FIRSTTIME...

mislim da sam zaboravio neke sitnice i da je samo globalan događaj ostao pohranjen...i iskočim iz cipela kad me nešto podsjeti na nešto...trzne me i zgrči želudac...umre sve u meni...nisam siguran ,ali mislim da mi jedino svjesno prijeđe preko jezika ,u tom trenutku, ono...jebote... kud su prošli dani...kako sam si dozvolio da to zaboravim... nisam zaboravio...i neću nikad zaboraviti...nego mi je vrijeme odvuklo pažnju...jer je došao novi dan... ne znam...ma prošlo je dosta i svašta se izvrtilo...no shvatio sam jedno...fali mi ono nešto izvorno...kao što mi niti jedan sladoled nije dobar kao onaj na koji je buraza i mene vodio tata ,niti jedna žvakača mi nije dobra kao ona -bazooka- koju sam žvakao u osnovnjaku...to izvorno mi fali i s njom...nije prva ,ali prva s kojom sam probijao barikade na prelazu u suvisliji život...one neke selidbe i useljenja...prvi vlastiti okičeni borovi...tvoja pegla...posuda za kruh...ručanja na krevetu jer još nemaš stolice u kuhinji...guštanja u prvim osjećajima samostalnog života ,a da ga djeliš s nekim bliskim kao sebi sam... sada sam formirana osoba s postojećim materijalnim uvjetima za život...nema onog osjećaja zajedništva i dijeljenja stvari kojima si okružen...znam...uvijek ima nešto novo...no, ono što mi treba već imam...i nije naše...nego moje... te izvornosti mi fale i znam da ih vrijeme neće nikada izliječiti...tek kad sam kasnije slične i iste stvari prolazio ,shvatio sam da nisu iste ...da im nedostaje ono nešto što nedostaje i kiki bonbonima u odnosu na one prije 20 godina... duša... i nisam u kurcu...i nisam cvilidreta odustala od života...samo...jednostavno ne želim dozvoliti vremenu da izliječi iz mene onaj najdraži period života proveden s njenim mirisima...jednako kako ne želim zaboraviti miris ranojutarnje -difka- kave ,koju je kuhao moj djed... a nije stvar u kavi...

sada znam da vrijeme ne liječi sve... što god bilo i zašto ,vjerovala mi ili ne ,osjećam da ćeš uvijek biti i ostati moja neprežaljena ljubav i neostvareni san... oprosti što se nisam borio dovoljno ,nego sam prepustio vremenu da donese što je donijeti htjelo...

sve je to ok...ali ja sam vizualna osoba...
volim lijepo...gledam u lijepo...zaljubljujem se u lijepo...ako te ljepote nema...nema ni meni života...drugo je poštivanje, povjerenje, ugoda u društvu, navika, suživot, duhovna ljubav...sve ja to poštujem...ali ako nisi lijepa...nema meni života...

nitko ne može upravljati svojim životom...to je utopija...bar ne duže vrijeme...ponekad se stvari počnu odvijati svojim tokom i ti ih ne možeš kontrolirati...za sve postoji svoje vrijeme...koliko se god trudio to ne možeš ubrzati ili usporiti...kad bude vrijeme stvari će sjesti na svoje mjesto...pitanje je samo koliko imaš strpljenja...ljudi koji imaju strpljenja stvaraju dojam da kontroliraju svoj život...i to su sretni ljudi...

nije nama muškarcima glavna čežnja i žudnja sex...sex je fiziološka potreba,životinjski nagon...kao glad...kad si gladan moraš nešto pojesti...i glad mi dolazi daleko češće nego potreba za sexom...šta to znači da mi je onda glavna čežnja i žudnja nešto pojesti? naravno da ne...ali glad vam nije zanimljiva tema...nego zašto muškarci toliko briju na sex...zašto vas to smeta...e tu smo...zato što od svih duševnih i tjelesnih vrijednosti koje posjeduje žena...ljepota,nježnost,pamet,strast,duhovitost,majčinstvo,romantičnost...itd...mi smo prepoznali i zabrijali na sex,da se izpraznimo i istresemo...od svih vaših talenata mi brijemo na taj...ne smeta to vas jer inače mi ne bi imali šta bacit pod sebe...nego vas to vrijeđa...zašto ne jurimo za ženama koje imaju malo soli u glavi nego smo se uvatili vaše guzice kao glavnog orijentira i primarnog cilja...to vam dira u ponos i to je jedini uzrok vašeg nezadovoljstva...

BILO JE PRIJE TRI GODINE ,A TRAJALO JE SEDAM...KOD RASTANAKA SU NAJGORI MIRISI...TRAJU NAJDUŽE...SLABE POLAGANO , A KAD NESTANU...SVE MIRIŠI DRUGAČIJE...ORMARI , POSTELJINA...ILI ZAPRAVO...NE MIRIŠI VIŠE NIŠTA...NITI JUTRA, ZA KOJA TI SE ČINI DA NE DONOSE VIŠE NIŠTA.
OSTAJU TI SJEĆANJA ,A ONDA POČINJU RAZMIŠLJANJA...       ŠTA AKO JE TO BILO TO... AKO JE TO BIO TVOJ VRHUNAC SREĆE, AKO SE NE PONOVI... ŠTA AKO JEDNOG DANA SHVATIŠ DA VOLIŠ I LIJEŽEŠ PORED ŽENE ,A SA SVAKIM SKLAPANJEM OČIJU VIDIŠ NJU... SVOG JEDINOG ANĐELA...KAKO ŽIVJETI U ZRELOSTI SA SAZNANJEM DA JE PROŠAO TVOJ VRHUNAC... A KAD PRESTANU PITANJA , OSTAJE STRAH... A ON VJEROVATNO OSTAJE DO KRAJA...
KAO KAD LANE SRNI SE NE BUDI...
KAO KAD DIJETE MAJCI NE DIŠE...
KAO KAD SMRT ŽIVOTU PRESUDI...
KAO KAD NOĆ SUNCE IZBRIŠE...
...TVOJ ODLAZAK MI TEŠKO PADNU...