balada botswana

hodajući po pastelnim obrisima grada koji kao da još uvijek ponosito jaše bijelog konja i daje na znanje svojima da je još tu i da je i ovu bitku dobio.

tražeći nešto u izlozima, nešto je kao važno, ali ne znam što i samo gledam nadajući se da ću bar vidjeti ono što će me podsjetiti na to što treba pronaći.

siluete kao da plešu valcere i sve nekud žure, ali bez riječi jer riječi više nisu važne, samo slike kojih uvijek nedostaje.

kao da znam da tamo negdje postoji nešto više od ovoga, nešto što nekad je bilo i vrijedilo svima, ali opet tako lako me zavara ovaj sivi ton koji kao da je otopio sve boje života na ulicama bez neparnih brojeva.

ti kao i ja znaš duboko u sebi da nešto nedostaje, ali čekati ćemo zauvijek uporni da se sjetimo kako je izgledalo platno kada nam je ponestalo boja.

mjesec će kao i svaku večer biti tamo negdje gore baš gdje je i prije bio kao da nam želi reći da su boje u nama, nikakve tmine ih sakriti ne mogu kada nam on daje svu svjetlost u kojoj su svi naši kistovi za obojiti noć onako da bi svi dani dali sve da je još jednom vide pa makar izdaleka kao nekada.

Književnica, pedagoginja i prva hrvatska alpinistica Dragojla Jarnević rodila se u Karlovcu 4. siječnja 1812. godine. Kao odgojiteljica radila na plemićkim dvorovima u Grazu, Trstu i Veneciji, a vrativši se u Karlovac osnovala je prvu privatnu djevojačku školu (1840.).

Dragojla Jarnević bila je među začetnicima planinarstva i alpinizma u doba ilirskog preporoda, pa se smatra prvom hrvatskom planinarkom i alpinisticom. Kao prva žena popela se na Okić, kod Samobora, s južne strmije strane. U to vrijeme bio je to velik poduhvat jer nije bilo alpinističke opreme pa se morala penjati bosa po stijenama. Staza njezinog uspona danas je označena kao Dragojlina staza.

kako si oprostiti sve najbolje čestitke do sada izrečene s tako malo vjere u njih, sada kada sam spoznao da ravnoteža, i sve male oscilacije oko nje, jedino ima smisla, niti slučajno najbolje ni najgore već zlatna sredina da su duh i tijelo u ravnoteži i to ne samo ove 2025. već da i nakon nje budemo više zadovoljni prije svega sobom, a onda i ostalima oko nas.

vi koji mislite da je ovo samo novogodišnja čestitika - e, pa nije samo to! to je i spoznaja o postojanju spusta nakon uspona koji može donijeti strminu.

nekad jako zamišljen tražim razum u dubini oceana
znam da tamo buka nema svoje prijestolje

možda nikada ni prepoznati neću odgovore
dok mi dušom teku rijeke gorčine

samo moje suze mogu isprati puteve
po kojima nastavljam hod u zagrljaj tišine

kada nastupi to neko razdoblje tuposti i agilnost uma izgubi snagu rekao bi da je najjednostavnije biti komplicirano jer samo tako si mogu objasniti da sam bas uvijek u pravu

mozda niti nije vazno da bas uvijek po svom kroju sivamo odijelo, ali je mozda vazno misliti da nam bas svako koje zamislimo i dobro pristaje

priznajem sada tu pred svima da bas mi je jednostavno biti komplicirano jer tako se ne moram truditi razumijeti nista vise od sebe samoga i neki ce reci ego mu radi i u trecoj smjeni, a ja cu na to onako umisljeno i bahato odmahnuti rukom i praviti se da me bas nista ne dira

laku vam noc koji sada ne spavate i dobro jutro unaprijed onima koji kroje svoja odijela u vlastitim snovima

tek sada će ti sve ono kaj si rekao dobiti novu dimenziju, hvala kaj si me nasmijao nekoliko puta i kaj si ostao onaj pravi do kraja

necu reci da je bas svuda oko nas, ali mogu reci da je ima i da sve poskupljuje, a samo je ona sve jeftinija

za nju i ne treba marketing jer taj proizvod svatko treba, a jos kada je jeftin onda bar znamo da nikome ne bi smio faliti

zelis nauciti kako prodavati maglu, nije neka cijena, ali potraznja je velika

nakićeni perjanicama bezbrižnosti ponekad se zaljubimo u osjećaj vlastitog značaja bez obaziranja na prolaznost u vremenu i kult slabosti kojeg samo uredno štujemo kad čučimo u ponoru životnih okolnosti

ponekad i ja baš kao i neki tamo drugi zaboravim koliki je plašt slabosti kojim često budemo zaogrnuti pa dopustim sebi, a prije svega svojim mislima da prostremo tepihe herojstvima

odlazimo u prošlost u svakom trenutku svoga bivanja pripremajući ode budućnosti za koju mislimo da znamo kako će izgledati

odaberem tu i tamo po koji dobar tekst i mislim da znam u čemu uživam kada čitam, a nikad se i ne zapitam dal' čestim promjenama sam izložen il' to jednostavno sam sebi znam dopustiti tren zaljubljenosti u spoznaju da mi misao stvara krajolik koji je sličan već proživljenom

niti stotine vriskova ne bi dočarali ushićenje oko dokaza unutarnje slobode i možda nikada ljudi poput nas neće napustite puteve bez oznake obavezna smjera kretanja

svijet i dalje liči na pješčanik u kojem se istovremeno igra mali perica s prijateljima dok noću mačak grga mokri da im ujutro pijesak ne bude suh, a lopatica blijedo žute boje i dalje stoji u čošku kao da očajno traži vlasnika uz onaj kamion crvene boje odmah do lutkice s kečkicama koji su se već kao pomirili da im zajedničku ljubav ne može isprati niti nalet najžešćeg pljuska kiše.

baš tako nekako mišlju, a još ne djelom započinjem novo poglavlje ove sedmice koja nikako da bude loto uspješnica.

krećem polako u nadi da će najzanimljive doći oko srijede pa da od uzbuđenja ostane nešto i do vikenda, ali lijepo je to da ne kažem seksi što imamo jedni druge pa čitajući natpise naših rekao bi blic potreba za ispuniti retke ove prekrasne svaštare i onda nekako vidiš da nisi sam i da tamo netko tebi nepoznat isto iz glave prolije svoj lavor sranja il' ljepote pa dobiješ i ti želju da proliješ još malo više.

dok neki na tramvajskim stanicama traze i ostavljaju svoje inspirativne zapise, drugi odustaju ili se pitaju treba li odustati, ja nekako lijen gledam kroz prozor i razmisljam trebam li za sutra o necem razmisliti kako bi bio spreman na to sto bi me moglo docekati, ali nista mi ne pada na pamet kao da me bas nista ne ceka

kazu na tv-u da se boje ako netko baci bombe neke anatomske pa da ce sve da prostis otici u pickin vjetar ili kako bi to netko kulturniji rekao u vjetar sto mi nikako nema smisla, mislim ne to u vjetar vec to da bude netko kulturniji i cemu sva ta zbrka oko kulture kad u covjeku jedina doticajna tocka s prirodom nije nimalo kulturna, stovise spaja nas s njom nesto sto nikada nije niti ce biti, a ne bi niti trebalo koliko god da se trudili biti kulturno.

palo mi je na pamet da cu biti kulturan u ponedjeljak jer idem tamo gdje bas svaka susa zeli biti pa kad je vec tako valjda mogu lagati sam sebi pa se ponasati kulturno.

krenulo je i ide. polako se gega, ali se krece i to je najvaznije kazu oni koji stvarno razumiju sto je vazno

ona nekako danas umorna od cijelog niza dogadjanja u radnom tjednu, a i on nesto s manje volje nego inace subotom ujutro

on razmislja o tome sto bi sve mogao danas napraviti da mu vrijeme dozvoli i da se samo malo temperatura digne kako ne bi morao kao kakav ljenjivac cijeli dan u kuci traziti si posla i utaziti zelju za osjecati se korisnim, a ona za to vrijeme je vec krenula izvaditi komad necega kaj bi danas mogla na brzaka odmrznuti i napraviti za rucak samo da ne mora nigdje van niti do placa niti do ducana jer jednostavno danas zeli biti sama sa sobom i to bas doma uz nadu da ce on ipak izaci nekamo van pa makar i na kratko jer je njoj mir danas potreban vise nego inace

ona sva jos nekako u soku od jucerasnje tocke na 'i' koja se odigrala na poslu i to u ne ocekivanom scenariju njezine kolegice s kojom zivi u poslovnom smislu vec gotovo 14 godina, prozimaju je neki osjecaju ljutnje i bijesa istovremeno za koje i nije pretjerano sigurna da ce ih moci kontrolirati u ponedjeljak, on jos uvijek razmislja i kao da mu danas miris kave nece pruziti ideju o ljepotama uzuvanja u malim stvarima

on je inace subotom dobro raspolozen jer zna da dva dana nece morati gledati i proziviti ono sto on potajno naziva 'robija', a ne posao jer posao po njegovoj definiciji je izvrsavanje zadataka za koje si placen, a ne dodatno uz to izvrsavanje i svega onog ostalog za sto nisi placen, a ona nekako kao da jos prije kave ceka da neki vanjski utjecaj promijeni tijek pocetka ovog maglovitog subotnjeg jutra

sanjam da gledam
vidim te sretnu

sanjam da osjetim
daješ mi ruku

sanjam da čujem
govoriš sneno

sanjam da živim
tu si kraj mene

i mogu se ja cuditi nekad koliko god ocu

ma mogu i oba oka izbeciti i izobliciti lice kao da me to vrijedja

sto god da mislim mogu u glavi sam sebi reci

i jos da 100 godina disem i glumim da zivim necu biti pametniji

ljudi su jednostavno takvi, a covjek, covjek je jednostavno bas covjek i nista vise

nekako mislim da je vec sve prozivljeno, vidjeno, jednostavno vec sve proslo osjetilima i vrijeme nas samo buni s tim smjerom, a zapravo mozda nema smjera niti ga je ikad bilo

obicno zrno soli zna vise od mene, ma i onaj mali list sto mi je danas pao ispred nosa i to s drveta koje ionako nista krivo nije da je tu s nama i to bas sada kada su sve vrijednosti zapisane na portalima, informacije i novosti nose sve sa sobom, a taj list koji je pao je ionako nebitan vise kad imamo satelite u orbiti i znamo da je jesen tu gdje je i dobro mi valjda znamo zasto je kad imamo pametne nazovimo ih telefone

i onda usred svega toga nereda dodje ona s konstatacijom da nesto ne stima i da se ne slaze s onim sto i sama radi

upitnik je suvisan, barem na mojoj glavi, bilo bi bolje da je tamo negdje na njezinoj

ionako je nebitno, juhu sam stavio na balkon jer vani je hladno, nisam vidio na vijestima ni na pametnom telefonu vec sam bio vani i osjetio

a ona se cudi kao pura dreku i to ne bilo kakvom nego kao najljepsem dreku iz kojeg rastu ljiljani

eh kako i nece kad ima potrebu kao i pijanac u birtiji da bar jednom naruci samo mineralnu bez da je pomijesa s vinom

zasto je to tako

ma pojma nemam, a znam da ne zna ni ona, taj mozak jednostavno to tako napravi, zbuni ljude pa onda i covjeka, a vrijeme ide i pure se cude, a ljiljani nikako da izrastu iz dreka

doci ce valjda jednom nesto sto ce liciti necem pa makar bilo to u buducnosti pa tko dozivi na neki nacin mozda i kaze negdje na glas da ga svi cujemo

ko' bi reko? i pazi ne samo to nego se tam svi živi cjenkaju

:-o

nisam dugo bio tamo, ali jedan post tu me podsjetio da je vrijeme opet otići i vidjeti kaj ima

nadam se da je još uvijek veselo u šatoru na kotlovini kao nekad

ako je netko nedavno bio molim savjet ako se kaj promijenilo od prije 25 godina, da nisu sve preselili na neku internet trgovinu ili da nije možda zatvoreno zbog hladnoće jer ove nove generacije ne toleriraju posjet događanjima na otvorenom ako je vani ispod +10°C