Vježba

Dok se Dan žena zvao osmi mart (a taj osmi je tu, samo što nije) taj dan je bio pun svakakvih događanja, što po firmama (koje su se tada zvale poduzeća) što po raznim objektima gdje se jelo, pilo, plesalo (ne sjećam se kako su se onda zvali) i tako to.



Žene (drugarice...) bi se skockale, muški bi se ponapijali (OK, i poneke drugarice) i onda se znalo svašta izdogađati.



Moje sjećanje na te osme martove je dosta konfuzno pa su zato i ove slike takve, ne nužno povezane s danom žena, nego onako, općenite. I kao savjet... pazite kaj delate. Općenito, ne samo za dan žena :))

I ne vjerujte svemu što vidite, čujete ili osjetite.


Link

Ne znam je li to zbog ove južine ili kaj, ali današnji mi je dan otpočeo s pizdarijama... Za početak, zaboravil sam staviti natren u Nesicu... nije big deal, ali je tako počelo. U apoteci (podižem terapiju za mjesec dana) zaboravim na Andol – sve ostalo je na receptu, ali Andola se moram sam sjetiti. Nisam se sjetio, ali nije big deal... imam ga još za dva tjedna.
Onda Spar (usput mi je kad se vraćam iz apoteke). Plan je uzeti đumbir, tikvice, kokosovo mlijeko i špinat za prawn stir-fry with ginger, coconut and chilli - gambere i začine već imam u frižideru.
I onda kaj? U onoj posebnoj vitrini za 50 % snižene artikle vidim tripice! (500 grama 1,49 €, u košaru ž njima!) i na putu prema kokosovom mlijeku, u mesnici vidim... kaj? Svinjske nogice! OMG... Imam u frizeru, već neko vrijeme, nešto lopatice od divlje svinje, malo buta od jelena i nešto, ne znam kaj, od muflona. Ideja je pozvati par frendova na čobanac, a svinjske nogice (i repovi, koje za sada nemam), su jako dobar sastojak čobanca). OK, uzmem dvije konzerve kokosovog mlijeka i na blagajnu, usput vidim neko španjolsko bijelo vino – Pluvio se zove, 1,99 € za butelju - aj dobro, poslužit će za tripice.
Doma raspakiravam to kaj sam kupil i onda paf!!! Pizdarija No (neki broj, veliki broj...) zaboravil sam špinat... A niš, ne bum danas gambere, budem tripice... i tak sam ja napravil tripice i bilo je super.
A gambere ne bum niti sutra... Sutra se brusim na svinjske nogice u saftu.
A čonanac, kad bude, bude.

U stvari htio sam reći da me oduševljava talijanska kuhinja kada se radi o pastama. Iako jako volim kuhati i papati (u biti volim žderati...) ono što skuham, ima trenutaka kad mi se ono baš neeedaaa i onda uleti talijanska kuhinja sa svojim paštama (ragu bolonjez i lazanje isključeni...) i kompletnim obrokom zgotovljenim za petnaestak minuta...

I tako sam ja i danas mislio napisati nešto o tome kako sam u Konzumu kupio eko limune i napravio PASTA al LIMONE Like an Italian no onda sam vidio kako se neke blogerice prepucavaju koja ima već*** (a ne znam kaj???) i eto odustao.

PS. Ako nekoga ipak zanima išta o Pasta al Limone, Cacio e pepe, Aglio e olio, Pasta amatriciana ili ne daj bože Carbonara, paa tu sam (još neko vrijeme).

S vremena na vrijeme sjetim se da bi bilo pametno provjeriti kako stojim sa zalihama u špajzi i frižideru (a propos frižidera, mislio sam da je veš mašina krivac kaj mi se skuplja garderoba, ali se ispostavilo da je kriv frižider) i nakon malo inspekcije... svašta se našlo... petnaestak deka otvorenih špageta, kutija bucatina, lingvina, pipe, pene, šaka ditalina...
U frižideru sam otkrio nešto slanih srdela (nemam pojma otkuda mi i otkada su tu), načetu bočicu kapara i pola teglice maslina na koje sam potpuno zaboravio i još koječega iskoristivog u bližoj budućnosti.
Nekako na pol uha sam čuo da na radiju nešto trkeljaju o politici i tu sam počeo filozofirati o tome koji je stariji zanat politika ili... i to mi je dalo ideju kako iskoristiti one srdele, kapare i masline.
Naime kaj, postoji jelo koje se zove pasta put..., a jedna od legendi veli da je nastalo u prošlom stoljeću u napuljskim bordelima gdje su "djelatnice" znale muškima kojima je, eventualno, trebalo malo energije prije nego se prihvate "posla" (ili između "poslova") pripremale jednostavno, brzo spremljeno jelo od sastojaka koje su imale pri ruci: špageti, masline, kapare, pelati, inćuni, češnjak...
Ovo je jedna od legendi, a ima i priča koja je puno vjerodostojnija no nije niti približno ovako zanimljiva.
Meni je trebalo malo više od petnaest minuta da ga stavim na stol.

Malo bih prisnažio Laninu blogu i mrvicu sažeo u nešto slika...

Link

Bilo se danas na Sljemenu. Prekrasan dan, malo vjetrovito, ugodno toplo. Snijega nema osim po onim stazama, skijaša puno (zanimljiva mi bila škola za klince, cca pet, šest, sedam godina)
Onda natrag na toranj i gore na terasu, otvorena za posjetioce no samo polovina jer drugu polovicu još saniraju.
Ima u tom tornju veliki lift i u njemu veliko, krasno ogledalo i kada sam se vidio u tom velikom, krasnom ogledalu došlo me sram kada sam skužio koliku sam trbušinu uzgojio za ovo malo zime...
Skroz neraspoložen viđenim u špiglu vratio sam se doma, obrisao prašinu sa sobnog bicikla, promijenio baterije na displeju i pozabavio se jelovnikom za sljedeća dva tjedna. 1000 kalorija dnevno. Praf mi budi!


Link

Osupnut masovnošću današnjih objava na blogu osjetio sam potrebu da velim da sam jučer bil na Sljemenu (nisam se pentral, ko gospon sam se vozil žičarom – za badav navodno) i nakon friškog zraka i hmm, hmm, snijega vratil sam se doma i napravil ričet s porilukom.



(za recept i eventualnu demonstraciju priprave i degustaciju možemo se dogovoriti – pvt, mail, whatsapp...)

PS. Danas sam malo neozbiljan ;))

Nakon četrdesetak ponoćki odustao sam od Božića (i Crkve i vjere općenito), ali običaje vezane uz te vjerske blagdane nisam zaboravio niti zanemario :)
Ne mislim drviti o tim običajima, a s poplavom "božićnih filmova" i prigodnih "ol aj vont for kristmas" šlagera nemam problema – zanemarim i izbjegavam TV i (formatirane) radio stanice, dakle uglavnom sve osim Yammat FM.
Also dakle, (počeo bi ?Joža V.??) pogledao nešto filmova (Lee, Conclave, The Substance, Megalopolis, The taste of things...), nešto serija (Dune prophecy, A man on the inside, Black Doves, The Terror: Infamy ...)
Lee je film o Lee Miller, bivšoj manekenki koja se posvetila fotografiji i jedinoj ženi ratnoj reporterki koja je pratila iskrcavanje u Normandiji, oslobađanje Pariza, konc logora Buchenwald i Dachau... Po naslovu, pomislio sam da se radi o biografskom filmu, ali u filmu se ne spominju njena manekenska iskustva, početak bavljenja fotografijom niti njena druženja s nadrealistima (Eluard, Cocteau, Picasso), a Man Rayu je bila i učenica i model i muza i ljubavnica. Film se bavi gotovo isključivo njenom ratnom fotografijom. To je odlično odrađeno no onda mi je naslov malo promašen... Kate Winslet više nego dobra.
Taste of things (Okus ljubavi) je meni jako zanimljiv film, a govori o ljubavi – ljubavi prema kuhanju, ljubavi prema hrani i ljubavi prema kuhanju za nekoga.
Megalopolis – lijep film, nemam pojma što je Coppola htio reći, ali film je lijep, puno lijepih kadrova, ali???
Konklava. Svi znamo kaj se dogodi kad umre papa. Skupe se kardinali i čekamo bijeli dim (a propos bijelog dima... trebalo mi je neko vrijeme da skužim da računala rade na bijeli dim – kada vidim da bijeli dim izlazi iz računala, računalo više ne radi).
Ono što ne vidimo prije bijelog dima pokušava nam reći Berger u ovom trileru (??), a to je da su i kardinali ljudi: intrige, podmetanja, sumnje - "homo sum nihil humani a me alienum". Film vrijedi pogledati premda će izazvati različite reakcije kod vjernika i ... onih ostalih.
Dune: Prophecy – nije niti na tragu Herbertove Dune, ali se da pogledati... mislim da se, ali nisam baš oduševljen.
A man on the inside... a ne znam kaj reći. Poznati glumci (Ted Danson, John Getz, Sally Struthers...)... jednostavno mi nije leglo. Odustao nakon druge epizode.
Black Doves. Početak odličan, a onda otišlo u sapunicu. Jebiga.
The terror: Infamy. Lite horror. Neloše. Bilo mi je otkriće kako su Ameri tretirali svoje japanske stanovnike za vrijeme drugog svjetskog.
Samo da još dodam: Sretan Božić svima koji ga slave
Link

Ricambi? Ti si se bavio auto dijelovima?

Unazad nekoliko godina svaki listopad je za mene frustrirajuće doba: prije osam godina na Noć vještica me je šusnul infarkt, sutradan sam dobil dva stenta i za tjedan dana sam bil doma. Prije četiri godine, na današnji dan 20. listopada sam zadnji puta razgovarao sa ženom. Umrla je sljedeći dan.
Nakon toga, prvu sam godinu bio u totalnom rasulu, sljedeću sam počeo dolaziti sebi i od onda pokušavam listopad proživjeti što mogu relaksiranije, prisjećajući se dobrih, ponekad smiješnih situacija koje smo zajednički prolazili.

Mark Twain je jako dobra poveznica.

ULOMCI IZ ADAMOVA DNEVNIKA
Ponedjeljak. Ovo novo dugokoso stvorenje neprestano mi je na putu. Vazda se tu mota i ide svuda za mnom. Ja to ne volim; nisam vičan društvu. Kad bi bar htjelo ostati s ostalim životinjama… Danas je oblačno, puše istočnjak; mislim da će nam pasti kiša… Nama? Otkud mi ta riječ? … Sad se sjećam ono je novo stvorenje rabi.
Utorak. Razgledao sam veliki vodopad. Mislim da je to najljepše od svega na imanju. Ono novo stvorenje naziva ga Niagarini slapovi – zašto, bog te pitaj! Kaže da je nalik na Niagarine slapove. To nije nikakav razlog, to je puka ćudljivost i slaboumnost. Nemam prilike da sam nadjenem čemu ime. Svemu što se pojavi, to novo stvorenje nadjene ime prije nego što ja dospijem ijednu riječ progovoriti. A uvijek ima isti izgovor – to je nalik nato. Eto, na primjer, dodovka. Kaže da čovjek na prvi pogled vidi da je "nalik na dodovku". Morat će joj to ime, po svoj prilici, i ostati. Dodovka! Isto je toliko nalik na dodovku koliko i ja.
Srijeda. Sagradio sam sebi sklonište, da se imam kamo skloniti od kiše, ali nisam dugo bio u njemu na miru. Uvuklo se u nj ono novo stvorenje. Kada sam pokušao da ga istjeram, stalo je lijevati vodu iz onih rupa kojima gleda, brisati je nadlanicom svojih šapa i ispuštati glasove kakve ispuštaju i neke druge životinje kad su u nevolji. Kad bar ne bi govorilo; neprestano samo govori! Moglo bi se pomisliti da se oholo izrugujem tom jadnom stvorenju, da ga omalovažavam; ali zaista nisam tako mislio. Nikad prije nisam čuo ljudski glas, i svaki nov i čudan zvuk koji naruši svečani muk ovih snenih divljina, vrijeđa mi uho i zvuči kao pogrešan ton. A taj mi je novi glas tako blizu; do samog ramena, do samog uha, prvo s jedne strane pa onda s druge, a navikao sam samo na glasove iz manje ili veće udaljenosti.
Petak. Nadijevanje se imena bezobzirno nastavlja, ma što ja radio. Imao sam vrlo dobro ime za imanje, bilo je zvučno i lijepo – RAJSKI VRT. U sebi ga i dalje tako nazivam, ali ga javno ne nazivam više tako. Ono novo stvorenje kaže da su to samo šume i stijenje i krajolici, pa da stoga nimalo ne nalikuje na vrt. Kaže da je nalik na park. I zato je, ne pitajući me za savjet, dalo imanju novo ime – PARK NIAGARINIH SLAPOVA. To mi se čini prilično bezobrazno. A tu je već i natpis:
ZABRANJENO GAZITI PO TRAVI
Ne živim više sretno kao nekad.
Subota. Novo stvorenje jede previše voća. Ponestat će nam ga zacijelo. Opet "nama" – to je njegova riječ; sad je i moja kad sam je toliko puta čuo. Jutros grdna magla. Nikad ne izlazim po magli. Novo stvorenje izlazi. Ono izlazi po svakom vremenu i upada pravo unutra s blatnim nogama. I priča. Nekad je ovdje bilo tako ugodno i mirno!
Nedjelja. Progurao nekako. Ovaj je dan u tjednu sve teže i teže podnijeti…..

Prevod: Zlatko Crnković , Znanje 1982

...sa sretnim svršetkom