balada botswana

zadnju vecer kad su bili zajedno na druzenju kod njegovih znali su da ce morati nekako izbjeci pitanje o svadbi, a isto tako da i ne bi bilo fer samo otici bez da probaju desert. on kao i uvijek je sve dozivljavao osobno i kada su u pitanju te stvari samo se jako zapjenio, bas kao neki los sampanjac kojemu je cilj da bas svi drugi vide samo erupciju bez da kusaju sadrzaj. ona ipak nesto odmjerenija, ali mozda vise razocarana njime nego drugima zbog ocekivanih odgovora znala je da ce se kad tad morati suociti s njim i odmjeriti snage za ono sto joj je vazno, ali za to je jos potrebno cekati. mozda ipak samo odu bez deserta, a ona bi ga mogla pozvati na dugu setnju razgovora i za kraj na sladoled.

sjesti s njom na kavu bilo je bas osvjezavajuce iako me mozda vec par dana prala nervoza koju nisam priznavao. ipak priznaj da si ga namjerno dovela do ludila, proslo je ok jer vecinu vremena zajedno smo zapravo proveli na telefonima zbog posla. vazni, mi svakako jedno drugome ne, da li se brinuti ako nece ici. nema potrebe, kava je bila standardno dobra pa je mozemo popiti i solo ako je do nje. vrhunski je osjecaj da nedostaje, a kada je tamo zelis pobjeci. namjeravam okriviti parfem i drugi puta mozda odvesti je u zooloski.

zvonilo je na kraju sata, a mi smo jos uvijek ostali cekajuci nesto vise i kao da nam je stalo do znanja kojega necemo koristiti jer se bojimo. zasto cekamo svi su vec vani, vani je sloboda i umovi ne trebaju dici ruku da bi dosli do rijeci. zar zaista mislis da je centar pored tebe, a ne da si dio krivine na izlasku iz beskonacna kruga.

niti najosjetljivije raslje za trazenje vode ne bi pronasle suzu zala za time sto vise necete biti zajedno. znam te i znam da ces ga vec jednom pronaci jer uvijek nesto trazis, a moguce da i na to nesto naletis samo ti u tom trenutku ne treba, mozda zato i nosis hrpu gluposi u toj svojoj torbi koju svukud nosis kao da je dio tvoje osobnosti. ne radi red zbog njega jer on nikada nije prepoznao da je dio tvoga nereda i ne zasluzuje uvijek isto mjesto da bi zauvijek znala gdje je.

i dok ljudi i dalje nepopravljivo vjeruju u isto ono sto su na samom pocetku osjetili, vidjeli i dozivjeli nekad pomislim ne mogu biti spaseni ako nece biti ponovno rodjeni i vidjeti ono sto nikada nisu. zar je tako tesko odluciti protiv vlastita uvjerenja ili je linija manjeg otpora duznik ropstvu.

dvoje mladih u klincu. ne na put vec u ljubavnom zagrljaju. osmijeh tamo negdje nekog slucajnog prolaznika, njih dvoje ozbiljni, drhtaji na usnama, drvena klupica kao najbolji dormeo, nove hlace nije ju briga. zaboravili su apaurin dati erotici i briga ih za nju jer svi elementi su tu i cine cjelinu. biti jedno u oskudi, a ne u osudi.

opet ti, onako zaigrano kao i prije, pokusavas iako znas da ne mozemo ponovno dati priliku greskama. znas i ustrajes pa zasto onda znas ako zelis ponovno pogrijesiti. ustrajnost je skolska vrlina, a nauceno se postuje. ljubav nije ljepota paunova repa.

sve vise vjerujem onoj ako me prestanes zivcirati pocni se brinuti. londonska burza ponovno na vrhu, a na pariskoj rasprodaje. zasto loviti razanj, ako mozemo zapaliti zeca, jadan zeko non stop juriti, a ne stici i tako opet po tko zna koji put u utrku s vremenom nasi nogometasi jer ne znaju da vremenu ne mozes pobjeci - bas nikako da zapamte da vremena nitko nije prestigao bez obzira na rezultat. osjecaj kao kada u obje ruke nosite teske vrecice, a svrbi vas na vrhu nosa, niti je za spustiti teret na pod i pocesati nos, niti za trpiti svrbez.

da mi je biti bogat duhom pa da kruhom hranim kreativnost. znacaj oholosti je uvijek bio vjerni pratioc fantazije. neka zapocnemo jos jedan ciklus pripreme svecanosti za artemidin dolazak pa tako u krug.

znacaj onoga sto cinimo za druge moze biti veci od onoga sto drugi cine za nas. besplatni smijeh ljudi oko nas ne moze dosaditi niti najtvrdokornijim rastrosnicima ljudske paznje. sreca da je uskoro utorak pa necemo morati pisati hvalospjeve ponedjeljku. krenuti na brdo je velicanstveno, a sva ljepota je u samom pocetku.

beskraj neba iznad nas moze znaciti samo da zajedno premalo gledamo u njega drzeci se za ruke. ni zrno pijeska nije manje od neba kad smo mi pod njim zajedno. kad me posljednje zrake sunca pozdrave sjetiti cu se da smo samo zajedno bili najveci.

zalud brojimo korake kada nisu ucinjeni udvoje, bljesak saveznistva je neumoljiva istina o putu u nepoznato, a strast kroz sapat sjeda u sedlo na valu optimizma. kreni i ne boj se kretati. tjedni mozaiku mogu ukrasti smisao.

snagom uma mozemo pokrenuti vezu u onome sto nazivamo buducnost, a slabost nam je sto tu buducnost ne poznajemo. hodajuci tako neki dan kroz gradsku guzvu i ne mareci bas previse za nervozu koja je uvijek prisutna medju ljudima koji se ispreplicu razlicitim zadacima, gledam kako zena na klupi njezno hrani 2 vrapca koja zaigrano skakucu kao da im obrok nije primarni cilj. u trenutku prolazi mladi par na pola u galami, ocito u iznenadnoj svadji jer prepirke vjerujem nisu dio njihove svakodnevnice kada znamo da nove generacije takve stvari najcesce ne rjesavaju vec ih jednostavno izbjegavaju jer je tako jednostavnije, ali opet ocito nisu imuni na to da im je ponekad samo jako stalo. moze li ljubav nesto nauciti iz mrznje. trazi li zeus smisao u doridinoj neodlucnosti ili jednostavno i vrapci na grani znaju da ljubav ide kroz zeludac.

okretnost uma je samo znacajka onih kojima postivati odluke urednistva nije zabavno. prije nekih mjesec i koji dan sretnem prijatelja i kazem kako si kaze nikad bolje. ja na to kazem opa da cujem u cemu je kvaka, kaze mi znas da sve one situacije u kojima sam odlucio biti bolji i nesto iz njih nauciti nisu urodile plodom i opet radim iste greske pa sam si to i sluzbeno priznao i zato sam nikad bolje, a ti pita on mene - kazem mu ja sam samo bolje ;-)

zlobno lice istine jos uvijek ocekuje da razumijemo nadasve glupo objasnjenje da ne mozemo u lazi zivjeti sretno, a gospodjica starost nam svakim danom unosi nemir u prijateljstvo sa znatizeljom.