Srce, oči, tama & mjesec

ko i svaki drugi. Život oko nas teče, svijet živi, okreće se oko svoje osi... normala svakodnevice. Još kad bih se riješio ovog nemira u sebi, u potpunosti bih bio u onoj istoj kolotečini, u kojoj sam bio prije 10ak mjeseci...
Ali to izbacivanje slijepih putnika sa palube moje duše će morati još malo pričekati. Nekih 72 sata.
Bar se nadam.

Neku večer sam bio... TA-TA!!! ... vani. Neki gluvi dan je bio, sredina tjedna. Nigdi nikog...
Anyway... hodamo mi tako gradom i odjednom neki junky žica siću. Dam mu, ne znam, koliko sam sitnog imao, 2-3 kune... i produžimo dalje.
Tralalahopsasatrlababalan... na kraju večeri (očajan izlazak, ali dobro, ipak je to Split) stanemo kraj jedne pekare koja radi po noći.
ISTI TAJ LIK.
- Jel' te mogu zamolit ako imaš nešto sitno?
- Pa dao sam ti već večeras - kažem.
- Meni? - gleda me sumnjičavo... nije siguran, vidi se, misli da ga hoću preveslat.
- Da, tebi, doli u gradu.
- AAA... tamo doli... - kao, sad se sjetio.
 
(I sad najbolji dio)
 
- Ako imaš još šta sitno bilo bi dobro....
 
 

Bjelina. Uronjen u nju, plivam. Teška je svaka čestica te čudne dimenzije. Zvuk pliva uz mene, ne širi se. Vrijeme stoji. Oplakuju me eoni Tišine. Bijela pustinja, na dnu Bijelog mora.
Ne budite me.

 
San sam usnio,
u gravrana se pretvorio
(rafali su parali mrak).
 
Crna krila raširio,
Polje makova vidio
(u bijegu su tražili spas).
 
Kao i suze, večeras i riječi teku za njih.
Za one što tek djeca su bili.
Majke i očevi slomljenog srca
Zar su oni za što krivi?
 
U tajgi na Sjeveru dalekom
Kavkazu hladom, prokletom
Krivi su, jer su živi...
 
 
 
Polje je makova izniklo
Krvlju hranjeno, samoniklo
Trista cvjetova, krvavocrvenih.
 
Tri stotine duša ugaslih
Lica malenih nevinih
Cvjetova, suzama kupanih.
 
Gavrani slijeću i odlijeću
Vraćaju svome se proljeću
Gavrani crni, bijeli i sivi.
 
Tišina u meni caruje
Smrt trista duša oplakujem
Ponekad svi smo mi krivi.
 
Al' ne kao djeca na Kavkazu
Zamotana u krvavu zastavu
Krivi su, jer su bili živi.

Sniva u bijelom krevetu
Probuditi se neće više.
Veselo kroči ka svome snu;
Njeno srce kuca sve tiše.
 
"Mama, mama! Hoću još jednu lutku!"
- moljaka neka druga curica, rumenog lica.
 
"Ah, mila, zar opet?"
- uzrujava se brižna majčica.
 
A jedno srce kuca sve tiše...
Ponoć odzvanja.
Bučna i sita.
Veselje, zveket i graja posvud.
A malena duša ka Nebu hita
Svijetlost zvijezda pokazuje put.
 
Zbogom, šibice!
Nikada više, krevet bijeli.
Tamo gdje ona sada je
Tamo bi doći svi mi htjeli.
 
 

Zar je tako malo imam?
Okretati drugi obraz
Ponekad postane preteško.
Ipak, nekako pronalazim Snagu u sebi.
Onu, koju znam da posjedujem,
Ali često se rastoči u meni… razvodnjava li se krvlju?
Preteško.
Čekati ono, što nikada doci neće?
Dokle tako?
Per aspera ad astra.
Čudna cesta…
Zvijezdanim krhotinama posuta.
A uz put cvijece Laži cvijeta.
Putokaz ne vidim.
Ljubav je slijepa.
Kome jos treba vid?
Mene vodi srce.
Nikad… razum.
Udari opet, suputniče!
Obraz ti ponizno okrecem.
 

Isključiv.
Bez boja što se u prizmi lome.
Jesi.
Ili nisi.
 
Ha!
Želiš treću stazu birati?
U ulicu slijepu ćeš doći.
Svi donosimo odluke.
Osim krvi što kola venama.
Imune na sve.
 

"Covjek je nerazuman, nelogican, sebican
 
NIJE VAZNO, VOLI GA!
 
Ako cinis dobro, pripisat ce to tvojim sebicnim ciljevima.
 
NIJE VAZNO, CINI DOBRO!
 
Ako ostvaris ciljeve svoje, naci ces lazne prijatelje i iskrene neprijatelje.
 
NIJE VAZNO, OSTVARUJ CILJEVE SVOJE!
 
Dobro koje cinis sutra ce ti biti zaboravljeno
 
NIJE VAZNO, CINI DOBRO!
 
Postenje i iskrenost ucinit ce te ranjivim.
 
NIJE VAZNO, BUDI ISKREN I POSTEN!
 
Ono sto si godinama stvarao u casu bi moglo razruseno biti.
 
NIJE VAZNO, STVARAJ!
 
Ako pomazes ljudima mozes lose proci.
 
NIJE VAZNO, POMAZI IM!
 
Dajes svijetu najbolje od sebe, a on ce ti uzvratiti udarcima.
 
NIJE VAZNO, DAJ NAJBOLJE OD SEBE!"
 
Majka Tereza
 
 
Sretan rođendan i svima vama, bez obzra kojeg datuma rođeni bili.

Ili Prijateljstva možda? Postoji neka nit što spaja neke duše… kad osjetiš tuđu Bol, a bez da pitaš «Kako si?», Sreću, bez da vidiš osmijeh na licu i sjaj u oku…Što je to? Kakv to senzor posjedujemo ugrađen u duboko u sebi? Bog, Priroda & Evolucija barataju s nekom visokom tehnologijom kad im polazi za rukom oako nabrijati naša osjetila, koja onda ulaze u singularnost s istima nekog drugog entiteta… i zajedno dišemo, smijemo se, plačemo. A opet… samo smo ljudi. Zapanjujuće!

Kao automobili; po cesti života bezglavo jure. U toj jurnjavi, dijelovi motora (sastavni dijelovi: Duša i Srce) često im poispadaju, jer odaberu pretežak put, njima zabranjen. Pa se poput parazita (mnogi od nas to i jesu) zakače za one jače od sebe i misle da će tako do Eldorada svoga doći… a ustvari samo štete drugima, usporavaju ih u njihovom putovanju.
 
LJUDI!
 
Još kasno nije… da odbacite maske, priznate pogreške, oprostite drugima, jer tada će i vama oprošteno biti. I s novom nadom dočekate u sutra. "Ali za mene nema nade." - šapuću pojedinci pognutih glava, ali opet, preponosni da priznaju i okaju svoje grijehe. "Nije točno da za tebe nade nema." - odvraćam svima takvima. Kako oni mogu znati, moli li se za njih netko svake večeri? Jadni, ni ne slute…

... je kapitalistička urota poludjelih cvjećara."

VjeraN KaO AbrahaM, SpremaN Svoju LjubaV NA OltaR ŽrtvE PrinijetI... ZA NjeN Spas.
SrusitI ZiD, IzvućI JE IZ KrugA ZeliM.. ObruC JE TješnjI SA SvakiM ZalaskoM SuncA.
BojiM SE, NE ZnaM KakO, KudA... AlI IpaK NećU OdustatI.
NE JA.

Htio sam staviti cijelu stvar, ali ima previše texta...
The Streets - Dry your eyes...
 


                  Dry your eyes mate

                  I know it’s hard to take but her mind has been made up

                  There’s plenty more fish in the sea

                  Dry your eyes mate

                  I know you want to make her see how much this pain hurts

                  But you’ve got to walk away now 

   It’s over                

Jeste li ikad izazvali Sudbinu? Nije važno jeste li, ionako je ovo priča o meni, a ja jesam?
Izazvao sam je na čudan način, nije bitno da znate detalje… uglavnom,u danoj situaciji postupio sam kako se od mene najmanje u tom trenutku očekivalo..?
I sad, u trenucima poput ovog, kad pružam ruke za prošlošću i sve u meni vrišti za onim što, u očima mojim, nikada više neće biti… sada opet, za inat toj istoj Sudbini ( kojoj sam jednom pljunuo u lice), sada okrećem drugi obraz i izazivam je da opet zapara s pandžama Boli po mojoj izmučenoj Duši?
Zašto to radim? Što je to, što mi daje snage da nastavim? Otkud da nevjerojatna žeđ za patnjom, jecajima i vriskom? Umjesto da se okrenem prema nekom novom obzorju u daljini, ja putujem kao brod u boci?
 
 
Vjera?
 
Neke stvari… ostave u nama predubok, trag, prema kojem je Marjanska brazda tek dječji jarak?
Nadam se samo, da ću smoći snage da izdržim sve ovo? A, iako vrijeme liječi rane, križ što ga nosim postaje teži iz dana u dan?
 
Možda 15.08. ?
 Živi bili pa vidjeli..?

je na koncertu na kojem sam bio jedan mladić zaprosio svoju djevojku. Stojim tako u publici, smješkam se, ono, drago mi je radi ljudi, a oko mene se prosiplje vika: "Odjebi ga!!" "Vidi debila!!" "blablabla..."
 
I onda se pitam zašto tvrdim da mrzim ovaj grad.
Splićani. Primitivci. Velik dio njih.  Otužno.