naslov

Čini mi se da sam dotaknula dno... Dno je mutno, tamno i ne snalazim se, i to je ono sto ga cini dnom. To sto se ne snalazim.
Čekam od ljudi da mi daju upute, da mi govore što je dobro, što nije, što je lijepo, što nije, što je poželjno, što nije...
Kao lutka na koncu.
Mislila sam da sam to prerasla sa srednjom školom, ali nisam. Opet se vratilo. Izgubila sam se. U njemu, u sebi, u drugima. Ne znam što sam, što želim i gdje idem.
Tješi me što mislim da je to dno. Ispod dna se ne moze.
Sad se zelim distancirati od svih. Zelim se sjetiti sebe i sto sam htjela, prije nego sto sam ga upoznala, njega, njih, svih...
Dignut ću se iz ovog. Nije mi prvi put.

Ne zelim biti dio tog svijeta, simpaticnog i smiješnog, ali oštrog.
Ne zelim se nabadati na tuđe kaktuse, izrasline koje izbacuju da se obrane. Baš kao i ja.
Zanimljivo, koliko su dobri ljudi okrutni, i moćni u svojoj okrutnosti. Moćni su jer imaju ideal dobrote na svojoj strani.
Ne želim dobre ljude.

Nekad bi voljela izbaciti sve te ljude iz mene, nekako ući u sebe, strogo, i narediti im da šute, sjede i da me se boje.

Volila bi im oduzeti moć da rade taj nered po meni.
Dok sjedim i šutim oni divljaju u meni.
Nadam se da cu jednom opet postici tišinu kojoj toliko težim. Onu prekrasnu tisinu koja se razlijeva u meni dok gledam oblake.
Jednom cu opet gledati oblake.

Nekad mi se ovaj stan čini tako malen, zidovi me stisnu, prozori se zatvore i ne postoji način na koji bi se mogla povezati sa sunčanim danom vani.

Ako i izađem, stan ce ostati u meni, grist će me svojim ružnim zubima i dirati prljavim prstima.

Neki dani nisu tu da ih živimo.
Neke samo preživljavamo.