balada botswana

zalud brojimo korake kada nisu ucinjeni udvoje, bljesak saveznistva je neumoljiva istina o putu u nepoznato, a strast kroz sapat sjeda u sedlo na valu optimizma. kreni i ne boj se kretati. tjedni mozaiku mogu ukrasti smisao.

snagom uma mozemo pokrenuti vezu u onome sto nazivamo buducnost, a slabost nam je sto tu buducnost ne poznajemo. hodajuci tako neki dan kroz gradsku guzvu i ne mareci bas previse za nervozu koja je uvijek prisutna medju ljudima koji se ispreplicu razlicitim zadacima, gledam kako zena na klupi njezno hrani 2 vrapca koja zaigrano skakucu kao da im obrok nije primarni cilj. u trenutku prolazi mladi par na pola u galami, ocito u iznenadnoj svadji jer prepirke vjerujem nisu dio njihove svakodnevnice kada znamo da nove generacije takve stvari najcesce ne rjesavaju vec ih jednostavno izbjegavaju jer je tako jednostavnije, ali opet ocito nisu imuni na to da im je ponekad samo jako stalo. moze li ljubav nesto nauciti iz mrznje. trazi li zeus smisao u doridinoj neodlucnosti ili jednostavno i vrapci na grani znaju da ljubav ide kroz zeludac.

okretnost uma je samo znacajka onih kojima postivati odluke urednistva nije zabavno. prije nekih mjesec i koji dan sretnem prijatelja i kazem kako si kaze nikad bolje. ja na to kazem opa da cujem u cemu je kvaka, kaze mi znas da sve one situacije u kojima sam odlucio biti bolji i nesto iz njih nauciti nisu urodile plodom i opet radim iste greske pa sam si to i sluzbeno priznao i zato sam nikad bolje, a ti pita on mene - kazem mu ja sam samo bolje ;-)

zlobno lice istine jos uvijek ocekuje da razumijemo nadasve glupo objasnjenje da ne mozemo u lazi zivjeti sretno, a gospodjica starost nam svakim danom unosi nemir u prijateljstvo sa znatizeljom.

znas li da me nekad pogodi bas to sto me ne vidis, rekao bi covjek uredu je, proci ce. zastanem na tren i razmislim sto me u tome najvise smeta. ovisnost o tvojoj paznji ili egoizam iz zabave. vrludam ulicama i kise me ne mogu lisiti slobode jer znam da ce sutra padati jos jace. uhvatiti cu smisao jednom, ali tek kad ti objasnim da smo svi samo djelic necega sto nije samo fizika i iskljuciva moc nadmudrivanja radi vlastite zadovoljstine.

u neko oholije vrijeme kada covjek nije bio broj, a broj nije bio toliko vazan da bi ga uopce spominjali u kontekstu bogatstva, postojala su lica i pogledi, postojale su ruke i zagrljaji. sjetis li se svojih prijatelja, zagrli ih jos jednom u mislima bas zbog toga jer su daleko, ali osjetiti ces to sto pruza zadovoljstvo umu i toplinu srcu, znam da lijeci, a ime je nevazno. ljubiti jer znam da sve ostalo ne osjecam.

osobine sluzbenika su prije svega sluzbene, a sluzbeno je sve ono sto je i zapisano, a zapisano je sve ono sto je i javno. javnost najcesce ne cita ili citati ne zna, a kamoli pisati. budi dio skupine, budi u grupi, ne gubi smisao individualizmom, navuci osmijeh kada ti je tesko jer to je na cijeni, inace si samo slabost, a takve ne trebamo, budi dio snazne grupe svi za jednog, a jedan je nista.

skitati u nepoznato, ali izgubiti se u poznatom pa tko to moze trpiti, zar smo zato ovdje. snagu crpimo iz kao neke zelje da ostanemo zapamceni ili mozda da samo damo svoj obol onome tko je preveran smislom. bjezim stalno, ali stalno pronalazim poznato, vrti li se sve u krug ili ponavlja zbog vlastitih neostvarenih zelja. pocinjem strahovati da nikada necemo saznati. daj da bar netko zna zasto ustrajemo u onome sto po dohvatu ispustamo i trazimo novo.

vecer u ljetnim mjesecima grli kao spartanski vojnik, a tek ona subotnja. ti stojis ispred s njim, ne vjerujes u to nesto sto trenutno govori, ali znas da je tu nekako bas onako oprecno tvojoj bajci, ali tu je. cekate ulazak ili odluku o svom gnijezdu za veceras. ne sanjas, dogadja se i zivis, uzivas manje od potrebe, ali uzivas. znas da ces uhvatiti mjesecev ples, a caroilija si ti i ono sto se dogadja u tvojoj glavi

da bi ljubav imala smisao mozemo li je osjetiti bez patnje. snazan um to prepoznaje i stavlja u ladicu na mjesto tako je to moralo biti, a prolaznost trenutka potvrdjuje da i smislenost ima svoj rok trajanja

dok s nestrpljenjem cekam da paradajzu u vrtu bude onako bas jako neugodno moramo se zadovoljiti s ovom plasticnom imitacijom. snazni ljudi koracaju uzdignute glave, a sjene se plase sunca

sve knjige ovog svijeta neka zavrse u rukama onih kojima su potrebne, dok razmatram mogucnosti da se ostvari moja molitva negdje daleko postoji otok na kojem ne treba lezaljka niti suncobran da bi nam bilo udobno

svirali su dobri stari fantomi u kulusicu i mislili smo tu smo zauvijek, okrenuli se malo bolje i ok mozda 2 puta kad evo nas europsko prvenstvo 2024'

znam samo da seru kad kazu da imas vremena

i dok vani zrnca asfalta jedva ostaju u krutom stanju te jedva odolijevaju vrucini sunca da se ne pretvore u tekucu rijeku, ona dolazi sigurna u sebe glupim pitanjem na moja vrata, a haljina joj i dalje kraca od mog pogleda u njezina gola ramena

dok smo neki dan sjedili u kaficu ispred ureda, nekoliko puta prebacivali kako se nekad zivjelo i zasto je danas jednostavnije, dosla je ona u zelenom izdanju kao da su joj sve nijanse plave u odapetoj strijeli pogodile njegov mozak i to sempre dritto, naravno da je bio sjeban i da s covjekom vise nisam mogao prozboriti ni jednu suvislu recenicu. jebem ti prokletinju od neuzvracene ljubavi, nek' crknu koji pate samo za potvrdu da postoji