Što? Gdje? HAAAAAAAAA?

Gledam profile večeras. Mačak mi sjedi u krilu i gleda i on. Pitam ga da mi veli što je iza tih profila. On veli: "mau". Imaš praf, reponjo, što god da si rekao. Gleda me tim svojim zelenim očima i pita se kad ćemo na spavanje. Zijeva. I opet je u pravu. Nije da nije vidio kako izgledaju noćni sati pred ekranom. Boli njega kurac. Glavno da mu dam jesti i da ga pomazim. Stvarno mu je teško u životu. Onda mi se govnar još uvuče u krevet dok spavam i prede mi na licu. Probudi me, pa ga steram u materinu. Kamuflažni, ne vidim ga, mrak je, a on još crn. Na crnom krevetu i stopljen s crnim zidom. Vide ga graditelji Rockefellerovog Centra u New Yorku sa slike na zidu, ali ih boli kurac jer upravo ručaju. Mogao bih se, doduše, zakleti da mu je u jednom trenutku Vivien Leigh s druge slike kurvinjski namignula, ali možda sam to samo sanjao. Clint Eastwood u opasnom kostimu iz The Good, the Bad and the Ugly s treće slike je samo otpuhnuo oblak dima, previše je on cool za mačja posla.

Probao sam jednom mačju hranu. Onu mokru iz konzerve. Lijepo miriši, al je zakurac. Nije ni čudo što mačak popizdi kad narežem podrigušu. Smilujem se pa mu dam kolutić. Proguta ga u sekundi i onda me opet gleda. Šta me gledaš, tamo ti je u zdjelici tvoja klopa. Ona koju mi veterinarka rekla da ti dajem. Meni je zakurac, ali tebi bi trebala biti onakva kakvu trebaš. S obzirom koliko divljaš, očito ti energije ne fali. I molim te, nemoj mi prdnut u lice i natjerati me da se kajem što sam ti dao još jedan kolutić podriguše. Ali samo zato jer si me tako molećivo gledao i tužno mijauknuo. Ajde, ako budeš dobar, možda ti dam i sutra.

Dobri moj mačak. Ujutro će me ugristi za mali prst na desnoj nozi i probudit ću se na vrijeme. A profili? Ne znam što s njima. Ionako sam ih gledao zato što se nema što novo pročitati na blogu. Neki su razočarani, neki bijesni, a neke boli kurac. Ništa novo. Laku noć, ekipica ovisnika o ovom mjestu.

https://www.youtube.com/watch?v=X_-q9xeOgG4

Veseli i zdravi bili, Lipički studenac pili.

Veli mi danas kolega da me tek sad uistinu skužio. Kaže: "Ti si ko krpa, pustiš da ti neko veli da imaš malen pimpek, ništa te ne smeta, ali ne daš se zajebavati za ozbiljne stvari." Slegnem ramenima. A što drugo? Pa prvi ću reći da imam malen pimpek. Ako će to ikom biti smiješno, naravno. Ako nije smiješno, onda bi ispalo friki, pa tad šutim. Ali smijeh je lijek. Ok je, imam malen pimpek, i eto ti pet minuta kad se svi figurativno, da ne kažem oralno, igraju s mojim pimpekom. Ako nekome moj pimpek pruži pet minuta veselja, rado ga upotrijebim, za to i služi. Osim mogućnosti da pišam stoječki, naravno.

Na stranu pimpek, postoje ozbiljnije stvari. Njih ne dam. Počela su neka natezanja nakon mog otkaznog pisma. "Ti bi trebao do tad i tad biti tu...", "Ne može to tako...", "Bla-bla". Znate kaj? Kad mjesecima pričam da nešto ne valja i da nema smisla, onda to prođe ispod radara i bez komentara, a kad presječem, onda je "Ne može to tako." A zbog čega ne bi moglo? Svojevremeno sam potpisivao papire za raskid ugovora o radu na parkingu firme jer me jedan bivši "gazda" nije mogao vidjeti nakon što sam ga odjebao. Odjebao sam ga s razlogom. Shvati i prihvati i nauči nešto iz toga. Zajebancija na račun pimpeka i sustavno igranje s inteligencijom neke osobe nisu ista stvar. I sad odjednom netko misli da bih trebao odrađivati otkazni rok 2 i pol mjeseca. Pa... "U zakonu tako piše". Stoji. Zakon isto tako poznaje i sporazumni raskid gdje uopće ne mora biti otkaznog. Kao normalan čovjek, ponudio sam nešto, do kraja mjeseca. A kasnije ako me trebaju, može i honorarno da uskočim, ali ne zauvijek. Ponudio sam i to da uskačem po potrebi izvan radnih sati neko vrijeme, ne zauvijek. Ne paše im. Ne shvaćaju i dalje da nije riječ o pimpeku. Shvatit će kad se ne pojavim na poslu tri dana da bi bilo bolje da su se dogovarali. I da nakon takvog načina više ne dižem slušalicu kad zovu. S onima s kojima se dogovorim i godinama poslije popijem kavu. Javim se. Pomognem. Bez obzira što sam otišao. Stvar je u načinu na koji sam otišao. Isti princip imam i s fizičkim osobama. Zajebancija je zajebancija, a ozbiljno ozbiljno. Razlika je u izrazu mog lica. Poneki ne shvate. Nestanu iz imenika zauvijek. Tu i tamo se pojavi poruka s nepoznatog broja u kojoj piše: "Hej... kaj ima?" Ne odgovaram. Ne zanima me.

Nakon svega, kolega veli da možda imam malen pimpek, ali velika muda. Frende... Ajd sad zaozbiljno, koliki mi je stvarno, znaju one koje su ga vidjele, a te znaju šutjeti, pa će zajebancija ostati neokaljana. Muda su normalne veličine, ni prevelika ni premala. Samo koristim mozak. Ako me išta vadilo iz govana (a često u njih i uvalilo), to je bilo to. O svemu možemo razgovarati, samo me nemoj podcijeniti. Jer ću te zajebati kad se najmanje nadaš i u trenutku kad nećeš imati G6 kombinaciju da me zezneš (a čekati na pravi trenutak znam, poslije 5 godina braka bez seksa mogu čekati bilo što). S tim kolegom ću rado popiti kavu i kasnije. Ostali... Vidimo se nikad.

Vidim, zahuktava se lagano jedna temica na blogu, a naziv joj je iskrenost. Dat ću i ja svoj obol.

Većina žena i većina muškaraca u životu prođe nekoliko veza, ali obično ih samo jedna dotuče onako, svojski, i ništa poslije nije isto. Što bi popularno rekli u današnje vrijeme, baci ih na respirator, pa tko preživi. Statistika, kad-tad se mora dogoditi. Mislim da na Iskri nema osobe koja to nije prošla.

Osobno, smatram da je tek svaka deseta osoba nagrađena za iskrenost. Većinu ljudi je život naučio da se laganjem postiže više, brže i lakše. Ovi što lažu za visinu i izgled, taj dio ne razumijem jer se lako otkrije, ali ostalo mi je jasno. Netko ih je nekad naučio tako. I, nažalost, to uglavnom nije bio kućni odgoj nego ta neka "respiratorska" veza kad su pali na koljena. Zašto 90 posto muškaraca traži iskrenost? Zato jer je tih 90 posto imalo posla nekad u nekom dijelu života s lažljivom ženom kojoj su zaista dali srce. Imam frenda koji je otkrio da ga žena vara s pola kvarta, i to slučajno, a doma je bilo cici mici, ma svetica ne bi ni pogledala drugog muškarca, a kamoli mu raširila noge. E, taj više ženi neće vjerovati. Niti jednoj.

Kako prolazi stvarna iskrenost? I ne prolazi baš lako. Ali spašava od problema. Ponavljam: spašava problema. Moj omiljeni test je starost auta koji vozim. Dosta žena izgubi interes kad čuju da je punoljetan. Dobri moj auto, spasio me puno puta onih koje bi mi prodale priču da sam im zanimljiv ja, a ne eventualna financijska korist koju bi mogle imati. Ja uglavnom istresem sva sranja koja imam. Svi ih imaju. Razlika je što većina počne s onim što im je u životu super, a prešuti da ima govna. Ja počnem s govnima. Ali ako hoćeš ševiti, nećeš to postići tako da veliš koliki ti je minus. Mislim, hoćeš, u minusu sam, ali da velim da sam u debelom plusu, seksa bi bilo znatno više i to je nepobitna činjenica. S druge strane, ovako kad poneki padne, znam da nije ni do auta ni do para nego do mene. Feeling good, još uvijek sam sposoban nekog zainteresirati isključivo za sebe, a ne za neku nepostojeću lovu ili nepostojeću moć. I mogu si to priuštiti jer nisam očajan, boli me briga hoću li imati ikog ili ne jer neću ovu iskrpanu dušu dati svakoj babi koja namigne okicama. Been there, done that, never more.

Veliki mit je da su samo muškarci lažljivi. Žene lažu jednako, samo uglavnom malo pametnije i vještije. Ja sam čak oženio ženu koja je jako vješto lagala. Ne sitnice, to rade svi, nego stvari krupne kao kuća. Trebalo mi je 5 godina da shvatim koliko vješto i još poneka godina da se riješim tog vraga. A mogao sam imati djecu i s nekim tko me nije sustavno muljao i onda očekivao da i kad otkrijem sve to, nastavim izigravati dobrog muža zato jer sam "okovan" djecom. Recimo da svatko ovdje ima takvu nekakvu priču, više ili manje bolnu. Nekog promijeni tako da i sam počne lagati, a nekog da postane brutalno iskren (ovo zadnje nije plus jer često izgleda da je osoba vrlo gruba, a samo na glas kaže ono što svi misle). Zato, prije nego se oplete po "suprotnoj" strani, počistiti malo vlastito dvorište. I shvatiti da iza svakog usranog muškarca uglavnom stoji neka usrana žena koja ga je tako naučila. Vrijedi i obrnuto, ali sam primjetio da se samo po muškarcima pljucka. Kao netko tko uglavnom ne radi podjele na muško-žensko, odbijam preuzimati kolektivnu krivnju na sebe samo zato jer je politički prihvatljivo da su muškarci uvijek krivi, a da se ponekad okrivi i žene, e to je već zlostavljanje na spolnoj osnovi. Poznate su mi priče i jedne i druge strane. Kao dobar slušač, naslušao sam ih se. I nema nevinih. Postoje samo krivi i manje krivi (ali i dalje krivi). Iznimke potvrđuju pravilo.

Jasnije sad?

P.S. Odvrtio sam film unazad zadnjih godinu dana i ne sjećam se da sam ikom išta slagao. Ni nadređenima ni potencijalnim partnericama ni prijateljima ni rodbini ni susjedima ni djeci. Čak ni svom mačku. Ujedno je to razlog zašto me pola ljudi iz okoline gleda mrko jer ne paše svakom istina, zašto me od preostale polovice malo tko išta pita, i zašto oni malobrojni hrabri koji ipak pitaju, pitaju baš iz tog razloga jer im treba zaista iskren odgovor. Btw, i moj profil se uglavnom pročita samo jednom i to je sasvim u redu, ne pada mi na pamet ikom prodavati maglu, sve piše. Oni koji traže maglu, i naći će je, na nekom drugom profilu, pa onda kukati kako su razočarani i bacati drvlje i kamenje po lažovima. Jebeš ga, lažu jer su naučeni na to da ako su prirodni, ništa od pičke. Ne nužno zato jer ne valjaju nego dobrim dijelom jer ih masa sponzi koje same sebi lažu da su dame neće ni pogledati ako su šljakeri. Lakše je slagati da si manager, pa dobiti par puta prije nego što se shvati prava istina. A nakon trenutka spoznaje, tko je jebao, jebao je, većini ovdje ionako ne treba puno više od tog.

Pita ovaj tjedan šefica kako smo. "K'o država", velim ja. "Nije valjda baš tako loše", na to će ona. Slegnuh ramenima. Ostali su rekli da su dobro. Slagali su ko psi lažljivi, njoj koja zna da lažu. Pridruži se i ona laganju: "E to se traži!" Moja izjava o državi zaboravljena u pola minute.

Nije baš da sam neki partibrejker koji podvije rep kad je teško, ali kad je teško bez naznake da će biti bolje, e onda već lagano gledam prema izlazu. A teško je upravo na taj način. Znate ono kad sanjate šeficu na krivi način. Ne na onaj da se poslije sramite kad je vidite ujutro iako ne čita misli nego na onaj krvnički, kad ispituje kakvo je stanje. A usrano je, što da kažem, i u stvarnosti i u snu isti odgovor. Pa ona navuče kiseli osmijeh jer zna da se trudiš, ali samo krpaš govna, a govna i dalje dolaze i, na kraju, jebo takav san o šefici u kojem je ne nategneš 3-4 puta nego odgovaraš na glupa poslovna pitanja bez trijumfalnog odgovora. Ironično, ovaj mjesec sam srušio vlastiti rekord u iznosu plaće, na račun prekovremenih, ali nikako se ne osjećam kao pobjednik. Jer nisam. Dostupnost 24 sata i rad u 2 ujutro nikog nisu učinili pobjednikom. Možda manijakom. Ali pobjednikom jok.

Taman sam mislio da sam na izmaku snaga kad se pojavio deus ex machina. Nije da nisam tu i tamo flertao s drugim poslodavcima, ali sad sam prelomio i ozbiljno porazgovarao s jednim. Ista plaća, start iz nule i posve novo gradivo. Obično kad prelazim negdje, tražim više para, ali ovaj put samo hoću mir. Obećali mi malo više mira nego što ga trenutno imam (nisu rekli da neće biti nemira, samo da će ga biti manje). I jebeš ga, zamirišalo mi je i ovo će mi biti peti ugovor na neodređeno koji sam skršio u 20-tak godina rada, od studenog sam kod novog poslodavca.

Razmišljam si je li sve skupa od mene fer i korektno. Možda i nije. Bit će sranja. A možda je sve kako treba biti. Možda će se netko napokon zapitati treba li firma uzimati toliko posla na neviđeno. Vidio sam previše radnika koji su izgorjeli za firme, a onda ni drvenu značku nisu dobili. Spominje ih se kao one koji su izgorjeli. Tiho poštovanje preostalih i to je sve. I sam sam gorio više puta na raznim mjestima. Kad sam bio malko mlađi, naivniji i spremniji popiti metak. Ta osoba više ne postoji. Nisam započeo ratove, zatekli su me spuštenih gaća. Ne kao jebača nego kao seronju. Pa se ti snađi. Nekako je i lakše kad te uhvate dok jebeš nego dok sereš. Ali eto, snašao sam se. Nikad lakše nisam našao drugi posao. Dva testa i jedan brutalno iskreni razgovor. Sve skupa dva kruga. Znalo ih je nekad biti i četiri. Veni, vidi, vici. Sad još samo moram reći šefici. To mi je najteži dio. Čekat ću do ponedjeljka. Nek se i ona pokuša malo odmoriti. Zaslužila je. Jer nije lako ni njoj glumiti da je dobro dok joj je u dupetu uvaljena gromada porno glumca zvanog krupni menadžment. Od onih 150 mailova što će dobiti za vikend, ni jedan neće biti moj. Definitivno ponedjeljak.

Ali samo jedan dan. Trebam odraditi štošta privatnog što se nakupilo, a baš se mora radnim danom. Danas me ne zanima ništa s posla i sve i da gori, neću se javiti na telefon. Ok... Lažem. Vjerojatno ću se javiti, ali samo probranima. Šefici neću. Šefica i neće zvati. Osim ako gori. Šeficu treba voditi na ručak. I večeru. I doručak. Svo troje masno. Mršava je. Pojavi se jučer i vidi na mom stolu bombone. Staklenku od kile kojoj nedostaje pola kile. I kaže: "Bomboooooni!" Ja pokažem nek uzme. U očima joj čežnja. I veli da neće. Ja velim da kako hoće i strpam jedan i pohruskam kao da nikad nisam vidio bombon. Jeste li ikad vidjeli divljeg prasca kako žvače? E to je to. Nepristojno hruskanje. Baš me briga jer to je krizna staklenka. Svima ponuđena. Za ono kad ti netko ili nešto digne živac, pa si poslije bolje. Čak i šefici. S bombonima je sve lakše. Osim šefice. Ona ne treba biti lakša, ona treba drmnuti dvostruku porciju ćevapa. Najmasnijih u gradu. I dva-tri bombona. Ne mora ih ni hruskati. Poradit ću na tome...

Na jednoj stvari sam zahvalan bivšoj ženi. Da je nije bilo, bio bih nesposobno muško. Znate o čemu pričam? To je ono kad muškarac bez žene ne zna ni gdje su mu gaće ni kako se uključuje perilica nit je ikad oprao tanjur. Kuhanje ičeg kompliciranijeg od jaja je znanstvena fantastika. Nije da me bivša naučila kako raditi kućanske poslove i kako se kuha, ali probudila je inat da naučim sve to. I zahvaljujem joj ovako javno na tome. Isto tako me naučila da jako dobro znam što želim, a što ne želim. Možda nije ispalo onako kako je ona htjela, ali ispalo je dobro za mene. Jer ne moram se nikome moliti da mi odradi ovo ili ono. Ako mi se jede bilo što, skuhat ću to. Ako želim da mi je sve blistavo čisto, uhvatit ću se spužve, deterdženta i Domestosa. Pegla mi je postala frendica (to je zadnje što sam naučio i dugo mi je trebalo da bude kako spada). I pravo da velim, ne volim samo prati pod, ali zato je tu onaj parni čistač iz Lidla s kojim se to jednostavno obavi, bar ako nije neka grda skorena prljavština (ali nje uz redovito čišćenje ne bi smjelo biti).

Poanta sveg ovog baljezganja u prethodnom dijelu nije da sam postao pičkica, kako bi to protumačio pozamašan broj čitatelja nego baš suprotno: samostalan muškarac koji ne ovisi i ne želi ovisiti o bilo kojoj ženi. Zašto je to bitno? Pa i nije. A i jest. Ovisi iz kojeg se kuta gleda. Zajebi one priče o muškim i ženskim poslovima, znanje svega oslobađa. Žena koja treba muškarca da joj zamijeni žarulju ili osigurač? Muškarac koji treba ženu da bi pojeo gulaš? Iz moje perspektive, sam daješ povod nekome da te proglasi nesposobnim. S pokrićem. Nauči sve to i jebe ti se. No je li baš tako? Kako se uzme. Jednom kad naučiš sve što bi ionako trebao znati, počneš se boriti s predrasudama okoline. Moja susjeda se nije mogla načuditi kako iz mog stana dopiru neki fini mirisi, pa me pitala tko mi kuha. Možda ja? U pogledu joj se vidjelo da joj ta informacija nema smisla. "Ali ti nisi kuhar" Pa niste ni Vi, ali siguran sam da fino kuhate. Dakle, pomisao da muškarac kuha, a da nije profesionalni kuhar je u mnogim glavama nespojiva. Isto kao i ideja da je muškarac nakon razvoda i dalje zainteresiran za djecu ne na način da se otima za njih da napakosti bivšoj ženi nego da je zainteresiran za svaki aspekt njihovog života (vidljivo po tome da je za svaku sitnicu bilo potrebno napomenuti učiteljici da me se uključi - dakle, Whatsapp razredna grupa, mailing lista za zadaće, itd, itd, masa toga me po defaultu u startu zaobišla zato jer su prosvjetari smatrali da sam nezainteresiran za to samim time što sam se razveo i što djeca nemaju adresu istu kao moja. To što sam svaki dan bio sa svojom djecom iako ne žive sa mnom im je isto bilo teško shvatljivo.) Čim iskočiš iz šablone, jave se predrasude. Jedni te automatski proglase tetkicom. Drugi te pitaju što ne pustiš nekoj ženi da ti čisti i kuha umjesto da se patiš (pazite, doslovno upotrijebe izraz "patiš", kao da je to patnja samo muškarcu). Al znate kaj? Nema više teoretske da bi dao više ijednoj ženi da mi pegla košulju. Ne zato jer umirem od želje za peglanjem. Nope. Stvar je u ovisnosti. Nesposobni ljudi ovise o drugima, sposobni samo o sebi. Danas mogu biti u vezi, sutra ne moram i apsolutno ništa mi se u životu neće promijeniti, ni s vezom ni bez veze. Neće nastati nikakav kaos niti će svijet stati. I to je neprocjenjivo.

Jedan frend je imao teoriju po kojoj ženama kad počnu raditi uredski posao, počne se širiti dupe. On je to pripisivao sjedenju. Ja sam bio na strani manje fizičke aktivnosti. Kako god bilo, to je uvijek bilo jedno od onih zabavnih teoretiziranja koja ne vode ničemu i zapravo nije bitno, ja volim žene s velikim dupetom, pa mi se bilo kakva teorija koja govori o njegovom povećanju sviđa.

Ovih dana sam primjetio da mi se lijeva strana lica počela opuštati i lijevo oko je zatvorenije nego desno. Umor. Počeo me se doticati danonoćni rad, nekakva tranzicija je u tijeku i sve skupa će još neko vrijeme trajati. Pritom nastojim paziti da ne naviknem poslodavca na to da je takav rad normalan, pa ponešto radim i skrivečki, ali htio-ne htio, otkriven sam. Šefika je došla na ideju da se radi više i platit će sve moguće prekovremene da se što prije postigne cilj. Rekoh joj da je zabadava da to radi, ionako ne mogu više od ovog sad. Pa mic po mic, došlo se do podatkovnih zapisa koji su napravljeni u jedan-dva u noći. I njezin šok zašto to ne pišem. A zato da se ne navikneš, pa da me ne trzaš telefonom u jedan-dva u noći. "MOOOOOLIM?!?" I tako, dobio sam naredbu da pišem prekovremene i noćni rad. Iskustvo mi govori da to nešto dodatnih novaca dugoročno nije dobro za moje slobodno vrijeme i privatni mir i da će se nastaviti i kad više ne bude hića, ali živi bili, pa vidjeli, to je cijena kapitalizma. Htjeli smo - dobili smo.

Eh, da, još nešto... Ustvari, ništa, pozdrav, ljudeki, odoh dalje na šljakicu...

I to je to, osim glupog naslova, ništa od sisa u nastavku. Ako ih i ima, nesumnjivo su obješene - u današnje vrijeme malo toga prkosi gravitaciji.

Elem, izađem danas na poslu zapaliti cigaretu i neki čovjek vodi pod ruku staricu iz vanjskog lifta. Starica živčana, da će se lift zatvoriti, da će je vrata zdrobiti, on je uvjerava da neće dokle god je na senzoru, ona mu govori da su idioti i on i taj "zezor", onda je ostavlja pred vratima dok on ide po auto, ona šišti da nemoj da ga nema pola sata... Show. Dovezao on auto za minutu i pol, a ona i dalje šišti. Valjda mu je mater, drugog objašnjenja nema za debele živce tog čovjeka. Još jednom si ponovim da sam rođen pod sretnom zvijezdom što nisam taj čovjek i vraćam se na posao...

Kad smo već kod posla, nova lokacija i otkriva se gdje se dobro jede, gdje je dobra kava, a kolegama jezičine do poda od lijepih žena (koje prolaze kroz grad, dok Štulić na uglu stoji sasvim sam). Zabavno mi ih je slušati, ali ne mogu se baš uživjeti u priču. Prve dvije sekunde vidim ženu u prolazu, upicanjenu i sve po špagi, a već treće sekunde mi padne na um softver. Yup, hardver dobar, ali softver jamačno bugovit (a moj kao nije? :) ). I splasnem. Nije to više to. Daj ti nabaci par patcheva i nek softver dosegne zrelost da se ne ruši u radu i možemo pričati. Zajebano je s ljudima, umori se čovjek otkrivajući bugove. A još više pokušavajući ih ispraviti. Al' lijepo je vidjeti, što jest, jest.

Zahladilo. Ako ovako nastavi, ide romobil u spremište. Ne veseli me ta ideja, ali polagano pretvaranje u pingvina još manje. Obradovao me obračun plina - plinara mi duguje 33 kunice. A ni nova tavica za palačinke iz Kauflanda nije za odbaciti. Kojih li gluposti kao razloga za veselje, ali vesele me, što da lažem. O ostalom, laganini.

Uzalud paziš kad drugi ne paze. Ali ajde, dobar je tjedan iza mene. Samo, nekako je prebrzo prošao. Nije ni to neka novost, od početka kolovoza prebrzo prolazi. Ono što bi reklo moje dijete: "Tata, ti stvarno puno radiš." A moram, mače, tako je to kad te prodaju, došao novi gospodar, pa se moraš (opet) dokazati. Tko preživi, pričat će, a za one koji padnu ćemo lupiti petama. Ali kratko, nema se vremena.

Brojke opet divljaju. Što cijene, što ljudi (zar ne znate da su ljudi samo brojke?), a ima nešto i korone. Sad je, kao, turistička sezona gotova, pa se može hrabrije prikazati realno stanje. Al' nije ni do brojki nego mi po dobrom starom običaju u taborima. Nije više hadeze i esdepe, ni ustaše, četnici i partizani, nope, sad su vakseri i antivakseri. Majke ti mile, mene cijepili dvaput, ne vidim ništa sporno, ali sad moram paziti kome to smijem priznati jer me jedni tapšaju po ramenu kao uzornog građanina, a drugi tvrde da sam naivno govedo kojeg treba u ćevape. Što ja znam na kraju, ne vidim da sam nekako drugačiji. Svakako nemam iznenadni poriv kupiti legalne Windowse 10 - jer sam to učinio još 2016. I otad još dvaput, za svako računalo u stanu. Makar ga koristio devetogodišnjak. Što drugo reći nego da valjda cjepivo djeluje retrogradno u prošlost.

Hoćel' one lopovske, pardon, financijske ustanove kresati minuse, zna li se štogod? Ja sam jedan od onih 10 posto ovog sajta koji nije manager. Al' da pravo velim, kad god sjednem s nekim od njih na kavu na gablecu, obično ju ja platim. Jer od titule se ne živi, a potrebno je odijelo platiti, pa dobar auto i tako to, mora se i izgledati kao manager, jebeš managera koji vozi 20 godina starog Civica, no, no, to si mogu ja priuštiti, ali manager mora voziti BMW, a to košta. I ne ostane za kavu. Al' i dalje me prpa tog rezanja. Moj grijeh nisu "masažerke" ni skupi auti nego što ponovno započeh život s 38, pa trebalo kupiti svaku zdjelu, krevet (x3), frižider, veš mašinu... sve. Ma to ni manager ne može. Manager bi već propao. Zato se manageri ne razvode. Šute, trpe, a i trpaju sa strane. Uvijek sa strane. Jer im treba žena kao pokriće za kredu za novi BMW. Neće ga ljubavnica platit'. Ljubavnica obavlja druge stvari. One finije. Ali kredit ne otplaćuje. Sve da mu i dupe liže jezikom, čistiji je to posao od plaćanja kredita. A i neće ljubavnica koja drži do sebe u stari auto. Jebeš ga, htio-ne htio, manager mora imati ženu.

Etogac, svakakve formulacije u 0:51 sa subote na nedjelju... Lijepo mi spavajte.

Fascinantno mi je kad mi se jave likovi koji bi avanturu. Homoseksualnu. U prvoj rečenici. Piše im na profilu da su hetero. Piše i na mom. U čem je štos? Nemam pojma, al netko tu nosi masku. Hint: nisam ja, meni piše onako kako jest. Ne osuđujem, samo sam zbunjen. Ako te već pale muškarci, napiši to. I uleti onima kojima piše to isto. Problem riješen. Inače me i ne smetaju takvi uleti, ali pitam se kako se nekom da trošit energiju na gađanje nepostojeće mete.

Još uvijek je ljeto. Paše mi to. Kilometar sat na romobilu i onaj na autu pokazuju da auto gotovo i ne koristim. Neka samo tako potraje, primjećujem da su gužve na cesti radnim danom postale ubitačne. A ja laganini prolazim kolonu s 20 na sat i svejedno stignem na posao prije nego ovi u autu.

Zaćorio sam popodne par puta. Klinci su me odjebali i za kino i za badminton i zalijepili se svaki za svoj komp. Ajd dobro, bar je bilo vremena za sve ostalo. Poslagat veš, počistit, odspavat. Prozujat malo po netu. Kao bonus, nitko nije zvao da ima nekakav problem nit je išta tražio da se odradi. Financijski nije za odbaciti kad se napiše poneki sat intervencije, ali nakon ubitačnog radnog tjedna, čak bi i platio da me se pusti na miru. A onda se dogodi čudo i dođe neki dan koji se posloži sam od sebe.

...ali vrijeme nastavlja teći. Sjećam se jednog svog nicka odavde. 10 godina u prošlost. Taj mi je promijenio život. Ostale nisam zapamtio, nisu imali svrhe. Zanimljivo, još uvijek postoje komentari razbacani po raznim zapisima, izguglao ih. 10 godina od tad, čovječe, 10 godina prošlo dok si pucnuo prstima...