Misli, maštanja i snovi

♡ Ljudski odnosi bazirani na osjećajima su burni, nepredvidivi i kratkotrajni. Osjećaji su karcinom svake veze. Osjećaji su nestabilni, promjenjivi, varljivi, jednom riječju, nepouzdani. Zato ljudske odnose treba graditi na stabilnijim temeljima. Poput odanosti, povjerenja, zajedničkim interesima, razumijevanju drugoga, istovjetnom razumijevanju svijeta oko sebe, radnoj etici, istovjetnoj spoznaji morala, istim snovima, nadama, stremljenjima i ciljevima u životu. U ljubavnom odnosu ne smiju se postavljati zahtjevi. Ne smije se forsirati ljubav. Treba se prepustiti. Teba davati. Ne tražiti niti očekivati. ♥︎ No ako se dogodi ljubav, onako sa strane, to je začin uspješnoj vezi.

Dakle, ljubav ne bi trebala temelj veze nego začin.

Evo jedna jezična dilema. Kako ti se čini rečenica:

“Znam voziti bicikl."?

Naime u slobodno vrijeme učim češki koji mi se ponekad čini kao arhaični hrvatski i povremeno se oduševim njihovim jezičnim rješenjima.

Tako Česi za tuđicu "bicikl" imaju izraz "kolo". Kod nas bi to bila "dvokolica. Bi je dva. Cikl je krug, kolo.

No, ovo je sporedno pitanje prihvaćanja tuđica u odnosu na svoje kovanice u ovoj mojoj dilemi od tri riječi.

Malo jači problem mi je druga riječ, glagol "voziti". U engleskom je na tom mjestu glagol "jahati" - "to ride". Pa vozi li se bicikl ili se jaši na njemu? Nisam razmišljao dok nisam vidio da Česi "jezde" na kolu. Dakle, jašu. I da, ima logike kad razmislim o samom činu širenja nogu i zabacivanja jedne preko sica ili sedla na drugu stranu. Tako da umjesto "voziti bicikl" bilo bi ispravnije "jahati dvokolicu".

Ovo do sad je bilo veselo razigravanje i zagrijavanje dok ne dođemo do treće riječi u rečenici:
"znanje".
Što je "znanje"? Ono što stekneš učenjem. Za to služe knjige, učitelji, naočale... Možeš li naučiti "jahati dvokolicu" iz knjiga? Teško. Zašto? Zato jer se ovdje ne radi o znanju! Ovdje se radi o vještini! Vještina se ne uči, ona se vježba. Bicikl ne učiš voziti nego vježbaš "jahati". I kad savladaš tu vještinu, nisi ništa naučio već se izvještio. Dakle poanta je da je u hrvatskom jeziku glagol "učiti" potisnuo glagol "izvještiti". Moje prosvjetljenje je opet došlo iz Češkog gdje koriste imenicu "umijeće" odnosno njen glagoljski oblik "umijeti", pa onda to zvuči otprilike kao: "Umijem jahati dvokolicu."

Dakle:
"umijeće" odnosno "vještina" umjesto "znanja",
"jahanje" umjesto "vožnje",
"dvokolica" umjesto "bicikla".

To je dakle razlika između hrvatskog i češkog jezika. Koliko god da volim svoj jezik, dođe mi ponekad da zastanem i da se zamislim koliko si smanjujemo fond riječi i koliko si osiromašujemo buduće generacije.

U ovom primjeru me najviše boli da smo u procesu izumiranja ove dvije prekrasne imenice "vještina" i "umijeće". Zamjenjuje ih potpuno neadekvatno "znanje".

Umijem igrati nogomet.
Umijem plivati.
Umijem pjevati.
Umijem risati.
Umijem variti.
Umijem kovati.
Umijem hodati.

Kako to već sada smiješno zvuči!
No moj pokojni djed je u Lici tako govorio!

Dakle, u modernoj Hrvatskoj forsira se znanje na uštrp vještine i umijeća.

Danas u doba izolacije od Korona virusa, jedina je mogućnost izlaska iz stana nas iz urbanih sredina ako imamo psa. Ja imam akvarij. Nemam psa.
Jesu li time narušena moja ljudska prava u odnosu na one koji imaju pse? Nisu! Ako imam pravo izabrati spol i rod, onda mogu valjda odabrati i biti nečiji pas. Kao Iggi Pop si stavim pseću ogrlicu i sam sebe prošetam. Samo se moram paziti šintera!

https://youtu.be/mnelwRmMfoILink

U razgovoru s Kinezima iz prijašnjih crtica, osvjestio sam i neke druge nejasnoće. Malobrojni narodi poput našeg hrvatskog naroda, koji nemaju brojnu jezičnu publiku, su zatočenici svog jezika. Tek 1 od 1.500 ljudi govori hrvatskim jezikom. Najgore je da od tih koji i govore taj naš malobrojni jezik, njih 90% ga ne razumiju. Mogu ja govoriti hrvatskim jezikom i objašnjavati koliko god hoću, ako me ti ne slušaš. Ako čuješ što želiš čuti, a ne ono što ja kažem. Sve riječi koje ti kažem, ti ih u svojoj glavi okreneš pet puta, prožvačeš, pomiješaš, i tek onda konzumiraš. I onda se čudiš što me ne razumiješ. Kada bi probala čitati ono što je napisano a ne među redovima, možda bi bilo nade da ćemo se razumjeti. Draga moja, ja sam jednostavan u svojim mislima i izričajima. Nemam skrivenih misli koje ti stalno tražiš. Ja ne očekujem da mi čitaš misli nego samo da slušaš ono što govorim, čitaš ono što pišem. Isto tako ja ne znam što ti misliš, pa zato te molim da mi jasno i glasno veliš što želiš, što te muči, što veseli. Nisi telepat, shvati to! Nisam niti ja. Nemoj ovaj naš mali i nikome razumljivi jezik činiti još nerazumljivijim.
Naravno da ovaj moj apel nećeš shvatiti a još manje prihvatiti jer, naravno, ti sve razumiješ i sve znaš, prije nego sam ja to izrekao. Bolje od mene znaš što mislim. Bolje od mene znaš što osjećam. Ja sam sam glup i neuk, potpuno bezosjećajan, nesenzibilan. A ti naravno tražiš senzualnog muškarca koji će danonoćno titrati kako tvoji hormoni sviraju. Kako da ti objasnim da ja nisam s Venere i nemam te moći koje očekuješ?

Dakle, to je problem. No, ja ne bih bio ja da samo kritiziram i ne nudim neko rješenje. U ovom slučaju predlažem da razgovaramo na nekom stranom jeziku. Zašto? Zato što ti nije materinji i ne razmišljaš na njemu. Zato što se moraš usredotočiti na izrečenu riječ a ne na kvazi-misao koja je iza riječi. Zato što ćeš manje čitati među redovima, više razmišljati o izrečenome i bolje ćemo se razumjeti. Jednostavno, zar ne!?!?

Okidač ovom glasnom razmišljanju je šum u komunikaciji na ovom portalu, i nije pisan konkretnoj osobi. Ne otkriva ništa novo, samo je jedan osobni pogled na već prožvakane teme. Držim se one da je ponavljanje majka mudrosti. Možda nekome dođe do mozga, bez da se uvrijedi.

;-))

Nekom drugom prilikom, na nekom drugom poslovnom susretu.
Nakon peripetija oko nekih projekata gdje su do izražaja došli sitni interesi sitnih hrvatskih duša koje su samo gledale: "A di sam tu ja?", jedan drugi mali/veliki Kinez divio se ljepoti naših žena. Fascinirala ga je raznolikost tako male nacije. Visoke, niske, tanke, bucke, blond, brinete, plavooke, zelenooke, atraktivne, zgodne, lijepe, sve dotjerane, drže do sebe... I tako dok smo raspravljali kako prevladati podijele interesnih grupica on napasa oči i prozbori:
Kinez: "Koje ljepotice! Kao livada puna cvijeća! Kod nas su sve iste, kao zrna riže. :-(("
Ja (ponosno): "Da, da! Naše žene su među najljepšima na svijetu!"
Nakon još par gutljaja pive, polutiho, više sebi u bradu izjavi:
Kinez: "Vi Hrvati ne razumijete matematiku."
Ja: "Ha??? Kaj je sad ovo? Neka uvreda??? Ha? Ha???"
Kinez: "Umjesto da se množite, vi se stalno dijelite!"
Nisam imao komentara. Pogodio je u sridu.

Na jednom poslovnom skupu u organizaciji HGK, imao sam priliku upoznati neke kineske poslovne ljude. Jezik sporazumijevanja je bio engleski. Iz njihovih usta je taj engleski zvučao nerazumljivo kao da pričaju marsovski, no ja sam imao sreću sjediti uz Kineza koji je svojedobno radio kao trgovački ataše u nekoj europskoj zemlji. Njegov engleski je ipak donekle bio razumljiviji. Nakon svih obveza tog dana, bio je poslovni ručak i onda slobodno vrijeme. Ja sam sa svojim Kinezom zarundao i laprdao, uglavnom gluposti zamotane u celofan Bontona. No nakon nekoliko rundi, moj se Kinez opustio i jalovi razgovor je postao zanimljiviji. Nemam namjeru otkrivati detalje, no jednu opću benignu mudrost mogu podijelit s vama. Na moje retoričko pitanje:
Ja: "Lako vama Kinezima, velika ste nacija, velika industrija, drmate svijetom. Nitko vam ništa ne može. A što da radimo mi Hrvati u ovoj juhi interesa velikih sila? Ne vidi nas se ni mikroskopom."
Kinez: "Možda vam stvarno nije lako. No ne bi vam trebalo biti niti teško."
Ja: "Ha???" Kako to misliš!?"
Kinez: "Vi bi trebali biti kao patkica!"
Ja: "Ha???" Kaj sad to znači? Patkica?"
Kinez: "Pa da. Kad val ide prema gore vi isto idete gore. Kad val ide prema dolje i vi ga pratite dolje."
Ja: "OK. To mi je jasno. To i radimo. No veliko je more. Ne možemo tako beskonačno."
Kinez: "E, ali zato ispod površine nožice veslaju, veslaju, veslaju!"