Svitci s asfalta

Igor Paley, "Phoenix the bird of life".

Ne radim rezime za kraj godine. Obično to radim za svoj rođendan, osobnije mi djeluje. Ne idem ni na dočeke, već dugi niz godina, bude mi noć kao i svaka druga.

Ipak, ima nešto utješno u novom početku. Šansa da bude bolje, da budem bolja. Lijepo bi bilo ostaviti loše iza sebe i prigrliti dobro i lijepo.

Ne vrijedi, jer znam da prava promjena dolazi iznutra, odlukom iz dubine bića. Novogodišnjih se odluka ne držim dugo. Već sredinom siječnja padam na prvim testovima. Zato što su to odluke iz uma, ne iz srca.

Promjenu donosi ples duha i duše, ne okretanje lista na kalendaru.

Opet, simbolika rađanja novog iz starog mi se sviđa. Vatrena ptica, Feniks iz pepela. Potiče na razmišljanje. Neću raditi listu novogodišnjih odluka, ali nešto hoću - razmislit ću što bi trebalo mijenjati. Što želim drugačije.

Doći će vrijeme kada bude vrijeme za promjene.

Svima želim zdravlja, sreće, radosti i blagostanja u Novoj godini!

Link

Rundek u Domu sportova, 16.12.2017.

Malo je reći da sam sinoć na Rundekovom koncertu uživala u glazbi. Više od glazbe nosilo me ozračje, ljubav koja je utkana u svaki stih i svaku notu njegovih pjesama. Njegova „ekipa“ na bini, svaki ponaosob potpuno je bio predan instrumentu kojeg svira. To se osjeti. Publika to osjeti i uzvraća. Čitava je tu lepeza osjećaja i onih nijansi između. „Ruke“ je pjevala cijela dvorana i ta je vibracija titrala ravno u srce. Osjetim toplinu suza na obrazima i vidim oko sebe ganute ljude. To su oni rijetki trenuci u životu kada se osjećaš neodvojivim dijelom ljudskog roda.

Taj je koncert za mene bio više od glazbe. Bio je to i svojevrstan vremeplov. Slušajući sve te pjesme shvatila da su trajno utkane u moje odrastanje i sazrijevanje. Uz svaku, baš svaku, pjesmu, mogla bih ispričati neku anegdotu, uspomenu, priču. Priče izgubljenog vremena. Priče o ljudima kojih više nema u mome životu. Priče o meni koje više nema.

--
Ljubav za Rundekovu glazbu je davno počela „Šalom od svile“ ( Link)
Zima sredina devedesetih. Izlazilo se na Opatovinu, iznad Dolca. Još su bili štandovi, nije bilo staklenih kućica. U nekom od kafića uzeli bi piće i onda šetali ispred i sretali se, upoznavali nove ljude, ljubili na štandovima. Okupila bi se ekipa i krenuli bi u provod u neki od klubova – Jabuka, Kulušić, Mali Lap, SKUC... Ovdje je počinjao svaki izlazak. Često u neobičnim sastavima, koju su trajali tu jednu noć. „Apokalipso“ je prisutan na svakoj pijanci.

Izlasci su često znali završavati u Concordiji, opskurnom lokalu u Kranjčevićevoj. Zanimljivo je kada se danas prisjećam tog mjesta sve mi je nekako mračno. Vjerojatno sam mnogo toga potisnula. Sjećam se da su to bile godine kada smo svoju „jedinstvenost“ isticali ekscentričnim odijevanjem. Bilo je to vrijeme lažnog glamura – bunde od umjetnog krzna i lažna koža, baršun, jaka mat šminka, tanke obrve, štras i svjetlucavi nakit. Sada tek shvaćam koliko smo bile smiješne tako mlade i tako nakinđurene. Ja sam imala grimizni svileni šal, kojeg je mama kupila na velesajmu u paviljonu nesvrstanih kojih deset godina prije.

Bila je to isprazna noć, jedna od mnogih koju bismo proveli u lutanjima gradom. Počelo me zamarati, činilo mi se da već sve poznajem i znam. Alkohol i kratkotrajne avanture produbljivale su osjećaj praznine. Bilo mi je i pomalo hladno. Željela sam ići spavati, bili su sitni sati. Čekala sam prijateljicu koja je bila zauzeta očijukanjem s nekim tipom, koji je jedva stajao. Pogledala sam van i vidjela da je počeo padati snijeg. Ogromne bijele pahulje, kao maramice. Izašla sam i gledala snijeg. Osjetim ruku na ramenu i začujem „Ja sam bio pogrešan kad sam ti stavio ruku na rame, tamo je držao dugo….“ Okrenula sam se i vidjela par uskih očiju i širok osmjeh. Nasmijala sam se i ja. Još je neko vrijeme zavijao „ja sam slobodaaaannn, neka s moga vrata vijori šal od svileeee “. Nježno mi je odmotao šal s vrata i obavio mi ga oko struka, privukao me tako i ljubili smo se dugo, sve više bijeli od snijega. Izlazili smo još neko vrijeme, a onda se on vratio u rodni grad i nisam ga više vidjela. Moraš imati dvadesetak godina da se tako zaljubiš na dva-tri stiha i falš pjevanje.

Kasnije sam i ja često pjevala „ja sam slobodaaan“ i osjećala nešto oslobađajuće u kapima s oboda.

---
Opatovina, negdje početak dvijetisućitih, sada se izlazi u Potepuh. Štandova više nema. Izašao je već „U dalekom svijetu“, a CD „Ruke“ preskaču u autu od neprekidnog slušanja. „Makedo“ je je prisutan na svakoj pijanci. Društvo se pomalo udaljilo, neki se uozbiljili, neki se umorili, neki otišli. Prijatelj nam kopni pred očima, obitelj i mi nemoćni smo unatoč brojnim pokušajima, pitanje je kada će ga mrak droga istrgnuti iz naših ruku. „Ista slika“ (Link) postaje lajtmotiv svih tuluma. On stalno pušta tu pjesmu i zuri u prazno. Nešto je mračno zavladalo među nama. Jedne nedjelje „crni jahači su stigli u selo“. Od njegovog odlaska više ništa nije bilo isto i društvo se raspalo.

---
Druge priče ću možda pričati nekom drugom zgodom. Neke neću nikad, ostat će samo moje "Jer kud ti prođeš, Babilonske baklje tek tinjaju, a za tobom samo zvijezde jezde i igraju".

---
Ljeto 2017. šećem uz more jednog mirnog sutona zasićenih boja i u ušima mi „vjetar nosi onaj svilen šal u kome je sliven tvoga smijeha slap i moje tuge val“ , toliko godina poslije (Link). I dok Isabel na violini stvara najljepšu muziku, vjetar mi nosi kosu. Šal nose uspomene.

16.12.2017. Dom sportova, cijela dvorana pjeva „Šal od svile“ . Pjevam i ja, iz petnih žila, poderanih glasnica.
„Visoko dižemo ruke i pjevamo našu pjesmu“ i pojavljuju se zvijezde.



Zvijezdano nebo

Ilya Ibryaev, "Rano jutro u gradu", akvarel

U liftu sam osjetila izmiješani miris duhana i vanilije, i još neki, egzotični, ali ne mogu ga se dosjetiti. Nelagodan mi je osjećaj. Rano ujutro mi smetaju jaki mirisi. U to doba volim miris kave i peciva. Svježe iscijeđene naranče. Jedan moj znanac koji je stanovao iznad pekarnice, kruh nije jeo – smučilo mu se od mirisa koji je stalno bio prisutan.

Ranije sam stigla u ured pa pregledavam vijesti na računalu dok se prostorija polako grije. Čitam da će Sara Renar biti posebna gošća na Rundekovom koncertu. Preokrenem očima, zaključim da se neću žuriti na nastup. Beskrvna mi je. Možda ja ne razumijem taj senzibilitet, možda me je pregazilo vrijeme. Na fejsu vidim da frend ima slična razmišljanja, doduše on ih artikulira s puno više žestine. Slikovito povlači paralelu između naslova njene pjesme „Gdje povlačiš crtu“ i povlačenja crte zabranjenih supstanci, od čistoga očaja koji proizlazi iz slušanja njene glazbe. Dometnuo je i nešto o tupim žiletima. Glasno se nasmijem. Smjeh neprirodno odjekne u praznom uredu.

Nemam osjećaj prosinca. Čini mi se kao da me je ove godine zaobišla sva ta hektika, euforija, groznica i nervoza koja se miješala i izmjenjivala svih prethodnih godina. Ne vidim ni toliko lampica, nema zvončića koji sviraju iz svakog zvučnika svakog supermarketa od sredine studenog. Nema ni snijega od vikenda. Lanjski snijeg. Južina više vuče na proljeće.
Naručujem tisak na majici, bit će to dar nećakinji. Googlam BTS - Bangtan Boys logo. Južnokorejski band za kojeg me ona uvjerava da ih „Ameri“ kopiraju. Skidam neke simbole i dizajniram sama, na kupimajicu.net. Smješno mi je. Slušam na youtube-u njihove spotove i ne mogu se uživjeti. Mislim da me pregazilo vrijeme. Pošaljem zahtjev za tiskom i mislim si - Bože, valjda ovi korejski znakovi nisu neke prostote. Slično onome kad ljudi tetoviraju kineske znakove za recimo „ljubav“, a piše „kupus“. Dijelim nedoumice s kolegom koji je u međuvremenu stigao, on se smije i govori da ionako nitko ne zna pa nije ni važno.

Od buđenja mi se u glavi vrti sasvim besmislena rečenica: „U malenim jezerima utapaju se ptice“. Možda da sam „alternativna“ kantautorica bih to mogla iskoristiti. Malena jezera.. vjerojatno sam nešto sanjala.

Sinuo mi je miris iz lifta – prženo ulje. Danas su na akciji krafne s vanilijom. Kava je gotova, počinje još jedan radni dan.

Bakerman is baking bread...
Link

"Baker man is baking bread
Sagabona kunjani wena
The night train is coming
Got to keep on running
Baker man is baking bread
Baker man is baking bread
You've got to cool down
Take it easy
You've got to cool down
Relax take it easy
Slow down relax
Slow down relax
It's too late to worry
Slow down take it easy"
(Rotsey,Hirst, Moginie,Garrett)

Slikano danas.

Volim osjećaj pahulja na koži dok zaslijepljeno od bjeline okrećem lice nebu. Kristalići leda na kapi i šalu od umjetnog krzna svjetlucaju kao drago kamenje. Osjećam se poput ruske kneginje.

Pogledam lopatu u ruci i popuste mi tlapnje o plemstvu. Nisam u zimskom dvorcu. Zvuk grebanja lopate o asfalt tjera i posljednje fragmente ruske bajke ispred očiju.

Volim snijeg. Ovaj se neće dugo zadržati, čini mi se. Mokar je i težak, već se topi na očišćenim dijelovima. Osvrnem se oko sebe i vidim Ninu i dva susjedova psa da se valjaju po snijegu. Psi vole snijeg. Osim onih beskućnih, koji u njemu umiru, nadomak prepunih stolova, dršćući od zime i straha od pirotehnike. Ta mi misao uvuče studen u kosti.



Fućnem Nini i odosmo u našu šetnju livadama. Ima tamo malo dalje šumarak. Bila je nekada šuma, ali su ju posjekli, zbog proširenja urbanističkog plana, a nešto i zbog krađe drva. Začujem pucnjeve krivolovaca iz tog šumarka. Osjetim grč u želudcu. „Bando, šta pucate sad u te jadne životinje na snijegu“. Vičem. Dobacujem im još neke sočne izraze. Bacam kamenje i stvaram buku, ne bi li rastjerala to malo divljači što je ostalo. Čujem glasanje fazana.

Vidim da iz šumarka istrčavaju tri srndaća. Stisnulo mi se srce. Viđam ih redovito od jeseni. Ima ih četiri. Bilo ih je četiri. Utihnulo je u šumarku, a onda sam čula u daljini zvuk automobila. Svaki i najmanji osjećaj topline za ljudski rod pao je kao i ovaj prvi snijeg.

Odjednom je tišina. Čujem samo moje disanje koje stvara maglu na hladnom zraku. Zimska idila se u mojim očima pretvorila u plavičastu pustoš.

Pogledam u tlo, kroz tragove u snijegu proviruje blato. „Da, snijeg samo skriva i stvara iluziju ljepote. Kratkotrajan je taj paravan“, pomislim.



Kada sam se vraćala vidim balavu i rumenu dječicu u skafanderima, trče, posrću i smiju se. Raduju se snijegu. Njihov malo stariji brat pomaže tati skinuti snijeg s auta. Kad sam se približila, zove me susjed na kuhano vino. „Prerano mi je još, sused“, smijem se. Odmahnemo si za pozdrav.



Iz kuće sam još malo kroz prozor gledala na ulicu, nasmijane ljude i mačku na susjedovom prozoru. Uz topli čaj, malo se vraćalo raspoloženje. Svake je godine tako, mislila sam. Prvi snijeg polako kopni.

Autor: Michael Seeley

Možda sam i zaboravila. Možda se teško iz ove sadašnje točke stvarno premjestiti u neku drugu. Gdje je neka razigrana, bezbrižna, lepršava ja. Koketiranje, zavođenje, dvosmislene šale, pogled ispod obrve, sjaj kroz trepavice - sve mi se to nekako čini daleko. Apstraktno i nestvarno. Nadimci od milja sad mi se čine blesavima.

Bljesne mi pred očima kako još raščupana sjedim u krevetu uz jutarnju kavu, dok nam se noge isprepliću i smijemo se. Sasvim budalastim stvarima. Nije to nikakav rafinirani humor, već naše intimne besmislene šale. Spontano se nasmiješim u sebi, a onda mi to počne izgledati nerealno. Pitam se da li je to isječak iz mojeg vlastitog života ili sam to upamtila scenu iz nekog od nebrojenih filmova koje sam odgledala plačući.

Možda sam zaboravila kako. Zaboravila sam i zašto. No, moj pametni telefon ponekad stvarno voli opravdati naziv pa me podsjeti - barem kako, kad već ne i zašto. Tipkam tako neku večer na mobitelu i završavam neobavezni razgovor s „laku noć“, kad vidim da se na ekranu nastavlja samo ispisivati „ljubavi“. Ta jedna riječ, malena, podmuklo se provukla i pobjegla iz svih obrisanih razgovora. Iskopala je tunel da bi pobjegla iz tamnice zaborava i grubo me podsjetila. Nekoliko sam trenutaka potpuno zbunjeno gledala tu malu izdajicu, prije nego sam je obrisala i poslala pristojan neutralni pozdrav. Bez ljubavi i „ljubavi“.

Razmišljala sam dugo u noć jesu li to „ljubavi“ napisali moji prsti, nesvjesno, prizivajući vremena kada je svaki pozdrav tako završavao. Možda mi se to moj telefon ruga – kopajući po svojoj memoriji i izvlačeći iz arhive kako bi mi podmuklo bockao.

Možda je to samo ovo predblagdansko vrijeme…

Link

Laku noć, ljubavi.

Autor: Cody William

Čitav život vjeruješ u znakove. Podudarnosti. Sinkronicitet (ah kako velika riječ!). Intuiciju. Odjednom ti se učini da ih više ne znaš čitati. Potpuno su nerazumljivi, krivo ih interpretiraš. Zbunjen si, ošamućen - kao da voziš u magli, vidiš samo do polovice haube. Iz magle slutiš opasnost.

Uhvatiš sebe kako sjediš i gledaš u svoje ruke koje ti počivaju u krilu. Shvatiš kako si pogrbljen, usukan u sebe, stisnut. Ti protiv „njih“.

Ranjiv si. Postaješ žrtva. Strvinari to osjete. Uvijek se sjetim Gregory Pecka u „Snjegovima Kilimandžara“ i hijena koje su sve bliže, i jezivim smjehom mu javljaju da čekaju.. da poklekne. Svijet u tvojim očima postaje neprijateljsko mjesto.

Živo se sjećam jedne žene, na nekom tečaju o odnosima s drugima, koja je stajala iza vrata. Nisam ju vidjela pa sam ju slučajno gurnula vratima. Ispričala sam se, a ona mi je rekla :“Nema veze, mene uvijek tako, ja sam nevidljiva, kao mali, sasvim mali miš.“ Ostalo mi je to u sjećanju, bila sam zatečena. Nije ona bila nevidljiva jer je kao mali, sasvim mali miš – već zato što je stajala iza vrata.

Samo je trebalo promijeniti perspektivu.

Kad ti je svijet neprijateljsko mjesto onda se braniš. Boriš. Napadaš. Ne biraš sredstva i ne biraš bitke. Naročito ne biraš mudro.

Što se najčešće dogodi? Nađeš se u sobi ogledala, kuda god pogledaš, u tebe zuriš ti, s uperenim oružjem. Mahnito se okrećeš i vitlaš mačem i sam sebe ozljeđuješ. Neprijatelj si TI.

Samo treba promijeniti perspektivu. I znakovi opet postaju čitljivi.

Link

„Boriti se i pobijediti u svim našim bitkama nije vrhunsko umijeće; vrhunsko umijeće je razbiti neprijateljski otpor bez borbe“ – Sun Tzu

Oslikala panj bora ljeti 2016.

Vozila sinoć kući po kiši, cesta je bila kao ogledalo. Zrcalila je svjetla i aute i stvorila se neobična optička varka. Činilo se kao da plutam. Kao da sam na Hovercraftu. Barem pretpostavljam, nisam se nikada vozila u njemu. Umor je pospješio taj osjećaj lebedenja. U zadnje se vrijeme tako osjećam. U trenutcima koje hvatam da bih uopće mogla osvijestiti kako se osjećam. Uz kopirku, uz jutarnju toaletu, u redu u pošti, dok vozim kući. Ili u trenutcima poput ovog.

Razmišljam kako ću raditi adventski vijenac od češera, skupila sam ih jesenas. Opušta me već samo razmišljanje kako ću izraditi, a još više ona usredotočenost na trenutak u kojem spajam češer, kuglice i mašne vrućim ljepilom. Taj je čin u tom trenutku najvažnija stvar na svijetu, daleko od svih drugih. Nema drugo, već je to sad i ovdje. Danas se to popularno zove DIY, do jučer su bile rukotvorine, ručni rad ili uradi sam. Ili se nije nikako zvalo, već su ljudi izrađivali iz ljubavi i potrebe.

Odmah mi je slijedeća misao da neću stići. Žrvanj. Kao i što sam ljetos skupila kamenčiće i naplavine na moru, i eto ih tamo u vreći čekaju da postanu nešto drugo. Grančica čeka da postane ukras - centralni predmet na blagovaoničkom stolu. Od milja to zovem svojim "kramerajem za umjetnički izričaj", heh pretenciozno, znam, al' veseli! Mislim da mi je to ostalo ono nešto dječje - traženje oblika u oblacima, kamenčićima, grančicama. Poznata je ona Michelangelova da svaki komad kamena u sebi skriva skulpturu, a na kiparu je da ga pronađe.

Recimo ovu sam sovu odmah "vidjela" kada sam podignula kamenčić:


Stvaranje. Počinje mišlju i završava djelom i onda se opet pretvara u misao i osjet onoga koji gleda. Jesmo li mi ljudi stvoreni da dalje stvaramo ili razaramo? Ponekada mi se čini, da je ovo posljednje prevagnulo.

Dok ovo pišem misli mi se vraćaju na češere i moju zalihu krame. Ne znam hoću li ostati u "natur" varijanti ili složiti neke sheme boja, pitanje je sad. Teške su to dileme, eh. I , eto, odmah mi se poboljšalo raspoloženje.

Slikarija od ljetos na odbačenom komadu daske, kojeg sam pronašla uz napušteno gradilište na moru:

Longing, Hesther Van Doornum

S hladnim vremenom i kratkim danima prirodno se uvlačim u sebe, umirujem, obuzima me neka sjeta. Što se više bliže blagdani i isforsirano veselje, osjećaj otuđenosti sve je jači. Meni moja sjeta ne smeta. Nikad od nje nisam bježala. Dio je mene, kao što su i radost i ushićenje. Neke najljepše misli, osjećaji, djela - nastali su iz sjete. Ima u njoj nečeg plemenitog. Tihog. Sveobuhvatnog. Onaj izraz lica kod ljudi pomirenih sobom, ali nepomirenih prošlošću.

Neki dan mi netko reče " Ti si puno sjetnija od kad se baviš duhovnošću. Umjesto da si sretnija." Ali - jesam! Sretnija sam. Meni je sreća mir, ne neobuzdano veselje. Slušam taj New Age, self-help, pop-psihološki pokret (ja to volim zvati duhovnom estradom)- gdje se govori: nasmiješi se, smiješi se, zaboravi tugu, ne misli na loše. Ne ide to tako. Duša traži svoje. Svaku emociju žedno primam, puštam u sebe i otpuštam. Jer je moja, autentična. Jer je reakcija na nešto ili nekoga. Nevjerojatno je kako od sjete do ushita treba samo mali korak. Sasvim malen. A opet, nekada nam dugo treba da ga napravimo.
Primijetila sam da se često smijem u sebi. Vidi se samo u očima. Vide to oni koji me poznaju.

Nema mi veće tuge od praznog smijeha, zagrljaja bez dragosti i formalne "cmoke" u zrak kod pozdrava. Tik uz obraz, ali nije u obraz. Skoro, ali nije. Skoro mi je stalo, ali nije. Šareni pokloni kupljeni preko volje. Smijanje od alkohola, ushit od opijata. Humor koji dolazi od ponižavanja drugih, brzinski seks, potezi koji dižu adrenalin. Gdje je tu sreća? Zar si samo živ kad te stimuliraju drugi? Izvana? Ne ide to tako.

Da, ja sam sjetna i sretna istovremeno. Možda ću se za koji trenutak grleno nasmijati od srca. Zatim se opet vratiti svojoj sjeti . Nemojte me tjerati da smijem, kad mi se ne smije.

Kako je Leskovar nekada davno napisao, ja davno pročitala, ali pamtim još danas. Zato sam pronašla:
" Ostao je bez osnova, bez namjera, bez nade - no u njegovoj duši je bila ljubav - ostala je samohrana, a u tom bijaše toliko sjete. Naći srodnu dušu, upoznati je, i onda se cijeli život zadovoljiti time što je oćutio dodir njezin - u tome bijaše toliko tihe boli. I bilo mu je tužno kao putniku samotnome.. "

Kad se tako osjećaš, zar ti ne dođe da napišeš najljepše stihove?
Link

Izvor: Link

Ne znam sjeća li se itko igre „Mikado“. To je igra sa raznobojnim štapićima, navodno iz drevnog Japana. Svaka boja štapića nosi određeni broj bodova. Štapići se puste da slobodno padnu jedni preko drugih. Cilj je igre izvući što više štapića i sakupi što veći broj bodova a da se ne pomaknu okolni štapići.

Igra je to u kojoj je potrebna pažnja, strpljenje, obazrivost. Veze i međuljudski odnosi me podsjećaju na igru Mikada. Na početku tu je cijeli snop, prepleten, poslagan, na izgled stabilan. I sad zamislimo da je svaki štapić neki segment našeg odnosa. Teško je dodirnuti ili uzeti jedan, a da drugi ostane netaknut. Da ne zadrhti ili se pomakne.

U odnosu su neminovni sukobi, razlike, interakcije koje mijenjaju oba partnera. Interakcije mogu biti i povoljne, one koje nas guraju u nekom smjeru razvoja za naše dobro. Uzimajući štapić po štapić, osvajamo bodove, dobivamo. Ako ga pomaknemo, uzme ga suigrač-on dobije. Nekako smo oboje na dobitku. U toj isprepletenoj igri, svi nešto dobivamo, nešto gubimo.

Ili recimo odnosi koji su „samo seks“ ili „samo prijateljstvo“ ili „samo.. nešto“. Da li je zaista moguće uzeti od osobe samo neki njen dio i ne taknuti ostalo? Ili treba biti dovoljno vješt kako bi uzeo štapić koji ti nosi bodove, dok ostali leže nepomaknuti na stolu? Da, tako se „pobjeđuje“ u igri.

Samo.. igrači moji, život nije Mikado. Mogli bi ostati sami sa štapićima u rukama.

Igra: Link

I glazbena podloga za sve igrače: Link
Kovacs - Wolf In Cheap Clothes

Igrači su i muški i ženski.

Uslikala u veljači, 2017. (Konfeti s Venecijanskog karnevala)

Danas je točno godinu dana od mojeg prvog zapisa na ovom blogu Link



Red je, ovom svečanom prigodom, nazdraviti svima vama, cijenjeni kolege Blogeri .

Zdravica

Podižem ovu času
u zdravlje naših iskričara.
Dragi iskričari, blogeri,
admini, pevetaši,
i ostali prolaznici namjernici.
Poželimo svima
sreću u budućnosti.
Da na Iskrici imaju
poruke, udvarače, simpatije i kontakte.

Neka im sve zlo od profila bježi.
Neka im se rodi ljubav.
A na Blogu neka budu
sva zdravi i veseli.
Živjeli!

Al' je lipo, al' lipo
na Blogu biti.
Al' je lipo, oj djevojko,
na Iskrici biti.

Blogirati, blogirati,
i blogerom se se zvati.
Blogirati, oj djevojko,
i blogerom se zvati.

(Unakažena Kićina „Kumova zdravica“)
Eh, tko zna, možda ćemo nekima i pravu svatovsku.

Kako slavlje ne može bez plesa, pozivam bas da se pridružite plesačima koji već uživaju na plesnom podiju:

Barcelona Gipsy Klezmer Orchestra - Dance of Joy
Link

Živjeli vi meni sto godina!

Uslikala jučer.

Oblaci i suton ogledaju se u bari. Primajući taj odraz, ona postaje lijepa. Obična se bara zaodjene u mnoštvo boja. Odjednom je primijećena, zanimljiva, vrijedna fotografiranja. Fotografija postaje vrijedna objavljivanja na fejsu, instagramu, blogovima.

Sve to ne može promijeniti nepobitnu činjenicu, da je bara - bara.

Tako je i Bara, do jučer obična puca, a evo je sada, školovala se i ima dobar posao, sredila izgled, postala je „poželjnija“. Ide na „evente“, zna razgovarati o aktualnim temama, zna se ponašati u društvu. Sve to dijeli na fejsu, instagramu, blogovima.

Sve to ne može promijeniti nepobitnu činjenicu, da je Bara - Bara.

U bari su i dalje komarci i žabe, a u Bari su i dalje zloba i zavist.

Površina se uznemiri i unutrašnjost izviri.
---
Napisala ovo pod dojmom dva jučerašnja susreta – s jednom poznanicom koku nisam dugo vidjela i lokvom u kojoj se reflektirao sumrak. Usporedba mi se sama nametnula.

Link

Nino Orlandi, Want to Come Out

„Većina nas balansira na rubu genijalnosti, mučena spoznajom koliko smo blizu, no i dalje dokazivo na pogrešnoj strani crte razdjelnice, a naša stvarna postignuća potkopava niz minornih, no ipak presudnih psiholoških mana (malo previše optimizma, neproživljeno buntovništvo, kobna netrpeljivost ili sentimentalnost). Mi smo nalik na sofisticirani supersonični zrakoplov koji uslijed manjka nekog sićušnog dijela napušten stoji kod piste, osuđen da bude sporiji od traktora i bicikla.“

Citat je ovo koji se nalazi na zadnjoj strani korica knjige „Radosti i jadi rada“ Alaina De Botton-a. Taj mi je mali odlomak privukao pažnju u knjižari, još tamo negdje prije 7-8 godina. Sjećam se i danas kako sam okrenula knjigu, pročitala i bilo mi je kao da me netko svojski prodrmao za ramena. „Heeej“ Što radiš?! Osvijesti se!“

Zanimljivo je da nisam osjetila želju kupiti i pročitati knjigu, bila mi je dovoljna ova rečenica, kao ona bliješteća upozorenja za opasnost. Slučaj je htio, da mi nakon nekoliko mjeseci, tu knjigu pokloni prijatelj za rođendan. Meni je to bio znak da je i on prepoznao tu nešto za mene. Iako se knjiga odnosi na profesionalnu stranu života, ja sam mogla prepoznati tu i ono iz osobnih sfera – ajmo reći, o smislu i kvaliteti života koji vodim.

Nabasala neki dan opet na nju, dok sam preslagivala police. Još uvijek mi rezonira taj ulomak. Istina, u međuvremenu sam i knjigu pročitala, ali ne mogu reći da se puno sjećam što u njoj piše.

Sentimentalnost. Prokleta sentimentalnost. Uvijek me držala jednom nogom na nekom prošlom mjestu, u nekom prošlom vremenu. Uvijek sam ja nekako bila ona koja gasi svjetlo za svima. Ostajala predugo u raznim situacijama, poslovnim i osobnim. Uvijek kad je trebao prevagnuti racio, prevagnuo je osjećaj. Odgovornosti, nostalgije, nade…

Ono kolebanje, dati nečemu šansu ili odustati. Bolje prođu oni koji idu dalje, ostavljaju iza sebe ono što im ne odgovara. No, mislim, da je odabrati pravi trenutak za krenuti dalje prava mudrost. Naći razliku između dovoljno truda i previše truda nizašto. Nije mi to nikada išlo. Nije to strah od promjene, nego strah od odustajanja.

Znaš ono, što ako ja sad odustanem i baš se danas nešto promjeni. Nakon toliko uloženog truda, mora se promijeniti.
Najčešće se ne promjeni.

P.S. jeste li primjetili koliko puta neka knjiga ili film imaju bolji naslova od cijelog sadržaja? Nekad je jedino naslov dobar.

Možda eventualno korice dobro izgledaju.



Nino Orlandi, The Book of Silence

Uslikala danas.

Pri povratku iz šetnje livadama, pridružio mi se susjed dio puta. Nešto smo nevezano pričali, a ja spomenula kako sad u zrelu jesen priroda ima prigušene zvukove. Kao da prigušeno pjeva.

„Eh, prigušeni zvukovi.“ Reče on, nekako sjetno.

„Da, da, znate, kao oni zvukovi iz pozadine u filmovima“. Objasnim mu.

„Znam. Mene je jedan takav izuo iz cipela. Nekada davno.“ Kratko je zašutio. Šutjela sam i ja, nisam znala što bih rekla. Možda bih trebala pitati nešto, mislila sam u sebi.

„Bilo je to sedamdesetsedme, ti se možda nisi ni rodila.“ Počne on.

„Jesam. Ja se rodila pete. U lipnju. U nedjelju. Ja sam pravo ljetno dijete, te je godine ljetni solsticij bio baš točno na taj dan.“ Ne znam zašto ponekad tako brbljam ljudima potpuno nevažne sitnice, koje ih vjerojatno nit ne zanimaju.
Opet smo malo hodali šuteći, a ja sam krajičkom oka pratila Ninu dok je uzdignuta repa trčala ravno kroz blatnu lokvu.

„Dobro…?“ potaknem ga.

„ Ja sam se tek bio doselio u Zagreb, možda sam bio pola godine. U podstanarski stan, na Črnomercu. One stare kuće prema Mikulićima. Ma sad je to sve obnovljeno. Onda su to bile kuće duhova. Oronule vlažne kućerine. Dva cimera i ja dijelili sobu i kuhinju, a kupaonu s još 2 stanarke. Djevojke se bile u svojim sobama. Imali zajednički hodnik. Ma znaš kako su ti veliki stanovi bili na silu pregrađeni. A vjerojatno bile odaje za služničad. Al zidovi su debili bili. “

Imao je onaj odsutni izraz lica, kakvog poprimi čovjek koji plovi davnim sjećanjima.

„Mi smo bili mladi dečki. Ludovali, pili, kartali. Divlji. Znali se i potući. Ovaj jedan cimer nije volio studente. Mamine dečke. Njih je naročito volio namlatit“. Nasmijao se. „Al nije da nismo išli na večeri poezije, šansona, i tako. Bilo djevojaka tamo.“
Približavali smo se kućama.

„Ali znaš, možda jesmo bili sirovi. Jesmo, bučili smo dan i noć. Ali jedna je mogla u trenutku utišati svu trojicu. Uopće se ne trudeći. Bila je ta neka mala, dolazila je kod ovih cura preko puta. Sitna, simpatična, ništa posebno. Onako bi pozdravila usput, otegnuto nekako.“ Smiješio se dok je pričao.

„Onako: zdraaavooo. To bi rekla. Zdraaavoo“ Ponovio je, imitirajući piskutavo ženski glas. „Nismo isprva obraćali pažnju, do jednog poslijepodneva. Sreli smo je na hodniku, išla je susjedama. Kad smo sjeli za stol jesti, a to je bilo jedino vrijeme kad smo šutjeli, začula se violina iz susjedstva. Tiho. To smo bili navikli, znali smo da ova jedna djevojka svira. A onda je ova mala zapjevala.“

Naglasio je ovo „zapjevala“, iz tona sam shvatila da je to nešto značajno. „Lijepo?“ upitam.

„Nije to prava riječ. Nema riječi za to. Jednostavno te tjera slušati. Tiho, nježno. Kao da ti pjeva na uho, samo tebi. Nas smo trojica samo sjedili i slušali. K'o začarani. I tako, kad god bi vidjeli da dolazi, mi bi zašutjeli i osluškivali. Naravno, ne bi to priznali ni na mukama. A znaš što je najbolje? Kad bi pričala imala je neki piskutav glasić. Nikad ne bi rekao da tako pjeva. Mislim da sam bio zaljubljen u nju. Platonski. Iz daleka. I tako, nakon par mjeseci sam odselio i izgubio svoju čarobnu pjevačicu.“

Stigli smo već polako do njegove kuće i on je otvarao vrata ograde.

„E, a što je pjevala? Taj prvi put?“ Zapitala sam.

Pogledao me polu-začuđeno. „Nemam pojma. Nije ni važno“. Nasmiješio se i kimnuo za pozdrav.

Nastavila sam dalje. Nekako turobnog raspoloženja, zamišljala sam pjesme koje je mogla pjevati ta nestvarna malena pjevačica.
Link

Stojim pred sutkinjom u potpunoj nevjerici. Slušam i gledam i mislim da sanjam. Sigurno sam u nekoj drugoj dimenziji. Kafka se preokreće u grobu, njegov klasik je ispao priča za malu djecu. Nije on mogao izmisliti ovo što se događa. Danas i ovdje. U ovom djeliću šarene kugle ? Makar, eno, neki kažu da nije ni kugla. Već ravna ploča. Bit će da se nakosila, kad je sve krenulo nizbrdo.

Govori ona, gledajući u prazno, da u pravu ste, ali na žalost, ne mogu ništa. Zakoni, nadležnosti, klauzule, nešto. Nema pravde. Nema pravde za tebe. Nema pravde za malog čovjeka, kažu. Zašto smo mi mali, a Todorići i ini su veliki? Kakvi su to kriteriji? Tko to određuje? Tako je od pamtivijeka kažu. Znači od početka smo zastranili. Mi, ljudi. Pustili nekima da budi „veći“ od nas. Orwel trlja ruke. Jednakiji vladaju.

I moliš Boga, ako se Bogu moliš, da te sustav ne dohvati. Ili se ne moliš, već se nadaš. Kad te dohvati, nema ti spasa. Sustav. Država. Nemani su to, izgleda. Predatori. Pa kako, ako sam i ja dio te nemani, pitaš se. Zašto mene napada? Bit će da ima autoimunu bolest.

Tko mi je kriv. Nisam pazila da ne idem malena ispod zvijezda.

„Know your enemy!
Come on!
Yes I know my enemies
They're the teachers who taught me to fight me
Compromise, conformity, assimilation, submission
Ignorance, hypocrisy, brutality, the elite“
RATM

Link

Nema slike.

Rekla sam sama sebi da neću čitati atma.hr jer me sve više živciraju plitki tekstovi zagrnuti u dubokoumlje. Zalomi se onda neki dobar tekst pa opet dolazim. Zapravo mi smeta kada se Cosmo-liki i „ženski časopis za plažu“ tekstovi trpaju pod duhovnost. Nemam ništa protiv lakših tekstova, nekad mi pašu, ali nemoj mi životnu mudrost svesti na „10 znakova da … nekaj“.

Sad sam malo zastranila, zapravo mi je povod bio članak koji navodi 45 lekcija koje Reginu Brett je naučio život .
Link na članak:
Link

Volim citate. U nekim periodima života, najučinkovitije su mi te kratke forme. Volim i motivacijske postere. Različiti mi različito rezoniraju, ovisi što mi se događa u tom razdoblju. U vremenima teškoća i uznemirenosti, znalo je biti da mi je odgovaralo samo izravno i kratko obraćanje (govorom i pisano). Sve drugo bi me iritiralo.

Uglavnom, u spomenutom članku iz linka, pogled mi padne na citat pod rednim brojem 41: „Bez obzira na to kako se osjećate, ustanite, dotjerajte se i pokažite se.“ Original glasi: "No matter how you feel, get up, dress up and show up." Meni je to inače jako draga motivacijska mantra, zato sam se lecnula. Meni ovo "show up" nije nikada značilo pokazati se, već pojaviti se. U smislu doći unatoč strahu. Bez obzira kako se vidjelo i da li se vidjelo. Ne pričam ovdje o točnosti prijevoda (prepuštam stručnjacima), već o onome kako sam ja to shvaćala.
Meni je ovo u glavi zvučalo kao „ Bez obzira kako se osjećaš, ustani, dotjeraj se i pojavi“. I to u drugom licu jednine. Motivacijski govori moraju biti u jednini. Govoriti MENI i TEBI. Kad je nama, vama, njima, lako se izgubiti u masi. Gubi snagu.

Nije neka velika razlika, ali, ali, ali…. Ne znam, pokaži se zvuči za nijansu više za druge. Pojaviti se za nijansu je više za sebe. Možda su to one bijele laži koje govorimo sebi – ne dotjerujem se za druge, već za sebe. Pri tom, naravno, zanemarujemo činjenicu da kad ne bi bilo drugih, ne bi se ni trebalo dotjerivati.

U svakom slučaju, u jednom trenutku u životu, kada sam se osjetila slabom, bezvoljnom, jedna sasvim mala rečenica mi je pomogla da izvučem iz sebe ono što imam, što je oduvijek tu – snagu. I pojavila sam se (a i pokazala usput).

I tako, nije osobito važno, ali ne volim da mi se dira u parole (haha).

A evo i malo autoironije, u obliku demotivacijskog postera, na temu motivacijskih:






Neka robota, odoh ja na egzotični otok.