreća se pronalazi jednom u životu
ja još nisam našla svoju sreću
tražila sam je dugo po kutevima raznim
ali sada je više tražiti neću.
Sada ću čekati da ona nađe mene
u nekom kutu tamnom daleko od ljudi
prepoznat će me po suzama na licu
i po usni koja za poljupcima žudi.
Čekat ću sreću da me pronađe
makar čekala vječnost cijelu
ali više neću ja tražiti nju
koja je potrebna mojoj duši i mome tijelu.
Bol i tuga i  nisu tako loši
navikla sam da živim sa njima
oni su veliki dio moga života
zbog njih je stvorena svaka moja rima.
Uz njih ću čekati sreću
danima,mjesecima i godinama dugim
možda me jednom pronađe u tami
i da mi priliku da sretno ljubim.
Možda će sreća osvanuti kraj mene
nakon čekanja dugog i sjetnog
želim da mi dođe muškarac mojih snova
i zamoli me da ga učinim sretnog.

Nekada čovjek poželi
da izmijeni prošlosti slijed
a onda stane i zapita se
kako da u svoj život uvede red.
Što bi to trebalo
u prošlosti promijeniti
što je to bitno bilo
da bi budućnost moglo izmijeniti?
Od kuda početi,od kuda krenuti
s kojim ciljem,što se želi
jer ne možemo očekivati bolja vremena
ako ne znamo što bi to bolje htjeli.
Što čovjek da promijeni
iz prošlosti svoje tužne
koje uspomene izbrisati
kada su sve ujedno i lijepe i ružne.
Svako sijećanje je bolno
ali to je iskustvo koje čini čovjeka
svaka ljubav se u patnji rađa
i protiv toga nema lijeka.
Nitko ne može promijeniti prošlost
jer bi tada uništio dio sebe
što onda očekivati od budućnosti
kad duša boli,a srce zebe.
Ljudi kažu da bi postupili drugačije
kad bi film prošlosti vrijeme vratilo
pitanje ostaje da li bi bilo bolje
ili bi srce ipak patilo.
Od sudbine pobjeći se ne može
životni put je staklom posipan
koliko god se trudili nešto izmijeniti
biti će bolje ostaje tek san.

Molim Boga da te ponovo sretnem
dječače iz prošlosti moje
da li ću te prepoznati
jer već zaboravih kakve su ti oči boje.
Hočeš li ti prepoznati mene
ako se sretnemo jednog dana
ako ti tada priznam ljubav
da li će zarasti na mom srcu rana?
Možda si i ti za mene osjećao nešto
što ti negdje u dnu srca počiva
a možda me nikad nisi volio
za ljubav što osjećam sama sam si kriva.
Mislim da bih s tobom pronašla sreću
jer ti si onaj koji usrećiti me može
zar si zaboravio dušo
kako si mi palio krv ispod kože?
Bilo nam je lijepo dok je trajalo
osim što te ja već godinama zaboraviti ne mogu
tako bi te očajnički željela sresti
svaki dan šaljem molitve Bogu.
Kada bi te još samo jednom srela
i priznala ti ljubav svoju svu
napokon bih saznala da li bih bila sretna
ili i dalje ostajem na dnu.