naslov

Uvijek je tesko kad se kidaju veze. Uvijek boli. Posebno kad jako volis.
Vjerujem da mi ne zelis lose.
Vjerujem da imas potrebu brinuti za mene. Ali nemoj.
Misli na sebe.
Zivi dan po dan.
Sad ce biti tesko, a kasnije sve lakse.
Svaki dan koji ti prođe biti ćeš bliže nekoj budućoj sreći.
Samo treba vrijeme.
Treba izdržati sada.
Dan po dan.
Neki ce biti laksi, neki tezi.
Ali nakon nekog vremena opet ce ti se vratiti sposobnost da budes sretan i da uzivas, bilo u malim stvarima, bilo u novoj ljubavi.
Nisi prvi koji prolazi tesko razdoblje, vecina ljudi ovdje je prosla svakakva razocarenja i brodolome.
Ljudi sve prezive.
Sve ce vrijeme izlijeciti.
Samo budi strpljiv.
Dan po dan.

Look away from the sea
I can take you anywhere
Spend a vision with me
A chase with the wind

Move closer to me
I can make you anyone
I think youre ready to see
The gates to babylon
The power of what has been before
Rises to trap you within
A magic carpet ride a genie maybe more
A city of heavenly sin
Sleep with the devil and then you must pay
Sleep with the devil, the devil will take you away
Oh gates of babylon

You can see but youre blind
Someone turned the sun around
But you can see in your mind
The gates of babylon
Youre riding the endless caravan
Bonded and sold as a slave
A saber dance removing all the veils
Getting as good as you gave
A saber dance removing all the veils
Getting as good as you gave
Sleep with the devil and then you must pay
Sleep with the devil, the devil will take you away

Look away from the sea
I can take you anywhere
Spend a vision with me
A chase with the wind

Move closer to me
I can make you anyone
I think youre ready to see
The gates of babylon

The power of what has been before
Rises to trap you within
A magic carpet ride a genie maybe more
A city of heavenly sin
Sleep with the devil and then you must pay
Sleep with the devil, the devil will take you away
Black gates of babylon

The devil is me
And Im holding the key
To the gates of sweet hell
Babylon

Nekad se bas sviđam sama sebi... baš takva kakva jesam- trknuta, sa ponekim psihickim rupama, opsesivno-kompulzivnim pizdarijama, neobicnim zeljama...
Nekad me tako ubudi "hod po rubu" i sva lepeza ljudskih dozivljaja... I mada znam da niko ne kuzi o cemu pricam- bas sam sretna. :P

Je li tko gledao taj film?

I tako sinoc, radnu vecer u mom superuzbudljivom zivotu prekinu zvukovi iz stana iznad... ooh, aaahhh...oooooaaahhh... kroz cijelu zgradu.
Od iste susjede koja je prije tri dana dosla reci da nas cuje cesto i da bi mogla zvati gazdu...
Pa smo je mrzile jedno vrime...Al kad zena tako slobodno uziva i u cetrdesetima, ne mozemo a da je ne respektiramo...

I svi su se sjetili, čestitali,čak i prijateljice koje nisam čula mjesecima, pa sestra i njeni...sve to kao neki mali dokazi da postojim. S jedne strane čuči rođendanski egoizam, a s druge se vuče lijeno popodne, ispunjeno Štulićevom sjetom, i tugom zbog nečeg nedefiniranog... neke tuge s kojom se rađamo i koja nas ne napusta, bez obzira što bili i do kud došli... i tako, ja i tuga imamo danas 22 godine :)

ja sam klasno deklasiran
sirovi tip
ali ne zelim nista lose
da ti uradim
ja sam svjesno revoltiran
urbani kit
brinem svoju nevolju
to me veseli
ja sam vazan cinilac
to je moja trajna orijentacija
ja sam profaniran i hocu da znam
da li me volis i onda
kada ti ne trebam
ja sam brutalan i uvijek u spidu
ti bi htjela da te grlim
i ljubim u kinu
ja te gubim u tome je stos
ti uzivas da vodis ljubav
sa mnom dan i noc

I tako dođem doma, a doli sve zeleno u mom selu, ljudi u vinogradima. Siden za biciklu i vozin u polje pomoci svojima. Vinograd nam je na brdu.A iman neku staru biciklu, mislin da takve zovu talijanke. A i tako dok vozim osican se ko da san u nekom talijanskom ili francuskom filmu, osicam se ko da cu poletit!
i onda navecer onaj zrak, pun mene, udahnem i kao da san procitala cilu svoju biografiju, od prvih koraka, sve je zabiljezeno u tim mirisima.
Tako je lako ositit se sritnom kuci.

A sad se vratih u Zagreb, i nije da ga ne volin, volin ga, majke mi, al sad mi je nekako prazan. Odma san usamljena i mislin na ljude na koje ne bi tribala.
I upalin iskricu, a ne bi tribala...
Ma kvragu i ovo obrazovanje!

Ja bi prijateljicu...
al ne znam se druzit sa zenama :(

Vidim ovdje je puno ljudi koji su nesretni jer su ostavljeni.
Ali virujete mi, jos je teze ostaviti, pogotovo nakon duze veze.
Jednako boli kidanje navike za obje strane, a onaj koji ostavlja jos ima i teret krivnje.
Sve u svemu, trebalo bi zakonom zabraniti veze, uz prostituciju, drogu i ostale izopacene stvari :)

Naposletku...

Naposletku...
Ti si dobro znala ko sam ja...
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...
Zalud izgužvana svila...
To je tako...
Ne pravi od tuge nauku...
Mami svetlo na sledećem bregu...
Okopniće moj otisak na tvom jastuku...
Kao "jezuška" u snegu...

Razbiću gitaru...
Crn je mrak ispunjava...
Odavno se svoje pesme bojim...
Pomera u meni one gene Dunava...
Pa ja tečem... I kad stojim...
Ali opet...
Dal' bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati...
I da je Ništa sve što nudim...

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
Brošić što se teško pribada...
Da me može oduvati najblaži Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...

Ređaš po vitrini
fini porculanski svet...
Al' ja sam figurica bez žiga...
Pazi... To je bajka što ti pada na pamet...
Fali ti bas ovaj cigan?

Ne, mila...
Tek u jesen otkriju se boje krošanja...
Sve su slične u leto zelene...
Naposletku... Ti si dobro znala ko sam ja...
Čemu suze lepa ženo?

Draga moja, ti si navek znala da sam pajac...
Moj je šešir šatra pomična...
Usne, tice-rugalice... A u oku tajac...
Da sam kaput sa dva lica...
Da sam Gospo'n Propalica...
Obična...

Naposletku, ti si navek znala da sam svirac...
I da je nebo moja livada...
Da me može oduvati najblaži Nemirac...
Da ću u po reči stati...
Da se neću osvrtati...
Nikada...

Upravo razmisljam o tome koliko je proslo da se nismo vidjeli.. cini mi se kao stoljece, i racunam u realnom omjeru to bi bilo negdi oko 2,3 tjedna.
Zaprepastim se kad shvatim kako sam ga vidila zadnji put u ovu nedjelju.
Toliko ulozene snage i borbe, a tek sam prezivjela niti pet dana.
Obeshrabruje me to, iako vjerujem da je to bilo najtezih pet dana.

Moram izdrzati jer znam da je to jedini nacin za ista normalno, jedini otvor prema sreci.
U zadnjih nekoliko mjeseci toliko smo unistili jedno drugo.
Doveli smo se na sami rub ludila.
Svi u mojoj okolini ga mrze, ali ja ga volim na neki svoj cudan i blesav nacin.
Brinem se za njega.
I to me najvise unistava, svoju tugu mogu podnijeti, ali ne mogu i moju i njegovu. To mi je previse.
Volila bi da mogu krenuti dalje, bilo kako, s njim ili bez njega.
Ali ne mogu, osjecam se zakoceno u ovom trenutku koji traje vec mjesecima.
Nadam se da ce mi ova razdvojenost dati neki odgovor.

Franz ferdinand..bas mi pasu jutros.
Plesem po stanu i zavodim sebe.

Samoca mi daje neki osjecaj moci, snage.
Usamljena sam i gledam u oci toj usamljenosti.
Bojim je se, ali bjezim. Ne trzam.
Ne placem.
Gledam je ravno u oci i sto duze izdrzavam to sam jaca.
Zaljubljujem se u sebe

I eto, sve je bilo dobro, cak predobro jutros. Bila sam na kavi s ljudima s faksa. Smijala sam se. Zakon ljudi.

Sve dok nisam dosla u stan.
Stan me opet obuhvatio onom svojom crnom rukom koju cuva za posebne prigode.

Ljudi koji ti sa umiljatim smjeskom odgrizu pola srca u pola sekunde...
Kako se boriti protiv toga?

Vec odavno ne vjerujem u onaj koncept da su prijatelji ljudi koji su tu kad ih trebas. To je romanticna glupost.
Postoji jedan omjer u odnosima među ljudima, jedna protusila, zakon koji kaze da sto vise nekog trebas to vise tu istu osobu odbijas. Potreba odbija.
Prijatelji su ljudi koji su tu kad ih ne trebas.
Kad ih trebas nema ih.
To je dobar scenarij. Taj da ti ne mogu pomoci. To je ok. Samocu mogu podnijeti, cak i uzivati u njoj povremeno.
Los scenarij je taj da ti odmazu.
Da slusas njihove podsmjehe.
Za prijatelje smo uvijek otvoreni, lako ih propustamo do onih mekih djelova sebe. Zato toliko boli.

Voljela bi da mogu samo otici, nestati odavde, iz ovog stana, iz ovog grada iz ovog zivota.
I zapoceti ispocetka zivot negdje drugdje.
Sretna sam i kad pomislim na to.

Dan je dobro poceo, nakon neprospavane noci predan je grupni zadatak kojeg vodim.
Dobro je proslo. Proslo bi jos bolje da je radilo tocno ono sto je trebalo.
Al nije skroz. S obzirom na psihicko stanje u kojem sam bila, skroz zadovoljavajuce.
Dosla sam doma, otusirala se, sad cu rijesiti krizaljku, pa u krevet, naspavati se. Kasnije vjerovatno na kavu. Svida mi se danasnji dan.

Danas cak imam snage za voliti ga, onakvog kakav je, narcisoidan i ruzan, kako to kazu moji prijatelji.
Iz inata ili neceg drugog, ne znam.
Ali ga volim.