RAZMIŠLJANJA JEDNE VODENJAČICE

Uporno šećkam ulicama mog grada i niš. Nitko me još nije oteo!
Baš čudno..
MOMCI, alo, navalite, tu sam. Nemojte da vam uteknem!

Nevjerojatno je da ovaj blog uvijek obiluje bogom danim blogerima koji sebe smatraju svevišnjim bićima predodređenim da nama ostalim smrtnicima otvore oči. Naravski, svaki od njih ima svoj stil koji njeguje i po njihovom mišljenju je savršen. A ukoliko netko od nas, običnih smrtnika ne misli da su savršeni, da vrlo često lupetaju teško probavljive gluposti, počinje vrijeđanje, omalovažavanje, prijavljivanje te vječno praktični ignore. U svakom slučaju nama, kojim god imenima oni nas zvali, ne preostaje ništa drugo nego da ih pustimo da se i dalje po tko zna koji put blamiraju jer toga njima nikad nije dosta. Ne znam, valjda neki od njih misle da smo doživjeli kolektivnu amneziju.. Hm. Bit će da je to.
PS. Dok razmišljam kako platiti režije, idem natočiti 3 litre benzina po 10,69 kn dok mi na autu vijori zastava RH. Ma za taj osjećaj ću platiti i 20 kn po litri ako treba. Glavno mi je da mala Petra stanuje na Manhattanu i uči glumu. Možda i oca nadmaši u tom, iako je to gotovo nemoguće.

Nakon dugogodišnjeg čekanja, napokon sam dobila poziv na iskričavu kafe. Aha.
Pripreme su bile duge i bolne. Obukla sam najjači steznik kojeg nađoh, pokušavajući sakriti trbuščić i prilično zadovoljna stigla na mjesto sastanka. Obavivši upoznavanje, htjedoh ga zadiviti svojim vozačkim vještinama te sam se parkirala tih uz stupić malo ga bubnuvši. Njegove širom otvorene oči već su pokazivale očaranost. Prošetavši do mjesta ispijanja kafe, veselo sam brbljala pokazujući fenomenalno znanje botanike te sam mu objašnjavala pored koje biljke prolazimo. Uglavnom, sve je bio lovor. Svako malo vrtio je glavom u nevjerici, vjerojatno začuđen koliko toga znam ali.. Ha. Lovor uopće nije teško prepoznati. Necvjetajući lovor, crvenkasti lovor, lovor s velikim prekrasnim cvjetovima.. Lovora koliko hoćeš. Usput sam nonšalantno skinula džemper koji je skrivao moju neodoljivu figuru, zapevši naušnicom o njega. Poput viteza, pripomogao mi je i časkom me oslobodio širom razrogačenih očiju.
Kad smo napokon stigli do mjesta ispijanja kafe, izvadila sam moje heklane nadstolnjačiće. Razgledavao ih je sa zanimanjem, nevješto skrivajući divljenje. Zatim sam izvadila iz torbe sortirane viceve, od manje smiješnih prema najsmješnijim te ih polako čitala smijući se grohotom. Nakon petog vica, crvena lica i vidno uzbuđen me prekinuo te predložio da krenemo. Eh, jasno. Nije mogao dočekati da bude nasamo sa mnom. Pošto sam shvatila da ga imam, odoh do toaleta malo popraviti šminku i frizuru ali nije ga bilo kad sam se vratila. Pričekala sam pola sata a on se i dalje nije ukazivao. Sad već malo zabrinuta da mu se nije što dogodilo, otmica ili slično, obratih se konobarici koja me obavijestila da je gospodin odavno platio kafe i otišao. Zabrinuto sam ga nazvala na mob koji me je obavještavao da je mobilna stanica isključena. Žurno sam otišla kući, logirala se na iskricu.. Kad ono: Profil je deaktiviran.
E sad stvarno ne znam, zašto svi momci s kojima sam popila iskričavu kafe imaju slabe baterije na mobitelu i nisu više članovi Iskrice?
Link

Sinoć nakon što sam sprintala po naselju, vježbala, zadovoljno lagana se bacih na trosjed u namjeri da ću gledati svoju omiljenu seriju. Oboružala se s daljinskim, cigaretama, vodom i veselo pratim seriju koja me opušta. Međutim navališe oni sinoć na klopu. Pa doručak, pa ručak, pa večera uz obilje deserta i kako vrijeme prolazi, osjećam da sam sve manje koncentrirana na seriju a sve više mislim kako sam jako, jako gladna i što bi trebalo hitno žvaknuti. Počinjem maštati.. U frižideru ima ovo, pa ono, pa ako ono ukomponiram s ovim.. Mljac. I tako malo po malo skovavši plan što ću sve pojesti, ugasih cigaretu u letu, opekavši se u žurbi. Eh, ta mala opeklina me nije uopće omela da ostvarim svoj naum.
Mislim da mi je sinoć ispred nosa plesao goli momčić da bih ga srušila u trku do frižidera!

Pošto sam odlučila da ne bi baš bilo lijepo od mene izazvati tsunami ovo ljeto na Jadranskom moru, odlučila sam skinuti koji kilogram. I tako hrabro krenuh u pothvat kodnog imena: Morska sirena.
Prvo sam se bacila na vagu, točno izmjerivši masu u dekagrame. I nakon toga krenula je neizvjesnu budućnost. Survivor je mačji kašalj prema onom što prolazim. Svakodnevno hodanje i vježbanje, čokolade, čipsevi, keksi pod lokotom (Istina, pored lokota je pila za slučaj krize!), non stop vaganje, alergijske reakcije zbog smanjenog unosa sladoleda, nesanica od buke koju proizvodi moj prazan želudac, izgrizeni nokti od nervoze, kosa bez ugljikohidrata leti oko glave kako joj dođe. Ma što da vam pričam..
I za mjesec dana skinula sam: 300 grama! Koji uspjeh?!
No dobro, tješim se, bit ću spremna za sezonu: Ljeto 2020.

Hm.. Na ovaj blog sam došla prije puno godina i on je razlog što se nikad nisam obrisala. Uglavnom pamtim samo sretne dane ( hehe) i sve si mislim da će opet doći vrijeme za neki drugi, novi smijeh.
Međutim sad kreće filozofiranje kojeg se uglavnom klonim jer otkrivanje tople mi nije nešto napeto.
Bljuv i slično je nešto od čega se dlačim. Nervira me vaš odnos prema ljudima. Toliko koncentracije pameti na jednom mjestu, da je ovdje ostalo dvadesetak baba ( u što i sebe uključujem) i par muškića koji su odolijevali svim našim hormonalnim ispadima prema kojima imam(o): majčinski, očinski, sestrinski ili ignorantski odnos. Sve ostalo smo uspjeli otjerati!
I sad malo razmišljam.. Nova faca u gradu. Što se nudi i kako se uklopiti?
Na repertoaru ima blogove: link, link+ foto, samo foto bez značenja, foto za zamisliti se, jednorečenični blog tipa: kaj ima, blog melankoličnih ispada, povremeno dobar blog bez filozofiranja, filozofski blogovi uglavnom mlaćenje prazne slame, gastronomski blogovi, povremeno moji, daviteljski o makro i mikroekonomskoj situaciji ( kojim sam dosadila, znam), pljuvački blogovi i tako to.
Novom nema druge nego pisati i privući pažnju. I to se desilo. Tip se raspisivao, napisivao i moram priznati da se slažem s lanenom, i meni je pomalo išao na unutarnje organe! Što jede, što pije, gdje je, što je.. Pa koga to briga?! No dobro. Ne diram ga, ne dira me.
Iritantan? Pomalo ali neosporno je ono što je europica sinoć napisala da je tip donio živosti na blog, slagali se mi ili ne s onim što piše. A ima li on u svom nicku jedno ili dva n.. Ma dajte.
Je l' to način da ga diskreditiramo?! Ako je, onda smo jadni da ne možemo biti jadniji. Što će on nama ovdje govoriti što i kako treba a u nicku ima samo jedno N a ne dva?! 'Ajmo mi njega sterat', pa biti na miru, glodati se međusobno i diviti se polupismenosti onih koji su ostali.. I naravski, diviti se sami sebi. Da.
A da sad i ja zatvorim komentiranje?! Pa vidim da je to postalo jako moderno.
PS. S tipom nisam protipkala ni slova. Nemam ni vremena jer moram pratiti kretanje dionica na svjetskim burzama.

Jučer sam došla na blagajnu Konzuma i htjedoh registrirati auto a blagajnica ni trepnuvši veli: „Ne može!“.
Ja: "Kako ne može?!". Nije se udostojila ni odgovoriti tako da sam ljutito zgrabila sve papire i otišla ne upitavši je ništa.
Je l' netko zna od kojeg datuma će se to moći jer mi je sad malo već stiska s vremenom..

Iznova se iznenađujem površnošću ljudi koji me okružuju i neprekidno se čudim.
Jasno je da svima treba bijeg od okrutne svakodnevice ali nije li taj bijeg već pomalo čudan u današnje vrijeme.
Jučer malo komentiram.. Svi nešto kukaju a sinoć kad sam došla kuću, parking ispred zgrade poluprazan. Znači, ljudi su otputovali. Ipak se ima i ne mogu da se ne zapitam.. ODAKLE?
Ne znam da li samo meni sve poskupljuje a nikom drugom ne ili.. ?!
Povećan PDV, cijene benzina su toliko velike da je već upitno tko to može plaćati, hrana je bezobrazno skupa bezobzira što je žnjte kvalitete, struja, voda, plin, grijanje poskupljuje u dvoznamenkastim postocima, plaće pale, sve više ljudi na burzi rada bez posla i svi šute i svima dobro. Pa to je fenomenalno.
Onda ja velim: Meni nije dobro!
Živim u nakaradnom sustavu gdje su sve vrijednosti izokrenute. Živim u sustavu gdje se ljudi opterećuju nebitnim stvarima, cijene krive vrijednosti i još uvijek im je bitno tko je tko a ne kakav je tko. I dalje nas truju svakojakim neistinama da bi se međusobno glodali.
Živjela demokracija! Živjela!
Je l' ona koju propagira EU zatvarajući (istina privremeno) kopnene granice između Francuske i Španjolske jer Europska komisija ima sastanak u Barceloni?!
Ili ona američka demokracija koja je ozakonila prisluškivanje telefona građana?
Ili naša demokracija, Hrvatska: „Tko je jamio, jamio je!“
Ne znam za vas, ali ja imam samo jedan život. Nisam u situaciji da ga trošim uludo.
A ovdje čitam: Je l' bi ona njemu dala ili ne i zašto? Tko ima koliko profila, tko ima ljepšu foto, tko je stavio bolji link, tko ima više komentara, tko je što skuhao, tko je dobio kakvu poruku.. Pa koga to briga?! I prestanite filozofirati, međusobno se glodati i pokušajte naći nekoga s kim možete provesti neko vrijeme sretni. Jer stvarnost nije fotošopirana foto s neta. Malo je drugačija.

Stvarnost su djeca bez budućnosti.

Odlučila sam da je dosta s mojim bahatim ponašanjem. Država je toliko brinula o meni da 4 godine nisu poskupjeli plin, struju, grijanje i svašta još, te sam se odlučila solidarizirati s njom ( državom) i krenuti u drastičnu štednju.
Moje susjede su počele već u veljači, nakon što smo se uskladili s europskim standardima, povećanjem cijena grijanja od 92 %. U toj šparnoj fazi, raspoznavala sam ih uglavnom po glasu. Svaki put kad bi neka od njih pozvonila na vrata, prepala bih se da je neki provalnik! Uglavnom je kožuh bio No. 1 odjevni predmet, stiliziran s vunenim čarapama do koljena. Sve to su upotpunjavale s kapama, šalom i rukavicama raznim boja, što je unosilo živost u sumornu zimu. To im je bila univerzalna kombinacija „Dan- Noć“. Veselo su čekale sljedeći račun za grijanje jer su puno šparale. Međutim, nakon što je stigao, došle do mene i priključile se na moj poznati priručni respirator u dnevnom boravku i stavile na opciju: pristigli računi!
Eh. I tako sam odlučila nakon svih usklađivanja, da moram i ja štedjeti. Da. I smislila da bih mogla na šik francuskom balkonu izgraditi vjetroelektranu. Hm.. Samo mi je nedostajao stručnjak, inženjer, neki projektant.
Uopće se nisam dvoumila gdje bih mogla naći takvu osobu. Ha, ovdje naravski.
Sumanuto sam otvarala profile jer opcije pretraživanja mi nisu dostupne dok nisam našla inženjera, baš takvog koji mi rabi. I to zvjezdanog!
12 pohvalnica za odličan uspjeh, 8 magisterija, 4 doktorata. Joj. To je to. Koja sam sretnica..
Pošto je ovo ipak dejting sajt: razbacivala sam se, ubacila, nabacivala, šarmirala, kikotala, treptala. Sve po pesu te pokušala prodati svoju priču o vjetroelektranama. Tu je bio gotov. Mislio je da se šalim i da sam neviđeno duhovita. I predloži razmjenu foto. Hrabro sam to prihvatila ali odlučih se za novu foto a ne onu kod katedrale jer ta dokazano ne pali. I pošalje on meni svoju, ja njemu tu novu.. I sve vam je jasno. Tip se više nikad nije javio. Dapače, nema ga na Iskrici.
I sad jako brinem. Za moju vjetroelektranu a i za njega. Ipak je to gospodin u godinama. Da ga nije nešto kolpalo?!
Hm. Da je barem iz Gospića, uf, gdje bolnica ima 7 CT-a, 11 MR-a, 3 PET CT-a, 679 doktora specijalista, 42 novo otvorena odjela, 12 500 kreveta i 34 stanovnika.

Oduvijek sam voljela gledati romantične filmske priče s happy endom zbog kojih se smiješim satima. I tako sam neki dan opskrbljena nekoliko komada DVD- e odlučila sebe razveseliti. Bilo je tu svega i svačega. Gledljivih, negledljivih i polugledljivih priča. I za kraj ostavih film koji je preveden naslovom „ Tko je ona prava?“ . Pripremih se za premijeru: najudobnija poza na trosjedu, kutija cigareta, grickalice, piće, papirnate maramice za svaki slučaj. Prvo reklame koje ubrzah, sve stisnem što treba i krene. Nije film počeo ni dvije minute kad ono- stane. 'Ajmo sve ispočetka: Izbor, reklame, play. Ovog puta prođe 5 minuta i stane. Hm.. U silnom natezanju oko DVD prođe dvadesetak minuta. Već me počela hvatati lagana nervoza. 23 sata je, ujutro ustajem oko 6 h a film nisam ni počela gledati. I nemam pojma kako, krenulo to. I gledam ja, gledam.. Situacija se počela zapetljavati i sve više me zanimalo kako će završiti. Kad ono.. DVD opet stane. Ajoj. Sad je kutija cigareta bila premalo. Šteka za uho i krenem u rješavanje problema s DVD playerom. Borba je bila nemilostrdna a na kraju sam ipak popustila ja. Oko 1 h sam shvatila da neću vidjeti kraj. U očaju pokušah zaspat ali nije mi to nikako uspjevalo jer me mučilo: Tko je ona prava?! Jutros na poslu očajna i nervozna što ne znam kraj, samo sam tražila koga ću mrko pogledati. Napokon, dojurih kući, jedva čekajući da upalim taj moj stroj za reprodukciju i pogledam kraj filma. Eh. Opet ništa. Svašta sam nabrajala po spisku.. Koji bezobrazluk izdati neispravan DVD! I sine mi lampica. A da nije neispravan moj DVD player?! Isprobah ga na drugim DVD- ima.. Ha. Pa player je riknuo. Pa nije ni čudo poslije a sinoćnjeg okršaja. Sad sam morala jako brzo misliti. Što sad? Ovog puta se nije upalila jedna lampica nego čitav set. Pohitah u ormar i tamo ga nađoh. Na dnu ormara, još uvijek u žutoj vrećici, poklon- novi DVD player, ostavljen za neka druga bolja vremena. Malo nostalgije u trenutku, ah, ali ipak moram vidjeti kraj filma. Časkom zamijenim stari DVD s novim modelom, uključim i ništa. Ne trza. Već sam izvadila priručni alat: Kliješta, šrafciger, kutne ventile, ubodnu pilu i sjekiru. Ima da proradiš, mislim si! Razgledavala sam taj novi model sa svih strana ali nije mrdao. Pretiskala sve tipke na daljinskom i dalje ništa. Nastupila je panika totalis. Neću ( ne ću!) vidjeti kraj. Aaaaaa. I djelićem mozga se sjetih pogledati ima li taj daljinac ispravne baterije. Pa da. Slijedila je višesatna potraga baterija a kraju je ipak bilo iz šupljeg u prazno. Izvadila sam baterije iz nekog drugog stroja i gle čuda, proradilo.
Napokon sretna i smirena, pogledala sam film do kraja i saznala tko je ona prava. Jupi! I baš vam neću reći koja je, hehe. Treba se namučiti za to. Da, da.
PS. Sve u svoje vrijeme. Danas sam sretna jer jednom davno dobih poklon.
Ovom prilikom zahvaljujem svojim roditeljima, rodbini, prijateljima što su me podupirali i vjerovali u mene, da ću jednog dana uspjeti upaliti DVD player.

Uglavnom ne volim pisati blogove o blogovima ali danima čituckam ( ne samo na blogu) i ne mogu vjerovati svojim očima što si neki ovdje dozvoljavaju. I pitam se odakle nekima pravo da vrijeđaju, prijete, omalovažavaju i maltretiraju sve ovdje? Jer im za to izdana neka specijalna dozvola?! Čujte dragi moji pojedinci.. Lijepo svoje ukućane posjednite u dnevni boravak pa im sve ovo što dijelite nama recite. Da su svinje, gnjide, perverznjaci, retardirani, mahnite lezbe ili pederi, majmuni, krave, đubrad, pedofili, debeli, anoreksični, glupi, budale, idioti, kreteni, ružni, dosadni, sirotanovići itd.. Pa ih onda malo pošaljite u sve spolne organe. Pa ako slučajno netko ima primjedbu na izrečeno odmah: Marš. Briši. Iš. Ili je ipak možda najbolje začepite uši da ne bi slučajno čuli nešto što vam ne odgovara. Država u kojoj živimo sve čini da nam oteža svaki dan, tako da vas lijepo molim da svoje frustracije i nezadovoljstvo liječite u krugu obitelji a da počnete s tim odmah danas. I pokušajte napokon naučiti komunicirati kao odrasli kulturni ljudi.
PS. Zapamtite: Uvijek ima netko ljepši, bolji, pametniji i uspješniji od vas.

Gledam kroz prozor. Sunčeve zrake probijajući kroz oblake obasjavaju nošeno vjetrićem more, koje ih reflektira stvarajući prekrasnu sliku. Ushićena ovim prizorom uhvatila me volja da nešto i napišem. Ah.. Ponijelo me promišljanje o koječemu. O ljubavi, nježnosti, novoj cijeni benzina, transkriptima, sreći, TV pretplati.. I tako to. Eto, neki dan sva sretna što idem na posao puna volje, elana, optimizma približavajući se mom bolidu vidjeh da je netko bio toliko ljubazan da mi slomi nosač registracije i pri tom otuđi pločice, vjerojatno želeći imati uspomenu na mene. Uz tolike obožavatelje to je sasvim normalna pojava. A da. Razdragana tim događajem, pokušah prijaviti to na MUP. Nije mi baš uspjelo od prve ali dobro. Jedan od službenika kojeg sam ipak uspjela dobiti na telefon mi je odgovorio: „ Pa što mene zovete? Što mene briga što vam je netko ukrao registraciju!“. I tako nakon objašnjavanja shvatih da moram prijaviti pljačku! Veselo ušetah u policijsku stanicu te nakon dužeg čekanja napokon je jedan od dežurnih policajaca obratio pozornost na moju neodoljivu figuru. Objasnih na brzinu o čemu se radi, ispunismo formulare te dobih upute o daljnjem djelovanju. Pokunjena odoh, razočarana činjenicom da je prethodnog dana bilo dvadesetak sličnih prijava otuđenja registracija na tom području.. Znači, ipak nije bio u pitanju obožavatelj nego neki veseli, razigrani, dobroćudan mladi čovjek kojem je greškom netko u sok podmetnuo alkohol i malo se opustio. Tako vele policajci. Hm.. Baš oni znaju! I sad se vozam i navozavam po gradu inkognito. Kad ugledam nekog zgodnog momčića, usporim, počinjem namigivati, smješkati se, trubiti i slati pusice. Da, da. I onda u retrovizoru ( to su mi otuđili prošli put, sad imam novi!) gledam kako se zapanjeno okreću za autom, pokušavajući vidjeti registraciju. Hehe.. Šipak. Nema tablica. Jedino me muči ako se neki momčić očaran mojoj ljepotom, prekrasnim osmijehom i vozačkim sposobnostima, odluči ući mi u trag a kad ono.. No nejm car!
( Zanemarit ću činjenicu da sam parkirajući mu vjerojatno ogulila auto.)

Sve je počelo ljetos s kupnjom crvenog kaputića. Kako nisam imala ništa dovoljno efektno za njega, poželjeh crvene rukavice za rođendan i dobih ih. E sad. Nisam imala ni torbu za sve to i tako u naletu ludila kupih crvenu torbu. A sad mi je falio još neki elegantan detalj, koji bi sve to ukomponirao u cjelinu i domislih se marame. I tako šećući neobavezno gradom, ima već neko vrijeme od tada, veselo uđoh u jedan od dućana u potrazi za maramom... Kad ono, marame po 740 kn?! Uf. Onako, histerično se nasmijah ( marama, koja glupa ideja) te vidjeh sniženje novčanika. Eee.. Kad već marama ne igra, možda bih si mogla kupiti plavi novčanik. Oduvijek mi je to bila želja! I razgledavam ali niti jedan na sniženju mi se nije svidio. Mudra prodavačica vidjevši moje kolebanje, poput munje izvadi plave novčanike koji nisu na sniženju. Čim su ga moje oči ugledale, zasjale su poput najsjajnijih zvjezdica na nebu, i znala sam da je moj! Morala sam se malo praviti da nisam baš zainteresirana dok sam u glavi pokušala na brzinu napraviti financijsku konstrukciju, kojom plaćanje tog nepotrebnog plavog novčanika ne bi ostavio trag. Ispeglala sam jednu od kartica. A morala sam. Nastavila šetnju gradom, kad ono sniženje rukavica. Aaaa.. Pa to mi uopće ne treba a i zatoplio je, ali vrlo hrabro i odlučno sam ušla. Toliko su bile povoljne da jednostavno nisam mogla ne kupiti jedan par, na rate, naravno. I sva očarana svojom glupošću, nastavila potragu za nečim crvenim. Marama je otpala iz kombinacije i u trenu se domislih cipela. Više ne znam da li sam se prije sjetila cipela ili sam ušla u dućan i sjetila se cipela. To sad nije bitno. Isprobah sve crvene cipele u dućanu. Nisu su mi se sviđale a to što sam izgledala u njima poput patke je bio odlučujuću faktor. Ništa od crvenih cipela! Hm.. Nemam pojma kako sve prodavačice u meni prepoznaju kupca nepotrebnih stvari. I tako sam iz dućana izašla sa smećkastim cipelama za koje uopće nemam ni torbu, ni novčanik, ni rukavice a kamoli maramu! Osjećaji su se miješali.. Od ushićenja kupljenim do depresije kako platiti režije. U tim trenucima sam svašta pomišljala.. Od bacanja u rijeku, prebjega preko granice, brzinskog pljačkanja najbliže banke, igranja lota kad me u razmišljanju omela buka. Prosvjedi. Pa da, to je to! Odluka je pala u trenu. Momentalno sam se pridružila prosvjednicima koji su prolazili pokraj mene, opskrbljeni transparentima, zviždaljkama i uz veliku buku rušili vladu. Šećući mirno gradom s njima, zastala sam kod svakog izloga ne bih li našla torbu koja paše uz moje nove smećkaste cipele!
PS. Sljedećeg dana na poslu pričam o prethodnom danu, kad mi kolegica veli: „Pa što ti nemaš crvene cipele? Kupila si ljetos.“ Hm.. U magli sam se prisjećala tog detalja. Čini mi se da čak i jesam. A dobro.

Da sam se rodila negdje drugdje možda bi me sad nervirala susjeda koja sušeći rublje, ne pazi da plava kvačica ide uz plavu kvačicu nego stavi žutu. Ali nisam. Rodila sam se baš ovdje usred Balkana. Ovdje gdje su moralne vrijednosti poremećene, gdje je ljude uhvatio sindrom iznadprosječnosti i uopće ne mogu sebe realno percipirati, gdje ljudi misle ako ponove 5 puta neku laž da će to šesti puta postati istina, gdje plaćam 80 kuna mjesečno da bi me vrijeđali, omalovažavali i radili budalu za moje novce.
A ovo je prosječan blog isfrustrirane, nedohebane babetine. Hehe. Pa da. Dobila sam takav kompliment neki dan. I ovaj iskričin blog je preslika društva u kojem živimo s malom razlikom što sve nabrojano ovdje toliko ne plaćam. I onda se pitam s kim i gdje živim? S ljudima koji ne znaju osnovna pravila komunikacije, gdje se na pitanje odgovara uvredama, podmetanjem, baljezganjem koje nema veze s mozgom a ti isti za sebe misle da su intelektualci, duhoviti i natprosječni?! U čemu su iznadprosječni?! Jedino u svojoj ograničenosti i gluposti a zloća je najčešće gratis.

PS. Stavit ću linkić da malo popravim dojam ispodprosječnosti što nije lako ali trudim se. Joj, još nešto. Jako je puhalo ovih dana, pijem redovno vitamine i svakojake pripravke koje mi reklamiraju i nude svake 24 sekunde ( za gore navedenih 80 kuna), slomila sam naočale, relaksirano pratila korekcije cijena i neki dan bila u Saboru. Aha. A ovo su posljedice svega toga.

Link