Sound of Silence

"on ide do kraja. dalje ne ide."

(...penzić, jutros u busu, na pitanje: do kud vozi bus).

:o))

Ona je uvijek prepoznavala
ljude podstavljene svilom
ljude kojima su ovratnici
nježno okovraćeni
kako im nebi sputavali snove

ljude tihoga glasa
kojima cipele škripe
ostavljajući iza sebe
tanku struju dima
i sasjeckane pahulje

lica
glasovi
kretnje
svaki u svojoj maloj
mjedenoj orbiti
naviknutoj na nježne riječi
ruke i vjetrokaze

u gradu što visi naglavačke
njeno je tijelo poprimilo
jaku bijelu
aromu gladi

nepravilno zakrivljeni
nepomično sretni
gubimo se gledajući kroz prozor
lovimo mrežama za leptire
krademo smokve i jabuke
u večernjim satima
zamišljamo note i glasne laktove
jednu prividnu konačnost i slatkovodne riječi

živimo pod vodom
na klupi na navijanje
ribe nam prevode misli
u vodene balončiće
kako bismo se bolje razumjeli

...

Traži se pijani prozor.
Desno krilo na nitne.
Viđen, navodno.

Šifra: zamišljena šoferšajba.

:D

1. nazvati papuču
2. brojati rupice na slušalici
i otpuhivati ih
preko ograde
u san
(jer ovce su kliše)

3. osloboditi duha iz bočice
i proliti se po krevetu

p.s. noć ti je ostala na štriku
pored čarape
na kiši

nedostaje mi samoglasnik
da ti dočaram
četvrtu dimenziju
zakrivljenu
u mom dvojezičnom pogledu
šesti samoglasnik
umjesto šestog čula
da čuješ kako je život
više od prepoznavanja lica
pričuvaj mi
molim te
samo na kratko
ove rečenice
da odem u samoposlugu
kupiti čuđenje
zečju nogu
i tragično ljeto
za večeru
i ne stavljaj mi po tekstu
točke
ni zareze
volim se spoticati
samo u romanima

Pročitah jedan tekstić i toliko mi se svidiJo da gs moram sa vama podijeliti. :)


Jednom sam pročitala da je ljepota uvijek jednostavna i da njena jednostavnost nije drugo do izraz sigurnosti, kojom ona čvrsto stoji.
Kad vidim mog Prijatelja, sjetim se toga.
On je sigurno najjednostavniji na svijetu. Kad bih ga morala pronaći u gomili krabulja, on bi bio onaj, koji se ne žuri, a brz je, i kad bi još progovorio, njegov bi me glas sjetio jesenjih voda.
Samo se on nikad ne bi zakrabuljio ,a jesenje vode su odviše tužne.

Rado bih mu sve to rekla, ali ne umijem.
Ima, ima riječi, koje se ne mogu izgovoriti.
One su izrasle u šutnji i uvijek dalje rastu,
jer samo zriju ,a nikad ne prezriju.

Moj Prijatelj voli pjesmu.
I ja je volim.
On kaže, da je pjesma bogatstvo onih, koji su zaboravili mrziti, a ljubav im svijet ne prima.
Ne znam, je li tako.
Ali ako je istina-a vjerujem njemu-rado bih dovijeka takvo bogatstvo, da bih poništena od same ljubavi na kraju zaboravila i da ljubim.
Mogla bih tad reći što prije nisam umjela:
Lijepo je na zemlji, dok ima na nj pjesama niklih iz ljubavi.
I blago onima, koje je pjesma upitomila, da se dadu milovati od nje.
On su djeca nasmijana.

(Sida Košutić)



Lijepo spavajte

Vaša Lola

:)

Mogu li nestati u prostoru
za vrijeme razgovora sa sobom?

Jesam li krivo vidjela svoje ruke, kada sam im progledala kroz prste?

Govori li tišina
tamo gdje sve ostalo šuti?

Može li odvraćanje pažnje nadoknaditi nebo?

Kako da napišem svijet?

Neznam.
Duboko sam budna.
To je možda dovoljno.

Sve je započelo onoga dana
kada sam posudila krila jednog pileta
koje je htjelo nešto reći
u letu

Naumila sam naučiti nove riječi tada
kojima bih opisala tvoj osmijeh
njegovu sličnost sa maramicom
nježno složenom u džepu odijela

Činila se viteškom
ta godina ispod četvrtine jabuke
sa rukama što su je razlikovale
od mrtve prirode

Pričali smo ulicama
da stići ćemo u ranu zoru
u oldtimeru posuđenom
iz stare detektivske priče

Ja sam naumila biti lijevi pločnik kasnije
a ti desni
bili smo si ponekad nešto bliži
igrajući se na zebri dok je bilo zeleno

I onda dok sam pjevala
o kutiji punoj tebe
zamišljala sam da si maslačak
i da se pretvaraš u malog medvjeda na nebu
kada bih izdahom završila strofu

U meni su sada mašne
što me bahato obavijaju poput bršljana
jer ništa drugo i nije moglo imati plodnog tla
u mojoj dječjoj krvi

Jedino što poznajem
priče su što prolaze kroz hvatač snova
na mom prozoru

Dvije riječi postale su moje ime

Sve je nekako utihnulo.
Pomislila sam jutros da možda sanjam neki san u kojem je cijelo čovječanstvo dobilo dopust te otišlo na godišnji odmor na drugu planetu i da sam ja prespavala tu informaciju.

Ponekad mi se čini da su mi ljudi toliko daleki. Pričam s njima, družimo se, no opet kao da pričaju nekim drugim jezikom, kao da ja ne živim na istom planetu sa svima njima. Meni je uvijek sve drugačije.

Pijem kavu u prometnoj ulici i promatram ih. "Kao da su svi s trake ispali", veli moja frendica.
Zbilja neznam što je to što ih sve tjera da si budu međusobno slični.

Ja kao da živim u nekom balonu. Lebdim oko ljudi i sve se trudim biti dio toga svijeta...a ne mogu. U toj tankoj opni između mene i njih nalazi se tisuću svjetova koji nas razdvajaju.

Svijet je lijapo mjesto. A i ljudi su lijepo mjesto. Samo još treba naći prave koordinate.

Možda je samo takav trenutak, a možda je vilenjak potegao spavati, pa mi se čini kao da je pogled malo zastranio u nekom narječju spektra čije akcente baš i ne shvaćam najbolje.
Nepotopljena točka na "i" ostala je poput vrha ledenjaka mirovati usred voda, na kojima se od silne tišine zrcali sama definicija beskraja.
Nižem riječi nebitne prošlosti, gradim slike s predumišljajem ne mareći za posljedice, režem kosu u neletu istine, padaju pramenovi, padaju maske, padaju po podu, tako je jednostavnije za pomesti, gledam lice od papira, brišem oči, crtam prozore koji gledaju na istok, razmišljam o krajoliku na porculanskim obrazima koji bi me ponovno potakao na oduševljenje...

Sve su slike stvarne u onoj mjeri u kojoj mogu otvoriti oči...

One day, I looked up in the sky.
A bird came by and shit into my eye.
I didn't laugh. I didn't cry.
I was just happy, that cows can't fly.

:)))

(Smaaaajl, Lola, smaaaajl...)

 
Well...tko se brine za svu tu ljepotu...?
Devil may care...
Gledam tu rijeku lave što se slijeva oko mene i...kao da me strah...na trenutak...
Pretoplo, prekrasno i opasno.
Opasno po moj život...koga briga...radije ću utihnuti tamo gdje želim, nego uopće ne doživjeti tu ljepotu.
Na kojoj smo stanici?
Vide li ptice ribe, one koje skaču?
Gdje li je daljinski za stišavanje misli?
“The balance between mind and spirit comes hard for me. The eternal split. Two entities, perfectly aware and yet perfectly unwilling to cooperate.”
 Ja bih te samo pokrila, za laku noć. I onda ti brojala borice dok hrčeš.
Ujutro bi se nasmijala jer si sav sladak dok si zbunjen kad se probudiš.
Skuhala bih ti kavu...a ti bi rekao...mmmmhvala mačak.
I onda bih te pustila na miru da budeš tamo gdje želiš biti.
Samo bih ti se na tren došuljala iza leđa i poljubila te tamo gdje se kosa spaja s vratom.


"Tell them with faith in the tale, not because no fantasy was ever true, but because no reality ever was."
Keep in touch with your dreams.
And good night.
 

 
Na balkonu je prohladno. Trudim se shvatiti maglu što se već danima šepuri ispred moje cigarete, izazivajući me, pokazujući svoju temeljitost u postupku nestajanja svijeta, a ja, mene na koncu prestaje biti briga. Znam da se ne može uvući u moj svijet. Prkosim joj ležernim otpuhom dima, gledajući ono jarko svjetlo što se nazire negdje na mojoj visini, samo dalje...puno dalje...vidi se...vidim ga...ne nestaje.
Izlažem onaj dio sebe što se voli boriti. Onaj koji ima razloga. Izložba otvorena za javnost do...datum nepoznat.
Možete očekivati elemente nadrealizma protkane audio mantrama i pokojim antiglobalističkim aikido zahvatom vlastitih zastarjelih umnih korporacija koje su otvorile previše poslovnica po neuronima.
Do skorog viđenja
vaša
Crazylola u izgradnji.
 

 
Saxophone on the radio...
Ne vidim dobro što je na programu. Smijem li se pozvati na prljave naočale?  Il` da samo velim da sam umorna? Il` da naprosto otkantam program i upalim Random Life Channel?
Mhm...višak energije. Too much jazz.
Shut down tv.
Go make coffee.
Gdje se mogu reciklirat stare želje? Imam tu par vreća. Neda mi se to bacat van jer nikad neznaš ko to može pokupit i onda da još budem odgovorna što sam stvorila nekog šašavca.