Srce, oči, tama & mjesec

radni narode Crne Gore :))

"MI DOLAZIMO IZ BOGATE ZEMLJE I NISMO NAVIKLI NA RAT." - riječi jednog vojnika iz nizozemskog kontigenta koji je bio stacioniran u Srebrenici za vrijeme masakra.
TKO TU KOGA J... ?????!!!!!!!!!!!!!!!??????????? PA KAKVO JE TO OPRAVDANJE?
I onda nam jedna takva Europa drži moralne prodike blablabla... ponekad se čovjeku zgadi život.
 

je jučer svirao u mom gradu. Prvi njegov koncert na kojem sam bio. Ljudi, bilo je super. Iako sam ranije tog dana spržio pola ruke sa vrućom vodom iz prokuvanog motora od auta. Stvarno, super koncert. dva sata svirke, dva bisa... mljac.
P.S.
Pozdravljam jednu osobu, što ovaj vikend provodi plandujući, na zasluženom mini odmoru. Nadam se da će otići u slastičarnu koju sam joj preporučio.

Čudne odluke.
Čudna glazba što na radiju svira.
Čudan smijeh iz mene dopire, okupan suzama. Dobro jutro, iskričari, izvinite ako su vam moje riječi depresivne te su vam pokvarile dan.
 

Dobro jutro dane!
Pozdravljam ja tebe.
Prevario sam te.
Nećeš me probuditi pjevom vrabaca pod olukom krova.
Lupanjem strojeva.
Bukom života.
 
Ne!
 
Danas ja budim tebe,
Osluhni.
Pošalji vjetar u moju kosu.
Čujes li?
To Ljubav u meni odzvanja.
 
Obasjaj sunčanim zrakama oči moje.
Vidiš li modro jezero u njima?
Zaroni, ako hrabrosti imaš…
Dobro jutro!!!!!

Još jedan ispit, sutra... pa onda na nekakav hibrid ljetovanja i štrebanja. Nikad nisam pio pangalktički grgolj blaster - vjerojatno ni neću, ipak je to izmišljotina. Svejedno, trebala bi mi 2-3.
TREBA MI CIJELA GAJBA!
Kažu ljeto je, budi vesel, blabla...
Budi vesel. Yeah... right. Lakše je 30 km bos hodati. U pozadnini svega, jedno ime u glavi tuče. Jedno lice.... kvragu. Izgleda da se ništa još uvijek u meni promijenilo nije.

Želim ti napisati pjesmu.
A ti mi ne daš.
Želji tvojoj ja se pokoravam.
Nemoj misliti da ne znam, koliko te bolim.
Kišu na lice ti donosim.
Žao mi je.

Glava je nakovanj
Dok teško dišem
Jer sam sa sobom se borim.
I uzmičem.
Ti ponovno osvajaš teritorij u meni.
A ne želim to!!!
(To Duša očajna vrišti, a Srce se izdajnički smije)
 
Ili možda... želim?
Tražim spas, izlaz iz ove noći
Što kraja nema
Taman, kad se ponadam
Da u kavez na dnu srca sam te zatvorio
Ti si opet tu
Poput hidre.
Još jača.
Sam, protiv sebe.
Protiv tebe.
Ti i ovo čudo, u grudima mojim
Perzijska ste vojska
Hajde!
Zasjenite sunce strelicama!
Nestrpljiv sam...

ako netko slučajno zna.... gdje se može nabaviti knjiga "moje pjesme moji snovi"
thnx.

Sivo.
Smeđe.
Tamno zeleno.
Moje omiljene su boje.
Samo njih koristim za svoj portret.
 
Tek ponekad, u jutrima punim čežnje
Kapne iz oka mog
Na površinu platna.
Dašak tirkizno plavog
 
To život u meni vrišti.
 

Dok vlak života polagano kreće. Na peronu sjećanja stojim i kovčeg u desnoj ruci stišćem
(u kovčegu uspomene na to proljeće leže -  ključ sam namjerno slomio). Šapućem «Još samo malo… sutra ću krenuti». Lanci napola prekinuti, još me čvrsto u mjestu drže
Želja..  Žaljenje zbog svega što se dogodilo. Bol i strah zbog onoga što desilo se nije
Najlakše je u sebe uroniti, mislima se crnim ogrnuti. U noć potonuti.
 
Prkos i inat u meni. Snaga su, što me tjera naprijed. Prvi koraci djeteta su uvijek najteži
I gle… prije nego se okreneš, u punom sprintu života sudjeluješ
Maratonu očajnika. Igrama olimpijskim što u Had vode.
Jedino pitanje je, da'l na kraju trke lovorov vijenac nosiš, il' možda s  trnovom krunom na krvavoj glavi kraljuješ
 
Svatko bira svoj put, vlak u koji će ući.A nitko, ama baš nitko ne zna vozni raspored.

Ako je Život supermarket, onda sam ja dijete malo.
 
Što očima kao jabuke velikim kroz izlog slatkiše gleda. A nikoga nema, da mu ih kupi. Dahom svojim staklo zamagljujem dok Ljudi, slijepi na sve, oko mene prolaze. Vide me, ali za njih veću vrijednost kutija cigara ima.
Želja djeteta ostaje, s vremenom jača… pritisnuta strahom. Tanka je crta između ponora na jednoj i litice na drugoj strani. Treba li se penjati ili spuštati? Skočiti, možda?
Misli u meni, gustoćom astronomski visokom nagomilane, traže izlaz van. A izlaza je tako malo… pa prosipam bisere pred prvim strancem koji mi se obrati. Poput slijepca koračam, nesigurno, ali ipak hodam, jer komad mesa u grudima mojim,
čudnu snagu mi daje. Da obrišem pljuvačku s lica, iščupam nož, u leđa nespretno zaboden (jer strši, a to nije estetski (ništa vitalno ozlijeđeno nije - hvala vam na brizi) samoća je predebel oklop)), Duša – Srce snagu mi daje.
 
Što to tako žarko želim, a u tom dućanu zaključano leži?  Za mene zabranjeno..?
Samo jedan predmet… na najvišoj polici trgovine. Ime njegovo reći vam neću.
Pitajte, ako mislite, da odgovora ste vrijedni.
 
Siroče pred izlogom, mladunče vuka… to sam ja.