Vježba

Citiram Klarića iz Telegrama:“(--) Hrvatska televizija, dakle, baš tad, 28. veljače, emitira prvu epizodu putopisnog serijala “Turistički vodič” autora, voditelja i putopisca Borisa Veličana. U najavi kažu kako “sve što je na internetu i što turisti vole, Borisa ne zanima”.
Prva epizoda, stvarno, počinje s nečim čega nema na internetu. Niti igdje drugdje. Veličan, naime, pored Zagorkinog kipa u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici objašnjava grupi turista koju će voditi kroz Hrvatsku kako je Zagorka bila poznata novinarka i “female fighter activist”.
“Ono što je najzanimljivije za nas je jedno vjerovanje”, nastavlja Veličan, dok iznenađenje na licima turista pomalo mijenja nevjerica, “ovdje u Hrvatskoj vjerujemo da dodirivanje njenih grudi ispunjava želje”. Pa s obje ruke hvata poprsje kipa i zatvara oči kako bi zamislio želju. Isto kasnije rade i turisti s kojima je došao. “Možda to i nije bio običaj”, dodaje na kraju iz offa glas lukavog voditelja, “ali sad je postao”. (….)
E sada ja… iako mislim da se Veličan malo zaigrao (nisam gledao, samo komentiram napisano) jer mi se čini da je šlatanje Zagorkinih sisa u Tkalči pred publikom degutantno, ne kužim zakaj su se kojekakve babe i ženske udruge raskokodakale oko toga, a riječ da bi rekle o Rozgama, Severinama, Knollicama, Šuputicama… i bulumenti cajki koje okupiraju estradu svojim sisama i guzicama. Mislim ono… ja jesam štovatelj ženskih sisa (preferiram veličine ovećeg grejpfruta, rekao bih da je to C), ali to bih ipak ostavio za neke intimnije prostore.
Najte kaj zamerit ;)
Cijeli članak sa Telegrama: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/ruzan-seksisticki-ispad-hrt-a-ovo
-je-ponizavajuce-za-mariju-juric-zagorku-i-sve-zene/


Link
Link
Link
Link

No međutim...
Manje-više redovito pratim blogove ranim jutrom uz kavu, ali se ne javljam jer se ne zadržavam dugo… popratim kaj ko ima za reći, popijem kavu i idem za svojim poslom. No eto, zadnjih dana Sara se raspisala pa palo meni na pamet da nešto iskomentiram, da spomenem Ladonu, Waksija, Lanu, da pitam nešto Bugu sveziglede Olympusa, no… neda mi se. Pa ispečem piceka i napravim pire od celera… pa ispečem palačinke s medom i orasima i natočim si plavca. I eto sada tražim kaj ima vrijednog od filmova, serija… i brljam po you tube ima li što novo od jedriličara koje pratim..
No da, mogao bih spomenuti da bi se sutra trebao naći s frendicom moje pokojne koja, iz meni nepoznatog razloga, ima jako dobro mišljenje o meni (da me nije moja pokojna malo previše nahvalila?)

Link
Link

A tko je bio tisućiti "pogledatelj"? Lana48. Malo sam iznenadjen :))

Link
Link
Link

Ovo mi ostalo iz dvadeset druge. Nemrem se sjetit da mi još nekaj fali.

Zaželio bih svima sretnu i bolju novu (mala slova namjerno), ali poučen iskustvom… najčešće sve ostaje isto (ili gore). Ipak, Sretna vam nova 2023!
Ono što se rijetko mijenja na lošije je Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara. U zadnjih pedesetinešto godina propustio sam, možda dva puta, prijenos iz Wiener Musikvereina-a
Link

Also dakle, najte me uzet preveć za ozbiljno jer ni sam nisam siguran kaj išćem i za kaj išćem. Ustvari imam nekaj u primislima, ali mi se još ne čini da bi to bilo za urbi et orbi.
A sad malo ozbiljnije: (podsjećanje na onu Laninu toljagu)
Link
Ovo je malo bezobrazno Link
Ovdje bih napomenuo da imam baterije Link
„nisam stručnjak, ali mogu pogledati“ Link
I da ne zamaram više (ali ima još…) Link
Link

Link

Dajte malo, dajte rijetko, i iznad svega dajte nevoljko... Drago mi je što nisam živio u tom vremenu.

Ovo mi je treći Božić bez žene... Nismo (bili) vjernici (agnostici smo), ali nam je bilo drago prakticirati neke običaje.
Ovdje je krem juha od poriluka i cvjetače, zapečeni krumpir, smeđi šampinjoni, zelena salata i tri tjedna odležani ramstek pečen do welldone.

Link
Ja mislim da su ovoga Cheecha i Chonga izmislili!

Ako nekoga zanimaju priče o Vikinzima preporučujem knjigu Crveni Orm (Frans G. Bengtsson), najfriškiji prevod Dugih brodova. Ovaj primjerak koji sam čitao je tiskan 1959. i malo su mi čudno porazbacani zarezi, ali valjda je tada tako to trebalo biti. Knjiga govori o Crvenom Ormu, ali je i priča o Vikinzima koja se dosta razlikuje od one koju sam o njima stekao iz filma "The Northman" - Sjevernjak - (po mom sudu precijenjen film), govori i o pokrštavanju u Danskoj potkraj desetog stoljeća (o kojem ima raznih teorija), ali mi se ovaj Bengtssonov prikaz čini najuvjerljiviji :)
„U to su vrijeme u Skaniju počeli pristizati obrijani ljudi iz zemlje Saksonaca i iz Engleske, da bi propovijedali kršćansku vjeru. Oni su znali mnoge neobične priče, pa su isprva ljudi bili radoznali i pažljivo ih slušali, a žene su zaključile, da je prijatno kad ih stranci pokrštavaju i daruju im bijele košulje. Uskoro je, međutim, strancima ponestalo košulja, - ljudi su se umorili od njihovih propovijedi, jer su im se činile dosadne, a njihov sadržaj sumnjiv. Osim toga, stranci su govorili nekim grubim narječjem, što su ga naučili u Hedebyju ili na zapadnim otocima, pa im je govor zvučao glupo.
Zbog toga je broj obraćanja ponešto opao, a obrijane ljude, koji su neprestano pričali o miru i povrh svega vrlo silovito napadali bogove, jednoga po jednoga pohvatale su pobožne osobe, objesile na sveto jasenovo drveće, izbole strelicama i žrtvovale Odinovim pticama. Drugi su pošli na sjever u šume Göinga, gdje ljudi nisu bili tako pobožna kova. Tamo su ih dočekali s toplom dobrodošlicom, vezali ih i poveli na sajmove u Smalandu, gdje su ih zamijenili za volove i dabrove kože. Kada su postali robovi Smalanđana, neki su od njih pustili da im naraste kosa, postali nezadovoljni svojim bogom Jehovom i dobro služili svojim gospodarima. No većina ih je i dalje propovijedala protiv bogova i provodila vrijeme pokrštavajući žene i djecu, umjesto da tešu kamenje i melju žito, pa su postali tako nesnosni, te Göinđani uskoro više nisu, kao isprva, mogli dobiti za jednog snažnog svećenika spregu volova trogodišnjaka, već su za njih morali dodati još određenu količinu soli ili tkanine. Zbog toga je u pograničnim krajevima poraslo neraspoloženje protiv obrijanih ljudi.
Jednog se ljeta po cijelom danskom kraljevstvu pronio glas, da je kralj Harald Modrozubi prigrlio novu vjeru. On je to u svojoj mladosti jednom već učinio, no uskoro se pokajao zbog svoje odluke i odrekao se kršćanstva. Ovog se puta, međutim, sasvim ozbiljno pokrstio. Kralj Harald bio je sad već star čovjek i već su ga nekoliko godina mučili strašni bolovi u leđima, pa je gotovo izgubio moć da uživa u pivu i ženama. No mudri biskupi, koje je poslao sam car, trljali su ga medvjeđim lojem, blagoslovili i vratili mu mušku snagu zazivanjem imena apostola. Oni su ga zamotali u ovčje kože i dali mu da pije svetu vodicu s ljekovitim travama umjesto piva, učinili su znak križa između njegovih pleća i istjerali mnogo đavola, pa su njegovi bolovi i trganja napokon popustili. I tako je kralj postao kršćanin
Nato su ga sveti ljudi uvjerili, da će ga napasti još i gore muke, ako ikada ponovo prinese žrtvu bogovima ili se na bilo koji način pokaže nedovoljno revan u svojoj vjeri. I tako je kralj Harald, čim mu se vratila snaga i čim je postao sposoban da ispuni svoju dužnost prema jednoj mladoj marokanskoj robinji, što mu je u znak prijateljstva poslao Olof s Dragim Kamenjem, kralj Corka, izdao proglas, da se svi njegovi podanici moraju bez odlaganja pokrstiti.“
Dakle, čini se da su Haraldu ti sveti ljudi (biskup Poppo – povijesna ličnost) uvalili neku ondašnju viagru ne bi li ga nagovorili na pokrštavanje. :))
A kaj se tiče ovog Haralda Modrozubog: Ericsson je po njemu nazvao danas nam svima poznati Bluetooth.
Link

Malo sam u bedu i ova glazba mi je OK

LinkLink

U skladu s famom da je sarma bolja drugi dan, potvrđujem. Je bolja je!

Link

Dakle, sarma je jelo od kiselog kupusa, mljevenog mesa i riže kuhano u temeljcu s raznoraznim začinima i špekom… osim kupusa, mesa i riže treba nam i luk, češnjak, paprika, jaje, sol, papar…
Za ovu moju „razgrađenu“ (da ne velim dekonstruiranu) sarmu dodao sam šalšu (s dodatkom cajunske mješavine začina – ostalo od jambalaye) u kojoj sam skuhao zelje i naribanu mrkvicu, a rižu sam zamijenio ričetom i heljdom (mislio sam staviti samo ričet – jednu šalicu – ali sam ustanovio da nemam dovoljno, a nisam htio „za običnu sarmu“ upotrijebiti Carnaroli rižu) pa sam dodao i pola šalice heljde. Ispalo je super!
Link
Link

Nema dugo da sam tu na blogovima pročitao alegoriju (?) o životu kao vožnji vlakom i nakon malo razmišljanja o vlastitom životnom putu sve mi se to činilo pogrešno… Kao prvo, vlak ide po tračnicama, nema tu lijevo, desno… sve je nekako unaprijed određeno, možeš ubrzati (eventualno), zastati, ali smjer ti je određen i cijeli taj put je, kaj se vlaka tiče, manje-više predvidljiv. Moj je put (bio) sve osim predvidljiv… starci su za mene imali svoje planove, ja nisam imao nikakve, inercijom sam riješio gimnaziju, upisao faks i nakon nekog vremena se pitao a kaj to meni treba.
No dobro, malo sam se pogubio. Život, kako sam ga ja doživio (i dalje doživljavam) je vrlo nalik na isječak iz jedne epizode vloga čovjeka koji je prije sedam godina kupio brod (da velim da sam i ja krenuo graditi isto takav brod – Van de Stadt „Seal“, jedanaest metara jedrilica i dvojio sam između željeza i lameliranog drva) i otpočeo svoj put oko svijeta. Dakle, čovjek je prezimio na Novom Zelandu, zaputio se prema Fijiju, no međutim… vjetrovi su mu malo poremetili planove. https://youtube.com/clip/UgkxZY0DUhxPtue9gQ5iK1KrImxby9faddQW
Ako nekog zanima cijela epizoda je ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=yck_MdmttMU&t=863s
Ono što sam htio reći, život mi više nalikuje plovidbi morem, možeš krenuti na koju god stranu želiš, zastati u kojoj god luci želiš, družiti se s kojim god ljudima ti paše, nema kolotečina niti tračnica koje te usmjeravaju, sam odlučuješ.
Premda na kraju svi završimo (rekao bi moj profesor latinskog, pokoj mu duši, svršimo) jednako.

Link