malo gorkog pelina ...

Nisam tražila poštedu ... nikad.
Sve loše uvijek se pokazalo dobrim, kad tad. Ali sad više ne mogu. Ispusti tu moju jadnu dušu iz svojih kandži, na minutu bar. Samo toliko da se sjetim tko sam.
Tnx.

Već dugo vjerujem da su ljudi slični stablima. Ne znam zašto, ali svaki put kad pogledam šumu čini se kao da promatram duše. djecu, odrasle, starce ... male i velike, čvrste i savitljive ... zelene i ogoljene. Volim staviti dlan na stablo. Mogu šetati šumom satima i ne raditi ništa drugo, samo promatrati. I slušati. Osjećati.
Danas odbacujem lišće.
 
 
 

evo sedma je već ... i ja još uvijek volim
dođe i ljutnja, dođe i bijes i mržnja naiđe. i život teče kroz mene, pored mene, iz mene. život sam ja. i živim svaki put kad pomislim na tebe. sekundu, minutu, sat, mjesec, godinu ... vrijeme si ti. a vrijeme zapravo ne postoji. i ti ne postojiš osim u meni. mozak zaboravlja, tijelo zaboravlja ...
voljela bih te sresti još jednom. onako preko puta, iz auta, kroz neki prozor. voljela bih da ne zaboravim tvoj osmijeh. voljela bih da te mogu pretvoriti u suzu.
 

... vjerovatno je ... ni magluština se još nije digla ...
ali znaš onaj osjećaj kad otvoriš pećnicu i unutra nađeš zaboravljenu rajnglu? koja stoji tri, četiri dana ... i ne vjeruješ sama sebi da si je ostavila tamo da se upljesnivi?
... tako mi je kad se tebe sjetim ... crvljivo ...
i nikako spriječit gadne misli da plaze