balada botswana

čovjek je stvoren od zvijezdane prašine

životinje i biljke isto

dio materijala od kojega smo proizvedeni stvorile su zvijezde prije puno milijardi godina

nije li to dovoljno romantično :-)

"eh da sam tvoja zvijezdica
pa da ti svijetlim kao iskrica

eh da sam tvoja zvijezdica
pa da ti bljesnem kao krijesnica

eh da sam tvoja zvijezdica
pa da me noću gledaš bila bi sretnica"

i dok tako razmišljamo o zvijezdama pripazimo da ne prođemo maleni ispod njih

postoji li recept za sklad
treba to saznati još kada si mlad

postoji li recept za znanje
treba osjetiti kada je spremno za branje

postoji li recept za sreću
loše misli trebaju završiti u smeću

postoji li recept za zdravlje
ako je prisutno treba organizirati slavlje

postoji li recept za strast
okus će joj sigurno biti slatkast

postoji li recept za nas
trebamo se voljeti na sav glas

čovjek želi svašta nešto fora
ali se ne bi odrekao svoga komfora

malo bi čuvao prirodu
malo otišao u divljinu
malo protestirao protiv crkve
ali ipak najviše voli na štapu mrkve

svega bi se čovjek odrekao nekako
samo vlastita komfora nikako

očito je da čovjek svoj komfor voli najviše
ni na proteste neće ako se pojavi i kap kiše

zeleno tu, zeleno tamo, zeleno posvuda
ako nije zeleno teška je to osuda

jako težak za čovjeka bi to trenutak bio
kada bi čovjekov komfor na godišnji otići htio

koja ptica tako lijepo pjeva
i sa savinute grane promatra
iz crnoga odijela

čiji sada to sanak krade
dok nova zraka sunca se
njenom licu ne prikrade

cvrkut nježni ranim jutrom zrije
a duša joj u snu od radosti
malo pleše i malo se smije

naježi se živ čovjek s barem mrvu duše

našem oliveru u čast, negdje daleko smiješ se znam

bravo dalmacijo

došao je i vidio
nije znao zašto

pitao se pitao
odgovore pronašao nije

probao je kao i oni
vidio da nema smisla

htio je nekome javiti
tko bi ga uopće razumio

da li da se otkrije
da li da svima kaže

opet je promatrao
bez nade da će razumijeti

bilo je sve gore i gore
pa je ipak odlučio

prestati se truditi
jednostavno odustati

nitko neće niti primjetiti
ionako su svi zbunjeni

jednog dana kada se vrati
imati će svojima doma što za pričati

možda mu neće vjerovati
da su ljudi tako čudni

vrištim u sebi
ne čujem nikoga

gledam u daljinu
ne vidim pred nosom

jasno je svima
nitko ne razumije

skačem u vis
nikako do oblaka

plačem od sreće
bez osmijeha na licu

ritam je sve jači
sve sporije plešemo

hoće li ikada gore biti dolje i da li ćemo tada htjeti otići dolje ili ostati gore

On: jutro, jesi se naspavala
Ona: mmmnn, nisam. idem popiti kavu da dodjem k sebi

On: sto je bilo, nije valjda da te ono navecer izbacilo iz takta
Ona: ti si lud, idem napraviti kavu, oces ti

On: moze, skuhaj i meni, zovi me kad je gotovo
Ona: dizi se, opet cemo zakasniti

On: ionako stalno kasnimo
Ona: to je zbog tebe, spor si ko' puz

On: spor sam kad si ti pol sata u kupaonici
Ona: nisam, odi ti sad dok ja kuham kavu

On: ok ok, idem
Ona: i daj odmah vidi kaj je s onom kukicom za rucnike

On: a kaj bi bilo, ne valja, jesam ti rekao da je to smece i da nece drzati
Ona: dobro kako onda drugima drzi, a samo nama ne

On: nikome ne drzi, u tome i je fora, svi to bace cim donesu doma
Ona: ma daj pa valjda ovi iz ikee znaju napraviti drzac za rucnik

On: znaju znaju, oni znaju napraviti samo hrpu gluposti koje onda mi kupimo usput kad idemo tamo po nesto sto nam zaista treba
Ona: od tamo sve treba, ja da mogu sad bi opet sve preuredila doma jer imaju tako dobre nove stvari

On: nove stvari? pa sve im je isto samo u drugim bojama, smece totalno, jos su im najbolje one plave vrecice za nositi doma stvari, te vrece izdrze sve zivo i vjerojatno ce nadzivjeti sve ostale ikeeine proizvode
Ona: ti znas, ma, ionako moramo za vikend tamo, nasla sam komodu za cipele napokon, idemo vidjeti i trebaju nam plafonjere za hodnik

On: odi kuhaj kavu
Ona: odi ti u kupaonicu

znam bilo je to
kada smo držeći se za ruke znali svijet je naš

znam bilo je to
kada smo postali ovisni o međusobnim dodirima

znam bilo je to
kada smo vriskovima označavali vrhunce ljubavi

znam bilo je to
kada smo spojenih tijela tražili da zauvijek budemo jedno

znam bilo je to
kada smo strašću prekrili plažu pod noćnim nebom

samo ne znam kada smo to
odlučili živjeti ovako u tišini bez pogleda

eh da sam seksi
da vidiš kakvi su mi refleksi

eh da sam seksi
pa da te privučem magnetski

eh da sam seksi
pa da napokon progovorimo kineski

eh da sam seksi
da se ne hrvamo samo akademski

eh da sam seksi
da se napunimo energetski

klizećim startom u jutarnje misli, sudac nije vidio prekršaj
VAR još spava i sva sreća da je tako jer bilo je to za crveni

šalica nije ni svijesna da ću u nju naliti kipuću ranije nego inače

sve medalje na zidu kao da se sjetom dodiruju sa onim nekim prošlim vremenima kada je ovo doba dana bilo živo kao i danas

dostavljač na svom prijevoznom plovilu probija idealnu tišinu

brijanje sam obavio sinoć jer znao sam da će biti tlaka ako ostavim za danas rano ujutro

rano jutarnji dodiri vode s tijelom posegnuli su za mislima koja bi definitivno po redovnom rasporedu u to vrijeme trebala biti pod ključem

vremena nema na bacanje, vrijeme polaska nikad tijesnije, na ovaj put zakasniti se ne smije

cvrkut ptice kao da upozorava da se trgnem iz sna i zagrlim bistrinu ko' kakvu curu u haljini

vrijeme je da se krene

tako nekako je izgledalo danas, tko zna kako će sutra, a sa sigurnošću se ne zna niti za prekosutra pa kada već znam da je tome tako zašto nisam ostao danas spavati malo dulje

eh da sam silvester stalone
dobio bi šarene balone

eh da sam silvester stalone
plivao bi po sredini amazone

eh da sam silvester stalone
svaki dan bi ručao makarone

eh da sam silvester stalone
kupio bi sve gumene bombone

eh da sam silvester stalone
svi bi s cvijećem izašli na balkone

stalno se netko zbog nečega ljuti
namršten pogled, sve zna, ma glavna ljuta faca u gradu

mislim si da li bi pomoglo da posolimo s malo istine
ma ne bi, kad zna se sve, barem se tako misli

očekivanja velika ko' velebit
stalno neka očekivanja po notama svoje mašte

nema razgovora, nema pitanja, sve znaju i umiju
ljutiti im se onda nije problem

po cijelom svijetu traga se za istinom
vraški dobro se sakrila kada ju nitko ne može pronaći

da li svi traže istu ili ih je možda više
ako ih je više zar je moguće da su se sve tako dobro sakrile

ma možda je samo izgubljena pa traži put da se vrati,
a možda je negdje na potezu od petrinjske prema tkalči

ma tko će znati s tom malom prevaranticom

možda jednom kada ostarimo vidimo da su sve borbe bile uzaludne

zašto nam je onda tako jako stalo

moramo li baš uvijek biti u krivu ili jednostavno samo se prepustiti i dopustiti drugima da budu

gore, gore i svi žele gore, a kada dođu gore onda bi dolje, dolje i svi bi onda dolje

baš sve što radimo mora imati značaj nekome drugome jer nama očito samo u trenutku ima smisao, zašto se tako lako odričemo smisla ili zaista sve niti nema smisao

opet utrke
opet porazi
opet neproslavljene pobjede jer ih ne vidimo

jednom ćemo se svemu vjerojatno samo nasmijati i reći vrijedilo je dok je trajalo