RAZMIŠLJANJA JEDNE VODENJAČICE

Pričam ja sinoć s mojoj prijateljicom na telefon i započne ona razgovor o davnom događaju kada je posjetila vrača- pogađača( tako nas dvije zovemo lokalnog vidovnjaka). I priča ona kako je on puno toga njoj pogodio i prisjeti se da kada je pitala za mene da je rekao:" Načekati će se ona dok naiđe onaj pravi. Neće baš biti više mlada ali on stiže sigurno."  Ha.. Smijale se mi kao lude ali pusti ti to.. Odmah poslije razgovora brzo sam otišla nalakirati nokte u crveno! Za svaki slučaj. Nikad se ne zna kad on stiže. Zadovoljno sjedim, gledam ja moje crvene nokte i.. Ups. Što ako ON, taj pravi koji samo što nije stigao, navija za Dinamo a ne za Hajduk?! Mislim da moj tata to jednostavno ne bi mogao podnijeti... Eh. 

E da i mene strefi neki problem. Imam sad na stolu trenutno.. ček da pobrojim.. 11 upaljača a niti jedan ne pali!! A muči me i još nešto.. Danas mi je jedan rekao da će mi polomiti noge.. Hm. Jel on možda mislio da ću mu pobjeći ili..? Eh. Da mi je barem upaliti jednu cigaretu.. Bolje nekako mislim.

Pročitah neki dan nešto ovdje što me je inspiriralo da ovo i napišem. Još davno moj otac je meni govorio da pametna žena može imati muškarca kojeg želi. Tada ga uopće nisam razumjela što govori. Ponavljao je tijekom godina isto dok napokon nisam i shvatila. Da. To je tako ali zaključak koji slijedi iz toga je da ja nisam pametna žena. To nema veze s mojom prosječnom inteligencijom ( nadam se da je tako). Nikad nisam naučila kokolati, treptati, odobravajući kimati glavom, šutjeti ili smijati se kada treba, plakati, rezati vene po potrebi, strašiti ili užasavati se kad je to neophodno. Bespomoćnost mi posebno nikad nije išla. Eh... Ako je nešto glupo, je glupo. Znam, treba to znati prešutjeti ali to ne bih bila ja onda. Ta silna ponavljanja o tome kako je on divan, krasan, najbolji, neponovljiv, jedinstven, koliko ga volim uvijek sam smatrala nepotrebnim što jedna pametna žena ne bi izostavila. To što sam ja mislila da je eventualno jednom to reći dovoljno i da sama činjenica da sam s nekim, podrazumijeva da to tako zaista i mislim. Ja definitivno nisam pametna žena. Ne da nisam pametna žena u muško- ženskim odnosima nego nisam općenito baš pametna u životu. Kad god mi se pruži prilika, lupim ja glavom o zid bez problema. I što je najbolje, svaki put se nanovo čudim da boli!! Ne, pametna nisam ali sam zato sretna. Sretna sam baš ovakva kakva jesam. I uvijek sam nastojala biti ja. Bez glume, maski, farse.
PS. Sretnica sam. Definitivno jer sam danas od iskrice dobila poruku koja je raspršila sve oblake koje su mutile moju sreću. Višak kg očito sad i nije neki problem i tako da moj struk uskoro vraćam na tih 60 cm.. hehe

Kao što sunce našu zemlju zlati, tako nek' te sreća prati.
A u sreći života svoga, sjeti se kad-kad imena moga!
Ma meni je ovo naprosto divno :))))
                                                                                 

Ljudi imaju svoje osjećaje, misli, želje, htijenja. Oni se ne odbacuju tek tako kada shvatiš da Ti više ne trebaju i da su neku svoju "ulogu" u tvom životu ispunili. Ljudi nisu krpe koje ćeš odbaciti kada ih potrošiš.
"Nijedan čovjek nije otok, sam po sebi cjelina. Svaki je dio kontinenta, dio Zemlje. Ako more odnese grudu zemlje Europe je manje, kao da je odnijelo kakav rt, posjed tvog prijatelja ili tvoj vlastiti. Smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u čovječanstvu. I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni. Tebi zvoni!"  (J. D)                                                             

Vratih se ushićena iz uobičajene večernje šetnje. Ne znam što je bilo presudno.. Da li moji plamenocrveni pramenovi, sneni bademasti pogled ili prekrasan osmijeh pri kojem je dvojka poput dijamanta zabljesnula svako malo.. Bilo je naprosto neopisivo. Svi su mi trubili i mahali. Ja jednostavno nisam mogla svima niti odmahati!! Usput, pri tome sam malo napravila koju vježbu za ruke, struk pa i noge. Ah.. Kolone koje trube!! Fantastično. Tako da moram malo privatizirati ovaj medij i svim svojim obožavateljima kojima nisam odmahala, zaželjeti laku noć i miran san.

Grom i pakao? A da.
Ja da sam prava ženska bih lijepo brisala prašinu, čistila, prala, štirkala, heklala umjesto što ovdje tipkam. Mislim da bi mi to bilo pametnije.
Imam jedan problem. Meni se sviđaju tipovi koje ću ja nazvati zbog jednostavnosti pametnjakovići. Prvog pametnjakovića ovdje sretoh jako davno. Taj dotični je vrlo brzo shvatio s kime ima posla i utekao netragom. Istina, malo sam se iščuđavala ali dobro. Drugi koji mi je jako sličio na pametnjakovića sretoh nekoliko godina kasnije, ovdje, ali kako su pametnjakovići mudri, i on je utekao prije nego što je postao pravovaljani pametnjaković. I tako ja onda shvatih da ovdje više vjerojatno nema pametnjakovića, tipkam, prođu godine, bez stresa, mirno, ubacim koji komentar koji kad ga poslije pročitam niti ja ga ne razumijem. I odjednom, potpuno bez najave, ničim izazvan, naleti novi pametnjaković. Dolazi do nenormalne situacije. Počinje stres. Sada ja jedva čekam poruke, smješkam se bez veze kad ih dobijem, razočarana kad nije online jer kako ne vidi da sam ja ovdje?!
Očaj. Pa kome to treba?
Molim lijepo da mi se javljaju ljudi koji će razgovarati sa mnom o vremenu, zdravlju, poljoprivredi, autima, muzici itd.. eventualno i o receptima. Tu ću se snaći. To znam. Ali s pametnjakovićima? Ja jednostavno ne znam.
 

Kroz prozor svoj
gledam u daljini mrak
koji poput žabe
bljeska kraj potoka
dok ja sa sjenilom nad očim
mislim o tebi u noćima.O magistre moj
kralju krumpira
dal na radiju moja pjesma svira
ili struje nema?
I jesu li krave pomužene
ili je to teško bez žene?
I znaj...u onu flašu pive...
što si sakrio od susjeda Ive
sam sasula sav mišomor
nadam se da si iskapio cijelu...da se ne sramotiš po selu...

Ne čeznemo za određenim mjestima, nego osjećajima što ih ona u nama bude.

Postoje razna pisma, razna ljubavna pisma i nikad nisam mislila da ću jedno takvo i napisati.
Pitaš se zašto?
Zato jer su pisana najčešće u očaju, patetična. A ipak sam se odlučila pisati jedno.
Zašto? Opet taj zašto..
Zato jer zaslužuješ znati koliko mi nedostaješ, koliko razmišljam o Tebi. Zaslužuješ znati koliko puta u svo ovo vrijeme nisam mogla zaspati razmišljajući jesam li ja negdje pogriješila, jesam li mogla napraviti nešto drugačije..
I sada Te se sjetim. Prečesto.
Čitaš i ne razumiješ zašto je pismo upućeno baš Tebi?
Zato što sam Te voljela a nikad Ti to nisam rekla.

Gledam malo ove reklame na teveju koje se zalažu za žensku ravnopravnost. Muškići nama govore da smo "jače"? Pa kao da mi i same to ne znamo.
Evo i na ovom webiću. Potpuna dominacija žena ali ne u kvantitativnom smislu nego u kvalitativnom smislu. Nadam se da me muški rod sada neće pokušati neargumentirano demantirati raznim vrijeđanjima, psovka i slično. Argumentirano će biti ako pročitam nešto čitljivo, lijepo, zabavno, poučno, originalno.. Hajde, muškići, čekam.

Kako bi izgledala moja iskričava kava kada bi bilo hrabrih koji bi se odlučili za to.. Evo kako ja zamišljam kako bi zapravo trebalo izgledati.
Ja stižem na dogovoreno mjesto na vrijeme. Ne kasnim. S kolicima za pijacu. E da. Potrebe radi. Prvo ću izvaditi moj fotoalbum u kojem se nalaze foto mene u pelenama i svih ostalih životnih razdoblja, moje obitelji, prijatelja iz škole, s posla, kućnih ljubimaca, raznih pejsaža i svih krajolika koje posjetih: Karlovca, Zagreba, Varaždina  i Trsta ( bila jednom 1984. god). Nakon toga mislim da bih trebala izvaditi iz kolica i moje ručne radove te posebno pokazati moj ručno izvezeni bijeli nadstolnjak s heklanim obrubom izvezen raznobojnim tulipanima.
Ponijeti bih svakako morala i zbirku poezije koju napisah u kojoj se nalaze moji radovi još od osnovnoškolskih dana ( nije objavljena).
Liječnički karton  koji pokazuje moje zdravstveno stanje te moje rodoslovno stablo koje pokazuje da sam hrvat od stoljeća sedmog mislim da je neophodno.
Propuručam hrabrim koji se odluče za ovaj pothvat da ponesu za svaki slučaj i šešir( da ih nitko ne prepozna) i sunčane naočale koje bi trebale sakriti suze koje će vjerojatno krenuti, ganuti situacijom u kojoj se se našli.. Na kavi sa Sheom :)

Kažu da..
Ja sam osoba koja će u ovoj državi plaćati porez.
Ja sam osoba koja će uredno izlaziti na birališta.
Ja sam osoba koja će šutjeti kada joj država "uzme" postotak od plaće da spašava državni proračun.
Ja sam osoba koja će šutjeti i neće se obrati nadležnim institucijama da ukaže nepravitnosti u radu.
Ja sam osoba koja će šutjeti kada joj povrijede dostojanstvo, pravo na mišljenje, osjećaj za pravdu, potrebu da zaštiti slabijeg..
Jesam li to ja?
Mislim da je netko pogriješio.
To nisam ja.
 
 

Kada me pitaju kakvog muškarca tražim, ja kažem da tražim slobodnog, inteligentnog i duhovitog nonića. Vjerojatno to izazove i čuđenje ali to je baš tako. Ako bi moj nonić bio i dodatno opremljen atletskom građom, prodornim pogledom i managerskim primanjima a tko sretniji od mene?!! Znam, znam da su neki od vas sada pomislili vidi babe reptila što ona traži.. Ha. Moram spomenuti babu reptila jer mi je to jednostavno super. Do sada su me zvali mnogim imenima iz životinjskog svijeta ali reptilima nikada... hehe.. Da. Dobro. Vratimo se na mog nonića. I ja se pitam hoću li naći nonića mog života? Zaista.. Tražim li previše?
PS. Uz ovaj webić bi sada pasala muzička pozadina s jubitu eventualnog hita.."Tražim li previše?"  Ili.. Tereza.." O nono"

Sve mi se čini da ću ja morati početi piti praksitene prije svakog mog dolaska na Iskricu. Očito mi treba da pohvatam tko je tko ovdje bez da se uznemirim. Naravno moram imati i neki priručnik za dešifriranje. Kreditna kartica obavezno da pokupujem sve premijum usluge koje se nude.. Rječnik svih mogućih stranih jezika. Fotogaleriju svojih slika da svakome tko poželi mogu odmah i poslati. A umjesto bok ću odmah početi pisati broj svog mobitela koji će biti upaljen 24 h da budem dostupna. Hm.. Sigurno sam nešto zaboravila.. Da. Čaj od kamilice. Vele da smiruje.