U potrazi za izgubljenim smislom

Dan pred kisu promice
kraj prozora
siluete izmicu ruke
bez dodira
netko je otišao
bez pozdrava
voda ce sprati
sva sjecanja
noc ce pokriti
tugu u ocima
još jednom
samo

Može li dan bez sexa da počne
u pričanjima željama raznim
i potpuno u nedostatku poslastice sočne
odmahnuti za mislima praznim?

Može li sex da zamjeni lijepa gesta
koja će dugo da se pamti
u srcu da napravi mnoga mjesta
da ljubav od iskre zaplamti?

Može li umjesto sexa
da igre duže traju
uz mnogo čaja i keksa
odvedu nas dječjemu zavičaju?

Mene sad ta tuga mori
neprospavanih noći jada
poput stranca u zori
odvajam gorčinu od slada.

U svijetu ovome stranome
udišem zrake dana
životu ovom danome
pronalazim sad mnogo mana.

Ja ljubit nisam znao
ni tebe ni sebe draga
a volio bih da sam više dao
svu ljubav spram pogleda blaga.

Ne sudi me odveć grubo
i ne žali za mnom dugo
govorim ti najdraža ljubo
stvoren sam za nešto drugo.

Nedjelja je
zrake sunca tople
u ranoj jeseni
sa mirisom požutjele trave
pomiješane misli lete
plavim nebom
zaigrani leptiri
donose spokoj
ljubičastom cvijeću
u parku
u daljini čuje se neka
pjesma iz mladosti
i opet mami taj
osmjeh davno zaboravljeni...

Hajde da budemo još jednom kao djeca
da gradimo kule od pjeska tamo
na nekoj nepoznatoj cesti
razmišljajući samo o narednoj igri
bez vremena provedenog u bezbrižnosti.
Možemo se držati za ruke
ne brinući što će drugi reći
šaputati si riječi bez značenja
i smijati glasno bez srama.
Probuditi u sebi to dječje što čuči
ne rasteći više dovoljno smo stari
s poljubcima probuditi jutro
u zagrljaju dočekati dan.
Tek malo nam treba da budemo sretni
dvoje u igri će srasti u jedno
čarobnim kistom mašte
u dječjoj odjeći nestašnosti
spojeni poput ruža u ruci ljubavnika
osmjehom što pruža nježni dodir
budimo djeca još jednom
jer teško je više odrastao ne biti.

Link

Izobličene sjene prošlosti
u mislima boli prodiru silovito
i bez milosti siluju ovo još
malo razuma što je preostalo.
Kada bih samo na trenutak mogao
zaustaviti tu uzlaznu putanju ludila i
zadržati još nešto ljudskosti u sebi...
No nedostatak izgubljenog, bespovratnog
jastva nagrižene i trule utrube mrtvila koje
razara sve stanice postojanja u mrtvačkom
lijesu zvanom život...
Sada su tu spremne da zadaju konačni
ubod u srce koje je izgubilo sebe
u nastojanju da zaboravi druge...

Ima li mjesta za nas
u svjetlucavoj haljini dnevnoj
u prostranoj pučini uzdaha
u mirisnom polju od kože
u staklenom pogledu od zore?
Ima li nas
u toplom snenom obzoru
u kiši nježnih dodira
u tišini bez riječi
u prikrivenom osmjehu?
Ima li još dovoljno trenutka
u vrućoj kavi
u slatkom okusu snova
u muzici što dolazi
u vremenu što prolazi?
Ima li?

Ovo je jedna od onih ne ispričanih priča no sada ću si dati malo truda da vam je kažem.

Ratnih godina u malome stanu na kraju grada obavijenog starošću i prošlosti živio je mladi par po ničemu različitih od drugih no nekako već neko vrijeme srastao u ljubavi.
Na ormariću pored prozora ležao je papirić kao nijemi svjedok nadolazećih promjena.
Poziv u nepoznato u opasnost stvarao je tišinu u maloj sobici, samo pogledi su mogli reći osjećaje tada prisutne.
Bila je to njihova zadnja zajednička noć. Mjesec je prekrio svojim plaštom svjetlosti prozor dok je studen pak svojim
hladnim prstima pokušavala nestašno ući unutra.
Gledali su se neko vrijeme, tople ruke ulazile su jedna u drugu i po tijelima milovanjem pokušavajući otkloniti tugu.
Vreli poljubac je ispunio zrak svojom čežnjom. Tijela su postala nemirnija otvarajući se za novi trenutak.
Vrelina usnica mekih i slatkih mamio je iz njih nove pokrete. Osjetili su zov strasti ali ne kao stranci u ovoj noći
što kraja ne želi doživjeti.
Uhvatio joj je grudi onako nestašno poput dječarca, uzdah iz nje progovorio je prostorom tišine. Bol i vlažnoća što se miješala ulazila je u njihova međunožja, da bi se goli našli u kovitlacu strasti spajajući se polako bez žurbe i žestine. Nježni poput paučine na jutarnjoj rosi tijela su im se zaplela zaboravljajući više tko je tko, a što je što.
Pogledi su im se spojili u jednu nepregledu cestu ljubavi, kao uokvireni u vremenu da bi dostigli svoj zajednički vrhunac u noćnome kriku, plodnome tlu, mirisnom sjemenu, blistavom pogledu.

Dok će uskoro jedan život poput noćnoga leptira gasnuti tiho drugi će svanuti u utrubi ljubavi rasti noseći očevo ime

I sad tebe draga
ni propustom nekim
ni mišlju ni riječju
ljubomornom neću tvoriti.
Samo želim reći da
si meni sasvim moja mila
ovu moju tugu bez zadrške bolne
u svojim njedrima iznjedrila.
A kad noćne lampe
očima polako svoj
pogled prosuju po putu
čekat ću te draga na
prostranoj cesti
raširenih ruku.

Hladno jutro
U šalici čaja
Nježno miluje

Bez tebe je život razbijeni kompas umrli u ruci vremena.
Jedra su moja načeta, pluća su mi puna vjetra južnoga.
Kosa je moja tuđa bez tvog dodira.
Usta su mi puna soli bez tvog poljubca.
Poput mornara zaplovio bih u tvoja njedra svilena
usidrivši se u tvoju luku prostranu
dok oluje ne prođu
dok smiraj ne donese nova jutra.
Mornar sam tvoj zauvijek, a ti moje more vječno.

Ljeto u kiši
Sanjarim tiho
Bez snova

Pjesnik sam jedini,
pjesnik na cesti trnovitoj,
bosih nogu gazim u vjetar.
Kroz mene prolaze vesela djeca
i majke otužnih lica,
kroz mene prolaze misli propalica.
Proživjevši sam sebe u noći pakosnoj
opijen žuči lica sumorna uzdahnuh...
Ne želim da troše riječi na mene
jednom sam bio ruža no sada venem.

Tiho sam te ljubio u kopreni nocnoj
sto proli mi razum po krevetu bluda.
Ne poznajuc sebe u tebi sam se nasao,
sve tvoje skrivene tajne izronivsi njezno.
Nek ova noc ne zavrsi skoro,
vrhunca ne trazi i ne zeli brzo.
Ispunjeni zacinom strasti mi smo se nasli
u dodiru mekom sto kraja ne poznaje.

Kao što valovi morski diraju stijene
i mjesec dira nebeski svod.
Prolazi zvjezdano vrijeme,
a ti si stalno u srcu mom.