Svitci s asfalta

Autor: Georgi Petrov


Sto ljudi, sto načina pokazivanja ljubavi ili naklonosti. Govorimo različitim „ljubavnim jezicima“. Netko pokazuje dodirom, netko riječima, netko djelima, netko brigom o svakodnevnim stvarima, djelima, malim iznenađenjima… mnogo je tih jezika i često se ne razumijemo. Google translate u ovom slučaju ne pomaže. Možda treba vremena da se nauči jezik drugoga. Truda. Čini mi se da tu najčešće zapne – na trudu, posvećenosti, da s vremenom taj netko poseban - prestane biti poseban. Ha… nekada i ne postane poseban, no to je neka druga tema. Tema o navici, očekivanjima, strahu od samoće, strahu od vezanja, inerciji i lažima koje govorimo sami sebi.

Često sam čula „pa ne može stalno pažnja“, „nismo djeca“, „život je nešto drugo“ , „ zaljubljenost prođe“ i slične izlike koje opravdavaju nevoljkost ili nemoć prepuštanja drugoj osobi. Možda sam ja nepopravljivi romantik, ali mislim da može, zapravo…mislim da je potrebna stalna njega odnosa. Da upotrijebim klišej: ako se biljku ne njeguje, ona vene. Mali znakovi pažnje svaki dan kao što su dobro jutro, laku noć, kako si, kakav ti je dan, kad nismo jedno kraj drugog -usputna poruka, slika, muzika, gesta koja pokazuje da pomisli na mene, da mu je važno. Sitnice i pažnja koji čine razliku i svojom dosljednošću učvršćuju povezanost i stvaraju nove i nove nevidljive niti između dvije duše.

U zrelim je godinama možda teže,pregoreni i pomalo cinični, malo nam je volje i strpljenja ostalo. Ali baš sad u ovakvom stanju svijesti i razdoblju života partnera biramo za sebe, da se osjećamo dobro, da odgovara nama ne drugima, društvu, da se ne odričemo u ime ovog ili onog. Odnos u kojemu uživamo svaki dan. U kojemu postoji ravnoteža između danog i primljenog, ona prirodna ravnoteža- ne ona koja se mjeri. Drugo nema smisla.


Link

Alina Louka

“Ja, s dubljim instinktom, biram muškarca koji potiče moju snagu, koji traži nevjerojatno puno od mene, koji ne sumnja u moju hrabrost niti moju žilavost, koji ne misli da sam naivna ili nevina, koji ima hrabrosti odnositi se prema meni kao prema ženi.”
-Anaïs Nin

Pronalazak novog partnera i ljubavi nakon četrdesete ponekad se čini kao Sizifov posao. Hrpa prtljage. Raskidi, razvodi, godine samoće, „nesretni brak“, razočaranja ili nerealna očekivanja, djeca, stari roditelji, financijski problemi, zasićenost poslom, neispunjenost, nerealiziranost, tjelesne promjene, kriza srednjih godina…. (ispunite praznine). Ne znam što mi je gore – ovi koji nikad nisu sazreli pa su im za sve krivi drugi, ogorčeni, nepovjerljivi. Ili oni koji su krenuli stranputicama samorazvoja kroz toksičnu i kvazi duhovnosti, new age i self-help obmana i samoprozvane gurue koji im govore što i kako osjećaju i trebaju raditi (10 steps to ruin you life), bez imalo stvarne svjesnosti o samom sebi. Savjeti da samo treba biti svoj i imati intenciju, preskačući dio koji govori o trudu i posvećenosti drugoj osobi. O reakciji koja proizlazi iz akcije. Izlasku iz zone komfora. O tome kako treba biti ranjiv, otvoren, iskren. Imati hrabrosti pitati prava pitanja i imati hrabrosti odgovoriti na njih.

Neki dan sam pročitala nešto kao da prve veze ne biramo sami niti naša intuicija, već neizliječeni dijelovi nas. Mislim da ima tu djelomično istine i slažem se da čovjek mora biti dobro sa sobom da bi mogao biti dobro s nekim drugim, kao i da netko drugi ne može ispuniti prazninu koju osjećamo. Samo čini mi se budemo li čekali da se sve posloži, mi potpuno „izliječimo“ nećemo dočekati. Proces je to koji traje čitav život. U teoriji bi veze započete u zrelijoj dobi trebale biti kvalitetnije, trebalo bi biti lakše uspostaviti zajedništvo i slaganje. No čini mi se da je teže napraviti taj korak jedno prema drugom. Obojani iskustvom predviđamo situacije i ocjenjujemo ljude s predrasudama i prema čvrsto izgrađenim kalupima koje nevoljko odbacujemo. Teže se mijenjamo. Nisam ni ja imuna na to. Vjerujem u druge šanse, nisam zlopamtilo i strastveno vjerujem u opraštanje drugima i sebi. No osjećam da nemam više toliko entuzijazma prihvaćati svaku osobu nevino i bez ograda, uložiti trud i pažnju. Te djevojke više nema već neko vrijeme. Trudim se ne upasti u drugu krajnost i u cinizam. Pronaći nekakvu ravnotežu.
Dobro sam. Uglavnom. Nina je otišla. Točka na jedno poglavlje života. Idemo dalje.

Link

Melissa-McKinnon: Hope on the Horizon
(Slučajno sam naletjela na ovu sliku i snažno me se dojmila, tu bi voljela imati na svom zidu)


Prolazi vrijeme pomalo neprimjetno. Samo u ogledalu primjećujem promjene, lice neke starije žene. I moj pas stari. Pisala sam svojevremeno o mom psu Nini, kako sam ju izvukla iz skloništa dan prije usmrćivanja, kako smo svašta prošle i svugdje bile. Nerazdvojne. Vjerujem da nam životinje mogu biti srodne duše, za nju osjećam da je moja. Osjećam da polako odlazi. Svaki dan se sve više gasi. Čini mi se kao kraj jedne ere. Teško mi je iako znam da je jednom moralo doći. Prihvaćam to.

I dok vrijeme prolazi pomalo neprimjetno, naučila sam prihvaćati i otpuštati događaje, osjećaje, ljude. Je li to mir, pomirenost, zrelost ili sam odustala - ne znam. Znam da mi je tako lakše. Možda je to sito ponekad imalo preširoke otvore, al ne žalim ni za čim. Malo sam se vratila i u neke prepiske ovdje, neke stare nepročitane poruke, pogledala s odmakom. Neki su ljudi prošli mimo mene neprimijećeno, i ja pored njih. Vjerojatno krivi „tajming“ i stanje duha u to vrijeme.

Neobičan je ovo način upoznavanja – online. S jedne strane prednost je što nam je često lakše biti otvoreniji i iskreniji „zaštićeni“ iza ekrana. Ponekad pisanjem osvještavamo sami sebi skriveno u nama. S druge strane, opasnost je u očekivanjima, stvaranju nekakve predodžbe i slike o drugoj osobi prema vlastitim željama i kroz vlastite prizme. Razgovori budu fokusirani kao u tunelu, nedostaje govor tijela, izraz lica, kontekst, procjena osobe kroz interakciju s drugim ljudima. Iz toge se može puno iščitati. Neki jako kvalitetni ljudi ne dobiju šansu jer se ne znaju dobro izraziti. Onda je tu naravno faktor fizičkog izgleda, „kemije“ u živo, preferencija - često se ne stigne dalje od tog. Znam to i po tome kako me ljudi često dožive kao preozbiljnu ili tugaljivu (patetičnu?) ili osjetljivu… a to je samo jedan mali djelić onoga tko sam ja. Svakako jesam sklona promišljanju i u stalnom doticaju s vlastitim emocijama, to je dio moje osobnosti. I znam da to zahtjeva specifičan ukus i specifične ljude. I to je sasvim ok. Volim intenzivne ljude, snažne osobnosti, neobične, iskrene… Također vjerujem da ne postoji samo jedna osoba za nas na svijetu, ali je stvar odluke pronaći „svojou osobu“ i ostati s njom – odluka koja ovisi o nizu vanjskih i unutarnjih utjecaja.

Gledam kroz prozor, krasan proljetni sunčani dan. Pitam se što će donijeti ovo proljeće…


Link

Francesca Strino

I tako..s prvim kišama – blog. Nekako u ciklusima mi dođe da bacim pogledam, pročitam neke stare zapise, kao inventura.
Šećem nedavno s prijateljicom koju rijetko viđam, već desetljeće živi daleko u inozemstvu. Kaže ona, „sad je prošlo dovoljno vremena od zadnje veze, vrijeme je da počneš dejtati“. Ja preokrenem očima, nije mi to prioritet trenutno u životu, štono bi se reklo. „Ne, ozbiljno. Jesi spremna?'“ ona će. „Ja sam rođena spremna“ odgovorim ne bi li završila s temom. Istina je da zapravo ne volim dejtanja. Onu početnu fazu iznošenja činjenica o sebi i svom životu, kao razgovor za posao. Ne da mi se… ne da mi se upoznavati ga s mojim malim i velikim tajnama i manama. Otkrivati njegove. Nekada sam mislila da je to čarobna faza, sad mi se to čini kao gnjavaža.
„ Moraš samo imati jasne kriterije kaj hoćeš i kaj nećeš. Sad s ovim iskustvom to znamo.“, veli ona s autoritetom. „Dobro, više znam kaj neću nego kaj hoću“ i počne nabrajati što ON ne smije biti. Poduža lista značajnih i manje značajnih kriterija. Čujem ju kako govori “ mora ručnik vratiti na držač, a ne da ga ja nađem na kadi“. Nasmijem se i onda shvatim da je to njen stvarni kriterij. „Ja ne tražim ništa što ne pružam za uzvrat“ (vraća joj se autoritativni ton u glasu). Možda je u pravu, možda većina muškarca smatra važnim da se ručnik vrati na njegovo mjesto. I da je to vrlo važan uvjet kojeg mora zadovoljiti potencijalna pretendentica na titulu bolje polovice ili štoveć. Ili neku sličnu potpuno trivijalnu stvar. Naježim se. Fala, ne fala. E sad mi stvarno ne „dejta“, pomislim. Kvragu, zar je taj ručnik stvarno bitan?! Uz sve što postoji na svijetu i u svemiru…
Mislim da nisam „spremna“ i da nikad neću biti spremna za djetanje. I sve više sam nespremna što sam starija i što sam dulje sama. I da tzv. iskustvo više smeta nego što pomaže. Svjesna sam da mi odgovara moja komocija, sloboda, navike. Da mi se sve manje prilagođava nekome drugome, da mi se sve manje čini kompromise. Sve manje imam strpljenja i uviđavnosti za ljude koji mi ne odgovaraju. Da uvijek radije biram samoću nego loše društvo. Da se ne može forsirati i stvoriti nešto čega nema stavljanjem kvačica i davanjem bodova onome tko je najuspješnije položio test. Ne znam… još uvijek vjerujem da se to stanje duha može promijeniti susretom s osobom koja mi rezonira i s kojom se mogu povezati preskačući intervjue i suhoparne teme. Možda ga sretnem recimo na Sljemenu, ili u dućanu, na Iskrici, kod veterinara?! (moj inner romantic zamišlja susret na tržnici dok zajednički grabimo celer). Ne znam.. oduvijek sam vjerovala u sudbinu, kismet, univerzum kakogod. Kad bude, bit će.



Link

Foto: Javier Fergo

Idu dani, tjedni, mjeseci, pretvore se u godine… krize, recesije, pandemija, sukobi, ratovi, korupcija, nepotizam, klijentelizam, emigracije, imigracije, lijevi, desni, centar, lijevicentar, desnicentar, nogometna reprezentacija, vakseri, antivakseri, izolacija, samoizolacija, femicid, demokracija, emancipacija, inflacija, …… ja sam se nekako posljednje dvije godine u svom umu odmaknula od svega toga, vijesti, crnila, prognoza, senzacionalizma, paničara, onih koji mi nameću svoja shvaćanja – u stanovitu samoizolaciju u umu i srcu. Neki oblik eskapizma? Možda. Osjećala sam da uronjenost u sveopću depresiju kolektivne svijesti osiromašuje moj život i ne pridonosi baš ničemu. Odmak mi je donio mir, ali i žudnju. Žudnju za istinskom ljudskom povezanošću. Ne mislim na romantičnu ljubav, već smislenu, autentičnu duboku komunikaciju. Svakodnevne teme, razgovori u prolazu, sve to obogaćuje život, slažem se. Ali nije mi dovoljno. Također nastojim ne upasti ni u zamku toksične pozitivnosti - nijekanju takozvanih negativnih emocija i događaja. Svjesna sam ih i prihvaćam, ali nastojim ne živjeti u njima.

I tako, javi mi prijateljica da mi poklanja NLP ciklus radionica „Škola sreće“. Došlo mi je to u pravom trenutku. Mislim si, ako ništa drugo, upoznat ću neke nove pozitivne ljude. Sigurno su takvi, čim žele naučiti biti sretni. Zapravo, nevjerojatno je da moramo učiti biti sretni, ne bi li to trebalo biti naše prirodno stanje. Nekako sumnjam da nas je Bog (Svemir, Stvoritelj, Izvor, u što god vjerovali) stvorio da patimo, budemo siromašni, zlostavljani…

Otišla sam na prvu radionicu, po pljusku koji je padao neprekidno cijeli dan. Nakon napornog radnog tjedna. U raspoloženju koje je bilo sve samo ne sretno. Tamo, u ugodnoj prostoriji, još 4 žene srednjih godina. Čovjek bi rekao da samo žene nisu (sasvim) sretne. I u to sumnjam. Prvo pitanje: što je sreća? Trebalo mi je minutu-dvije da uopće počnem uobličavati u riječi nejasne misli iz pozadine mozga. Tih 90 minuta provele smo u otvorenim razgovorima, tumačeći više sebi nego drugima što mislimo i osjećamo. Upravo ono što mi je nedostajalo. Na kraju dana osjećala sam se dobro. Čini mi se da je to dobar znak za moju školicu.

Autor fotografije: Antonio-Maria-Fantetti


Dugo već ne gledam televiziju. Nemam ni evotv, maxtv, iskontv i ostale teveje. Televizor palim samo kako bih gledala Netflix na velikom ekranu i to rijetko. Obično „binge watching“ neke „real crime“ serije. Ili krim serije kao takve, skandinavske, američke, latinoameričke, nema veze, bitno da ima mrtvih i misterije, još ako ima i forenzike, to-je-to. Imam taj nekakav afinitet prema mračnim sadržajima, nekakav pokušaj ravnoteže s generalnim nastojanjem za pozitivnim pogledom na svijet i život - pretpostavljam.

Rijalitišouove izbjegavam, radi općenitog osjećaja susramlja s kandidatima kao i samom sobom kad podlegnem niskim strastima i uživim se u zaplet, koji bi trebao biti stvaran iako svi znamo da nije, a opet se nekako uvjeriš da jest i osjećajem nadmoći i prijezira govoriš sebi i drugima kako se „nikad ne bi tako blamirao, bio tako glup.. bio tako neracionalan… „ iako si bio baš takav nebrojeno puta da sad.

I tako prošli tjedan, tražeći zanimljivu seriju na Netflixu za nedjeljno poslijepodne, naletim na „Love is blind“. Američka verzija, 1. sezona… piše nešto kao samci koji žele biti voljeni zbog onog tko su, a ne zbog izgleda, izlaze na upoznavanje na slijepo, u nekonvencionalnom pristupu upoznavanju.. Ukratko, koncept emisije je da se kandidati nalaze u kapsulama (pods) te se kroz niz sastanka upoznaju, ne vidjevši se, isključivo na temelju glasa i razgovora, odnosno na temelju osobnosti. Ukoliko se neki parovi svide jedno drugom, slijedi prosidba, ukoliko ovaj drugi pristane, prvi puta se nađu u živo. Zatim slijedi vjenčanje itd. Sve u ludo kratko vremenu od mjesec dana.

Zainteresiralo me je, podsjetilo me na Iskricu. Prvi puta se prijavila davno, davno. Tada još nisam pisala blog, niti ga previše pratila, zanimalo me pronaći partnera, srodnu dušu, na temelju razgovora, osobnosti. Baš kao što temeljna pretpostavka emisije navodi. Tada nisam objavila ni sliku, iako sam bila puno mlađa, ljepša i mršavija haha. Upoznala sam neke ljude, s nekima se i našla. Nije mi žao. Nije trajalo, nema veze, svaka osoba koju upoznam, nešto mi donese u život. Naučim nešto o sebi i ljudima.

U emisiji, naravno, ne nedostaje drame, suza, smjeha, hormona, zaljubljenosti, očaja, svađa i intriga. Privuklo mi je pažnju kako svi parovi koji se spoje pričaju o nevjerojatnom intenzitetu osjećaja, kojeg je teško razumjeti u vanjskom svijetu. Kako kroz razgovore i otvaranje unutarnjeg svijeta, neometani kakofonijom i očekivanjima, izgledom i statusom - razvijaju najdublju povezanost dvaju bića. Zanimljivo je vidjeti kako se dinamika odnosa i stupnja zaljubljenosti mijenja susretom. Da o vraćanju u stvarni život, upoznavanju obitelji, prijateljima, njihovim očekivanjima, vlastitim očekivanjima, stilu života, prihodima, poslu, i na kraju izgledu - ne govorim. Takozvani „stvarni“ život. Što god to značilo.

Cijelo vrijeme, nisam se nekako mogla oteti osjećaju poznatog, ne poistovjetiti se i povući paralelu s vlastitim iskustvom s Iskrice. Dogodila se i meni. Slijepa ljubav. Znam kakav je osjećaj zaljubiti se bez ikakve predodžbe o fizičkom izgledu osobe, kakav je osjećaj povezati se i otvoriti na razini za koju nisam znala da postoji do tad. Kakav je osjećaj željeti provesti ostatak života s tom osobom, u kratkom vremenu osjećati se kao da ga oduvijek znam. Kakav je osjećaj ne izdržati test tog istog „ stvarnog“ života, zbog očekivanja, okolnosti, vlastitih nesigurnosti i još puno sitnih i velikih razloga koji ponište onaj najvažniji – povezanost duša. S odmakom to jasno vidim.
Nakon odgledane 1. sezone, uslijedio je binge 2. sezone. Na intelektualnoj razini sama sebi govorim, interesantno mi je to gledati kao socijalni eksperiment. Ali istina je da su to univerzalna ljudska iskustva, arhetipovi ako baš hoćemo, nešto čime se svatko može poistovjetiti. I razmisliti.
Nakon toga sam pogledala Brazilsko izdanje, koje je potpuno drugi nivo ludila.. Zbog njihove kulture, otvorenosti, strastvenosti, otvorene seksualnosti. Tu tek nije nedostajalo drame i suza, obrata i iznenađenja. I onda Love is blind- Japan. Da, da, priznajem… i to sam pogledala.

Kulturalni šok. Sasvim drugačija dinamika, iako su univerzalni ljudski osjećaji prisutni i vidljivi, kao i stanovit stupanj amerikanizacije. Odnosi su lijepi, nekako čisti. Čak i prekidi. Minimalistički kao i njihov dizajn. Način na koji razgovaraju, kako jedno drugo sluša. Govore si hvala. Hvala za ručak koji si skuhala, hvala što si mi rekao nešto lijepo. Hvala ti što si tu kraj mene, hvala ti što me voliš. Hvala što postojiš. Hvala tebi…. Ne znam, mene je to dirnulo. Mislim si koliko bi veza možda bilo spašeno da su partneri bili zahvalni jedno na drugom. I slušali jedno drugo.

…
Da li je ljubav slijepa? Da! Odgovorim spontano u zrak. Tako sam i ja došla odje davno davno, tražeći, želeći i očekujući da ću naći nekoga tko me želi i voli zbog onoga tko jesam, ne onoga što jesam. No to su bila druga vremena. Više ne tražim. Jesam li odustala od ljubavi? Nisam. Neka ona nađe mene.



Link

Siječanj, 2021.

I tako kad još dugo u uhu odzvanjaju nečije riječi i one poprime druge oblike pa počnu svoj vlastiti život, prateći me u stopu, kao sjena koju vidim krajičkom oka i ja im odgovaram, razgovaram s njima, svaki puta drugačije.
Trebala sam reći ovo li ono. Nisam. Nisam trebala ništa reći. I tada nađem utjehu u tišini, potpunoj zaglušujućoj tišini unutarnjeg svijeta. Iz utjehe se rodi nada iz nade prihvaćanje iz prihvaćanja mir. I nema riječi, nema djela, nema osjećaja, nema misli, nema ljudi, nema tebe, nema mene, njih... samo dišem i živim. Vani pada snijeg.

Link
HUMAN's Musics - film Yann Arthus-Bertrand, glazba Armand Amar.

Fotografirala u lipnju, 2020.

Ova je godina tako neobično brzo proletjela, mimo mene, kao krajolici gledani kroz prozor jurećeg vlaka. Arhaična slika... ne putujem odavno vlakom. Ne putujem ni autobusom. Depresivna je slika zamaskiranih suputnika.
Nema ni ljubavi u doba korone. Sve je jedan neprekinuti dan kojeg ne primjećujem, uronjena u vlastiti unutarnji svijet.
Ne brojim... zaražene, ozdravljene, umrle. Ne brojim dane, noći, godišnja doba. Dobro sam.
Pitam se, znači li ovo živjeti u sadašnjem trenutku.

Link

Slikao Pol Ledent

Neću sada pregledavati ciljeve od prošle godine, to ću neki drugi dan. Možda. Znam da je protekla godina bila teška. Ne, izazovna. Izazovna - tako se to danas kaže. Neke su se stvari riješile, neke još traju. Upoznala neke nove ljude, neke sasvim izbrisala iz svoga života. Svjesna sam da su ti ljudi ušli u moj život kako bih rasla, sazrijevala, naučila neke lekcije i tome slično. Recimo kako se zauzeti za sebe, biti hrabra, postaviti granice i vjerojatno još neke dublje. Zapravo sve one o kojima priča i najjeftinija površna popcorn self-help literatura, a opet - čovjek uči dok je živ.
Jedna osoba iz poslovnog okruženja naročito je ostavila traga u prošloj godini. Tek kada je otišao (otjerala sam ga u poprilično dramatičnoj filmičnoj sceni), svjesna sam koliko me je zapravo psihički ugnjetavao. U početku je djelovao simpatičan i drag. U poslušali kažem da imam PTSP od njega, ali nije to sasvim netočno. Igrom „slučaja“, ili kako to biva da učenik nađe učitelja koji mu treba (ili je obratno?), naišla sam jesenas na webu na „Collective trauma summit“ (https://collectivetraumasummit.com), sa zanimljivim izlaganjima govornika. Shvaćam što trauma jest. Kako te zaključa i izolira. Dezintegrira i odvoji od tijela, dok ne postaneš ta jedna ponavljajuća misao. Ono što mi se usjeklo priče potomaka preživjelih iz konc logora. Kako pojmiti sve užase djeteta koji iz logora gleda čuvare kako se igraju s psima, sa svojom djecom s druge strane ograde. Oni su u svom životu „nice people“. Kako je moguće? Kako je moguće dehumanizirati nekoga do te mjere da ne osjećaš nikakvo suosjećanje prema njemu? Samo zato što su „drugačiji“. Sada sam malo zabrazdila, pobjegla misao. Mogla bih možda cijeli sumit svesti u jednu rečenicu, u nešto u čemu se svi govornici slažu: Najveću traumu čovječanstva predstavlja iluzija odvojenosti. Mislim si, to je to.
Jesam li se promijenila? Da li je stvarno moguće toliko se promijeniti u godinu-dvije? Čitala sam danas malo svoj blog, naišla na nekoliko dobrih ideja i tekstova, neke sam već prije obrisala u nekim kaotičnim događanjima bloga, haha. Malo su sirovi, malo su mi i strani, ovako s odmakom. Dođe mi da ih poskidam, ali opet mi je žao. Neka stoje. Fotografije su nestale... šteta, ukrašavale su blog. Upotpunjavale. Dosta truda sam ulagala, bio mi je važno. Nedostaje mi to. Voljela bih opet pisati. Zapravo, ne opet, nego zaista pisati. I ponovo slikati. Biti kreativna. Živjeti. Ne želim smrt prije smrti, život bez života. Ne želim provoditi dane na poslu, u strahu za egzistenciju, slušajući kako u Hrvatskoj nema budućnosti. Strah je zarazan. Ludilo također. Neću postavljati ciljeve, bit ću što želim biti.

Svima sretna i uspješna Nova godina!

I jedan prepjev starog klasika prekrasnim glasom:
Link

Autor: Fabian Perez

Kiša uporno udara o staklo krovnog prozora. Obuvam tople čarape i razmišljam kako evo stiže još jedan Božić bez snijega. Treperava svjetla s okićenih prozora susjeda nikako ne pristaju ovom više jesenskom vremenu. Jedini znaci da su blagdani pred vratima su beskrajne kolone automobila po glavnim prometnicama grada i sumanuta kupovina. Kakav besmisao, namrštim se. Kapnem tri kapi eteričnog ulja jele u aromar, ne bi li miris pobudio bolje raspoloženje.

S radija čujem nagradnu igru- poklanjaju avionsku kartu za nečijeg bližnjeg koji živi daleko. Čuje se pomiješani plač i smijeh dobitnika: „Živi u Torontu tri godine, još nije dolazio doma... Ne mogu vjerovati da će doći za Božić“...pukne joj je glas pa uslijede jecaji, da bi zatim uslijedili vriskovi od sreće. Meni se ovlaže oči. Miris jele nježno ulazi u nosnice i pomislim na svoje drage koji su daleko.

Srce mi se ispuni i dok stavljam kraljevsku glazuru na šarene kolačiće, mislim kako nisam sama. Nikad nisam sama u mislima. Radujem se svojima, pa čak i ako ne stignu za Božić.Čekat ću.

Link

Sve je zaraslo. Svi su moji putevi skriveni travom koja seže do struka. Ne volim više hodati tuda, puno je krpelja, a i jeza me hvata što se sve u toj travuljagi skriva.

Kad ne bi bilo tragova traktora koji se probijaju do rijetkih obrađenih parcela, pomislila bih da više nema nikoga. Nikog živog. Možda su svi otišli. Ni te traktore ne vidim, samo njihove tragove.

Malo dalje, ima jedna mala skrivena oaza, proplanak. Ma nije baš proplanak, više onako, uzvisina. Skrivena šumicom. Moja. Prisvojila sam ju u sebi. Bez katastra i gruntovne. Ne poštujući ni meje ni međe ni granice.

Nikada, desetljećima od kad tu dolazim, nisam na svom mjestu vidjela nikoga. Nikakvih tragova da bi netko bio prolazio. Nema smeća, nema ostataka koje čovjek za sobom ostavlja. Dolazim i danas, željna mira i odmaka od svakodnevice. Mirisa trave, vlažne zemlje i kore drveta. Zvuka ptica, koje ne raspoznajem. Govorila bih sebi prije da ću naučiti razaznati pijev. Više nije važno, ne treba mi naziv.

Ne mogu ga pronaći - svoje mjesto. Sve je u korovu, travi, vodi od obilnih kiša. Nema mog mjesta. Još jednog mog mjesta više nema.

Vjerojatno tako mora biti. Samo biljke puštaju korijenje.

Slikar Jacob Collins

Razmišljala je koliko joj nedostaje. Pitala se misli li on na nju tako bolno, tako prokleto bolno. Odavno već ne plače, svakodnevicu su preplavile sasvim obične misli; o ručku, računima, tračevima, vijestima. Danju ga se ne sjeti. Nije to sasvim točno. Tu je on, negdje u potiljku, u primisli. Podsvijesti. Opet, kao da nije. Funkcionira ona, besprijekorno obavlja sve svoje svjetovne dužnosti.

Noć donosi nemir. Večer uz film i čašu vina. Knjiga i papirnate maramice, kojima briše suze dok dekoncentrirano čita tekst pred sobom zamagljen sasvim drugim slikama.

Ima jedan mali trik, kada postane neizdrživo. Na svoju toplu kožu nanese malo njegovog roll-ona. Svježeg i reskog, koji spojen s isparavanjima njenog tijela asocira na njihove strastvene noći. Bude joj lakše, utone u san sretna. Utjeha je u toj varci.

Jutro donosi olakšanje. Sunce ju zove na hrabrost. „Nazovi ga, učini prvi korak.“ Jutarnja kava nosi dan, naprasno i užurbano. S danom dolazi i ponos. I inat. Ne zove.

Večer opet donosi nemir…

Link

Slikar: Henry Asencio

Ljubav je kontradiktorna u svojoj biti, govorim ti.

Na početku ljubavi ne vidimo dobro jedno drugo. Pogled je zamućen ljubavlju.
Leće su obojane toplim bojama spektra.
Kada ljubav sazrije vidimo jedno drugo bolje od svih ostalih. Pogled je razbistrila ljubav.
Leće su prozirne, mekane, s dioptrijom.
Umaraju se oči, sve me manje zanima prizor preda mnom.
Prelijevaju se zrake svjetlosti hladnih nijansi, dok ne utrnu i nestanu u mraku.

Izvadim leće iz očiju i slušam.
Čujem te i osjetim.
Ljubav je bijela i čista, upila je sve boje.

--
Senjor Google kaže da je 91. godišnjica rođenja Gabriela José García Márqueza.

Sjetila se meni vrlo drage Márquezove priče „Maria dos Prazeres“.

Dok je Maria u svojoj sedamdesetšestoj godini čekala smrt…

„Gotovo joj je u istom trenu do uha dopro zvuk prvih koraka na rasklimanim stepenicama; prestrašila se da će joj srce prsnuti. U djeliću sekunde u glavi je iznova odvrtjela čitav proročanski san što joj je u zadnje tri godine stubokom promijenio život i spoznala pogrešku u svojem tumačenju.
-Mili Bože!-, promrsila je zapanjeno. -Pa to nije bila smrt!- Napokon je ugurala ključ u bravu, dok su joj u ušima sve glasnije odzvanjali odmjereni koraci iz tame, sve dublje disanje nekoga tko iz tame izranja sa strahom ništa manjim od njezina, shvativši tada da je vrijedilo čekati tolike godine, pretrpjeti sve te patnje u tami, ako ni zbog čega drugog, a ono zato da doživi taj trenutak. „

Slikala: Francesca Strino

Voljela sam na mnogo načina. Više, manje, dugo, kratko, skoro, zamalo, posve… Zbog nekih udarala glavom o zid, zbog nekih je udaralo srce kao ludo. Nema veze, ne mogu reći da nisam probala, tješila sam se toliko puta. Trudila sam se. A znalo je bit.. ah, znalo je biti divno. Znalo je biti tužno. Na kraju je uvijek bilo tužno. Velike i male stvari, događaji, vrijeme koje je protjecalo u svakodnevnici. Uvijek je bila jedna konstanta - znala sam da ću ostati sama.

Neki su ljudi stvoreni da traju u dvoje. Neki su ljudi u vječnoj težnji da traju u dvoje. Ja sam rak samac.

Nije to odabir, nije to želja, nije to razočaranje. Nije to sloboda. To je tako, prijatelju moj. Kad bi me pitali što želiš, uvijek bi odgovorila voljeti i biti voljena. Mislim ipak da ću biti sama.

Nema savjeta, nema utjehe, nema sućuti koja će promijeniti nešto što se ne može promijeniti. Nisam usamljena. Često mislim da mora postajati netko sličan meni. U dvoje, a jedan. Ne pripadati već biti. Mora postojati taj jedan od toliko ljudi na Zemlji. Zemlja je velika, teško se pronaći.

Ponekad, na trenutak, pomislim – možda. Očara me netko i znam da ga oduvijek znam. Ali znam još nešto. Znam da ću ostati sama.

Još samo da umre ovaj tračak nade.


Link