Ruski seljak

      Dostojevski je, onomad, nesto piškio uz vjetar.  Bunio seljake. Safatala ga careva garda. Osudjen na smrt. Netko pametan šapnu caru,  da ima rusa za vješanje k'o kusih pasa. Dostojevski je jedan. Smiluje se car (car je milostiv). Glasnik donese poruku pred sam čin streljanja. Dostojevski se, da prostite, živ usro. U redu je. Razumljivo, nije to lako.
Nakon   robije i 'Zapisa', iskusan, Dostojevski se raspiše:
-  Valja šibat ruskog seljaka.
Na tu rečenicu sam se tako slatko nasmijao. Odem u šahovski klub. Stigao sam prerano za stalnu ekipu. Za tablom sjedi samo jedan čova. Ono, red neck. Kimne mi. Hoću li igrat? Prihvatim.
Šahisti su čudna nacija. Svaki je pomalo trknut. Mora imat "ono" nešto (inače ne bi igrao šah).  Pod dojmom rečenice, uz svaki potez,  recitiram:
-   Valja šibat ruskog seljaka.
Igra se. Jedan nula za mene. Valja šibat ruskog seljaka. Dva nula za mene. Čovjek ne diže pogleda. Tri nula za mene. Valja šibat ruskog seljaka. Uz svaki božji potez, ja ponavljam taj stih. Četri nula za mene. Zacrvenila se šija. Pet nula. Valja šibat ruskog seljaka. Šest nula. Sav se uvukao u ramena,  crveno i lice i uši,,,
Šest jedan. Valja šibat ruskog seljaka. Čini mi se da malo lakše diše. Šest šest. Prorijedili se moji stihovi.  Sedam šest za njega!
Podigne konačno glavu, i na čistom ruskom:
-   Sad ćemo vidjeti, tko je seljak a tko rus!
 

Uredi zapis

28.11.2004. u 17:20   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

kolač

       Jeste li čuli za poslovicu, "ne može mu kolač na ruku"? Niste.
Bio sam dječačić. Nekih 5 - 6 godina. Došla teta i donijela kolač. Okrugao kolač, toroidna oblika. Tvrd, sa rupom u sredini. Bio sam sretan. U ono doba sam bio željan i bijelog kruha. Mama je pekla nekakav crni ružni ispod peke. Dobio sam kolač. Od sreće,  nisam ga odmah počeo jest. Gledao sam ga, divio mu se.
          Tad pokušah gurnuti ruku kroz rupu na kolaču. Ne ide. Golema mala šakica. Kako to ??? Donijela mi kolač, koji ne može na ruku. Razbjesnih se. Šta će ona meni donosit kolač koji ne može na ruku. Pokažem vidno nezadovljstvo. Batim nogama. Udarim u plač. Kolač koji mi ne može na ruku!?  :((( Nek ga slobodno uzme (teta). Šta će mi takav kolač! Onda ga hitim niz dvorište, bijesan i objestan.
Stiže konjica. Otac. Remen. Vriskovi obojaše guzu u crveno,,,

Uredi zapis

25.11.2004. u 18:37   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

ĐAVO U SATU

 
Neki dan, donese Ona sat. Kupila ga negdje na buvljaku. Lijep, starinski sat na navijanje. Ima i zvono. Uljudno sam se divio. Mislim se , kog ce nam k. sat, sat na navijanje. Na kompu imam sat, na mobu sat, u autu sat, na uzglavlju sat,,,
- Hoćeš li zabušiti jedan tipal da go objesimo ? 
_ Ne mogu sad, pregledavam patente na usa patentnom uredu (dva prozora na iskonu, jedan na iskrici + nadzirem imf).                            
-Ma daj, šta ti je to, časak , ja sam donijela bušilicu i tiple.                
-Dolazim (uredno otipkam brbove na sve prozore).
 Stvarno je sat lijep i star. Mehanički, na navijanje. U crno lakirana drvena kutija. Jedino što ga se mora navijati svako 7 dana. Čak sam se navikao i na njegovu zvonjavu. No obuzela me nelagoda. Slutio sam demona u njemu.
Nakon tjedan dana, stao sat.
-Ajde, molim te, navij sat.                                                                    
- Navij ga sama , pa nije opruga tolko tvrda.                                       
-Ne mogu dohvatiti, premala sam .                                                     
- Uzmi stolicu.                                                                                      
- Stolice si ti sve rasklimao, bojim se.
Dobrano već bijesan i na Nju i na sat , jednostavno pogasim sve prozore. Zaglumit cu nestanak struje.
Navijem sat, ima sladak ključ, zabode se u rupu na  brojčaniku. Lako se vrti.
Konektiram se, iskoče prozori. Živa frka. S kojom si, ti me zapsotavljaš, kenj, kenj,,,
U to Ona:
-Treba  naštimati sat na točno vrijeme, kasni kvarat ure...
- Da draga!
Ostavim ove na prozorima bez riječi.
Ona mi je već namjestila stolicu.  Popnem se , stvarno je klimava.
Tad mi , ko munja sine  misao, zaglumit ću pad i razbit sat.  Nisam do kraja ni smislio plan, već sam izgubio ravnotežu. Sad padam. Definitivno padam, bez glume. Instinktivno se hvatam za sat. Strgao sam ga sa kukice. Letimo zajedno. U padu ga odbacim na kauč. Prostrem se kolko sam težak i širok. Sat udari u kauč i kao od opruge se odbije menI u ledja, najšiljatijim dijelom. Zabolilo me.Gadno.
Dohvatim ga. Pomućena razuma, gledam u brojčanik. Iz stakla, zrcali mi se slika i prilika živog Đavola. Zakrvavljen pogled, lice u grču,  ceri se. Sekund kasnije, đavo iz stakla me udario glavom. Razletilo se staklo, đavola nestalo. Tad sam uzvratio. Jednom. Drugi put.  U rukama ostala samo po jedna bočna stranica. Odbacio sam to smeće iz ruku. Prekrstio se. Ona me gledala brižno. Niotkud, u rukama joj se stvorila prva pmoć. Nježno je skupljala krv i vadila komadiće stakla,,,

Uredi zapis

23.11.2004. u 17:51   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

U bosovom odijelu....

Stvar se dešava početkom devedestih, rat će taman početi.Moj prijatelj Marko i ja moramo u Italiju na poslovni razgovor. Golem posao u pitanju. Marko se svečano obukao. Bosovo odjelo. Krenemo rano, iz Zadra. Marko voli pit, kako i treba. Putem prema Rijeci stajemo skoro u svakoj birtiji. Polako gutamo kilometre i birtije. Noć nas uhvati na talijanskoj granici. Hrpelje.Konačno se Marko sjeti da bi trebali nesto i jesti. Trazimo restoran, malo misto, kasna ura, ne radi ništa. Dodjemo pred jedan obećavajući. Golema reklama. Svjetla pogašena. Marko tvrdi, mora radit, zna gazdu. Ajd, vidi! Ostajem u autu . Ode. Lupa po vratima. Mrak. Vidi, nema nikog. Zađe malo sa strane restorana, stane da piša.Ne postoji mirniji i dobroćudniji pas od škotskog ovčara, lesija. Kad, odjednom, vriska i cika. Bježi Marko, natraške, spolovilom u naručju. Lesi podivljao. Ispišao ga Marko !!!!Bojeći se, sustići će ga Zvijer, pusti Marko vršnjaka da se brine sam o sebi , okrene se, sprinta. U bosovu odjelu. Pas ga zakači za guzicu i raspara hlače. Dalje, lesiju nije dopustala duljina lanca. Srećom, nije ga ugrizao. Al nevolja, bježao je prema restoranu. Sad je put do slobode kroz lesijev teritorij. Neman se ukopala i reži. Ne jebe da se makne. Prilazim ja sa druge strane, da odvučem pažnju. Ne pije projekt vodu. Ne mrda Lesi. Ne spusta pogleda sa Marka. Nista, sjednem u auto i evakuiram prijatelja. Nije zagrizao gume. Zanoćili u nekom motelu. Kupit čemo Marku odjelo u Italiji.Granica. Carinica, ružna, ubi bože, kukast nos. Karta verde? Naravno Marko nema zeleni karton. U to reče, nu joj nosa! E, jebiga,,,,, Talijanka podivljala, droga, droga,,, Parkirali. Hoće ljepotica da rastavlja auto. Objasnim šefu, da nije droga neg' nos. Shvatio je, al bez "karta verde" ne možemo u Italiju.Zvat ćemo poslovnog partnera da dodje po nas. NIje bilo mobitela, talijanka ne da telefon, ni čut. Prijeđemo granicu pješice. Stopiramo. Marko gole guzice, u bosovu odijelu. Gdje će moj prijatelj stat, neg' kod lokve. Naidje alfa i zalije ga blatom od glave do pete. Potom naiđe Špedicija Bugojno. Dočepali se Ponto Rossoa. Nemaju Bossa, al' imaju farmerice. Marko nije puno birao. Dobili telefon. Uskoro je talijan došao po nas. Marko, u bosovom sakou i trapericama zavrnutih nogavica,,,,
- 08:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Uredi zapis

19.11.2004. u 20:00   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

gospica

Crveno.
Semafor, Vukovarska. U sjajnom mercedesu. Stao sam. Pritrčala malena djevočica,4-5 godina. Prljavi dronjci. Lice umiveno. Bakrene oči. Ako postoje anđeli, garant su cigani. Ispružena rukica.

Zbunjen, dodam joj sliku gospice. Uzela ju je, da me ne uvrijedi, prijekornog pogleda. Otrčala je do auta iza mene.
Stojadin, sav se raspada. Čovjek vadi punu šaku sitniša. Kakav radostan vrisak! S obje ruke je primila milodar. Gospica je pala. U blato. Sama. Napuštena. Pod točak.
Suza na mom tvrdom oku...
Zeleno.

Uredi zapis

12.11.2004. u 19:10   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

golubovi

golubovi Sjetih se,,, Prije mnogo ljeta, dolazio sam u gradski park hranit golubove,,, Imao sam svoje drugove. Svaki dan me veselo dočekivali. Napričali bi se. Idila. Jednom nema mojih dragih . Na drugoj klupi, djevojče hrani moje prijatelje. Svi kod nje. Šta im priča, šta li im daje, svi me iznevjeriše. Sutra, ista priča , otela moje golubove. Popizdio sam. Donesem ja sezam. Vole sezam. Ludi za njim. Svi kod mene. Cura gleda. Kao da sam vidio suze na njenom licu. Samo gleda. Sjedi. Tužno. Bilo mi žao. Sutra nisam donio sezam. Dosao sam na klupicu do cure. Smjeskala se. I ja sam se smjesio. Tako par dana, pokušavam nesto reći, ne reagira. Jedan dan donesem joj sladoled. Uzela ga i nasmješila se, ispustila čudne grlene zvuke. Pokazivala mi je na uho.  Skontao sam, gluhonjema.  Nisam znao "ručni jezik", samo sam se glupo smjeskao. Bila mi je jako draga. Jednom mi prišla i cmoknula u obraz. Bio sam na nebu. Sutra sam se naoružao čokoladnim napolitankama. No,nje nema. Nema je ni preksutra. Ni kasnije. Nema je. Nakon nekoliko dana pročitam u novinama: "Stanje gluhonijeme djevojčice kritično. Roditelji dali pristanak da se skine sa aparata. Vozač kamiona pronađen i uhapšen" Evo i sad, dvadeset i četri godine kasnije, plačem...

Uredi zapis

10.11.2004. u 17:11   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

STOP

Ćet ljubav. Ona iz obližnjeg gradića. Sutkinja za prekršaje. Poznata. Ne smije u hotel. Nema veze, imam jurišni kombi za emerđensi sićuejšn. Dolazim, navodimo se mobitelima. Uskače ne skrovitom mjestu direktno u tovarni prostor. Vozim u šumu.Palimo se mobom. Prešao samo k njoj.. Lete krpice, ko dva dobermana u finalnoj borbi.

-Stavi gumu!
-Jebala te guma, imam samo rezervnu od kombija.
Ne jebe. Hoče gumu. Navlačim hlače.Jurim. Pumpna stanica. Istrčavam gol do pojasa, hlače ko šator. Cura se smješka, ima gumu. Brzo natrag, lak ko vjetar


-Stop!
-Vozili ste,,,
-Jesam , žuri mi se , evo 100 kn za piće dečki.
- Ne može, ovo je za suca,,,
- Ok, pišite.
-Šta vozite, otvorite tovarni prostor!
- E ne može, tovar je specijalan.
-Otvaraj!
- Ne otvaraj, pobij kurvine sinove!
-Pobij ih ti,,,
Otvorio sam, ona gola, nabila torbicu na glavu, sva zgrčena. Tresla se od straha. Nježno sam je milovao i tješio.
-Ta, ne pozna te svaki policajac golu,,,

Od jeba nije bilo ništa, kazna nikad došla.

Jebiga,,,

Uredi zapis

22.09.2004. u 20:01   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

biciklistica


Jutros, ranije,, Vozim, pravac, pored mene biciklistička staza, travnjak oko nje,,, Divio sam se procvjetalom cvijeću,,, Vozim lagano, 50,,, Sustižem curu na biciklu,,, Božanske guze. Gore, dolje, gore, dolje. Divote li. Sinkoroniziram brzinu, uživam.

Prešla je iz ravne vožne u krivudanje. Izvodi osmice . Sve oštrije i kraće. Strah me. Pala je,,,
Srećom, na travnjak. Priskočio sam ,,, Da pomognem ? Tad sam skontao, drapala se ,,,


Ne, ne treba, svršila sam,,,,


______________________________

Uredi zapis

03.09.2004. u 11:06   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Kad se bus nije zaustavio na stanici...

Upoznali se telefonom, krivi broj. Išli na večeru, ona cijelo vrijeme tipka sms. I dok jede. Šutio sam, nešto sam i ja išao tipkat, ne ide me.

Sjeli u auto, treća, liva na volan, desna medju njenje noge. Nije se opirala, tipkala je sms. Petljao sam oko gaćica, jedva se prekinule. Bila je, valjda tip zna sastavljati porukice. Vozim, ne žuri mi se, relativna vlaga 100 %, tipka.

Sustiže nas prometov bus (Split). Vozimo paralelno. Ona duge noge, koljena su na pretincu. Dobrano raširila, ful pristup. Desnica radi neumorno, tri prsta. Šofer busa je sad na metar iznad njenih kolljena. Kurvin sin ne gleda naprijed, ravna se po mojoj voznji. Ona tipka, frajer je stvarno dobar, dolje je sad pacifik, Marijanska brazda.

Prolazimo pored autobusne stanice, šoferu autobusa ne pada na pamet da stane. Frajeru ide odlično, počela je trest koljenima, tipka. Koncentriram se maksimalno na pravac. Bus je pun putnka , ja vozim.

Šofer je otvorio svoj prozor, glava vani, samo što nije ušao u mercedes. Evo je, dolazi, guram i palac. Jebiga. Koljena udaraju u krov frenetično, bus se opasno bliži, svira...Manijakalno ubacujem u drugu livom rukom, pun gas. Prepustam bus šoferu.

Više vridi jedan njegov prst na tipkici neg' moja čatiri u pičkici. Ne tipka više, jebo je zagrebčanin...

Uredi zapis

02.05.2004. u 0:44   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

oda

oda

Kolona duga.

Bučna. Okićena.

Urnebes svirena.

Štektanje mitraljaza.

Nek znaju svi.

Svi.

Sčepala ga,

Za muda.

Naježio sam se.

Kontam , gospe moja, kol'ko će ih bit na brakorazvodnoj.

Ni kuma, ni barjaktara, ni starog svata.

Nikog.

Tiho, o tiho, šaputali su pred sucem odu svojoj sreći.

Posramljeni, kao sjenke lopova u noći,

Pobjegoše u prošlost.


Uredi zapis

15.04.2004. u 16:44   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

ćela

Upoznao sam je na iskrici. Sve po protokolu. Duga nježna tipkanja, telefoniranja, slike, drkanja,,,Što tko voli. Ja volim ćelavicu. Ok, ispunit će mi želju.

Konačno se nalazimo. Večerica, romatičan restorančić, briana vina, svirka, ruža. Divota, radujem se životu. U jednom trenu zanosa, spustim ruku doli. Ne, nije odmakla, raširila je pokorno. Baš sam sritan.

Užas! Džungla!

Mrak na oči. Prsti su se sami stisnuli, k'o grajfer. Svom snagom. Vrisnula je . Nisam ispuštao. Sad je već urlala. Zalijevala me vinom,grebala, no nisam ispuštao. Čitava sala na nogama. Priskočili konobari, redari... Oteli me od nje. Zalud sam im pokazivao korpus delikti medju mojim prstima , pozamašan busen crnih dlaka. Zalud sam vikao, da je obećala... Iznijeli su me.
Eto...

Uredi zapis

09.04.2004. u 15:34   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar