Invert of the Triangle

Godine čitanja...

Jako sam zadovoljan...

I to zadovoljstvo je izazvano
ovdje jednom blogericom

Kako sam se iznenadio samo

Odem malo do nje...
u njen prostor

Virtualni onaj naravno

A kad tamo naslov bloga stoji
I pise

Dear Lord...

Postavila mi je poveznice
Do meni dragih pjesama, sliku

Kako pogodi samo...zna

I doista, to je bas lijep osjecaj
Kad netko pokloni za tebe tu

I to bas meni - Lordu koji pise

Pobijedila me je time
I povlacim se porazen

Hvala ti! ;-)

(sorry na zakasnjelom osvrtu ovdje...)

Što je samoća
Ako nisam ja
Što je zrak
Ako nije vjetar

Gorko je nastojanje
Sredinu loviti sakrivenu
Na svim sam stranama
A bit će da sam nigdje

Odnesi me
Povedi me

Mislim da nigdje nisam napomenuo, na prostorima ovim nebitnim i apsurdnim,
da mi je Tin Ujevic ucitelj Duha moga i pjesnik kojeg razumijem. Znam sto se provlaci kroz njega.

Da sam roden ranije u njegovo doba, a i kao zena, volio bih da mi je on moj par...

Jedna od meni najblizih njegovih je i ova...



Zapis na pragu

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja. Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

.

Kao i što od praska čestice trepere
U milisekundi rođene
I zlo se od ideje do čina materijalizira
u pojavi predstavlja

Profinjen mehanizam
Eonima usavršavan
A jedini mu cilj da se predstavi
Zavede bude prihvacen i pojede

Jer kako hrana nosi čovjeka
Tako energija nosi supstancu
I kako laž pojava koristi
Da se nahrani supstancom čovjeka

Energija je sve ona i nestaje
Da bi ponovo zasjala
Emocije su nabite energijama
Idealna hrana za pojavu

Umjerenost kažu mudri jest i dugovječnost
Neumjerenost završi u limbu svijesti
Kada ne znaš više tko si
Niti tko te imenom poznaje

I nisi više ni sama u tome
Stanje je to gore od samoće
Za samoću još ćeš i molit
Stanje je to vječnoga i nepromijenjenoga
Bolnoga nemira u neznanju duše

U dijelovima kad te izjeda
A u samo odredenim vremenima
I kada ti je tvoja esencija neprijatelj smrtni
Ti se uzdignes i konacno progovoris

Nije mrak sam po sebi
Samo vali nedostaju u njemu
Supstance zle disperzirane
Nestaju pred praskozorjem

I uporni opstaju da se dive
Ostali postaju i ostaju zrtve
Nesmiljene borbe za dusu
Rastrganu izmedu dijametralnosti
I suprotnosti do kraja ciklusa

Krug te prozdire poput zvijeri
A zvijer je u njoj
Toj jednostavnoj pojavi
I tko da odoli
Hipnotickom djelovanju sirene

A ona je tama
Ona svjetlosti krade
Ona svjetloscu se hrani
A koja joj ne pripada

Moc je Duha snazna
Stravom prelazi preko poljana mrtvih
Da vrati svjetlost onome
Koji ju miloscu samom dobi

Prazan je papir teži od ispisanog
Teži je i čeka da podnese
Misli sakrivene onomu tko ih ima
Tek kroz tišinu će se otkriti

Težak je trud olovke
Koja se sa rukom bori
I nestalan je fokus oka
Dok se srce ne izazove

I tko "njime" vlada dok papir čeka
I vlada li sobom kad olovka krene
Jer ipak čovjek sluti sebe u samoći
A gubi se u vrevi

I papir postade lakši
I olovka se umiri
Jer evo se izazvalo srce
A ja... ja sam opet na slobodi


.

Bila je to sasvim obicna djevojka u svoj toj svojoj nuznoj neobicnosti.

A ja... ja sam u meduvremenu bio svugdje s njom (izuzevsi samo sto nisam bio u njoj, no...)

Dugo me nije bilo na ovim prostorima i znam, vrlo dobro znam da su se neke (mozda i neki) meni cijenjene
druzice sa ove nesretne iskre pitale - da se Lord nije zaljubio? Kajgod? Lord da se zaljubi?

Moje izbivanje je ipak analogno, ekvalno suprotno, a kontradiktorno - diferencijalno gore navedenoj pretpostavci.
Pa iz te jednostavnosti proizlaze sljedeci zakljucci...

Nista nije kako se cini i...
Uvijek moze biti onako kako se ne cini...

U svakom slucaju, puno rijeci izgovorenih, pisanih i razna premetanja tih trideset slova,
ne bi li se kroz njih doslo da odredenih zakljucaka. Da bi vrijedilo upoznati se.

Nista njoj ne nedostaje... ima cak u mjeri i sa mjerom.
Interesantan oblik njene frizure... koju jos oblikuje u smijesnost, ali meni simpaticnost.
Njen pogled u kojem vidim da gleda. Ali svi gledamo, no dal i vidimo.
Pa da budem tocniji, njen pogled u kojem slutim da vidi. Shvacam da primjecuje duboko; ima tu pozeljnu osobinu.
Da, pozeljna mi je, jer nemam sto skrivati, pa dopustam da gleda i neka vidi... evo, ja sam tu i takav sam...
I ruzan i lijep i jednostavan i slozen...

A mogao sam i glumatati, biti nesto vise od Lorda. Bi li na glumu nasjela? Ne bi! Znao sam to!
I zato sam zaigrao na vrlo riskantnu kartu, a to je... bit cu "ja".
Bez uljepsavanja, dotjerivanja... a sa svim svojim manama koje inace mogu sakrit; ali ne i njoj.

I to cekam. To je ono sto je vazno! Kad shvatim da ne postoji nacin da se sakrijem. Da sam otkriven. Pa sad se snalazi Lorde.

Improviziraj, vrludaj, zaobilazi, ukljuci IQ.. a i taj curi...barem s njom. Barem privremeno, znam.

Pa njen nos, onako...kao da malo...
A te usne njene, koje su izazivale moje usne... u to gravitaciono polje njenih apsorbirajucih blizina.
I koje se razvuku u osmijeh...O Boze...

A kroz njih struji glas njen ugodan i mlad... a ja sam pun pitanja, a na koja odgovore ne nalazim. Cekam.
Zatecen, stao u prostoru, ucim, cekam, idem i ne idem. Zapeo u vremenu. Naprijed, pa nazad... pa opet...i tako...

Pa eto, dok nadjem odgovore, dovrsiti cu i ovaj napis, a dotle ce ove tri tocke na kraju, ostati zamrznute u vremenu.

Mozda i ostanu... i takve ce vrijedit... vrijedit ce puno...

Do kraja vremena...

Ako nisi žedan, što si?

Ako nisi gladan, onda si sit.
Ako nisi zadovoljan, onda si nezadovoljan.

I kako zadovoljan pisati pjesmu.

Ili ako ne pjesmu, a ono tek riječi...

Bol je dobra i naučio sam u njoj uživati.
Vjerojatno i nije u uživanju bit.
Možda ima veze sa time kako ju podnijeti.

Podnijeti...?
Kao da je bol nepoželjna u svojoj pojavnosti!

Podnijeti moraš loše društvo.
Podnijeti moraš glad. I žeđ, svakako.

A bol?
Ona te neće ubiti, a mi je se bojimo, nit ne shvacajuć da je tu radi nas!

Dakle u njoj ne možeš uživati, nemaš ju zasto podnijeti...pa što se sa njom radi?



Evo, ako postoji odgovor za jedno, postoji i za drugo...

pa....

...ako nisi žedan, što si...!?


---------------------------------------------


Bezidejan i prazan... stanja su to koja frekventno dolaze, pa odlaze.
Trenutno su ta stanja tu i ja ih prihvaćam... (a ne da mi se o tome sada pisati...)
(...baš zato što sam bezidejan i prazan)

No, onda i ovdje, na ovome nesretnome blogu, nedostaju riječi, no.....

Lord kao Lord, doskočio je i tomu...

Ima Lord rezervne riječi, u prošlosti smišljene...

"Bol koja vodi prema..." jedna je od tih rezervi...


.

I nisam znao
Da li padam
Ili se vracam
Noc je bila sva

Ali znao sam
Da lebdim
Negdje negdje
Vjetar je bio znak

I stanem
Malo me vrati
I opet sam tu
Ali gdje...

Pogledam
Jutro je tu
Bit ce da je bolje
Na...

12 metara od tla

Neku vecer sam se popeo na visoku zgradu.
Lagano stepenistem, dugo je trajalo.

Do zadnjega kata
Pa s kata jos i vise

I stojim na rubu
I ucim
Da tako naucim

Izazivam se do krajnjih granica
Igram se
Zelim nauciti vise

No, odjednom, a nicim izazvanim
Spotaknem se
Ispod mene nepoznate dubine
Jos neistrazene

66 metara do dna

U konačnici
Sve završava
Na onaj način
Na koji je
I započelo

Netragom

I to je jedina istina
I najveća istina stanja

I stoga
Sve ono što je ispod
Ništa ne vrijedi

Vrijednost daju duše
Duše nestaju netragom

A u konačnici
Sve se završava
Na onaj način
Na koji je
I započelo

Netragom

Tvoja su pitanja nemoguca
Kao dijete trazis od mene odgovore
Ja ti odgovaram ono sto vidim
I samo ono sto osjecam

Pitas me zasto tako mislim
Pa kazem ti da ne mislim, ludo
Rekao sam ti da znam
I znam kako osjecam

Trazis od mene nemoguce
Zelis znati zasto si divna
Pa kako da ja znam zasto si divna
Pa to ces ti mozda bolje znati

Jer ja neznam zasto si takva postala
I ja neznam kako si takva postala
Mozda si takva oduvijek
Ja ti samo kazem sto u tebi vidim...

Bezveze...

Sinoc kasno, odnosno danas rano, a blizu 3 ujutro čitam ja.

Ne radim, na godišnjem sam, pa sam raskalašen.

...i čujem kako mi dođe mail... jako mi puno znaci zvučni signal na mobu, pa sam puno onih aplikacija sa zvukovima skidao i isprobavao, dok nisam naletio na svome uho odgovarajući ton poruke, odnosno isto mi zasvira i kad stigne mail.

Grafički prikaz tona bi išao ovako:

o o o o

4 puta kratko i oštro, na nešto povišoj frekvenciji.

Taj me ton podsjeća na onaj ton, legendarne Nokie 3310... koji je to bio mobitel, jebemu miša.

Ja o zvuku, a htjedoh o nečem drugom...

No, tko bi mi u to gluho doba noći slao mejle...!?

Pogledam ja. Ona je.
Krenem čitati... i čitao sam tako godinu il dvje, ne sjećam se više...

I tu se desi paraliziranost iz gornjega naslova, al to je tek uvod u pravu paralizu koja tek treba da stigne..onaj pravi val.
(nema između nas pisanja o nama u smislu kak se tu već piše...nema nit emotivnog, nit tjelesnog)
...postoje utisci samo.

Poslala mi je mail od otprilike dvadesetak riječi.... a tih dvadeset nikada pročitati. Vremenski.

I napokon uspijem pročitati do kraja, van sebe sam... um se je zamrznuo, svijest smanjila. Pogled ukočen, izgubljen.
Ne vjerujem da tako piše to što piše. (btw da ponovim, ne radi se o seksu, nit ikakvim obostranim emocijama)

I na kraju toga mejla, stavi ona poveznicu do jedne pjesme na Jutjubu.
Stisnem link i gledam i slušam. Uz pjesmu, pojavljivale su se i riječi pjesme na monitoru.

Imam monitor od 22 cm (ostalo moje ipak ne doseže brojku od 22) ...i slova su bila velika..

I tako ja i dalje gledam potpuno smeten u taj monitor, kurca ne kužim što mi se desilo i kakvo je to stanje u koje sam zapao.
I upravo u trenu i onu sekundu koja je prethodila vrhuncu, ja pomislim sam sa sobom unutra, kako sam zapravo...
...potpuno paraliziran njenim sadržajem u mejlu.

U tom istom trenu na monitoru mi se pojave ogromna slova i ta riječ - PARALYZE...

Skoro sam umro, jebote... šta je sad to sve!?

Nakon što sam se barem malo pribrao, odgovorio sam joj. Ništa puno i ništa dugo i ništa duboko.... nisam mogao .

I to je bilo to za tu noć, više nisam mogao ništa raditi, pa sam se uputio do kreveta i zaspao razmišljajući o misterijama u životnom krugu i meni kao tek djeliću sveprisutnoga perpetum mobile ringišpila.

Mislim da ću ponovo morati krenuti u preispitivanje svojih percepcija...


.

Umjesto da tu lovim ptice, a dugo nisam vidio ševu, ja ovdje pišem riječima nekim onim...

Podsjeti me to na onu Elvisovu... tko te kara, nek ti piše pesme...

A ja... ja ko i Elvis, ne karam, a pesme pišem.
(radi se o Elvis J. Kurtovitzu, a ne Presleyu)

Ovdje se ljudi ševe, jebu, karaju, a ja pišem o životu, životinjama, ljudima i pojavama... pa jebate!

I sve mi dođe da i ja kao jedan tu bloger kojeg ponekad popratim počnem pisati drukčije pjesme.

On piše nekako ovako:

Meni se digne kita
Velika poput morskoga kita
I dok ona zine
U meni sve mine

i tako neke gluposti.

Mogu to za mene bit gluposti, al taj bloger baca udice... on kara!

A ja... ja još uvijek otpuhujem dimove i gledam u daljinu.

I dok ja mislim na nju i pišem joj pjesmu
Onaj bloger glumi konja, ona jahačicu na njemu.

I zaključujem tako da je onda bolje biti konj...

E sad... pravo je pitanje...

...tko je tu zapravo.... konj !?

.