Vježba

Maksimir
Ostario sam... Ne mogu drugačije objasniti da me frendica uspijeva nagovoriti na kojekakve neprimjerene aktivnosti: te se pentraj na Sljeme (dušu ispustio da se dokotrljam do Puntijarke), te aj do Križevaca na pečenog vola (no dobro to me nije trebala puno nagovarat, a usput sam se, vjerojatno, krajcao s Arapo ispred Gradske kavane), pa Terezijana u Bjelovaru…
Ove nedjelje, pri punoj svijesti (???) pristanem napustiti ugodno klimatiziran stan i zaputiti se u divljinu Maksimira, u stvari ZOO. E pa, prav mi budi! (u stvari je bilo dobro, nije bilo pretjerano vruće, pivo je bilo hladno, životinje… kako koje… najviše sam zavidio vodenkonju – do nosa je bil u vodi, merkati su me podsjetili na Iskricu – Arapo stavila neku slikicu… medo se nije dao smesti u svojim aktivnostima i tako…)



Merkati su mi bili super







A medo ko medo...



Doma sam imao dinstana juneća prsa od jučer, dodao samo umak od luka i salatu, dva deci plavca i idem pogledati kako je završio Silverstone.



I da, prošle subote je bila pedesetgodišnjica mature. I to je sve kaj imam reći na tu temu.

Link

...ne znam bi li nastavio pisati ili lijepiti slike...

Nikada nisam vidio kako se peče vol na ražnju i onda naletim na program Križevačkog spravišča gdje lijepo kažu da buju vatrogasci (zaboravil sam otkuda su - ?nešto? Križevačko?) pekli Svatovskog vola (ovo svatovskoga vjerojatno ima neke veze s legendom o spravišču). To s pečenim volom me ono baš napalilo i nađem si društvo, nacrtamo se ranom zorom na Glavnom (HŽ penzionere časti besplatnim prijevozom) i za sat vremena eto nas u Križevcima...

Dok čekam(o) da se vol speče svratimo u Gradsku kavanu (kava i kolač nekakav), obiđemo čokolateriju (opet se nekaj popije, nabave se neke praline) i onda šetnja od kioska do kioska, a je sve gledam di je vol. Jebote di je vol? Ne vidim vola! Nigdi vola! I onda šapat, pa glasina pa vijest da je vatrogascima "opal vol v oganj". Vol šesto kila, a drveni ražanj i eto, shit happens.

I eto! Nisam vidio kako se peče vol na ražnju. No vatrogasci su ipak nekako zgotovili toga vola i uspjeli ga podijeliti u predviđeno vrijeme. Probao, okus je bio OK, no zericu žilav – bit će da im je falilo još malo vremena da ga srede do kraja.

I da, u Križevcima je danas bilo vruće za popizdit.

A ako netko slučajno odluči speći vola evo recept:
Starozagrebački vol na ražnju
Za vola od 200 – 250 kg potrebno je:

10 kg soli, 15 kg domaće slanine (nabode se trakama slanine), 10 l ulja (naizmjence se maže s lojom i uljem), 15 l piva (za podmazivanje), 3 metra drva za loženje. Meso poslije pečenja kalira oko 40 posto.

Trup vola mora se čisto obraditi i ohlađen dobro posoliti s unutarnje strane. Sol se stavlja i u otvore i rezove koji su napravljeni nožem na vratu, leđima u dijelu lopatice i po površini butova s unutarnje i vanjske strane. Loj i bubrezi se izvade i obreže rep. Trup se navlači na kolac ražanj koji mora biti čvrsto vezan ispod cijele dužine kralježnice, repa i između donje čeljusti glave. Glava, vrat i zadnje noge posebno se vežu da bi dobili punu dužinu trupa od 3,5 m i da bude dovoljno napet. Kroz trup sa strane nabiju se poprečno u ražanj drveni štapovi, da sve bude čvrsto uz trup koji se uvijek okreče u jednom smjeru.

Vatra se pali u dužini od 3 m, a žar dijeli na dvije jakosti, za vrat i prednje noge i žar za debelo meso (butovi). Stijenke i otvor trbuha moraju se obavezno zatvoriti, a prednje noge povezati prema naprijed i izvaditi iznutricu iz grudi i jezik iz glave.
Ražanj mora biti udaljen 1 m od zemlje i 1 m od područja žara. Zagrijavanje mesa trupa traje 10 sati, kad se počne peći površni sloj mesa. Tada uz obvezno premazivanje vodom i lojem, uljem i mlazom piva po površini u smjeru okretanja, mogu se rezati prvi odresci. Nakon rezanja polupečena mesa mjesta se ponovo premazuju i peku, tako redom dok traje mesa.
Reže se samo u slojevima pečeno meso bez kosti. Na kraju pečenja koje traje 5-6 sati od početka rezanja ostane kostur s određenom količinom pečenog mesa, koje se sjekirom polako u dijelovima skida s ražnja. Pečeno meso, odresci, su sivosmeđe boje, vrlo sočni, ugodnog mirisa i okusa, jedu se samo topli uz domaći kruh, pivo ili vino.

Da su se prije nekoliko godina zvijezde, ili kaj već malo drugačije posložile, današnji bi mi dan počeo s laganim škakljanjem žene dok se ne razbudi, pa: "sretan rođendan!", pa mali maraschino pa… i onda lagano ustajanje i šetnja do kuhinje i onda kava i priče; a kaj bumo danas? budemo išli van na ručak?, večeru?, budemo ostali doma?

Najvjerojatnije bi napravil malo laganiji ručak (pileći file u nekom laganom kiselkastom umaku?), poslije ručka šetnja gornjim gradom – Katarinski trg i njezina Šesta (gimnazija), Žnidaršić, Matoš, Vranicanijeva…. Večera… ne znam…

Jako mi nedostaje. Prve dvije godine bez nje sam bio potpuno izgubljen. Sjedim u udobnoj, ofucanoj i od mačke (koja skoro pa da me uopće nije doživljavala) izgrebanoj fotelji, pokušavam pogledati film, poslušati glazbu, ali njezin dvosjed je prazan i nemam s kim podijeliti svoje misli o filmu, glazbi, knjizi…

Onda mi poznanici kažu glavu gore. Pa spomenu Iskricu… Pa se ja pojavim na Iskrici. Pa poslije mjesec dana skužim da ja nemam kaj tražiti na Iskrici.

Onda mi se javila ženina frendica. Nismo se često sretali, tu i tamo ručak kod njih, večera kod nas i tako, standardno. Nedavno sahranila muža. Pa smo se, malo pomalo počeli češće viđati. Pa smo došli do nekakvog ni vrit nit mimo odnosa.

Od Iskrice… pa… hrpa pvt, nekoliko kava i jedna pametna žena s puno podudarnosti, sličnih promišljanja o društvu, glazbi, politici. Drago mi je da imam s kim popričati i to je jedino (osim bloga) kaj imam od Iskrice.

Zamolio me jučer dimnjačar da mu posudim lojtru... Ok, lojtra je ovdje bitna utoliko kaj sam moral proroštat špajzu. I skužio da imam dosta staru konzervu slanutka, hrpu kojekakve (načete) pašte: lingvine, špagete, špagetoni, bucatine... a i nešto krumpira koji su počeli klijati... U frizeru sam vidio i oslića koji je tamo otprije par mjeseci. I onda sam odlučio da moram malo napraviti reda s tim mojim zalihama.

Počeo sam s oslićem... (pa ću onda nastaviti s linguine al limone - imam par bio limuna koja bi trebalo potrošiti , bucatini amatriciana – ima se nešto godera pa će biti i špageti carbonara, spaghettini aglio, olio e peperoncino, njoki sa šalšom....)

Also dakle, oslić. Pola kile fileta. Mala konzerva Despar slanutka. Nedavno sam kupio i glavicu mladog zelja – polovica mi je dovoljna. Kapula, dvije mrkvice, pola zelene paprike, par češnjeva češnjaka, žlica konžerve, pola žličice kurkume.
Najprije sofrito, u stvari ovdje bi bio refogado, izmiksati sa štapnim mikserom, onda ocijeđeni i isprani slanutak, sitno rezano zelje i narezani oslić. Malo kurkume, sol, papar. Možda petnaest minuta dok se ne skuha zelje.

Nemam još razloga za obnoviti Premium

Imam ih jedno petnaest za porihtati...



(mali dodatak) "Vaša Premium pretplata je istekla! Imate 1 dodatni dan!"
E, pa u to ime



do daljnjega nema me na blogu. Pozdrav.

Malo sam okasnio s početkom sređivanja balkona (nisam se prilagodio "klimatskim promjenama") i sada pravim popis biljaka prikladnih za moj balkon.



Do sada se pokazalo da nemam sreće s fuksijama, hortenzijama, dragoljubom, timijanom, korijanderom… što me je malo iznenadilo; balkon je orijentiran na istok i poslijepodne u sjeni divlje izraslog ogromnog drveta kojeg susjeda ne da posjeći (ali je netko pametan posjekao prekrasnu divlju šljivu s druge strane koja meni uopće nije smetala).

Mala napomena: u našim je krajevima običaj da se od Velikog četvrtka ne dira u zemlju. Nisam vjernik, laviram između ateizma i agnosticizma, ali se držim običaja (osobito onih dijelova povezanih s klopom).

I da ne zaboravim: mesožderke su još uvijek žive i čini se da ću ih morati rasaditi u veće tegle.

…ono: uoči razlike, ili treba na slici pronaći neki predmet, osobu i slično? E pa tako nešto, a glede ovih političkih prepucavanja, obrata i trgovina mi se dogodilo s ovom slikom...



Trebalo mi je nešto vremena da uočim drugog magarca….

U crnom vinu. Bio u Sparu neki dan. Imaju oni tamo neku vitrinu u koju slažu meso, ribu i slično kojima uskoro istječe rok trajanja i ja se redovito navirim u tu vitrinu. Tako i nedavno povirim i neka živina na 50% - uopće ne gledam kaj je (izgleda k'o picek), napravim đir, pokupujem još neke sitnice i na blagajnu… račun mi se čini malo high, no kaj, cijene se mijenjaju svako malo pa… doma raspakiram to kaj sam pokupoval i ustanovim da sam kupil „mladog pijetla iz slobodnog uzgoja“! Mašala! Kaj sad? A niš… osmi je mart na pragu (to je bilo jučer) pa bum pozval frendicu na večeru. I tak to je taj dio.
Sad bi trebal doći dio kak sam ja spravil tog kokota no to bu za neki drugi puta (ako ikoga bude zanimalo...).
Also, pijetao (kokot, pivac, kopun, muška kokoš) u vinu vuče porijeklo navodno još od Cezara (Julija, Gaj Julija Cezara). Dakle, taj Cezar je pokorio Francusku – mislim ne bi on to uspio da Asterix i Obelix nisu u to doba bili u Britaniji; Asterix je Britancima objašnjavao kako od tople vode napraviti čaj, a Obelix se napio, a imali su i problema s čarobnim napitkom…
No da, malo sam skrenuo s teme… dakle Cezar (Gaj, etc.) pokorio je Francusku, a Francuzi, pizde kakvi već jesu, poklonili mu staroga, (kuži, staroga, izraubanoga kokota) nebili mu se narugali. No Cezar (Gaj, etc.) ne bi bil Cezar (Gaj, etc.) da nije, između ostaloga imal i kuhara (možda nekog od predaka Bourdaina, Pellaprata ili Bocusea, ne vjerujem da bi to bio Ramsay ili Jamie Oliver) koji je tog žilavog pijetla pretvorio u jelo kojem se i danas (neki) dive diljem svijeta.
No to je legenda… Postoje doduše neki zapisi iz devetnaestoga stoljeća koji spominju piletinu u _bijelom vinu_ ali… ono kaj je mene zaprepastilo je osoba koja je ovoga „Coq au vin“ lansirala u orbitu popularnosti (???): jedna Amerikanka (nemrem si zamisliti, Amerika i vrhunska kuhinja…). Julia Child se zove… a show u kojem je to napravila (dakako Amerika = show) se zvao „The French Chef“
Nemrem više… idem.

Krasno nedjeljno jutro. Idem u Maksimir. Dok sam se ja dokotrljao do Maksimira nije više bilo jutro i nije bilo krasno. No, svejedno prošetao ja do mogile… Dakle, tu su mogilu podigli (?), napravili (?) 1925. članovi Hrvatskog Sokola u povodu tisućite godišnjice Hrvatskog Kraljevstva.



(Imali su oni u planu podignuti i spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu, no to se fest zakompliciralo iz čisto političkih razloga – kralju Aleksandru su Hrvati, a sokolaši posebno, išli na živce pa je na sve moguće načine – i nekoliko nemogućih – otežavao podizanje tog spomenika. Pavelić je pak taman predao Dalmaciju Talijanima, a Tomislav ju ujedinio… Spomenik je konačno podignut za vrijeme Tita 1947. godine, kad su maknuli Bana s Trga)
No da, malo sam se pogubio… Članovi Sokola su skupili zemlju sa stopedeset i nešto mjesta u Hrvatskoj i BIH koja su iz nekog razloga značajni za hrvatsku povijest, napravili neku prostoriju u koju se natrpali bogzna koliko i kakvih stvari i zapečatili ju, zalili olovom i zatrpali s četiri metra zemlje. Napravili su i spisak kaj sve ima u toj prostoriji i zatvorili ga zajedno s tim kaj su popisali… navodno ima i nekih kostiju nekog od vladara, ali to mi se čini malo na dugom štapu. Naime kaj, krajem 19. stoljeća su kod Knina iskopali (pionir arheologije u Hrvata fra Marun) nekakav sarkofag s hipokampima (baš onim grčkim hipokampima - pola konj pola riba, a ne s morskim konjicima ili dijelom mozga koji je zadužen za pamćenje) koji je datiran između 9. i 11. stoljeća, a u kojem su bili ostaci nekog ondašnjeg velmože; sudeći po obleki, oružju, zlatnim mamuzama i slično, vjerojatno jedan od hrvatskih vladara. No lopovi neki (ne vjerujem da je onda bilo HDZ-a) su razbili poklopac sarkofaga i polomili manje-više sve kaj je bilo unutra.
E ta bi se prostorija trebala otvoriti sljedeće godine. Jako sam narajcan (intelektualno) da saznam kaj ima unutra.
E da, zaboravil sam postolje i sokola na vrhu… Postolje su napravili, napravili su i sokola (nije imao raširena krila), ali ga nisu postavili – politika!
Mogilu su obnovili Braća Hrvatskoga Zmaja (1994.), a Sokola je postavilo Ministarstvo obrane.
I, s obzirom na to da sam se fest nahodao, doma sam si napravil piceka na kreolski s rižom. I otprl sam butelju Franovke. I promenil sam stolnjak da ne bude isti ko Ricambijev.

Imam u kupaonici vagu. Imam i veliko ogledalo. Danas, prvog ožujka 2024. u rano jutro vagu sam gurnuo u jedan kut (i tamo će i ostati dok se ne upristoji), a ogledalo… pa… I don't look good naked anymore

Link

I da, kaže WHO da se više od milijardu ljudi diljem svijeta sada smatra pretilima. Dakle, losing weight is must!



And now for something completely different: Jethro Tull

Link

Ovo je Pluto, pas čuvar koji je čuvao gradilište Prve hrvatske štedionice; voljeli su ga i radnici i graditelj (pl. Vancaš) i kada je nastradao (navodno su ga zatukli kradljivci gline iz potoka u Ilici) postavili su mu spomen ploču u dvorištu Oktogona. Kako ju je malo tko mogao vidjeti na tome mjestu, na inicijativu jednog gospona (osnivača Facebook grupe „Zakaj volim Zagreb“) premještena je u Bogovićevu.
Kada se spomene gradnja Prve hrvatske štedionice ono što me zaprepasti je brzina gradnje… od temelja do krova trebalo je sto (i slovima: jedna stotina) dana – da, to je ona zgradurina (Oktogon) u Ilici, Margaretskoj i pola Bogovićeve, podrum i tri kata. Osim štedionice imala je pivnicu, kasino, hrpu trgovina, najamne i podvorničke stanove, vlastitu električnu centralu i kotlovnicu za centralno grijanje. Potpuno je dovršena za 15 mjeseci (1898. – 1900.)

Asocijacija na ladonnin blog