WDF

mislio sam da ću osjetiti miris zime...ne osjećam ništa...ne osjećam mirise..ne osjećam ...
možda udarac tupim predmetom...
al nisam baš lud za tim....
valjda su me cijepili i kontra toga.

jednostavno...s godinama ti izraste močvara u srcu...
blatna ..muljevita..zagađena...puna nekih sranja koja ne želiš...al tu su..nema bježanja.
tu su ..u mom srcu i neće ni makac iz njega.
nekad hodam tom močvarom poluspuštenih kapaka...nema iznenađenja...sve su to moja sranja..ne sanjam tuđe ljepote.
hod mi je uvijek lagan...samo gledam u trula stabla i mutnu vodu
pijavice ne volim...al neka ih.....

više volim kad je močvara topla nego hladna
nije mi zima.

hladna močvara je najgora....
tako da ja svoju močvaru uvijek pokušavam održati toplom...
možda nešta ljepo izraste u njoj...nešta šta će se maknut i postati čisto i vedro...

al sumnjam..

jer niti ja više ne znam šta je čisto...i dobro...
ne znam.

zato ponekad samo buljim..
gledam u prazno i vidim sve.

čemu uopće gledati ako ne želiš ništa vidjeti...zašto se zagledat u svoje srce...nema nekog razloga....nema nikakvog razloga.
ahh..oprostite....pričam sam sa sobom..ko i inače....
kad ti sve snove otme sunce....kuda ćeš......

basta


Link

još jedan dan bačen niz vjetar.
popušeni snovi ..novci i vrijeme...

i par kutija cigara

život je lijep.
samo ga treba imat...nekak nam biježi kroz prste...curi...rasipa se ko suhi pijesak...nema ga...
malo vode na dlanu i još skupljih suza na obrazu

i koliko god da nosimo ta sva ta svoja kamena lica...otapa nas i sunce i voda i led...
od nas ostaje samo zapisana sjenka na sunčevom kalendaru izmišljene godine ...
nacrtani medeki.....
varka za ljude koji su nas poznavali...nekad možda i voljeli.

za mene je svakako bolje da živim u izmišljenim svijetovima...ili u svjetovima u kojima žive mali sanjači velikih snova.
mislim da je.
ionak si nitko ne priznaje da živi u vrtu svojih nemira....
pa ja valjda mogu..bar malo...

i obožavam sunce...,volim vjetar...a ponekad i led.
cijenim svaku ženu koja me ikad pogledala onim dobrim pogledom...a i više...
što sam stariji..sve manje gledam ljude u oči...sve više hodam ulicom oslikanog lica luđaka koji je u remisiji...
...
al dobro je ...dobro je...




Link

jebanje majkei mi je omiljeno zanimanje....jebeem i bake ..sve po narudžbi...

svako od nas misli da je sa strane..i da neki događaji neće utjecati na njega...čak nit oni koje sam zakuha...
da možemo gledat u druge...govorit im kakvi su..i ne ispaštat ni malo

dobro je dok ide.... a kad prestane svi nas znaju..u svim bojama i oblicima...
svi su krivi...

gledam ovu našu jebenu otadžbinu...prošlo godina dana od onog sranja u petrinji...i de su ljudi...u kurcu...mogli su si uzet jacuzzi da spavaju u njem...čeka se neki papiri da se riješi stvar...
...
ne znam ko sretniji...stvar ili papiri...

ljudi su ovce...bitange i budale..
oprostite mi na iskrenošću...i sam sam takav.

nekad kad sam došao u moj kafić...uzeo jutarnji....večernji..prelistao..pročitao
danas mi ne pada na pamet
samo govna...
slušam radio...
samo covid ...i petarde kak jebu peseke....

nemamo nikakvih drugih problema.
jebu nas petarde i gripa.
nema...
ništa drugo ne postoji

i ja u stvari govorim o ljubavi...

https://www.youtube.com/watch?v=kXYiU_JCYtU&ab_channel=LinkinPark

i gle ti to...
ovaj lik se je samoubio...bilo mu je preteško...nije mogao naći smisao...nije mogao nać....
jebo ti pas mater...imaš sve...i tražiš smisao života ...idi nekam u saharu aljasku...idi na tibet pa se liječi ...otiđi na mars...odi u pičku materinu.
ko i svi pametni i ugroženi od objesti i dobrih dana.


ovce dok ste sami ....vukovi u krdu.

al...ko vas jebe....

sve ćemo zaboravit...


(
icial">Link
Link

sva ta srajna između nas su osuđena na propast...nismo mi..
moj pogled gleda dublje od noža..tvoje oči prodiru čak i kroz mene.

ono boli koje moramo proći će nas opizditi po licu i naučiti malo slane pokornosti i natjerati nas da malo mislimo

ljepotu ne možeš vidjeti dok ne upoznaš šta je ružno u nama
mrtvi snovi su samo mrtvi snovi...prošli su..nema ih...a ja i ti smo živi još jedan dan...noć..mjesec....jupiter.....neki kurac..
medeno je sve..svaki okus novog dana...tvoji mirisi..i tvoji hladni pogledi..
znam da kad položim svoju vruću ruku na teb...
mir se naglo useli u mene...nemir u tebe..

samo snivam snove ..a i snovi sanjaju mene
dal trebamo proživjeti samo one trenutke kad je slatko i gorko..il moramo živjeti sve....

naravno...sve.

još jedan dan prodire kroz moje pore...uči me novom i ..kako već....
lijepom

dobro.

Link

vratio se s posla prije par dana i uživam u neredu i neradu samo buljim oko sebe i ne tražim baš ništa
pitaju me jel mi sad srce na mjestu kad sam u hrvatskoj...
...ma ...valjda ja nemam srca...
drago mi je da vidim svoje najmilije...
i to je sve.

kad sam vani...zaista ne marim za ovu jebenu vukojebinu....
nigdje nije super..možda mi paše da ne razumijem sve...ne pratim novice...politiku...jebeni motherfucking kovid..sve...
ljudi su glupi
ne govorim da sam ja pametan
u stvari nikome ne bih preporučio da živi kao ja.
uvijek pronalazim nove loše načine života koji mene čine boljim.

možda sam zaboravio kako je to da osjećaš toplinu oko srca...možda mi je srce smrznuto
možda više ništa ne osjećam...niti šapicu..niti njuškicu...

možda mi je iz srca izraslo stablo koje nosi srebrno lišće..vjetar puše kroz njega i odnosi dijelove mene sa sobom...nekamo..
tko zna kamo..
i sunce omata to moje stablo sa svojom svjetlosti i toplinom
nikad nije tako da te nešto ne voli.
i vjetar i sunce

ponekad pomislim da samo ožiljci ostaju
i da će od mene jednog dana ostati samo hrđa loših odluka,lošeg života i malo zlata od dobrih misli..tko zna...

da...

i kolko god se želiš maknuti..ne možeš...
i ta jebena ceuta mi je urezala tupim nožem svoj potpis na kožu mojih prsa...ako dobro pogledam mogu vidjeti sve...i te moje kolege.... maroko.....konobare..lika na tobacu koji je već znao koliko ću uzeti cigareta....žene..
oh...žene..

magija....magija....

sve je čarolija...svaki novi dan...

Link

vratio se s posla prije par dana i uživam u neredu i neradu samo buljim oko sebe i ne tražim baš ništa
pitaju me jel mi sad srce na mjestu kad sam u hrvatskoj...
...ma ...valjda ja nemam srca...
drago mi je da vidim svoje najmilije...
i to je sve.

kad sam vani...zaista ne marim za ovu jebenu vukojebinu....
nigdje nije super..možda mi paše da ne razumijem sve...ne pratim novice...politiku...jebeni motherfucking kovid..sve...
ljudi su glupi
ne govorim da sam ja pametan
u stvari nikome ne bih preporučio da živi kao ja.
uvijek pronalazim nove loše načine života koji mene čine boljim.

možda sam zaboravio kako je to da osjećaš toplinu oko srca...možda mi je srce smrznuto
možda više ništa ne osjećam...niti šapicu..niti njuškicu...

možda mi je iz srca izraslo stablo koje nosi srebrno lišće..vjetar puše kroz njega i odnosi dijelove mene sa sobom...nekamo..
tko zna kamo..
i sunce omata to moje stablo sa svojom svjetlosti i toplinom
nikad nije tako da te nešto ne voli.
i vjetar i sunce

ponekad pomislim da samo ožiljci ostaju
i da će od mene jednog dana ostati samo hrđa loših odluka,lošeg života i malo zlata od dobrih misli..tko zna...

da...

i kolko god se želiš maknuti..ne možeš...
i ta jebena ceuta mi je urezala tupim nožem svoj potpis na kožu mojih prsa...ako dobro pogledam mogu vidjeti sve...i te moje kolege.... maroko.....konobare..lika na tobacu koji je već znao koliko ću uzeti cigareta....žene..
oh...žene..

magija....magija....

sve je čarolija...svaki novi dan...

Link

Samo je početak težak..sve ostalo se samo nastavi..i suze i znoj i krv.
Umiven u svim tim bojama ne bježim od nikog za kog znam
Lice mi je oprano i nikad čisto
Oči su mi čiste i buljim u tebe pogledom od blata

Slan..tako lijepo i prokleto slan
Od svega..

I kada konačno ustanem iz svog brloga od savijenih snova...nisam siguran jel sam budan...
Svijetlo mi trešti u oči spominjuć tvoje snove...
Moji snovi možda i nisu snovi...možda su živi..i trgaju mene..a i tebe u komadiće prozirnog papira
Samo trgaju i lome

Znam da vam nije lako...svo to sebe i lijubav mije lako staviti nekome u tko zna kakve ruke...
Ne vidiš me
Ne osjećaš me
Tvoji strahovi me zaobilaze...

Ja samo buljim u tebe i stojim
Drvo sam
Upijam sve dobro iz Teb...jedempć te..hranim se tobom.
Jedem i ono loše i gorko
Ti si moja...i sasvim je u redu da budem u tamnici svojih misli
Ponekad te baš volim
Ne svaki dan
Najviše te volim mrziti

Lažem

Svi oni naši koraci koje smo zajedno prećutjeli mi zvone u ušima
Sve one kože naše prelivene danom i noćima utosnule su biljeg u moje ja
I moje sebe

I kad hodam u noći nepoznatim ulicama..
Komad tebe šeće sa mnom

Dali smo se mrštili na sunce...
Ne znam..
Sjećam se da smo se puno smijali..

Dok nismo prestali.
Ne znam kuda su tvoji pogledi tada odlazili..
Ne znam...

Ja sam tada samo gledao u zemlju i beton
Uzele su me ne tako lijepe misli i neke teške navike

Ti si uzela samu sebe i odnesla u gnjezdo koje to nije

Mrtve misli plutaju sa mnom u snovima

Uvkjek nosim sa sobom srebrnu kutijicu naših sjećanja.

Puno puta mi dođe da te nazovem i da ti nešta kažem..
A.. ne znam šta da kažem..šta da koji kurac izgovorim.
Izgubljen u svemu..u svijetu..u svojoj zbrci nesuvislih misli

Samo izgubljien .izgubljen dečko mrkog pogleda i još malo snage u tim starim mišićima.

Volio bih ti govoriti puno
Volio bih da me slušaš i gledaš nekamo...čak i u mene ponekad.
Snovi i stvarnost tada postaju jedno...i sve je moguće..

Jesmo li zaista bili tamo.....

Tamo gdje se šuti i gdje se griješ toplinom iz pregiba ramena..
Gdje se hranim dodirom tvoje drage kože
Gdje živim trenutak stvarnost dugo...dugo...
I ne želim zaboraviti...
A zaboravljam sve.

I te moje sulude misli koje se hrane mesom mojih sjećanja polako proždiru i mene..i postajem star i proziran.
S pogledom prema praznom nebu i svojoj ne tako čistoj duši.

Čekam

Veliko prazno će nas pojesti prije ili kasnije..
Trebam samo gledati u zlatno i zaboraviti.

Znaš da znam puno priča.
Možda ću ti ispričati neke...
...koje god želiš...