rezignacija

tablete ne pomažu da izađem iz depre...sprdam se sam od sebe i za razliku od tebe svima pričam koja sam ja budala...znala sam, predosjećala... ma ne, ZNALA!!!pa toliko me muljao i držao van svog života da je to bilo dovoljno za shvatit da ima drugu ali jebiga kad zaljubljenoj ženi kažeš da ju voliš pa što vrijedi razum i upozorenja da drek smrdi i kad ga ne vidiš???
ovakvo šta si nisam u životu dozvolila!!! da nisam ovo doživjela ne bih ni vjerovala da je moguće. srećom pa postoji ženska intuicija kad mozak zakaže od emocija pa mu nisam dala sve što je tražio.
došla sam to poslijepodne k njemu vozeći kilometre jer mi je, kad me zvao ujutro, rekao da će biti sam i odmarati se. popela se do stana i čula smijeh, veselje u stanu...okrenula se i počela spuštat niz stepenice kad su se otvorila njegova vrata. nisam se mogla okrenut ni kad sam čula njegov veseli glas u pozdravljanju s drugim muškim. noge su mi lelujale dok sam se spuštala, opet je lagao!sustigao me tip tridesetih godina nasmijan, nisam ga mogla ni pozdraviti od paralize mozga, ko zalijepljen pratio me 4 kata niz stepenice s objašnjenjem da je kratki svjetlosni interval na stepeništu pa da ne ostanem sama u mraku. gledala sam u stepenice loveći svaku jer nisam bila dobro, valjda je to tip osjetio jer me čekao svakih par stepenica a ja sam samo željela da ode i ostavi me. pitao me jesam li bila u posjeti i dobio je samo DA...A VI? a on sav sretan: BIO SAM KOD FRENDA, SLAVI ROĐENJE DJETETA!!!
možeš li zamisliti da sam imala osjećaj da imam čitavu zgradu na sebi?! pridržao mi je vrata i tek tad sam ga pogledala, otkačen tip u tankerici s ruksakom na leđima i sjajem u očima...mogu misliti kako su moje oči izgledale. ne sjećam se ni da li sam ga pozdravila kad smo izašli, on je pretrčao cestu do nekakvog tamnog terenca, ili je meni sve bilo tamno pred očima, a ja sam nastavila vući noge do auta koji je bio u susjednoj ulici. dok sam otključavala vidjela sam da stoji kraj terenca a onda sam sjela u auto, zapalila cigaretu i nazvala ga na mob, na koji se nije javio ,pa na kućni telefon i samo me otpilio da ne može sad pričat. pitala sam ga čije je dijete a dobila odgovor da nezna o čemu ja pričam i da se čujemo sutra. sutradan nisam išla na posao nego sam preležala u krevetu i ne javljala se na njegove pozive, čekale su me poruke na sekretarici da moli da mu se javim jer se radi o nekom nesporazumu i da želi to riješiti.
nakon dva dana, kad sam već počela trošit antidepresive nazvala sam ga i dobila priču kako taj njegov prijatelj pokušava napraviti dijete pa mu je on ponudio pomoć i iz toga je nastala zezancija i kako sam prezakočena, neka se opustim i da upoznam tog njegovog prijatelja da bih shvatila koji je on šaljivđija i... što bi njemu dijete, kakvo dijete sad, pa znam da ima on dijete i... tako sam opet popasla!!!
a to veče sam otišla kod prijateljice sva luda i ispričala joj sve u histeriji i ona me smiri da sam možda stvarno zabrijala ali da će mi provjeriti ali ako se okanim već jednom tog tipa. prošlo je 4 mjeseca jer su bili blagdani, pa njena službena putovanja, pa je imala lakšu saobraćajku i 15.02. dok sam sjedila i žalila se frendu na sudbinu, jer su me zajebali za posao, zove ona i kaže mi o sretnom tati!!!
i javi se sretni tata i prizna da je sretni tata i da nezna što to meni smeta. on zna da ja volim djecu, čak sam i njemu bila spremna roditi kćerkicu. a to što mi nije rekao... pa nije htio trošiti vrijeme jer smo tako rijetko skupa...
odsad više nikad!
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 ali se nisu razbile...i sad se pitam da li da ih stavim natrag? i da li sad ili da pričekam malo?
izmučile su me ovih devet mjeseci...devet mjeseci, dovoljno za roditi dijete a nama se nije rodilo ništa!!! a željeli smo ljubav! jesmo, znam to ali ni jedno nije htjelo ili moglo popustiti...ne mogu s tobom a ne mogu bez tebe!!!
...i bez njih ga želim!

Ispijala sam nesicu i gledala kroz staklo mravinjak ulice, mrzovoljne starice koje cvangaju na sve, djevojke kojima izlozi služe za potvrdu taštine, tinejđere koji zuje svugdje samo da nisu u školi, programirane poslovnjake zamućenog pogleda, bijesne vozače koji turiraju pred semaforom...i jednu ruku koja mi maše i razvlači lice u osmjeh.
halo bejbe, kaj je, kaj te muči?
Frka, trebam dići kredit, blablabla...ti mi možeš pomoći, trebam savjet blablabla...
ok, gle, najbolje bi bilo blablabla...to ti je na toliko godina mjesečno...
tajac, pogledam u smjeru njegovog pogleda
wow! koje duge noge, a mala prćasta guza...al bi joj ga metnuo mmmmmmm...
kaj je? no da, jesi razmišljala o...blablabla pa bi onda imala manju kamatu i manju ratu paaaaaaaaaaaaaa...ajme koja slatka usta, vidi te jastučiće kako bi pasale oko moga
pogledam u smjeru njegovog buljenja a slatka usta su uzimala zadnji komad peciva i sexy mljackala uživajući u reakciji gledatelja.
pa dobro Mario jel na svaki komadić sexy mesa zaboraviš na sve? jel moraš mislit kurcem kad ja trebam informacije? daj se skuliraj a poslije meći, aaaaaaaaaaaaaaaaaa zar ne postoji pametno muško?! pa ja ne vjerujem!!! šta je??????????
bejbe kako ti imaš prekrasne oči!
odjebi!

23 sata, ulazimo u vruće, bučno mjesto koje volim. Osjećam zadovoljstvo kroz čitavo tijelo koje počinje ljuljati, skakutati, razbacivati udove u skladu s glazbom koja mijenja ritam svakih par minuta. Mozak na odmoru, tijelo znoj zamjenjuje heljdinim sokom, ne staje, dere glasnice...Svaki tren nas pogura konobar kojem se osvetimo zadizanjem suknje a on slaže čaše piva koje naručuje netko, nas dvije ne pitamo. Ne zanima me nitko, došla sam u masu izbaciti iz sebe nakupljene frustracije, ustezanja i jednoličnost u predstavljanju "obične slike".
Smješkam se osjećajući nečije ruke na struku, glas mi kroz kosu šapće u uho kako mi miriše kosa...(u trenutku mi se pobuni mozak: laže, smrdi po dimu!) ali odbacim alarm mozga, hoću se zabaviti, zavoditi...(Mali bijeli s krilima je crvenio, bunio se a crvenocrnog sam čula: hehe!)
Stala je glazba, pojačala se svjetla, konobari odnijeli piće sa stolova, gužva se razišla...ostale smo nas dvije i njih dvojica, ja još skakućem i pjevušim, grlimo se svi četvoro i pjevamo, nije nam dosta ali zaštitare to ne zanima, posao im završava. Ponude nam još jedno piće u stanu i krenemo. Na zadnjem sjedalu naslonim glavu jer mi se vrti, u ušima buka a po licu poljupci. Pitao me tko sam na vrlo suptilan naćin i moj se mozak osjetio prozvan, počeli smo razgovor i stigavši do stana bili u napetoj raspravi o...nismo primjetili da smo sami i da je vani svanulo...jedini poljupci bili su u moju ruku koje je pratilo: ne mogu vjerovati, druga osoba, moramo se naći opet obožavam s tobom razgovarati (bijeli je bio smiren a crvenocrni se previjao od smijeha)
Bila sam preumorna ali nisam mogla zaspati (bijeli je hrkao a crvenocrni bijesno divljao)...sjetila sam se jedne druge situacije kad mi je netko rekao: prepametna si da bih te jebao!
                                ?

Uvijek sam plakala pred filmovima i nad knjigama o prijateljima, onim istinskim prijateljstvima koji postoje među ljudima koji odvajaju svoje vrijeme za druženja, čine dobra jednio drugima, zajedno se vesele i slave,  dijele intimu pričajući, tuguju zajedno zbog razočarenja koje život nosi i osjećaju bogatstvo jer imaju svog prijatelja/prijeteljicu.
Jako sam to željela imati...svoju prijeteljicu. Nekoliko puta sam bila u odnosu prijeteljstva nakratko i toliko sam se trudila da opstane da sam očito pretjerala, možda postala naporna ili...? Nekad mi je život odnio prijeteljicu daleko od mene i tu se nije moglo učiniti ništa, sve rjeđi pozivi, još rjeđi susreti i samo sjećanje na ono zajedništvo. Nisam uspjela shvatiti zašto niti jedno to kratkotrajno prijeteljstvo nije postalo trajno i uvijek mi je bilo žao kad sam osjetila da nestaje.
Imala sam  prijateljicu, nekoliko godina smo dijelile svakodnevicu svojih obitelji, rođendane, sirupe, intimne maštarije udanih žena..a onda u trenutku pucanja mog života me izdala, još mi viri nož iz leđa!!! I sad mi poručuje da joj falim i da bi se opet družila, da budemo prijeteljice opet!!!???
Ne sažaljevam se, naučila sam živjeti bez prijeteljice...i ne žalim se, uvijek mi se stvorio netko kad sam trebala prijetelja, ali i nestao/la kad sam ga/nju htjela zadržati. 

što ti je trebalo da otopiš led i pustiš ranjivu ženu...njene snove, iluzije i suze
i njeno žaljenje...zbog svega što se događa mimo njene volje...i zbog onog što je učinila, a nije htjela jer nije znala drugačije...i zbog toga što je danas sve podjeća da ima osjećaje koji ju bole...
i njenu želju da popravi, da pokuša ponovo, drugačije...
evo ti moje suze, one ništa ne popravljaju, ne želim ih...i ne želim tu crnu halju i neću čekić...ne još!!! rano je za to...