balada botswana

jutarnje aktivnosti, prehrana, zupne obavijesti i nedjeljni rucak.

sneni koraci daju naslutiti da smo malo prije usli u carstvo jutra.

tamo gdje se nalazimo postoje samo dvije vrste razuma, muski i zenski.

muski malo manje obziran prema osjecajima, zenski nesto vise osjetljiv na njeznosti. tako to biva, rekao bi od postanka svijeta, a pri tome ne mislim na onog prije cca 2000 godina.

nisam bio, ali zapisali su da je i prije toga necega i nekoga bilo.

danas dan kao otrgnut fantaziji, sva osjetila su u transu, znaju da zavrsava jos jedan tjedni ciklus ili barem prisiljeni tako vjeruju.

moc procjene je danas visoka, ocekuje se nova tjedna gosca sa sedam malih prasica, od kojih svaka na glavi nosi krunu.

dok sanjarim ploveci oceanom svojega uma zavidim onima na kopnu jer gledaju jasnim pogledima u daljinu moga beskraja.

osjecam se danas bas kao i jucer kao stvoren za pobjedu, nista me ne bi moglo iznenaditi osim pokojeg suvislog komentara.

kakva noc je iza nas, taman kada sam prvim tajnama otkljucavao vrata dosla si ti.

vjerojatno ne mareci za ono sto ce se dogoditi. dodatno tome ni nebo se nije vidjelo, oblaci su zaplesali kao da je to njihov bal.

svjetlost je dopirala samo do sata koji je tada vec jasno odredjivao i pravila ponasanja nocnim pticama.

svjedocio sam tvom prolasku kroz dveri moga dvorca, dok si pozdravljala strazare, omotana maramom prkosa gracioznim koracima sjekla si put strastima koje su besramno iza tebe putovale.

odluke su zaspale, ostala je samo jedna i to ona koja se tebi oduvijek dodvoravala, ona ti nije bila suparnica.

u igri s tajnama otkrio sam da necu imati izbora, predati se nisam mogao, ali znao sam da ce borba biti uzaludna.

sva nocna bica su odjednom zastala, ti si se ispred mene pojavila, bili smo kao dva borca na izmaku snage i jedina opcija je bilo pomirenje.

snazno smo zapoceli igru kraljeva, ruke su govorile dok su usta zanijemila, sve cari mjeseca odjednom su se pojavile, a oblaci su tajne poveli na pocinak.

tisuce snova izgubljenog znacaja sagradili su postolje nasega susreta.

jutra su nam prijetila i sneno nas dozivala, odluku o odlasku smo izgubili medju plahtama.

mala ogrebotina dala je naslutiti da si i ti krvava ispod koze. mislio sam da ne mozes biti odavde jer ovdje su svi ludi, a ti nisi bila. znao sam da se tako lijepo odnosis prema ljudima jer ih jednostavno volis, a ne iz sakrivenog interesa. znao sam i da onaj tvoj osmijeh velikodusno prikazuje tvoju dusu. ma sve sam znao, ali nisam znao da mozes biti tako sebicna kada sam ja u pitanju.

prije nekih tri sata krenuli smo tamo u nadi da cemo se vratiti sretniji i ti si inzistirala da odjenemo odjecu za posebne prilike. cudilo me to jer nije bila takva prilika, barem ne na prvu. dolazak tamo bio je napet, kao da si nesto ocekivala, osjetio sam to.

nisam znao sto te tisti, a nisi htjela niti pricati kao inace. nisi niti trebala vec i ta sutnja je previse rekla. nisi inace takva, ti progovoris i na guzicu, a ako je rijec o posebnoj prilici tu si tek nezaustavljiva. ovo je i bila posebna prilika, ali za tebe jer znala si da on ce biti tamo.

i bio je i to s njom, to si isto znala. vecera je bila ukusna. moj rizoto je bio izvanredan, a i tvoja salata mi se cinila prekrasnom. onaj kolac mi na kraju nije trebao, pokvario mi je okus dobrog vina. ti si nekako dok smo ga cekali, rekao bi, pokusala stvoriti umjetni snijeg u totalno uzavreloj atmosferi macevanja pogledima. ona nije marila, dobro se zabavljala, a on - on se je nakon pozdrava osjecao krivim. meni, meni je bilo svejedno jer znao sam da vodis, iako lose, ali dobro si podnijela. odlazak doma je bio razocarenje za tebe. on i ona su dobro zavrsili, ja placam danak.

sutra je novi dan, odjeca za posebne prilike nadam se nece trebati.

vrijeme je za presložiti ormare, znam, trebalo je to prije učiniti.

danas nekako opušteno, rekao bi više nego inače, godi mi.

nakon dva tanjura mlake juhe očajnički izmišljam potrebu za još nečim, ali ne treba. ima dovoljno, rekao bi taman.

ti još na gornjem katu slažeš one sulude rasporede i izgleda kao da nikad se nećeš spustiti dolje među nas smrtnike. znaš da te pretumbacije daju novi smisao, ali baš ništa se istinski ne mijenja, samo raspored. tko se još drži rasporeda, zar ga se netko uopće i sjeti.

svirka dopire, potiho, uz prekid udara valova. sjaj tiho odlazi ka zapadu, tamo su valjda zanimljivije njuške navečer, dok se nama obasjani princ šulja u postelje.

sve više zvučim na njega, za kojega sam uvijek mislio da je bio u krivu. znam sad da nije jer vidim da drugo ne postoji.

valjda još moram učiti pa sam tu negdje između južnog kopna i sabrate, tamo je magija, znam to.

zapleši još jednom noćas jer sutra tko zna gdje odnijeti će me to biće koje ukrotiti ne možeš, lijepo je tu, trenutak za pamćenje i sve slike mi u eksploziju oka dolaze.

miris plave boje opija, a zvuk tirkiza opušta.

Link

presjeci mi misao
jer tako je dobra
pa neka budu dvije

otmi mi pogled
jer tako je tajanstven
da napokon otkrijes tajne

otkljucaj mi dusu
jer tako je jednostavna

otkopcajmo kosulje
da nebudemo stranci

skinimo se goli
ljubim tako dobro

Link

nekad, ali samo nekad sjetim se tebe iako znam da ne smijem o tebi razmišljati, bar ne tako kako ja razmišljam, rekli bi u narodu prostački.

zašto lav tako dugo spava. zar takvu bitangu nazivaju kraljem, pljuc pljuc, nije on vidio što može majka lavica jer je prespavao.

danas oko mene sve pršti od golotinje, nije naturalizam već obična obijest i obična qrvinska želja za postati objektom.

gdje je čar. zar je još uvijek zaokupirana rasprodajama na štandovima šunda.

dok se nariktano sramimo životinjskog nagona divljački doziramo magiju u mašti. slušaj misli jer one znaju kako se postaje jedno.

Link

nasukani na obali stvarnosti uz nekoliko koprcanja ulazimo u subotu. koliko duboko mozemo uci ovisi o dubini.

radio drma po svom i tako već nekoliko dana baš kao i ljudi u prolazu. nitko me ne sluša, ja govorim i zapovijedam, hodam po zvijezdama u idealima svojih misli.

snaga mi je u crnini s kojom žlicom šećera. svaki dan se pitam i razmišljam. stalno ista pitanja, a odgovori različiti.

moze li eak napokon shvatiti i priznati zeusu gdje je pogrijesio. na radiju ista ona stara garda, neda se jos na godisnji, banda svira i to vec drugi put isto. neka, tako bar znamo da su zivi jer samo zivi mogu pogrijesiti.

nastaviti cemo biti snazni i prepustiti se borbi sa subotom, do neke nove prilike da nas pobijedi, ali danas nece jer rekli smo stej strong ruljo jos nas ne mogu ukrotiti.

pis sisters i braders.


Link

trenutak inspiracije za napisati dobar tekst pjesme tako lako biva unisten odabirom loseg izvodjaca i to za cijelu vjecnost.

stavljam na ledja svoj padobran jer danas letim s vama, a pitanje je kada cu pozeljeti iskociti pa da se bar docekam na noge.

razmisljam i razmisljam, kavu drugu mazim preko salice, a slag me ceka u trgovini koja je miljama daleko, morske ravnice tu i tamo presjecene kojim klasom valova, sunce obavija svojim rukama dok negdje plovis mojim mislima.

kakva sirovina nedaleko od mene, psuje u ovakvo lijepo jutro, bas se pitam hoce li si ga uspjeti unistiti i kako ce mu izgledati dan.

prstimo od energije, negdje daleko u nekoj superceliji i cekamo trenutak da izletimo kao gromovi, mozda nas niti to nece umiriti.

kriv neka bude on, songvrajter kad je bez srama, koji tako lijepo plete po zicama dana.

ugodan dan svim curama na blagajni.

Link

rano jutro gimnastika
dorucak za snagu

red telefonskih poziva
iste stare stvari

pogled prema dva besposlicara
radio na valovima optimizma

rucak lagani s ribicom
maraton na tipkovnici

prelet od pedesetak stranica
casa vina za dusu

mlada vecer gimnastika
setnja vecernja i zalazak

kako li je zbog njega lijepo biti ovdje
kako li je zbog njega ponekad tesko podnijeti sebe

imenom nas stiti, podsjeca na leptira

odasilje nam glasnike
sto tijelu prenose poruke

zbog ovoga leptira u zimi moze biti proljece

Link

Link

misao je vjerojatno najbrzi, najpovoljniji, najdostupniji i rekao bi ponekad inritus irritus dogadjaj koji nam je dan kao poklon kako bi sami sebe vodili na put po ovoj savrseno nesavrsenoj sceni koju nazivamo zivot.

neki ce reci sagrijesili smo 'mislju, rjecju, djelom i propustom' i dok sam dugo vremena jos od najranijih dana sam sebe, naravno uz pomoc drugih, uvjerio da je ta recenica jos samo jedna od fraza koja se cesto ponavljaju i ispreplicu u crkvenim obredima nekako u zadnje vrijeme sve vise vidim smisao u poveznici grijeha i misli.

jesmo li programirani. naravno da ce sada neki reci 'ti jesi, bezlicni programu' jer eto vjerojatno uvjereni u svoju mogucnost procjene i donosenja odluka bas nad tim svojim vlastitim mislima vode se onom 'ja sam sama ili sam sebi cilj i svrha mi je ispunjena'.

vratimo se na poveznicu misli i grijeha jednostavnim pitanjem da li je misliti grijeh. ovim pitanjem mogli bi srusiti i najvise utvrde ovoga svijeta. mozda se zato i tako skromno ulazi u polemike s onima koji to cesto ponavljaju drugima jer je eto netko jednom davno tamo negdje zapisao, necu reci isprogramirao.

svaki dan mislimo, dobili smo to na dar rekao bi uz cijeli paket ostale opreme pocevsi s osjetom njuha, sluha, vida, okusa i dodira. naravno da postoje jos neki osjeti koji sada nama u ovom trenutku nisu pretjerano vazni.

prvo krenimo ispocetka, smrt, pitanje je da li u toj fazi mislimo. ovo je vrlo 'tesko' pitanje prvenstveno zbog toga sto ce vecina ovdje prisutnih, a i ja donedavno reci 'o cemu pricamo' pocetak pa smrt. teska pitanja inace su sva ona pitanja na koja vec imamo spreman odgovor. pitam se namjerno od faze smrti jer mislim da sama misao s obzirom na svoju relativno povoljnu cijenu za nas zive ne predstavlja neku vrijednost pa pretpostavljam da pocetna faza zasluzuje biti u onoj tocki za koju nismo sigurni da misao postoji ili ne.

ako recimo misao s obzirom na svoju rasirenost i sposobnost prilagodjavanja te rekao bi otpornost na razlicite utjecaje vanjskoga moze biti prisutna u svakome od nas onda tako i vjerujem da bi bila dovoljno snazna zapoceti sa naplatom svoje vrijednosti u trenutku covjekove smrti.

ali...kao i kod svega u tom trenutku bi se trebali zapitati hoce li misao zivjeti i nakon nasega prestanka puta pa ako je tako zapravo ce ovo sve sada imati neprocijenjivu vrijednost sadrzanu u misli koja ce nastaviti putovanje nekim novim univerzumom.

dok je to mozda tako ili nije ostaje nam samo da mislimo.

svim rano raniocima sretan put gdje god da danas putovali tijelom ili mislju.

i dok se svaki dan svoga sazrijevanja trudimo biti ono sto mislimo da jesmo, divno je za vidjeti u kakve kreacije se pretvaramo.

ako uspijemo zamisliti da je takav napor biti spakiran u shopping vrecicu.

prislino razmisljamo o tome sto nam odgovara.

Ju te san se zajubija
Druge ne bi poželija
Cesarica da bi bila

Link

Išla žena v melin, nesla vreče,
Dojde mlinar pak ju, dzodi požegeče.

Naj me, dragi mlinar, žegetati,
Kaj mi nebu fertof ves meljnati.

Link

sjaj usana
bljestavilo dana

tvoja kratka haljina
linije tijela

sudar mislima
mi smo stranci

imas njega
zudimo zajedno