Bože moj gdje ja to živim?

Dakle.....koje zlo rade ove sunčane naočale ...to je prestrašno!Kada vidiš muškarca sa tamnim naočalama...mnogi izgledaju čisto dobro.No...koja je to preobrazba kada ih skinu...za ne vjetrovati.I sam Kafka bi se začudil kak je to moguće????
Znamo da su oči ogledalo duše i ...da li u trenutku dok skinu naočale bas to dolazi do izražaja pa su neki još privlačniji...a mnogi na žalost ...uopće nisu privlačni.S obzirom da i nije kulturno sa nekim sjesti za stol i pričati ...a imati i dalje tamne naočale ...onda je najbolje da ih se skine na vrijeme kako bi se izbjegle vece začkuljice nego to one moraju biti.I onako kad tad sve dođe na svoje.
Ugodna vam svima ova kišna nedjelja ...fino papajte i dobro se imajte!

Badnjak je.Naravno...očekujemo milost od dragih šefova da nas ranije puste s posla.I ...iza 12h vec se ekipa počela razilaziti pa je došla i depeša iz Zagreba da u 14h možemo doma.
Sva sretna letim na krilima srece da eventualno kupim ako mi kaj treba i požurim doma.Na vecer mi stiže sinko moj jedini koji je na faxu u ZG-u i želim da bude svega što on voli.Kolači su naravno spremni jer...obožavam peći te male pikavce sa kojima se danima zabavljaš i kičma ti otpada..ali..vrijedi.
Dojurim doma i primem se zadnjeg čiščenja i sa police na balkonu uzmem onaj najdraži drvrni stalak za bor koji mi je radio jedan ...nekada jako dragi čovijek...i pripremim sve potrebno da ga obradim kako bi ga nasadila.To mi je uvijek bio predivan trenutak.Onako...skidaš mu sloj po sloj te kore...a miris borovine izlazi kao najfiniji parfem.Ovaj tren ga osjećam.
I taman...nasaditi ću ga jer ....oko 18h počinjem kititi bor...sama.Moj sinko nije nikada rekao da mu to smeta jer zna da živim za taj trenutak.Otac je bio teška komunjara i nikada nismo imali bor..a kada je majka jednom smogla snage da ga donese doma i nakiti....bila sam dijete....stigao je s posla...otvorio je prozor i bacio ga van...a što je bilo s majkom...nije za ovu priču.
Dakle....zvono na vratima.Ma ..tko bi mogao biti?Sin još ne treba doći.Otvorim vrata a kada tamo...kolegica s posla i dvojica kolega...drveni ko zemlja.Ona se smije i grli me.....jedan drži štrucu kruha ispod pazuha...a drugi ...ko kamen smrznuti pileći file.
Vide da sam zaprepaštena ali...pitaju ...da li bi im napravila klopu jer...malo su se zaigrali...i zamolili su ih da izađu iz birtije ..a gladni su.Ona ima muža i dvoje djece a njih dvojica su još tada bili sami.
I kaj napraviti na Badnjak?Pa nemreš ljude sterati van.Stavljam u vrelu vodu ono meso da se otopi što prije...a oni...ugledavši moju zbirku vina..ne pijem ali sakupljam...pitaju...kaj smiju otvoriti?U zao čas ..stiže i moja majka koja je stan do mene i pita...kaj se dešava,a ja samo velim"Prosim te...samo odi doma...posle dojdi".
Dakle...napravila sam klopu...pojeli i dosta moje i onako pijani otišli.
Zove me njen muž drugi dan i veli"Došla je doma...deca su ju belo gledala...krenula valda u sobu i malo ju zahitilo pa je zrušila bor...a majka od ovog jednog me prvi radni dan napala da kak se ja to ponašam...i kaj je njen sin delal kod mene..a mogu mu biti mama.Da ne vjeruješ kak si ljudi ne znaju odgojiti decu da ne rade ovakve stvari i onda kada sranje nastane...celi je svet kriv ...samo oni tu ne vide sebe i svoje propuste.No...godinama smo se tome smijali mada meni tada to uopće nije bilo smiješno.

Nikad neće biti savršen trenutak da osjetiš koliko je zatvoreno srce. Da si priznaš. Da koliko god pretumbavala/O svoj život na kavi s nekim određenim ili pričala o svojim osjećajima svakome tko ima uši za slušanje, zapravo si zatvorena. Zatvorena u težnji za savršenstvom. I tako ostaju skriveni mnogi talenti, zakopani mnogi projekti, neostvarene mnoge ljubavi. Jer smo zatvoreni.

Otvorimo se i počnimo živjeti...ali ne sada i ovdje.Moramo izaći iz ove virtuale jer...nema tu života.

PRVA ljubav je ona za koju mislimo da će potrajati čitav život. Obično se rađa u školskim klupama ili hodnicima, a gotovo je uvijek puna čežnje. To je ona ljubav u kojoj sve izgleda poput bajke – on je savršen dečko, na njemu nam se sviđa baš sve. Kako hoda, kako se ponaša, kako se smije… Ipak, ova nas veza ne ispunjava i s vremenom shvaćamo da to ipak nije to.

DRUGA ljubav s kojom se susrećemo je destruktivna, fatalna ljubav koja nas na neki način obilježi do kraja života. Obično počne brzo, a završava bolno sporo. Prepuna je strasti koje vas dižu u nebesa, tu osobu volimo najviše na svijetu i potpuno smo nesvjesni da nas zapravo uništava. Kao što nas može učiniti najsretnijom osobom u svemiru, može nas spustiti u neslućene dubine depresije, mržnje i apatije. Ipak, nešto dobro proizađe iz ovakve ljubavi – naučimo što je dobro za nas, kako prepoznati znakove upozorenja i ne prepustiti se više emotivnim vampirima.

Ova..TREĆA..to je ljubav koja konačno donese smiraj nakon oluje. Sigurna luka u kojoj se osjećamo zaštićeno i voljeno. Partner nas prihvaća onakve kakvi jesmo i odnos je harmoničan i prekrasan. Ne, nitko ne kaže da je ovo dosadna ljubav – prepuna je strasti, dobrog seksa, dubokih razgovora i planiranja budućnosti. Kroz ovu ljubav učimo voljeti sami sebe. Pored ljubavi svog života osjećamo se kao da smo konačno došli kući nakon dugog lutanja kroz noć. Jedan zagrljaj i poljubac uvijek nam ponovno dokažu da je dom zapravo osoba, a ne mjesto.

Ovo su rekli neki pametni ljudi....a ja.....???Ja necu govoriti o pameti jer..nisam nikada našla posebnu vezu između ljubavi i pameti.Ne kažem da mi je za išta žao...Bože sačuvaj...ali....koliko ludosti čovijek učini kada ljubi....to nije za vjerovati.
I znate što?Čekam da mi se dogodi ona ....ČETVRTA....samo meni znana ljubav.

Ne mogu vam dati ono što vam je potrebno,
Ne mogu vam pružiti ono što vam nedostaje i
Ne mogu vam nadoknaditi izgubljeno.. ali
Nadam se da vam mogu bar malo prenijeti
Moje dobre volje i osjećaja sreće sa željom
Da vam svako novo jutro
Krene na bolje !

Ne razmišljaj o tome što bi se jednoga dana moglo dogoditi jer pitanje je hoćeš li taj dan o kojem brineš uopće doživjeti.
Ne zabrinjavaj se što se događa negdje u svijetu, jer tvoja moć i utjecaj sežu samo do onog mjesta dokle sežu tvoje riječi i tvoje tijelo, dalje od toga ne možeš nikoga i ništa mijenjati.Reci “nije me briga” i pusti ljude što se žale na druge.
Možda ne žele znati da u sebi imaju dovoljno posla da im je ulazak u tuđi život zapravo samo izlika da ne bi radili i mijenjali nešto u svome.
Ne gledaj kako se tko ponaša, što je tko učinio, kuda tko ide, kakve su mu namjere jer u konačnici ne znaš njegovu priču pa otkuda ti pravo da možeš nešto o njemu suditi.
Pusti druge da žive svoj život, ako im možeš pomoći – pomozi im, a ako ne možeš – ne smetaj im.
Reci “nije me briga” i prestani razmišljati o prošlosti.
Prestani govoriti “što bi bilo – da je bilo” i počni više djelovati.
Ostavi se briga o onome što ne možeš promijeniti, na što ne možeš utjecati jer one te mogu samo slomiti, a ništa nisi dobio.
Reci “nije me briga” i prestani prihvaćati ponude koje te spuštaju, koje te podcjenjuju i čine manje vrijednim.
Budi dovoljno strpljiv pričekati samo ono što zaista zaslužuješ.
Reci “nije me briga” i okreni se pozitivnim stvarima.
Okreni se ljudima koji će te inspirirati da učiniš nešto vrijedno i plemenito, a otiđi od onih koji jedva čekaju usisati tuđu negativnu energiju.
Počni češće govoriti “nije me briga” ne iz sebičnih prohtjeva, nego jednostavno zato što te većina stvari u životu ne mora i ne može biti briga, jer ti tu ništa ne možeš napraviti.
Kada odbaciš takve stvari okreni se onim ljudima do kojih ti mora biti briga i živi s njima i za njih.
citat

Vrijeme je jako rastezljiv pojam ali....22h je za nju vrijeme kada bi vec išla leći.I tako...malo je gledala televizijski program sa kojim vec dugo nije zadovoljna....malo je pogledavala na lap da vidi tko se javlja i sve više ostaje razočarana onim što se tamo dešava jer....ona tako želi da ju netko razumije ,a sama zna da je to dosta teško.Želi da ju netko voli , a zna da ju je teško voljeti na duže staze.I tako u mislima ..pogled joj odvuče onako...dobro osmišljen regal za knjige i neke sitnice.To je bio regal sa petnaestak otvora kockastoga oblika...za njen mali prostor čak ...dosta velik.No...što to u tridesetak kvadrata može biti veliko??
Odjednom...sjetila se kako je pred samo tri godine živjela u stanu od sedamdeset i četiri kvadrata punih dvanaest godina.Uz skroman život koji je živjela..uvijek je gledala da taj stambeni dio bude na pristojnom nivou i kada bi sin ..snaha i djeca dolazili..da imaju prostor u kojem bi mogli i ostati koji dan ako požele.No... u dvanaest godina ...čovjek skupi dosta toga...odjece..obuće...stvari potrebnih u domaćinstvu....uspomena.
I ...jednoga dana...nakon šesnaest promijenjenih podstanarskih stanova...ona dolazi do svojih trideset kvadrata.U prvi tren sreća...ogromna sreća.Nitko je više odavde nece moci izbaciti.Nece moći pitati zašto ovo ili ono.Nece moći.
Odjednom..prođe joj glavom"A...što da radim sa svim tim stvarima"???I sjedila je tako sama i znala da nešto mora smisliti.A...bila je umorna jer je svaki dan dolazila kasno s posla i nakon 12-15 sati rada...trebalo je 74 ugurati u 30.Otišla je u dućan...kupila velike cvrste vreće za smeće...i počela ih puniti stvarima koje su joj najmanje značile.No..i toga je bilo puno.Vukla ih je sa drugog kata van u kontejnere i odjednom vidjela da ...kako ih ona puni ...tako ih neki ljudi prazne i u svem tom užasu ...to joj je bilo drago.I ...kada je sve maknula što je mislila...ono što je ostalo...preselila je u drugi stan koji je bio na sreću na istom katu u istoj zgradi.
Pogledala je opet u svoj regal i shvatila da je sada na njemu cijeli njen život.Tu su slike njenog sina ...snahe i djece...njenih predivnih unuka.Tu su knjige koje jedna po jedna nešto govore o njoj..Dio govori da je živjela u doba kada je Tito imao nogu...kada je Bog hodao po Zemlji.Druge govore da voli kuhati...treće da voli cvijeće.Tu je i pretinac sa njenim dnevnicima koje vodi dobar dio života.Tu su albumi sa slikama koji sve govore.Tu su i neke sitnice koje su joj poklonili ljudi do kojih joj je stalo.Svega toga nije puno ali....to je cijeli njen život koji stane na tu policu.Shvatila je da više od toga i ne treba.

"Vrijeme je novac"Čuli ste to vec tisuću puta.To je postalo osnovno načelo gospodarenja vremenom.Poziva vas se na veću učinkovitost.Najbolja isprika za radoholičare.
Ne nasjedajte!To je laž.Vrijeme nije novac!
Novac možete uštedjeti,ali ..vrijeme ne.Vrijeme trošite bez obzira što radite.Isto tako..radeci duže..više..pametnije..možete stvoriti više novca...ali ..ne možete stvoriti više vremena.To je to.Žao mi je.Ništa više.Ne možete živjeti u posuđenom vremenu.
zato vam predlažem da štedite novac (za kakav poklon ili poseban događaj)...ali vrijeme trošite sada dok ga još imate.

Nije voljela putovati...vjerojatno zato jer...u svemu što se kreće ..osim auta i to na prvom sjedalu ...bilo joj je toliko slabo da bi padala u nesvjest.Ali...voljela je priče slušati..one priče koje ljudi pričaju kada se vrate sa putovanja po Evropama i Amerikama i ostalim bespućima.No....nešto ju je vuklo da sama krene na neki put i ...izabrala je Tursku.Ni sama nije znala zašto ali...možda zato jer joj je sinko njen jedini pričao kako je Antalija divna i kako bi trebalo opet tamo ići.I ...otputovala je.Avionom sa kojim je samo jednom putovala i u stvari...bojala se leta.Odlučila je ubiti sve te demone u sebi.Kada je sletjela na aerodrom....nije se osječala dobro.Sjela je na neku stolicu u velikom holu i u stvari ...pitala se ..što joj je to sve trebalo?
U jednom trenutku...prišao joj je čovijek...onako ...tamnije kože...bradu je imao...onu maramu omotanu oko glave i zapitao ju...da li je dobro?S nevjericom ga je gledala i rekla...da nije dobro.Rekao je neka pođe sa njim ...tu ...par koraka..u ovom je holu
mjesto na kojem ce joj pomoći.I ..krenula je.I..bio je tu stol..dugačak i pun nekakvog nakita ..valjda namjenjenog turistima.Onako ...jednim potezom ruke...odmaknuo je taj nakit na stolu i rekao da legne i zatvori oči.Stavila je torbe na pod i legla.Bila je ona vec kod takvih ljudi koji energijom pomažu i zna da to nije laž...da ce joj biti bolje.Odjednom ...osjetila je kako joj ta snaga ulazi u tjelo i otvorila oči jer...dobro se osječala.No...bilo je nešto čudno.Onog čovjeka više nije bilo....stol je bio potpuno prazan i ...nikoga nije bilo osim dvije žene koje su ju gledale kao da joj govore da nešto nije u redu.Pogledala je na pod...torbe su bile tu.Pogledala je i da li ima novčanik ...bio je tu ali...novaca nije bilo.A...bio je to jedini novac koji je imala...sva njena ušteđevina.Obuzeo ju je strah...počela je plakati.U jednom trenu joj je prišao neki službenik...tako je bio obučen....i rekao da dolazi policija i da su sve prijavili...da ce sve biti u redu...i otišao.Ostala je sama u onom holu...izgubljena i neutješna.I nije to bilo zbog toga što je netko uzeo novac....živa je i novaca će opet biti....plakala je zbog toga jer ...tako se teško odlučila malo promijeniti svoj život...na bolje..mislila je...i opet joj je netko stavio ruku na čelo i opet je tapkala na mjestu...i opet je netko rekao"E...nećeš"!!!!
U tom trenu...otvaraju se staklena vrata i ona pogleda u stranu i ugleda njega...Borisa.Dolazi žurnim korakom prema njoj sa velikim sretnim osmjehom nalicu.Ona je ustala i jecajuci potrčala prema njemu i tako jako ga zagrlila da su je njene bolesne kosti zabolile do vrištanja.
Buđenje!!!!Uhhhh...pa to je san.Boris...pa ti si vec tako dugo mrtav...nikada te nisam sanjala...zar si ti noćas uskrsnuo da me spasis užasa u snu kao što si me toliko puta spašavao kada si bio živ.
I ...gori svjeća za tebe sada.Hvala ti što si me probudio....bilo mi je jako loše...ali...tako sam sretna što sam te opet vidjela...tako sretnog i sada znam da si dobro.Budi sretan tamo gdje jesi..možda i ja tebe jednoga dana probudim.

Što je ljubav i zašto je neki ljudi nikad ne uspijevaju pronaći?
Što je usamljenost i zašto ona boli?
Što su veze te kako i zašto funkcioniraju upravo na takav način?
Zašto nas ljubav često mijenja kao osobe?
Milion "Što" i "Zašto"!!!

Kada konačno shvatimo da je" Ne" potpuna rečenica, kakvo je to olakšanje. Ne predrasudama, Ne spolnoj i dobnoj diskriminaciji, Ne potrebi za dokazivanjem. Vitalnost se održava otvorenošću za novo i podržavanjem optimizma. Biti pozitivan i optimističan je disciplina koja iziskuje trud. Lako je biti negativan, a lijepo je raditi ono što voliš i kad ne moraš.

Žene,ljubavnice, odlaze iz mnogih razloga, ali postoji jedan od razloga koji me progoni, onaj kojeg želim da muškarci shvate: one odlaze jer muškarac nije prisutan. On radi, igra golf, igra igrice, gleda televiziju … popis je dugačak.
To nisu loši ljudi. Oni su dobri ljudi. Dobri su očevi. Oni podržavaju svoju obitelj. Dragi su, simpatični. Ali uzimaju ljubavnicu zdravo za gotovo. Nisu prisutni.
Čovječe, ne kažem da je ovo ispravno ili pogrešno.
Govorim ti ono što vidim. Možeš se ljutiti, biti povrijeđen ili ogorčen koliko želiš. Tvoja ljubavnica nije tvoja imovina. Ne duguje ti dušu. Moraš je zaraditi. Iz dana u dan, trenutak za trenutak.
Osvoji ju prije svega sa svojom prisutnošću, svojom osjetljivošću. Ona mora to osjetiti. Želi razgovarati s tobom o onome što joj je važno i osjećati da ju slušaš. Ona ne želi vidjeti pristojno klimanje glavom. Definitivno ne želi da glumiš odvjetnika.
Ona želi tvoju ljubav ...tvoju strast...tebe.
To je najatraktivnije što posjeduješ. Ako si to izgubio, koji je razlog? Kamo je to otišlo? Saznaj. Pronađi to. Ako to nikad nisi otkrio, živiš na posuđenom vremenu.
Ako misliš da si prisutan kada si sa svojom ljubavnicom, pokušaj ju slušati. Luta li tvoj um? Obrati pažnju. Kada ju pogledaš, koliko duboko ju vidiš? Ponovno gledaj, pogledaj dublje. Uhvati njezin pogled i zadrži ga dulje nego inače, dulje nego što je ugodno.
Ako te upita što radiš, reci joj: “Gledam te. Želim te vidjeti. Zanima me tko si. Nakon svih ovih godina i dalje želim znati tko si, svaki dan.” Ali reci to samo ako to misliš, ako znaš da je to istina.
Dodiruj je s punom pozornošću. Prije nego što staviš ruku na nju, primijeti senzaciju u ruci. Primijeti što se događa u trenutku kada uspostavite kontakt. Što se događa u tvom tijelu? Što osjećaš? Primijeti najdublje osjećaje. (Ovo se ponekad opisuje kao svjesnost.) Kaži joj sve što si primijetio, u svakom trenutku.
Ali ti si zauzet. Nemaš vremena za sve ovo. Ali što kažeš na pet minuta? Pet minuta dnevno. Hoćeš li se posvetiti tome? Ne govorim o ekstravagantnim večerama ili noćnim izlascima (iako je i to u redu).
Govorim o pet minuta dnevno u kojima ćeš biti potpuno prisutan sa ljubavnicom s kojom dijeliš svoj život. Bit ću potpuno otvoren – slušaj i gledaj bez prosuđivanja. Hoćeš li to učiniti? Kladim se, kad počneš, nakon što dobiješ ukus, nećeš se željeti zaustaviti.

Napomena: Rodna dinamika navedena iznad je reverzibilna. Može ići u oba smjera.

Ajde...na noge lagane i vene proširene......da li spavate jer ste ...daj Bože lumpali...ili ste leni kak megla pa ni ovu kantu nemrete vužgati.Moja juhica se kuha....gledam misu iz Litve....i mislim na vas...a vas ni od korova.....sram vas bilo.Šala mala!
Dobar vam tek želim i imajte se dobro!

Odnosi više nisu tako jednostavni. Postoje otvorene veze, prijatelji s povlasticama, veze za jednu noć – ostavili smo vrlo malo prostora za ljubav u našim životima. Mi smo praktična generacija koja stvara svoju logiku. Mi ne znamo kako ludo voljeti. Ne bismo odletjeli u daleku zemlju samo da vidimo nekoga koga volimo.
Prekidamo odnose zbog prevelike udaljenosti. Previše smo razumni za ljubav. Previše razumni za vlastito dobro. Mi smo uplašena generacija – generacija koja se boji zaljubiti, obvezati, generacija koja se boji da će nastradati i da će naša srca biti slomljena. Ne dopuštamo sebi da volimo bezuvjetno.
Skrivamo se iza zidova koje smo sami stvorili, u potrazi za ljubavlju i bježimo u trenutku kada je pronađemo. Odjednom to „ne možemo podnijeti“. Mi ne želimo biti ranjivi. Mi ne želimo ogoliti našu dušu nikome. Previše smo oprezni. Mi čak više ni ne cijenimo odnose. Mi odbacujemo prekrasne osobe zbog „ostalih riba u moru.“
Ne postoji ništa što nismo mogli osvojiti na ovom svijetu, a opet, pobijeđeni smo u igri ljubavi – jednoj od najosnovnijih ljudskih nagona.
Idemo......pokrenimo novu revoluciju i vratimo ...ljubav!

Ovo je da ne vjeruješ.
10.05. mi je pukla hrskavica na rebrenoj kosti i to je tak bolelo da vrištiš.Ostaneš zjevati...bez daha...ne možeš udahnuti dublje od pola grla i to onako brzo...ulovi te panika....počne ti se vrtjeti u glavi jer si bez kisika...muka ti je i dalje...bolje da ne pišem.I ...oporavak je trajao 3 mjeseca jer...to su rebra...moraš disati i to je u stalnom pokretu pa oporavak dugo traje.No...malo po malo ...prošlo je.Pred par dana sam skužila da me ležanje na trbuhu više ne boli.
Danas u jutro...idem pospremiti posuđe od sinoć i stanem na stolicu da vratim u spremnik jednu posudu koja stoji visoko jer ..ne koristi se često .I stavim je....i krenem desnom nogom dole sa stolice.Kako sam spustila nogu ...tako me nešto oštro probolo kroz list noge...čula sam kao da je pukla struna i...samo se baciš na pod i počneš urlati.To je kada oni naši nogometaši "Glume".
No...ta gluma toliko boli da nije normalno.Pukao mi je mišić i ....ne mogu stati na nogu...i opt nešto dana ...ako bude sve dobro išlo...ja sam ...out!!!!Majke mi...ŽILE SI BUM ZREZALA.Ja to više nemrem trpeti.Pa kaj bi bilo da me neko malo jače stisne????